Vitezov “kokošinjac”pretvorio se u birtiju na gradskoj periferiji. Sabor je danas neka vrst uličnog “bojnog polja”. Ovdje se ne bori argumentima nego vulgarnim, primitivnim vokabularom, psovkama i uvredama na najprizemnijoj birtijaškoj razini. Ali, budimo realni, nije to nikakva novost za hrvatski parlament. Možda smo samo vjerovali da će se s vremenom upristojiti, da će kilo mozga postati skuplje i cjenjenije od 1 marke/ eura, pa shodno tomu i konfiguracija parlamenta postati primjerenija od strukture jednog naselja na periferiji neurbanizirane provincije. Ali, kako vidimo, jedino što se u ovoj zemlji dosljedno njeguje to je tradicija neznanja i nekulture.
Nakon avio-duela SDP- ovog Franka Vidovića i ministra obrane Damira Krstičevića, kojem je zastupnička dosjetka s maketom borbenog F-14 zrakoplova bila povodom za slom živaca, umalo su se fizički dohvatili zastupnik Mosta Nikola Grmoja i sam premijer Andrej Plenković. Atribut “anemični” , kojim je “mostovac” aludirao na premijerovo izbjegavanje sudjelovanja u obrani zemlje zbog navodnog manjka crvenih krvnih zrnaca, digao je temperaturu premijeru toliko da je krenuo prema Grmoji stisnutih pesnica i uzavrele krvi. Srećom, na vrijeme su ih razdvojili kolege zastupnici i saborska straža, ali rat svih protiv sviju u sabornici nastavio se i nakon te sramotne epizode.
Josip Đakić (Foto Rabor RH)
“Slavni otac neslavnog sina”
Post festum bliskog susreta prve vrste između Grmoje i Plenkovića, zahvaljujući kamerama N1 televizije, otkrilo se kako je kanonada psovki i uličarskog govora nastavljena i nakon što su šef HDZ-a i čelnik Mosta prisilno pacificirani.
Josip Đakić, “slavni otac neslavnog sina” Grmoji je u nekoliko navrata dobacio “od….”, dok su mu stranački pajdaši marljivo suflirali nazivajući Grmoju klošarom. Ništa od agresivne, bahate arogancije ovaj HDZ-ovac nije izgubio nakon rijetko zabilježenog nacifašističkog ispada njegova juniora, 22-godišnjeg hotelijera Ivana Đakića, mladca s nacističkim tetovažama i osobitim smislom za eklatantni govor mržnje koji se usudio promicati na društvenim mrežama čestitajući Srbima pravoslavni Božić uz fotografiju ustaškog koljača koji drži u ruci četničku ( srpsku) glavu.
Vječiti šef HVIDR-e, čije su lovačke vještine javnosti poznatije od njegovih ratničkih, nije se nimalo uznemirio zbog svoga sina razmetnoga, nije ga odveć ni kudio ni branio, računajući da će institucije, kao i dosad “odraditi svoj posao”. Više onako, an passant, promucao je kako njegov dečko nije odgajan da mrzi, ali bogme, kad vidimo oca na djelu, posve nam biva jasno kako je “nestašni Ivan” odgajan. Usred sabornice uzastopce je kolegi ponavljao “od….”, potvrdio kako ga i sam drži klošarom kojemu se ne misli ispričavati, jer taj konstantno terorizira Klub HDZ-a otkako je Most izbačen iz vladajuće ekipe. I umalo se onesvijestio od čuđenja kad su ga novinari upitali boji li se stranačkih sankcija. Zaboga, zašto?
Psovka, ali najučinkovitija ( ?!)
Što je on to rekao? Pa to nije psovka, jest nepristojna riječ, ali nije psovka. To je žargon, veli Đakić, povlačeći za sobom u blato i novinare, jer, “to i vi radite, čujem ja i od vas svakakvih riječi, pa nikome ništa”, blebne veleumno, kao su zastupnici i novinari istoznačni.
