Danima se već premišljam oko toga treba li ovoj godini pisati “nekrolog” ili je pustiti da umre u tišini. Jednostavno je odignorirati. Radije negoli ponavljati sve skandale koji su je obilježili, sve promašaje na kojima se ustrajalo, sve laži kojima su nas vladajuće elite nastavile obmanjivati, i sve poraze s kojima smo se morali suočiti. I sami suučesnici u tom kaosu, jer stoički podnosimo ono što u demokratskoj, uređenoj državi vladavine prava, ne bi smjeli trpjeti. Ali, takvi smo. Rekoh već jednom na ovom portalu, hrvatski domobranski mentalitet drži nas prikovane za kauč,
odakle plješćemo žutim prslucima na pariškim ulicama, banjalučkim prosvjednicima i antivučićevim beogradskim demonstrantima, bez svijesti da nas i same čekaju naše ulice, kad-tad…
Andrej Plenković
“Godina mraza”
I eto, ipak, popuštam kušnji i bacam pogled iza leđa, ne toliko zbog retrospekcije 2018., jer svi itekako znamo što je bilo, koliko zbog pokušaja prosudbe onoga što nam je donijela u smislu društvene klime i kuda nas je odvela. A nije nam donijela nikakav pozitivan pomak i nije nas odvela, čak ni usmjerila, na pravi put. Naprotiv, opet smo poput rakove djece, raspršeni, podijeljeni, regresivni, ljutiti, nesimpatični, teški i sebi i drugima, skloni koracima unatrag. Per fin, otkrivamo i da smo među najglupljima u Europi. Tko bi rekao?! Zanimljivo, a Hrvati su oduvijek, iako autentično inferiorni, svoje okruženje zagađivali kompleksom nekakve fingirane superiornosti. Spram koga, to, pak , nije jasno, jer gadno se lažemo ako ćemo reći da smo daleko ispred većine svojih susjeda, što smo, objektivno, nekad uistinu bili…
Ergo, godinu ispraćamo s gorkim okusom reducirane slobode javne riječi, jer nikad istinski novinari nisu imali manju specifičnu vrijednost u ovom društvu do li danas. Dijelom su supstituirani surogat-novinarima, koji s profesijom i kodeksom novinara nemaju baš ništa zajedničko, s poslušnicima, režimskim činovnicima i plaćenicima koji su bez ostatka osvojili javnu televiziju, HTV, s koje, kao ono nekoć u Albaniji, svakodnevno poruke šalju “dragom predjedni(ci)ku”, a ne hrvatskim građanima i javnosti radi koje postoje i koji je financiraju. Možda tzv. javni servis ( HRT) i njegovi namještenici time kupuju svoju egzistencijalnu sigurnost, ali su apsolutno izgubili gledatelje. Time i smisao.
No, da nije TV-pretplate koju prisilno plaćamo, makar HTV i ne gledamo, bio bi to manji problem, jer uvijek možete prebaciti program na drugi kanal i odbiti autozagađivanje tim medijskim trashom. Veći je problem inverzija koja se dogodila u društvu glede percepcije profesije i njezinih uglednih članova.
Satira se zatire, “bujanizam” ( i HDZ ) živi vječno…
Samo u ovako pervertiranom društvu, potpuno srozanog sustava vrijednosti, moglo se dogoditi da jedan satirički uradak bude povod za tužbu notornog voditelja Bujice, Velimira Bujanca, protiv izdavača News Bar Empirea i tadašnjeg urednika Vlade Lucića, i da sud presudi u korist pravomoćno osuđenog dilera Bujanca koji je kokainom plaćao prostitutke, a na štetu satire, za koju je sud ocijenio da je neistinita i uvredljiva. News Bar i Lucić zbog toga će, postane li presuda pravomoćna, morati povrijeđenom “uglednom hrvatskom novinaru i uredniku” platiti 12 tisuća kuna zbog uvrede i klevete. Sutkinja Snježana Šagud presudu je “začinila” blasfemičnim obrazloženjem u kojem napominje kako se u spornom satiričkom uratku ” na krajnje neprihvatljiv i neprofesionalan način govori o osobi Velimira Bujanca s namjerom, i svjesno, da ga se diskreditira ” i to ne samo kao čovjeka, nego i kao novinara”.
– O novinaru treba imati svijest kao osobno i profesionalno odgovornoj osobi. Ta odgovornost se ogleda u savjesnom, objektivnom, točnom, istinitom i potpunom informiranju javnosti o temama, događajima, pojavama i sličnome. Osoba novinara predstavlja i poštenje, ugled i čast, te se novinar prilikom obavljanja novinarske djelatnosti mora rukovoditi najvišim moralnim i etičkim načelima- zaključuje sudačka propovjednica Šagud. No, zna li o kome govori?
