Neovisni novinarski portal
23.3.2019.
POLITIKA
Deklaracija o položaju Hrvata u BiH: Zašto bi se Sabor blamirao pamfletom koji jedino želi vratiti kompromitiranog Čovića u Predsjedništvo BiH?!

Deklaracija o položaju Hrvata u BiH:
Zašto bi se Sabor blamirao pamfletom koji jedino želi vratiti kompromitiranog Čovića u Predsjedništvo BiH?!

Deklaracija o položaju hrvatskog naroda u BiH koju bi trebao donijeti hrvatski narod u Hrvatskoj, zapravo je nametnuto pitanje HDZ-a BiH svome matičnom – HDZ-u Hrvatske. Sve zbog neizbora HDZ-ove “dvodomne” perjanice Dragana Čovića za člana Predsjedništva BiH. Takav izborni epilog HDZ u je balvan u oku, šilo u srcu, pa se i ovom Deklaracijom traži promjena Ustava i Izbornog zakona BiH kako bi se osigurao Čovićev povratak na funkciju hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu. Aut Čović, aut nihil! Kamoli “izdajnik” i “bošnjački kolaboracionist” Željko Komšić,

kojega nisu izabrali Hrvati nego Bošnjaci, pa ma koliko bio Hrvat po nacionalnosti, njegovi mu sunarodnjaci, koncentrirani u HDZ-u, odriču legitimitet. No, kada je po istom Zakonu bio biran Dragan Čović nikomu nije palo na pamet osporavati izborno zakonodavstvo BiH…

HDZ-ovo osiguravanje “mira u kući”

Cijela priča doima se kao nefiltrirano unutarstranačko pitanje o kojemu ne može biti konsenzusa ni među Hrvatima u susjednoj BiH, a kamoli u Hrvatskoj. Uostalom, HDZ Deklaraciju, u samo 6 točaka , na 20 stranica, donosi iz licemjernih, neiskrenih razloga, želeći postići mir u svojoj “proširenoj kući”, u kojoj su, nota bene, BiH članovi stranke bolje pozicionirani negoli ovi domicilni, u Hrvatskoj. Pa stoga diktiraju tempo i sadržaj aktivnosti. A kad stvari stoje tako, ne možete si dopustiti luksuz da stožerno članstvo i njihove zahtjeve ignorirate. Sve ste im obećali i sada to dolazi na naplatu. Nažalost Hrvatskoj, a ne samo HDZ-u.

Jer, ovakvom Deklaracijom nema dvojbe, Hrvatska se miješa u unutarnje stvari druge države i time narušava s njom ionako ne osobito dobre odnose. Umjesto da uključuju sve malobrojnije hrvatsko stanovništvo u BiH na zajedničkom interesu opastojnosti u toj državi, oni isključuju sve one koji nisu HDZ. Komšić je produkt te i takve isključivosti, u nekoj mjeri prenaglašeno anacionalnog garda upravo zato što je iskustvo karikirano nacionalnog za Hrvate itekako poražavajuće.

Možda Željko Komšić, koji bolje kotira među Bošnjacima nego među Hrvatima, nije najsretnije rješenje, ali svako je sretnije i poštenije od izbora Dragana Čovića za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH. Zar Čović već nije bio na toj funkciji? I što je dobrog donio BiH Hrvatima? Ništa! Pa i kako bi kad mu je jedina politička platforma kolaboriranje s Miloradom Dodikom koji negira zločin genocida u Srebrenici, koji štuje ratnog zločinca Ratka Mladića i kune se u velikosrpsku ideju i danas. Ali, uvijek se oni najzadrtiji, ma s koje strane dolazili, najbolje razumiju. U nacionalističkoj i šovinističkoj isključivosti međusobno se podupiru, zajednički šire mržnju prema onim trećima i očekuju za to hrvatski konsenzus!?

Sve za Čovića, Čovića ni za što

Naposljetku, Dragan Čović je , kako netko reče i u Saboru, građanin Hrvatske, ne u smislu državljanstva koje ima, nego u smislu sveprisutnosti kojom nas u Hrvatskoj iritira. Netko neupućen s razlogom bi mogao pomisliti kako je Čović dio hrvatskog državnog vrha, jer kud god ide naša vrhuška, a od nacionalnog je značenja, eto i Čovića uz bok Plenkovića i Kolinde. Kao tko, kao što nam se taj čovjek neprekidno ukazuje i nameće nekakvom svojom političkom relevantnošću? Čak je i počasni doktorat dobio na zagrebačkom Sveučilištu čime ga je počastio smjerni, bogobojazni rektor Damir Boras, valjda, dokazujući i osobnu skrb za BiH Hrvate.

Čoviću se ta dualna svehrvatska prisutnost itekako isplatila. I dobro je rekao nezavisni zastupnik Marko Vučetić da je Čović uložio u jačanje demokratskih procesa u BiH onoliko energije i truda koliko u osobno i profesionalno bogaćenje, Hrvati u susjednoj državi bili bi u daleko boljem položaju. Ali, fućka se Čoviću za BiH Hrvate, za njega je to samo politička kulisa, i to rezervna, pred kojom nastupa u svojim ambicioznim, karijerističkim probojima.

