Neovisni novinarski portal
20.1.2019.
sindikatdžije
Sindikalno jumbo plakatiranje u Šibeniku (foto TRIS/G. Šimac)

Sindikalno jumbo plakatiranje:
Njemačka nam smanjila nezaposlenost! Danke Deutschland!

Sindikalno jumbo plakatiranje u Šibeniku (foto TRIS/G. Šimac)

-PORUKA VLADI RH: Njemačka nam smanjila nezaposlenost! Danke Deutschland!  Neki će raditi do 67 jer su neki drugi radili do 30! Čestitamo jubilej! Deset godina promašene politike, zaostajanja i apatije. Javni službenici SLUŽE građanima. Nije svejedno tko vas liječi, obrazuje vašu djecu i brine o vašim starima. Vladi RH JE SVEJEDNO. USPJESI VLADE RH: Smanjila javni dug i deficit – izgubila stanovnike i radnike. Država ne smije VARATI svoje građane!!! Hrvatska na začelju Europe! Krivci: vaša politika i šutnja građana – poruke su koje crvenim slovima nešto poručuju s  jumbo plakata širom Hrvatske: u gradovima, uz magistralne i autoceste i drugdje.

-Tko je ovo postavio? Tko ovo plaća? – zapitaju se neki.

Odgovor leži na dnu plakata, gdje je istaknuta internetska adresa: : www.javnesluzbe.hr.   Nadalje, na dnu te stranice pak stoji naziv organizacije koja je financirala ovu kampanju, a koja zasigurno nije baš jeftina, budući da jedan dan takvog oglašavanja za jedan (!) plakat košta i 1700 kuna. No, za pretpostaviti je kako su u Matici hrvatskih sindikata, koja je dala postaviti plakate, dobili kakav popust.

– Sindikalna kampanja je usmjerena na promjenu Vladine ekonomske politike, jer s postojećom država ne može ići snažnije naprijed, a s time se slažu i ekonomski stručnjaci. Na to ćemo nastojati upozoriti jumbo plakatima, okruglim stolovima i tribinama, gdje će s relevantnim sugovornicima raspravljati o pitanjima koja moraju biti u fokusu Vlade, jer se radi o interesu svih građana. Ni jedna vlada do sada, pa ni aktualna, nije bila spremna za stvarne promjene, zato treba pokrenuti građane kako bi izvršili pritisak na Vladu da pokrene promjene – pojasnio  je u čemu se radi prije par dana predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske Branimir Mihalinec.

Mihalinec je inače i potpredsjednik zamjenik predsjednika Matice hrvatskih sindikata, a predsjednik Matice je Vilim Ribić inače čelnik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja. zaposlenih u srednjim školama Hrvatske. Za njihova imena ste čuli odavno, kao i za imena glavnine sindikalnih čelnika u Hrvatskoj, državi gdje se posljednjih par desetljeća konstantno urušavaju radnička prava.

Matica hrvatskih sindikata inače okuplja 10 sindikata iz područja zdravstva, predškolskog odgoja, osnovnog i srednjeg školstva, znanosti i visokog obrazovanja, pravosuđa, djelatnosti mirovinskog osiguranja te bankarskih djelatnosti.  Možda su im ovi posljednji pomogli u prikupljanju novca za ovakvu kampanju, a valja se nadati i kako že političke strukture iz jurećih službenih BMW-a zamjetiti njihove oglase.

U svakom slučaju, potpuno besplatno prepuštamo svoj prostor sindikatdžijama, od kojih su neki na sindikalnoj sceni vrlo dugo, u više država, recimo to tako.

U nastavku su svi njihovi proglasi s pripadajućim tekstovima, pa uživajte.

 

 

 

Povećanje plaća SEBI I BOGATIMA vi zovete poreznom reformom

1. siječnja 2019. Vlada RH će provesti izmjene poreza na dohodak kojima će za 250 milijuna kuna povećati budžete samo i isključivo za manje od 5 posto najplaćenijih zaposlenika u Hrvatskoj.