Da sam rekao Grmoji “odmakni se od našeg kluba”, on bi se smijao i ne bi bilo nimalo učinkovito. O čemu, dakle, govorimo? Pa to je samo jedna banalna riječ, ali iznad svega učinkovita – zaključio je ponosno Đakić, svjedočeći staru narodnu o kruški koja ne pada daleko od stabla.
Da ne bi bilo zabune, nije ni Nikola Grmoja u ovoj priči nimalo nedužan hrvatski zastupnički suverenist koji brine za “ugrožene” nacionalne interese. Prije će biti da je tipični nacionalist, koji je smišljeno, klasičnom desničarskom manirom, provokativno “pucao” u premijera nacionalističkom retorikom, optužujući njega i ministricu vanjskih poslova da rade za interese Srbije, implicirajući mu time veleizdaju, ali i paralelno udarajući u njegovo manjkavo domoljublje koje je pokleklo pred – anemijom. Jasno, da ga uvrijedi, ugrize, iznervira. I uspio je. Grmoja je, ipak, učio od “najboljih” u toj kategoriji sveprisutnog zastrašivanja naroda velikosrpstvom koje opet prijeti, ali i provociranjem nacionalnog ponosa, tvrdnjom da Hrvatska opet pred Srbijom kleči. Da je Most i danas s savezu s HDZ-om oni koji su za njim vikali da “od….” i nazivali ga klošarom, sada bi mu klicali, ne bi ga pljuvali. Utoliko je perverznije kad ministar uprave Lovro Kuščević ingeniozno zaključi da bi trebalo prestati prenositi saborska zasijedanja da nam djeca ne bi postala Nikola Grmoja!!! Zar ćemo biti sretniji ako nam postanu Đakić, Borić, Culej i slična HDZ-ova svita?
Jezik ulice i birtije
Takva “mostraška” retorika je duboko perfidna, sračunata na “talasanje”, baš kao i Penavino “prokazivanje” Pupovca kao nositelja kontinuirane velikosrpske puzajuće agresije, implicite i djece u srpskim školama, koja sjede na hrvatsku himnu, kao mladočetnika, čime ih je svjesno pretvorio u mete. Uostalom, samo dan-dva poslije Penavinog opasnog “poziva na ustanak”, pretučen je mladić upravo iz srednje Tehničke škole u Vukovaru koju je gradonačelnik Penava stigmatizirao kao leglo antihrvatstva. Jer djeca slušaju nastavu na srpskom. I sjede na zvuke hrvatske himne. Zar samo djeca vukovarske srednje Tehničke ?!
I Ivan Penava je dio istog tima zadrtih čuvara “nacionalnog blaga” kojim disponira samo HDZ-ova i njoj pridružena kasta. I kad njegova kompozicija, prekrcana ugroženim nacionalnim svetinjama, isklizne iz tračnica, tko je kriv?
U ovoj zemlji 28 godina širi se govor mržnje “po domoljubnoj dužnosti”, i sad bi ga neki htjeli ugasiti. Za vlastite, a ne općenarodne, civilizacijske potrebe. Kao da za to postoji poseban prekidač, pa će ga po potrebi paliti i gasiti. Ovisno o situaciji. I dakako, publici.
Imamo, dakle, točno ono što godinama proizvodimo i u čemu smo se pokazali žalosno najuspješniji. Parlament ( društvo) složen od često polupismenih stranačkih jurišnika izabranih po stupnju lojalnosti šefovima, ili najvulgarnije rečeno, po sposobnosti dubokog uvlačenja nadređenima u partijskoj hijerarhiji. O njima ovisi sve, oni su gospodari života i smrti. Oni zapošljavaju i otkazuju. Oni su bog i batina. I zato ovdje ne igra ulogu ni znanje ni kućni odgoj, kompetentnost ni sposobnost, tek poslušnost i spremnost na sve, u interesu vođe i partije. I vlastitog probitka. A kad je tako, što zaboga očekujemo, do li politički huliganizam i besprizorni primitivizam, koji se najbolje izražavaju “po domaći”, jezikom ulice i birtije.