Nesporno je da sva tri konstitutivna naroda u BiH moraju imati zajamčenu jednakopravnost i da nijedan ne smije biti marginaliziran za račun veličanja i majorizacije drugog. Ali, jednakopravnost se ne postiže poticanjem sukoba i animoziteta, naricanjem nad sudbinom “jadnog , diskriminiranog hrvatskog naroda u BiH koji je prisiljen napuštati svoja vjekovna ognjišta”, i bijegom u privlačnije hrvatsko susjedstvo. Umjesto što Božo Ljubić sjedi u Hrvatskom saboru, u koji je biran kao zastupnik BiH dijaspore, i diktira Saboru RH što će i kako činiti da se očuva konstitutivnost Hrvata u BiH i njihova ravnopravnost, bilo bi uputnije da svu svoju energiju i angažman posveti svome narodu kod kuće. Ali, jednako Hrvatima u Bosanskoj Posavini, Hercegovini, Sarajevu… jednako onima koji su u HDZ-u ili nekoj drugoj, odnosno nijednoj stranci. Pa nisu Hrvati u BiH samo HDZ. Ma koliko se između ta dva pojma stavljao znak jednakosti.

Pusić : Miješanje u unutarnje stvari druge države

Zašto bi Komšić ili netko drugi, sasvim irelevantno kako se zvao, bio nepodoban samo zato što nije HDZ-u po volji? Ne bi li bilo za Bosnu i Hercegovinu kao državu, upravo zbog te njezine trodijelnosti, poželjno da predstavnici triju naroda nemaju isključivo potporu svoga entiteta? Da ih podupiru pripadnici svih boja i nacionalnosti zato što u njima prepoznaju kvalitetne, sposobne i poštene ljude? Nije li to ideal kojemu se vječito stremi, a u Bosni ga i službeno žele, makar i samo kao teoretsku mogućnost, isključiti?

Budimo realni: da je Dragan Čović išta dobro napravio za hrvatski narod u BiH dobio bi njegovu podršku i na zadnjim izborima. Jer, po istom zakonu kojega sada bijesni HDZ BiH silom želi mijenjati, svojevremeno je i Čović izabran u Predsjedništvo. Pa doista se mora zapitati i on i oba HDZ-a, onaj u Hrvatskoj i onaj u BiH, zašto to ovog puta nije uspio.

Vesna Pusić, zastupnica Glasa u Hrvatskom saboru s pravom kaže: – Sabor, naravno, može i treba raspravljati o susjednim državama s kojima želi dobre odnose, treba raspravljati o položaju Hrvata u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Austriji. Međutim ovaj tekst Deklaracije nije o položaju Hrvata u BiH. On ništa ne govori o Hrvatima u Republici Srpskoj, Sarajevu, čak ni u Hercegovini. Ova Deklaracija govori samo o HDZ-u u BiH, a posredno i o HDZ-u u Hrvatskoj. Ovo je Deklaracija o stavu HDZ-a prema BiH. Ovo je direktno miješanje u unutrašnje stvari BiH.

Što je s Hrvatima u Vojvodini? Brine li HDZ o njima?

A to nije dobro, nije korisno ni za Hrvate ni za Hrvatsku, ne donosi rješenje, ali donosi probleme. Uostalom, zašto se u Hrvatskoj govori samo o BiH Hrvatima i brine briga jedino o njihovom položaju i njihovoj jednakopravnosti u državi u kojoj žive? A što je sa Hrvatima u Vojvodini , Crnoj Gori ?

Možda kod nas Tomislav Žigmanov ne prolazi ni približno dobro kao Dragan Čović, Ljubić i slični, jer je predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, a ne vojvođanskog HDZ-a. O.K. Hrvati u Vojvodini ( Srbiji ) su nacionalna manjina, a ne konstitutivni narod, ali to ne znači da se Hrvatska ne treba o njima i njihovom položaju itekako skrbiti. A imala bi, da hoće, i previše posla i razloga za brigu.

Jer, i Srbija se ratifikacijom bilateralnog sporazuma s RH o zaštiti manjina iz 2005. obvezala nacionalnim manjinama osigurati participaciju u političkom životu institutom zajamčenih mandata na svim razinama vlasti, po uzoru na pravo srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Ali, od toga do danas nema ništa. Hrvati u Srbiji , kako je lani u svom pismu srbijanskom premijeru Aleksandru Vučiću napisao Žigmanov, nadprosječno su isključeni.

U Subotici, gdje je Hrvata preko 32 tisuće, od ukupno nepto manje od 80 tisuća,  u više od 200 izabranih i imenovanih  tijela, vijeća, povjerenstava i drugih instanci u strukturi lokalne vlasti, samo su tri predstavnika hrvatske zajednice. Isključeni su iz svih procesa odlučivanja, ali i podzastupljeni u javnoj upravi, diskriminirani i izloženi etnički motiviranom nasilju, otpuštanju s posla zbog nacionalne pripadnosti i generalnoj majorizaciji. Ali, nema deklaracija o položaju Hrvata u Vojvodini, nema pritiska na državne institucije ni silovanja javnosti njihovim problemima koji nas se tiču i kao pripadnike istog naroda i kao ljude. Ali, eto, nisu ni Hrvati, makar i u dijaspori, svi isti. A htjeli bi imati konsenzus. I to o onima koji su se više brinuli kako se domoći pozicija u Hrvatskoj, negoli za svoj položaj u BiH.

Tags: , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI