Tko se mača ( olakih obećanja) laća, od mača i pogine! Da se slučajno držao u svom mandatu te stare narodne mudrosti, šibenski gradonačelnik Željko Burić ne bi doživio usred HNK Šibenik, u ” teatarskim ćakulama”, prigodno organiziranim u povodu 149. godišnjice Šibenskog kazališta ( 29. siječnja), da ga bar dvaput matira, i to s udaljenosti od 320 kilometara, jedan od najuspješnijih hrvatskih redatelja, Šibenčanin Vinko Brešan. A sve zbog nesuđene spomen-sobe njegovom ocu, neponovljivom hrvatskom piscu i dramatičaru Ivi Brešanu.
Ćakulalo se u šibenskom teatru, u dobrom glumačkom društvu- Goran Višnjić, Toni Gojanović, Jakov Bilić- i tek s jednim političarom- gradonačelnik Željko Burić- o svemu: kazališnim uspomenama, dječjim igrama, Festivalu djeteta, karijerama, perspektivama… ali je lik i djelo Ive Brešana, jednog od najvećih hrvatskih pisaca i scenarista, zasjenio sve. A njegova je sjena velika i močna…
Skromnost Brešanovih
Kad je prije dvije godine ( 3. siječnja 2017. ) Ivo Brešan umro, gradonačelnik se stavio na čelo one skupine Brešanovih štovatelja i kulturnih radnika koji su smatrali da Šibenik mora na najbolji mogući način odati poštovanje svome književnom velikanu. Šibenčani su i inače jaki na riječima i uvjereni da su bolji, sposobniji, talentiraniji i privlačniji od drugih, i ne pada im na pamet nikomu to dokazivati, ali svi ih mrze, svi su na njih jalni, pa ih iz čiste zlobe i ljubomore zatiru i umanjuju. Žrtvom takvog šibenskog mentaliteta posthumno je vrlo brzo postao i sam Ivo Brešan.
Nakon očeve smrti, Vinko Brešan je odlučio dio privatne ostavštine Ive Brešana, originalne rukopise njegovih drama , pisaću mašinu, dio biblioteke, stol za kojim je radio, pokloniti Gradu Šibeniku s idejom da se negdje, u kutu Gradske knjižnice, ili nekom drugom, prikladnom gradskom prostoru, otvori skromni memorijalni kutak Ive Brešana. No, Vinkova skromnost nije se “primila” u Gradu koji je htio svome piscu, zasigurno najizvođenijem hrvatskom dramskom autoru čiji su se tekstovi igrali od Baltika do Sredozemlja, pokloniti daleko veću pažnju i poštovanje. Pa je gradonačelnik Željko Burić obećao Vinku, ali i svojim sugrađanima, da će u bivšoj kazališnoj kavani biti uređena spomen-soba Ive Brešana, ali ne kao svojevrstan muzejski, izložbeni prostor koji će biti na itineraru školskih ekskurzija, nego kao živa, dinamična kulturna scena koja će imati svoj redovni, dnevni život.
Vrijeme je prolazilo, soba se nije pripremala za dolazak Brešana, a u međuvremenu je Ivo dobio u tom prostoru i sustanara, još jedno slavno šibensko ime, koje je obilježilo hrvatsku šansonu i poeziju- Arsena Dedića. A onda su oba završila na čekanju. I tako dvije godine. Da bi u teatarskoj ćakuli, za rođendan jednog od najstarijih kazališta u ovoj zemlji, a zasigurno i među najstarijim europskim kazalištima, saznali kako je netko, a ne zna se ni kako, ni zašto, odlučio Brešana -preseliti. I prije negoli je uopće stigao u svoju spomen-sobu useliti!