Nitko od građana ove zemlje čija je trenutna neto plaća manja od 16.344 kn (ako se u obzir primjer uzme samac koji plaća prirez od 18 posto) neće dobiti nikakvu povišicu. Dapače, ako osoba ima dvoje djece i plaća prirez od 10 posto neće dobiti povišicu ako je njena trenutna neto plaća manja od 20.930 kn. No, ako osoba trenutno ima neto plaću od 22.370 kn (uz pretpostavku da je samac i da plaća 18 posto prireza) njeno povećanje neto plaće bit će 1.490 kn. Ako bi pak osoba s takvom trenutnom neto plaćom imala dvoje djece i prirez od 10 posto povećanje njene neto plaće iznosit će 1.673 kn.

Kakva je ovo reforma, za koga i s kojim razlozima u pozadini?

 

 

Predsjedniče Vlade! Iseljavanje nije mobilnost, to je EGZODUS.

Iseljavanje iz Hrvatske premijer Plenković tumači na sljedeći način: „Sloboda kretanja jedna je od temeljnih sloboda. Iseljavanje koje se sada događa, događa se i zbog liberalizacije tržišta rada. To je dvosmjerna mobilnost. Mladi, oplemenjeni novim znanjima, sigurno će se i vraćati u Hrvatsku.“ (vidi ovdje).
Prema podacima Eurostata, 1. siječnja 2018. Hrvatska je imala 157 tisuća stanovnika manje nego pet godina ranije, što je gubitak stanovništva od 4 posto. Veći gubitak stanovništva u tom periodu u EU je zabilježila jedino Litva. U posljednjih 11 godina Hrvatska je pak izgubila 208 tisuća stanovnika što je jednako stanovništvu cijelog Splita i njegove šire okolice. Većina tog gubitka rezultat je iseljavanja, a ono je na rekordnim stopama upravo u posljednje tri godine. Da bi stvar bila gora, navedena statistika bitno podcjenjuje razmjere iseljavanja te su prema nekim analizama oni i do dva i pol puta veći od onoga što bilježi službena statistika (vidi više ovdje).
Razmjeri iseljavanja ukazuju kako nije riječ o bezopasnoj, dvosmjernoj mobilnosti ljudi, a pokazuju to i rezultati istraživanja među iseljenicima. Nedavno istraživanje HUP-a (vidi ovdje) pokazalo je kako samo 11,4 posto iseljenih ima plan vratiti se u zemlju kroz idućih 15 godina. Neorganizirana i loše vođena država, nesposobni političari i političke stranke bez vizije, istaknuti su kao najčešći razlog iseljavanja. Dodajmo činjenicu da je Hrvatska ekonomski najneuspješnija nova članica EU, da su nam plaće među najnižima u Europi te da svjedočimo vidljivoj moralnoj degradaciji hrvatskih institucija. To je okruženje koje građane zarobljava u besperspektivnosti i tjera ih u egzodus.
Nažalost, ako politika nije svjesna stvarnog stanja, tada ona nije u stanju ništa ni promijeniti te je njezin jedini odgovor na problem – relativiziranje tog problema. Premijer Plenković upravo to i radi!

Država ne smije varati

Država ne smije VARATI svoje građane!!!

Pacta sunt servanda (latinski: ugovori se trebaju poštivati) osnovno je načelo ugovornog prava po kojem je zaključeni ugovor zakon za ugovorne strane, koje su dužne ispuniti svoje obveze na način određen ugovorom i odgovorne su za ispunjenje tih obveza. Ovo načelo univerzalno se primjenjuje u pravnom poretku Republike Hrvatske, kao i u međunarodnom pravu.

Unatoč tome, Vlada Republike Hrvatske drži da njen potpis na ugovoru s predstavnicima radnika zaposlenih u javnim službama tu istu Vladu ne obvezuje da ispuni odredbe potpisanog ugovora. Riječ je o Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (2006.), njegovom Dodatku (2009.) i Izmjenama i dopunama(2011.), dokumentu koji ima snagu kolektivnog ugovora, a kojem je cilj bio osigurati dugoročno primjerenu i pravednu cijenu rada u javnim službama u razdoblju nakon izlaska iz gospodarskih teškoća uzrokovanih globalnom ekonomskom krizom. Ovaj se cilj trebao ostvariti jasno definiranim mehanizmima i unaprijed predvidljivim i za državne financije prihvatljivim iznosima povećanja osnovice za plaće u javnim službama u skladu s dostupnim statističkim podatcima o rastu BDP-a i prosječnoj plaći u privredi, kako bi se u konačnici u godinama koje dolaze dostigao željeni i pravedan odnos visine plaće u javnim službama u odnosu na plaće u privredi.