A govori u zaštitu integriteta osobe koja je opće mjesto u medijskom govoru mržnje, koja ljude tamne boje kože javno naziva crnčugama, huška na migrante kao silovatelje, prezire otvoreno sve što nije “punokrvno hrvatsko”, a zapravo šovensko i nacionalističko. Satira se zatire, samo “bujanizam” ( i HDZ ) živi vječno…
Da, stvar je u tome tko definira ugled, čast i moralna načela, što drugo?!
Ilustracija: Zgrada HRT-a
Kakva država, takvo i pravosuđe
Sud sudi sukladno društvenom i političkom ambijentu kojeg kreiraju državne i političke elite i etabliraju kao društveno prihvatljiv. A ako je Bujanec čovjek od posebnog povjerenja i poštovanja hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja ga kao VIP-osobu poziva i na svoju predsjedničku inauguraciju, nota bene, respektira njegova stajališta a propos Marakeškog sporazuma, tada se ne trebamo čuditi i da pravosuđe, koje samo paradno maše zastavama neovisnosti, sudi kontra satire, a u obranu jednog sasvim proskribiranog kvazinovinarskog “uglednika”.
Samo u ovako pervertiranom društvu moglo se dogoditi da HRT, kao javni medijski servis, tužbama zaspe Hrvatsko novinarsko društvo i njegovo vodstvo, per fin i neke od svojih djelatnika, jer su kritički govorili o “hrvatskoj bezvidnici”. Na taj dosad nezabilježen napad na profesionalnu novinarsku udrugu, upozorila je otvorenim zgražanjem i slovenska socijaldemokratkinja, zastupnica u Europskom parlamentu Tanja Fajon.
-Šokirana sam i razočarana još jednim neprihvatljivim napadom na slobodu medija. Ovaj put u Hrvatskoj. Oštro osuđujem tužbu Hrvatske radiotelevizije protiv Hrvatskog novinarskog društva- napisala je u svojoj objavi na Twitteru.
HRT, naime, tužbom utjeruje od HND-a naknadu navodne štete jer su joj, kako piše u tužbi, “grubo povrijeđeni ugled, čast i ime”. Razlog za tužbu je priopćenje ogranka HND-a na HTV-u u kojem se ustaje protiv “manipulacija i neodgovornog ponašanja privilegirane manjine” na HTV-u, i u kojem se novinari ograđuju od afera i netransparentnog trošenja javnog novca na HRT-u. A zbog tog njihova “zviždanja” HRT traži 200 tisuća kuna odštete od HND-a, i 50 tisuća kuna od predsjednice Ogranka HND-a na HTV-u Sanje Mikleušević Pavić. Vođeni logikom “od viška glava ne boli” tužili su i predsjednika HND-a Hrvoja Zovka od kojeg traže čak 250 tisuća kuna odštete zbog javnog ukazivanja na cenzuru na ovoj proskribiranoj, srozanoj javnoj “kratkovidnici”. Zovko je dobio i otkaz ugovora o radu, jer se oko programa i načina rada na HTV-u, posvađao s urednicom Informativnog programa Katarinom Periša Čakarun. Bilo bi mu bolje da je u osinje gnijezdo takao…
Nasilje nad zdravom pameću
To medijsko tupilo koje se producira s javnog servisa, ta odmazda spram onih koji ne žele šutjeti i izigravati režimske klimoglave, poput trenutnog vodstva HRT-a, sudsko sankcioniranje slobode govora, zaštita “ognjem i mačem” “uglednih novinara” od kritički intoniranih tekstova i njihovih autora, to je znak potpunog destruiranja demokratskih institucija i zaglušujuće zvono za alarm. Ali, oni koji bi morali, prave se da ga ne čuju…
A kada sliku društva stavimo u njezin zadani okvir, sve nekako legne na svoje mjesto. To smo mi, ma koliko se neki od nas ne prepoznavali u toj slici. To je naše karikaturalno iscereno zrcalo pred kojim su mladi, obrazovani i samosvjesni ljudi pobjegli glavom bez obzira. Ne zamarajući se primitivnim etiketiranjima onih koji nemaju ništa osim toga lažnog domoljublja koje podrazumijeva samo uzimanje ali ne i davanje, koje uvažava samo svoje, a prezire sve što nije iste “boje”.
Oko 250- 300 tisuća ljudi napustilo je ovu zemlju u zadnjih nekoliko godina, jer se nisu mogli pomiriti s perspektivom koju su im namijenili ti kvazidomoljubi i Hrvatine koje se prepoznaju po interesu, a ne po srcu, ma koliko ruku držali na njemu. Nisu oni otišli zbog manjka posla, jer tko istinski hoće raditi, uvijek to može, pa i u ovom zapuštenom dijelu, navodno civiliziranog svijeta. Otišli su zbog nepodnošljive lakoće širenja mržnje bez pravnih posljedica, zbog reustašizacije društva, revidiranja povijesti i potapanja svakog suvislog sustava vrijednosti, zbog etiketiranja po kriteriju tko je za ustaše, a tko za partizane, zatiranja kvalitete, stručnosti i sposobnosti za račun stranačkih podobnosti, zbog klerikalizacije društva, rastuće agresije i nasilja ne samo nad ženama nego nad zdravom pameću.
Kontaminacija društva, a nigdje protuotrova
Gramzive političke elite koje javnim novcem trguju za osobne probitke i interese, koje nam nameću islužene avione kao conditio sine qua non naše sigurnosti, gubitaške LNG terminale zarad američkih ili nekih drugih potreba i ciljeva, lex agrokore i ine zbog pogodovanja basnoslovno skupim konzultantima bliskim domaćim elitama, koje šutke prelaze preko lažiranih SMS korespodencija i optužbi državnih savjetnika za prijetnje koje im, navodno, dolaze od domaćih špija, zgadili su nam ovu zemlju do kosti. I zato nisu bitne afere ni Agrokor, ni SMS, ni savjetnik, ni slične, jer sutra ćemo ih zamijeniti možda i gorim. Bitno je to nezdravo okruženje koje se sustavno kontaminira i postaje sve otrovnije i za pristojnu budućnost jedne europske zemlje ( nota bene, za godinu dana predsjedateljice EU ) gotovo smrtonosno.
Andrej Plenković očigledno nije onaj koji je u Hrvatsku došao iz Bruxellesa da bi je spasio od daljnjeg rastakanja. Došao je da bi pacificirao HDZ i njihove apetite stavio pod kontrolu, kako bi se u Hrvatskoj mogli namiriti i drugi koji ovdje vide svoj interes. I zato se ništa radikalno bolje s njegovim dolaskom na čelo HDZ-a nije dogodilo. Čak ni ustaški pozdrav Za dom spremni nije izgubio pravo građanstva u hrvatskom javnom prostoru. Nasilje nad ženama i nasilje u obitelji raste unatoč Plenkovićevim naporima da ipak ratificira Istanbulsku konvenciju. Jer je nasilnika u prvim redovima politike nebrojeno. Samo su rijetki među njima eliminirani iz političke prakse, a kod ostalih se i dalje njihovo sramotno parazitiranje na trošak poreznih obveznika pravda time kako nitko nije kriv dok mu se ne dokaže.
Ta je krilatica kod nas dobila upravo perverzne razmjere. Jer, kome se to kod nas, osim sitneži koju je Tuđman nazivao stokom sitnog zuba, krivnja dokazala? Možda Sanaderu, Kalmeti, Vidoševiću…?
Sve je na nama, a ne na HDZ-u, SDP-u, Živom zidu, Mostu …
Što nam je činiti? Za početak glasno, jasno i otvoreno govoriti, bez straha i bez oportunizma. Izaći na ulice kao sav nezadovoljan, samosvjestan i pravedan svijet. Boriti se za sebe i svoju djecu, za pristojan i dostojanstven život, za pravo na rad i pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. To nitko ne može ostvariti bez naše pomoći. Ni Dalija Orešković koju smo u očajničkoj potrebi da mijenjamo zatrovanu stvarnost gotovo doveli na razinu mita. Ni Mislav Kolakušić koji okuplja građane na antikorupcijskom programu uvjeren da će na toj ozbiljnoj operaciji uklanjanja davno metastaziranog tumora mobilizirati mase. Još manje Marko Vučetić, uvjetni predsjednički kandidat koji svojim simboličkim gestama šalje samo signale za neku vrst pobune, dakako, građana. Ponajmanje populisti Živog zida, frustrirani “mostaši”, demontirani socijaldemokrati…
Sve je na nama, što bi rekao SDP. Srećom, ništa više nije na Davoru Bernardiću ni SDP-u, pa je stoga ovo samo posuđen slogan koji precizno govori o stanju “naše stvari”. Želimo li bolje i pravednije, uređenije društvo, moramo se za njega izboriti. Mi, a ne naši odnarođeni elitisti koji ne dijele našu sudbinu, pa i ne razumiju naš gnjev. Za početak, izađimo svi na izbore. I birajmo. Ne kalkulirajmo. Jednom ćemo, možda, izabrati najbolje što možemo dobiti…
D. Oreškovič: Predsjednici nula… (Foto printscreen ‘Nu2/ HRT)