Spomen, lokacije i ćakule
Sada se, pak, govori o uređenju nekog drugog prostora, eventualno u sklopu Kazališta, ali kazališna kavana je , kako izgleda, out. Zar je dvije godine trebalo da bi se ideja vratila na početak, da bi se oni koji su je obećali provesti, kao što provode, tvrdi gradonačelnik, sva svoja obećanja ( HDZ ), opet bavili prvim od svih pitanja – gdje smjestiti Brešanovu privatnu zbirku velikodušno poklonjenu Gradu od obitelji. A dok se pitaju gdje, kako će to napraviti , a još manje- kada, jednostavno nije tema…
Gradonačelnik Burić tvrdi da je to posao Kazališta i da njegovi ljudi vode taj projekt, a Grad će ih podržati i financijski i na svaki drugi način. Zanimljivo, jer mladi ravnatelj kazališta Jakov Bilić, koji se u tom stolcu još nije stigao ni ugrijati, iskreno će priznati kako je vijest o dislociranju Brešanove memorijalne sobe, čuo dolazeći na šibensku teatarsku ćakulu. A što je najgore, vijest nije ćakula…
Zar je kod svega toga čudno kad Vinko Brešan, uključujući se video-linkom u raspravu u Šibenskom teatru, sasvim jednostavno, otvoreno i izravno kaže: ” Mogao bih reći da sam zbunjen sadašnjom situacijom, ali nemam pravo reći da sam zbunjen jer sam upravo završio film “Koja je ovo država”, pa bi mi sve trebalo biti jasno.
Točno tako, Vinko! Bar ti znaš koja (kakva) je ovo država, a takav je i tvoj rodni grad!
Badel i Ivo Brešan
Ispričao je i o razgovoru koji je vodio s gradonačelnikom ( “divan razgovor smo imali “), i o Povjerenstvu koje je Burić osnovao i zadužio da osmisli najbolji način kako da se Grad oduži Brešanu. Povjerenstvo je Vinku predložilo da se u nekadašnjoj kazališnoj kavani zbrine očeva ostavština koju je poklonio Gradu, i da to bude jedan multifunkcionalan prostor, a ne tek muzejski, mjesto susreta, književnih večeri, alternativna kulturna scena.
Bilo mi je to strašno simpatično, rekao je Vinko, i nisam htio ništa forsirati, gurati naprijed, vjerovao sam da ljudi rade svoj posao. A onda je, igrom slučaja, upoznao direktora Badela, i prije mjesec dana nazvao Jakova Bilića, ravnatelja Šibenskog kazališta, sa željom da zajedno pođu u Badel na razgovor, jer je tamošnji direktor izrazio želju sufinancirati spomen-sobu Ive Brešana. – Naravno, Ivo Brešan je za svog života Badelu dao jako puno, pa je red da Badel nekako to i vrati- duhovito će Vinko. Šokiralo ga je kad je saznao da je prvotni projekt propao, da se sad opet sve pretumbava… traži alternativa. Ali, tako je to kod nas jer su naše ideje strašno kratkog daha, brzo se potroše, reći će pomalo rezignirano Vinko.
Ivo Brešan je bio skroman čovjek i sam po sebi, dodao je, ne bi želio, niti smatrao bitnim, da ima spomenik, bistu, sobu. Ali, ja to osjećam kao neku svoju dužnost…
-Vinko je sve rekao- potvrdio je odmah gradonačelnik, bez i najmanje želje polemizirati. Za njega je nesporno da Šibenik treba na dostojanstven način odati počast Ivi Brešanu. Spomen na Brešana- ustvrdio je Burić- nije političko pitanje kao što su to neki pokušavali plasirati, to je kulturološko pitanje- branio se od kontroverzi koje cijeli projekt prate.
Čiji je Ivo Brešan?
-Ivo Brešan je bio hrvatski pisac i treba snažno i dostojanstveno čuvati spomen na njega. I nisu problem, čak, ni novci- otkriva Burić- problem je što je projekt spomen-sobe Ivi Brešanu ušao u tzv. projektnu masu zajedno s projektom obnove kazališta koje stoji čak 40 milijuna kuna!