Različiti predstavnici izvršne vlasti tri su puta davali svoj potpis na taj ugovor i njegove nadopune u periodu od 2006. do 2011. godine, a 2012. je potpisano i vjerodostojno tumačenje Sporazuma. Nikad tijekom tog perioda nitko iz vlasti nije dovodio u pitanje sam Sporazum – sve dok se u gospodarstvu nisu stvorili uvjeti da se aktiviraju mehanizmi povećanja plaća u javnim službama. Tada je Vlada naprasno i jednostrano odlučila da joj poštivanje ugovora nije prioritet, da se potpisane obveze nastale kao rezultat višekratnih pregovora u dobroj vjeri ipak ne moraju ispuniti. Drugim riječima, Vlada je naumila da će svoje građane i zaposlenike – prevariti!

Srećom, u Republici Hrvatskoj ipak postoji koliko-toliko funkcionalan pravni poredak pa se o poštivanju potpisanih ugovora i preuzetih obveza nešto pita i sudove. Trenutno po pitanju nepoštovanja odredbi Sporazuma o osnovici postoji cijeli niz nepravomoćnih presuda prvostupanjskih sudova u korist radnika, stoga se s pravom nadamo kako će u konačnici ova priča imati povoljni epilog.

Hrvatska na začelju Europe

Hrvatska na začelju Europe! Krivci: vaša politika i šutnja građana.

2017. godine Hrvatska je imala drugi najmanji BDP po glavi stanovnika u Europskoj uniji (vidi ovdje), a 2016. si je prosječan Hrvat mogao priuštiti potrošnju koja je na razini od 59 posto EU prosjeka (vidi ovdje). Gore od nas su u Europskoj uniji prema oba pokazatelja stajali samo Bugari.

No, još 2007. Hrvatska je po pitanju BDP-a po glavi stanovnika stajala bolje od Rumunjske, Latvije, Poljske te bila na istoj razini kao Mađarska i vrlo blizu Slovačkoj.

Pogrešna ekonomska politika tijekom krize kojoj je fokus bilo sređivanje javnih financija, a ne zaposlenosti i poticanje ekonomskog rasta, doveli su do upravo suprotnog efekta. Režući prava zaposlenih u javnim službama te povećavajući porezno opterećenje građana, vladajuće elite su dovele do rasta nezaposlenosti, pada kupovne moći građana, smanjenja investicija i sloma proizvodnje.

Apatija građana, manjak vjere da je njihov glas bitan i da kolektivnim djelovanjem mogu utjecati na egzistencijalne probleme ovog društva, omogućili su da se takva pogrešna politika predstavi kao jedino moguće rješenje. Nažalost, kao što danas znamo, takva politika rezultirala je drugom najdužom recesijom u EU-u. Samo su Grci duže proveli u recesiji od Hrvata.

Međutim, ideje koje su se tijekom krize dokazale kao promašene i dalje su dio ključnih koncepata ekonomske politike. I dalje je primarni fokus ekonomske politike održavanje proračuna pod kontrolom, a sve ostalo je sekundarno. Očekivano, takva bezidejna politika opet je neuspješna. Podaci Eurostata pokazuju kako Hrvatska raste sporije od svih usporedivih zemalja EU-a.

probudite_se

Bez stalnog pritiska poštena vlast nije moguća. Hrvati, probudite se!

Svaka vlast korumpira, misao je poznata i prisutna u političkoj teoriji već gotovo dvije stotine godina. Ona je povod za cijeli niz dostignuća u povijesnom razvoju demokratskih država, od diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, do stvaranja i jačanja posebnih institucija namijenjenih kontroli rada državnih dužnosnika i prevenciji zlouporabe moći. Ipak, niti jedan od tih korektiva vlasti nije toliko snažan i za očuvanje demokracije potreban kao što je kontinuirani pritisak javnosti da odluke koje vlast donosi, a koje se tiču građana Republike Hrvatske, doista i budu donesene u korist tih istih građana.

Demokracija ne podrazumijeva samo jedan izlazak na izbore u četiri godine, već konstantnu budnu pažnju, propitkivanje i pravovremenu reakciju javnosti na cijeli niz javnih politika, programa i odluka koje donosi vlast. Civilne udruge i sindikati kao predstavnici radnika snažan su artikulator javnog mišljenja, ali njihov utjecaj ovisi prvenstveno o spremnosti onih čije stavove zastupaju da se, kad se pojavi potreba, i sami uključe i svojim aktivizmom daju dodatan legitimitet i snagu zahtjevima koji se iznose.

Nažalost, u Republici Hrvatskoj smo zahvaljujući slabim i neizgrađenim institucijama te izostanku relevantnijeg javnog pritiska tijekom godina svjedoci cijelom nizu događaja u kojima su predstavnici vlasti zloupotrebljavali svoj položaj i političku moć kako bi ostvarili neku osobnu korist ili pogodovali pojedincima nauštrb javnog interesa. Počevši od malverzacija tijekom pretvorbe i privatizacije, ratnog profiterstva, ortačkog kapitalizma, korupcije i nepotizma na raznim razinama vlasti, do sudstva koje je nesposobno adekvatno i učinkovito procesuirati protuzakonito djelovanje i kriminalne radnje unutar državnog aparata, popis svega onoga što u hrvatskom društvu ne funkcionira na očekivanoj razini za jednu modernu, progresivnu demokratsku državu baziranu na vladavini prava izrazito je dug. Stoga je od presudne važnosti da građani osvijeste svoju nezamjenjivu ulogu u borbi za očuvanje elementarnih vrijednosti i principa na kojima društvo počiva. I da tu borbu ne vode samo iz udobnih naslonjača unutar vlastita četiri zida, već u javnom prostoru i na ulici, prosvjedima i štrajkom, ako to situacija zahtijeva.

raditi_do_67

PORUKA VLADI RH: Neki će raditi do 67 jer su neki drugi radili do 30!

Financijska održivost mirovinskog sustava jedan je od osnovnih kriterija kojima se Vlada RH vodila pri izradi aktualne mirovinske reforme, čije okosnice su skraćivanje perioda prilagodbe u kojem se podiže dobni prag za umirovljenje za sve građane Republike Hrvatske i drastična penalizacija za prijevremeno umirovljenje. Umjesto 2038. kako propisuje važeći zakon, po novom će prijedlogu hrvatski radnici već 2033. u starosnu mirovinu tek sa 67 godina života. Ako pritom budu primorani umiroviti se 5 godina ranije, po uvjetima za prijevremenu mirovinu, mirovina će im trajno biti umanjena za više od 20 posto!

Financijska održivost podrazumijeva da se na mirovine u pravilu ne troši više nego što se prikupi od mirovinskog doprinosa i drugih namjenskih izvora. Pritom Vlada RH učestalo naglašava kako u mirovinskom sustavu postoji „rupa“ od 17 milijardi kuna koja se svake godine nadomješta iz državnog proračuna kako bi se svim korisnicima mogle isplatiti mirovine, navodeći to kao glavni razlog zašto ćemo u budućnosti morati raditi dulje i zašto će nam za prijevremeno umirovljenje iznos mirovina biti drastično manji.

No, Vlada uporno izbjegava objasniti kako od tih 17 milijardi kuna preko 6 milijardi otpada na tzv. tranzicijski trošak uvođenja II. stupa (jer se 5 posto mirovinskog doprinosa iz plaće prestalo uplaćivati Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje i trajno preusmjerilo privatnim mirovinskim fondovima), dok dodatnih 6 milijardi tog minusa predstavljaju mirovine po posebnim propisima. Dakle, mirovine koje nisu rezultat rada i uplate radničkih doprinosa, već beneficije koje država daje pojedinim društvenim skupinama za minule zasluge.

Među raznolikim skupinama korisnika (saborski zastupnici, državni dužnosnici, ustavni suci, akademici, itd.) brojčano i po ukupnom iznosu mirovina najviše se ističu branitelji Domovinskog rata, čiji je prosjek isplaćene mirovine od nešto preko 5 tisuća kuna više nego dvostruko veći od prosječnog iznosa mirovina u RH. Pritom je prosjek radnog staža za sve umirovljenike u RH veći od 30 godina, za branitelje iznosi 18 godina, a za pripadnike HVO-a tek 7 godina!

Budući da se sve mirovine isplaćuju iz istog izvora (proračuna HZMO-a), ispada kako će zbog rupe nastale prethodnim reformama i dvojbenim političkim odlukama većina morati raditi do 67 jer se nekima omogućilo da već s 30 odu u mirovinu. Pravedno ili ne, procijenite sami.

uspjesi_vlade

USPJESI VLADE RH: Smanjila javni dug i deficit – izgubila stanovnike i radnike.

Visoki Vladini dužnosnici u zadnje se vrijeme često hvale postignućima u području fiskalne politike, zauzdavanjem deficita državnog proračuna te ostvarivanjem suficita (pojednostavljeno, da se u proračun slijeva više novca nego što se troši), kao i smanjenjem ukupnog javnog duga kao udjela u BDP-u. I dok ti uspjesi na prvu zvuče kao jedna odlična priča (jer ne možemo trošiti više nego što zarađujemo, a dugovi se moraju vraćati, zar ne?), pravi se problemi naziru kad zagrebete ispod površine i shvatite koliko je visoka cijena plaćena za provedbu takve politike.

Stežući remen i smanjujući potrošnju za vrijeme i nakon ekonomske krize, po naputku stranih kreditora, država je propustila ulagati u gospodarstvo i stvarati dodatne poslove koji bi pomogli da se očuvaju radna mjesta u recesiji i brže ostvare pozitivne stope ekonomskog rasta. Smanjenjem plaća u javnom sektoru, država je smanjila potrošnju velikog broja građana koji plaće dobivaju iz državnog proračuna i tako smanjila potražnju za proizvodima i uslugama domaćih tvrtki, što je dodatno produbilo recesiju.

Na kraju, rigidnom politikom zabrane zapošljavanja u državnim i javnim službama te administraciji, država je onemogućila velikom broju mladih ljudi da nakon završetka formalnog obrazovanja ostvare sigurnost redovitih mjesečnih primanja i osamostale se te zasnuju obitelj u Hrvatskoj. Umjesto toga, prepustila ih je nefunkcionalnoj burzi rada, nestalnim oblicima zaposlenja ili volontiranja za one malobrojne koji su imali sreće, dugotrajnoj nezaposlenosti za onu većinu koja se nije snašla. Jedino rješenje za takvu bezizlaznu situaciju mnogima se nametnulo samo od sebe – odlazak izvan granica Lijepe Naše i traženje bolje budućnosti u nekoj drugoj, stranoj državi koja o svojim građanima i radnicima ipak brine nešto više, a javne politike kroji nešto pametnije i dalekosežnije od naših uvaženih političara na vlasti.

Javni službenici služe građanima

Javni službenici SLUŽE građanima. Nije svejedno tko vas liječi, obrazuje vašu djecu i brine o vašim starima. Vladi RH JE SVEJEDNO.

Javne službe su zdravstvo, obrazovanje, znanost, socijalna skrb i kultura. Njihova je svrha građanima pružiti javne usluge koje su jedna od temeljnih funkcija države i njihova je kvaliteta i dostupnost ogledalo brige vlasti za njene građane.

Zdravstvo i obrazovanje dvije su najmasovnije i od građana najčešće korištene usluge koje država osigurava. No, upravljanje svim segmentima javnih službi, pa tako i zdravstvom i obrazovanjem je katastrofalno. Kurikularna se reforma odugovlači, zdravstvom se ne upravlja na održiv način te se građani s pravom pitaju hoće li u budućnosti imati primjerenu dostupnost i kvalitetu zdravstvene zaštite. Ključne poluge upravljanja u rukama su politike!

Posebno je problematičan odnos vlasti spram njenih zaposlenika u javnim službama. Liječnici u Hrvatskoj imaju tri milijuna prekovremenih radnih sati godišnje, dok medicinske sestre brinu o bitno većem broju pacijenata nego što je to norma u razvijenim zemljama EU. Učitelji i nastavnici u osnovnim i srednjim školama imaju mogućnost napredovanja u plaći od svega 20 posto tokom karijere, a ujedno su i najslabije plaćena profesija s visokom stručnom spremom u zemlji.