I sad se Brešan kao šibenski pisac transferira u Zagreb i postaje hrvatski pisac što valjda implicira da bi se država trebala pobrinuti i za otvaranje memorijalnog Brešanovog prostora u Šibeniku. Do daljnjega, sve stoji, radi se na otvaranju alternativne scene u bivšem kinu Odeon ( i tako cijelo desetljeće !!!) kako bi se, tijekom obnove teatra, kazališni život mogao nastaviti. A što će biti sa spomen-sobom Ive Brešana, to je na Kazalištu da odluči, zaključuje gradonačelnik, odlučan čuvati spomen na velikog pisca koji je dio ne samo šibenske, nego i nacionalne povijesti.
Ali, velikim riječima iz beživotnog političkog vokabulara Vinko Brešan se ne može impresionirati. Pa će na sve reći: -Ja vjerujem u dobru volju, ali nemojmo biti naivni. Svako kulturološko pitanje je istovremeno i duboko političko pitanje, svako civilizacijsko pitanje je istovremeno i političko. I nemojmo imati s tim problema, idemo vidjeti koje su to politike, koje su to snage koje nešto ne žele ili koje misle da nešto ne treba. Ne vidim zašto bi o tome razgovarali u rukavicama, stvari moraju biti onakve kakve jesu.
A takve su da je Ivo Brešan apsolutno šibenski pisac zato što je to bila njegova odluka. On je naprosto odlučio živjeti i raditi u Šibeniku jer je želio biti profesor u srednjoj školi u Šibeniku i učiti mlade ljude hrvatskom jeziku. To je , reći će Vinko, njegova odluka i zato možemo govoriti o njemu kao šibenskom piscu. Naravno, Ivo Brešan je i hravstki pisac, a istovremeno i europski, koji je izvođen od Baltika do Sredozmenog mora. Ali, Ivo Brešan je književnik koji je nervirao vlast, nervirao je od sedamdesetih godina do danas.
Pisac koji je vječito nervirao vlast
I sva je istina ipak u tome, ma kako nekom zdrava uma i pristojnog obrazovanja zbog nje neugodno bilo.
Nije nikakva tajna da je Ivo Brešan bio veliki kritičar vlasti i da je u svojim književnim tekstovima nikad nije štedio. Zbog toga je u pravilu percipiran kao “lijevi pisac”. I u tome danas mnogi, a ne samo Vinko Brešan, ne bez razloga, nalaze odgovor zašto dvije godine nakon smrti Ive Brešana njegov Šibenik nije napravio ništa da mu oda počast i priznanje. A čak je to učinio i susjedni Zadar, iako još dosljednija HDZ-ova utvrda od Šibenika, koji je već za prvu godišnjicu smrti organzirao Dane Ive Brešana u svom gradu.
Šibenski gradonačelnik na to nije gledao ni sa zavišću ni sa prijekorom, naprotiv, tu činjenicu i danas komentira kao nešto iznimno pozitivno i Šibeniku na čast (?!) E, pa i nije. Sama činjenica da su Zadrani bez puno mudrovanja i prenemaganja, našli i vremena i načina organizirati prve Brešanove dane u svom gradu, apsolutno je potez za svaku pohvalu. Ali, istodobno je žalosno da je Šibenik za neorganiziranje takvih Dana samo tražio izgovore i prepreke, baš kao i za spomen-sobu velikom piscu koji je Šibenik pretpostavio i Zagrebu i bilo kojem drugom potentnijem gradu.
A kad se stalno smišljaju prepreke, onda se mora dovesti u pitanje i iskrenost namjere onih koji o projektu spomen- sobe odlučuju. Baš kao i politika sama, tako je i ova priča em politička, em besprizorno licemjerna. S jedne strane, gradonačelnik Burić bi zasigurno htio projekt Brešanove spomen-sobe ostvariti, i to ne kao improvizaciju nego kao dobro promišljen koncept kakvog Brešan zaslužuje, ali vrag je u detaljima. A detalji su u politici, koja i nakon smrti Ivi Brešanu ( ali i Buriću ) “radi o glavi” i ne prašta ni slovo koje je o njoj napisao…