Za razliku od privrede gdje je zbog recesije obujam poslova značajno smanjen što je dovelo do otpuštanja radnika i smanjivanja njihovih plaća, u javnim službama takvog procesa nije bilo. Liječnik zbog recesije nije imao manje operacija niti se smanjio broj osoba koje su trebale pomoć sustava socijalne skrbi. Usprkos tome, javni službenici su tijekom krize podnijeli svoj teret. Vlast nije bila u stanju niti imala ideju kako sustav učiniti efikasnijim i boljim već je jedina mjera bilo smanjivanje plaća zaposlenima.

Podaci DZS-a pokazuju kako su plaće u javnim službama od 2010. padale snažnije i rasle sporije nego u privatnom sektoru. No, i u današnjim okolnostima ekonomskog rasta i konsolidiranih javnih financija, plaće u privredi rastu skoro duplo brže nego plaće u javnim službama. Takvim pristupom ova Vlada RH utječe na motiviranost zaposlenih u javnim službama i na samu privlačnost radnih mjesta u tim djelatnostima. Time Vlada RH pokazuje što misli o svojim vlastitim zaposlenicima i važnosti njihovog rada. Nastavak ovakve politike dovest će do jačanja odljeva stručnog i kvalitetnog kadra jer nije svejedno kako su obrazovani, motivirani i koliko iskustva imaju ljudi koji liječe građane ove zemlje, obrazuju nove generacije i brinu o starima. Kvaliteta javnih usluga ovisi upravo o ljudima koji te usluge pružaju.

deset_god_apatije

 

Čestitamo jubilej! Deset godina promašene politike, zaostajanja i apatije.

Cijelo jedno desetljeće prošlo je otkako se 2008. financijska kriza iz SAD-a prelila na ostatak svijeta i uzrokovala globalnu recesiju. I dok se većina europskih zemalja relativno brzo oporavila od početnog šoka i vratila u zonu stabilnog ekonomskog rasta, Hrvatskoj je zahvaljujući pogrešnom odgovoru na krizu manifestiranom u ekonomskoj doktrini rezanja potrošnje (tzv. austerity) bilo potrebno znatno duže da zaustavi propadanje gospodarstva i napokon ostvari kakve-takve stope rasta BDP-a. Rezultat je puno desetljeće provedeno u stagnaciji, visokoj nezaposlenosti, niskim plaćama onih koji su imali sreću da zadrže radno mjesto te raširenoj rezignaciji građana općim stanjem u državi.

Sindikati su cijelo to vrijeme, kao odgovorni socijalni partneri, upozoravali na posljedice vođenja takve politike diktirane izvana, iz Europske komisije, Europske centralne banke i MMF-a, čiji je primarni interes u krizi bio osigurati vraćanje kredita vjerovnicima, a posljedice po građane razmatrane su na marginama, ako uopće. Upozoravali smo, nudili smo alternativna rješenja na tragu onoga što su predlagali vodeći svjetski ekonomisti, nobelovci, ali nitko od vladajućih nije nas htio čuti. Iz današnje perspektive je jasno vidljivo koliko smo, nažalost, bili u pravu. Cijenu smo platili svi mi, ali ponajviše cijela jedna generacija mladih ljudi koja je u desetljetnoj stagnaciji praktički ostala uskraćena za mogućnost ostvarenja životnih ciljeva, zarobljena u čekaonici nekih boljih prilika koje nikako da stignu.

danke_deutschland

PORUKA VLADI RH
Njemačka nam smanjila nezaposlenost! Danke Deutschland!

Iseljavanje i posljedično smanjenje radne snage ozbiljan je problem koji utječe na ponudu rada, produktivnost i proizvodne mogućnosti našeg gospodarstva, održivost mirovinskog i zdravstvenog sustava i na mnoge druge aspekte društva i ekonomije. Prema podacima Eurostata, Hrvatska je u posljednjih 10 godina izgubila više od 200.000 stanovnika. To je jednako nestajanju drugog najvećeg grada u RH, Splita, i to s njegovom širom okolicom.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku za 2016. godinu, od ukupno 36.436 odseljenih, u Njemačku je otišlo 20.432 osobe ili 56 posto svih odseljenih. Takve brojke Njemačku postavljaju na vrlo uvjerljivo prvo mjesto po izboru Hrvata koji iseljavaju. Međutim, navedene brojke o iseljavanju mogle bi biti još i mnogo poraznije, jer podaci njemačkog statističkog ureda za 2016. pokazuju useljavanje 51.163 Hrvata, odnosno 2 i pol puta više od onoga što bilježi DZS. Njemački podaci pokazuju kako je u tu zemlju u periodu od 2010. do 2016. doselilo ukupno 179.446 Hrvata, dok podaci DZS-a govore o ukupnom iseljavanju od tek 46.630 osoba.

Istraživači Međunarodnog monetarnog fonda su u analizi Emigration and Its Economic Impact on Eastern Europe zaključili da emigracija u zemljama Istočne Europe ima dugoročne negativne efekte na njihov razvoj. Njihova procjena je pokazala kako bi kumulativna realna stopa rasta BDP u periodu od 1995. do 2012. u zemljama Istočne Europe bila za 7 postotnih poena veća da nije bilo emigracije. Hrvatska se pritom u analizi ističe kao zemlja s visokim udjelom emigracije mlade, stručne populacije.

I dok se Vlada RH hvali administrativnim smanjenjem stope nezaposlenosti, mladi, obrazovani Hrvati iseljavanjem postaju kapital drugih država i pomažu razvoju već ionako razvijenijih, dok Hrvatska ostaje u začaranom krugu niske produktivnosti i lošeg životnog standarda. Riječ je o dugoročnom gubitku koji je nenadoknadiv i dodatno guši naše mogućnosti ekonomskog razvoja i sustizanja drugih zemalja Europske unije.

vece_place_svima

Hrvatsko gospodarstvo je od 2015. godine napokon zajahalo na europskom valu gospodarskog rasta, nakon 6 dugih godina recesije. Iako prosječne godišnje stope rasta BDP-a od 2,5 do 3 posto još uvijek nisu dovoljne ni da Hrvatska uhvati korak s usporedivim EU državama, a kamoli da počne nadoknađivati zaostajanje za razvijenom Europom, tri usporedne godine gospodarskog rasta akumulirale su dovoljno dodane vrijednosti da možemo ponovno govoriti o potrebi rasta plaća koje su tijekom kriznih godina doživjele znatnu kontrakciju u odnosu na pretkrizno razdoblje.
Odnosi se to na privatni sektor, koji je zbog nedostatka ponude poslova i neadekvatnih radnih uvjeta doživio najveći egzodus domaće radne snage prema bogatijim europskim destinacijama, ali svakako i na javni, čije plaće su od 2009. do 2015. višekratno smanjivane, razni dodaci na plaću ukinuti, kolektivnim ugovorima zajamčena materijalna prava poput regresa i božićnice uskraćena uz pomoć dvojbenih zakonskih propisa, a neka druga poput naknade za prijevoz na posao ili dnevnica za terenski rad osjetno umanjena.

Međutim, situacija se u međuvremenu znatno promijenila. Privatni sektor je pod pritiskom nedostatka radne snage započeo s korekcijama plaća prema gore u cijelom nizu djelatnosti. Iako smatramo da je to još uvijek skroman rast u odnosu na nama usporediva gospodarstva, a tek se treba ostvariti neki bitniji pomak u pogledu rasta minimalne plaće koja iznosi tek 40 posto prosječne plaće u RH, činjenica je kako je i taj rast plaća u privredi znatno veći od rasta u državnim i javnim službama. Naše plaće za većinu zaposlenika još nisu dostigle razinu na kojoj su bile 2008., prije početka ekonomske krize. Troškovi rada u Hrvatskoj rastu sporije nego u usporedivim državama, a stanje državnog proračuna trenutno je povoljnije nego ikad u posljednjih dvadesetak godina. Stoga smatramo da je nužno povećanje plaća svima u zemlji te da su stvorene pretpostavke za snažniji rast plaća i zaposlenima u javnim službama.

Sindikalno jumbo plakatiranje u Šibeniku (foto TRIS/G. Šimac)

Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI