Neovisni novinarski portal
15.9.2019.
GRAĐANI / HRVATSKA / POLITIKA
Pula

Turbulentno na raspravi o privatizaciji priobalja u Puli:
Neokolonijalizam na velika vrata

Pula

Udruga Zelena Istra priredila je vrlo posjećenu panel-diskusiju na Fakultetu ekonomije i turizma, u Puli s naslovom “Muzil, Saccorgiana, Hidrobaza – o svim dimenzijama privatizacije pulskog priobalja za potrebe turističkih projekata”. Na panelu su sudjelovali stručnjaci s područja ekonomije, turizma, ekologije i sociologije, te jedan predstavnik grad Pule i brojni građani, no neki od stručnjaka su naprasno napustili ovu diskusiju, a koja je od presudne važnosti za budućnost Pule, Puljana, ali posredno i za cjelokupno stanovništvo priobalne Hrvatske, gdje se događaju slični trendovi prepuštanja vrijednih prostora na dugoročnu uporabu (i do 99 godina) tzv. investitorima. U nastavku prenosimo u cijelosti priopćenje Zelene Istre, sa sažecima izlaganja stručnjaka.

S panela…

Nakon održanog panela “Muzil, Saccorgiana, Hidrobaza – o svim dimenzijama privatizacije pulskog priobalja za potrebe turističkih projekata”

NEOKOLONIJALIZAM NA VELIKA VRATA

Ekonomski promatrano ovdje je bit problema u činjenici da se izdaju preduge koncesije za banalne razvojne sadržaje. Drugi problem je dimenzija tih sadržaja i njihova održivost. Politički problem je u tome sto privatizam postaje javnosektorska politika. Zakonski problem je da je proces netrasparentan. Kad se sve to zbroji dobiva se neokolonijalizam“, zaključila je Saša Poljanec Borić nakon održanog panela.

Panel, koji je trebao poslužiti informiranju javnosti, uspostavljanju dijaloga između struke, gradske uprave i javnosti, povećanju znanja i partcipaciji građana, obilježila su dva događaja: iskazivanje bahatosti vlasti neprimjereno demokraciji te demonstrativni odlazak dva predstavnika Fakulteta ekonomije i turizma, Vitasovića i Škare, zbog “politizacije” razgovora. Podrškom organizaciji panela, FET je pokazao da razumije svoju ulogu, no neki su njegovi predstavnici na kraju pokazali netoleranciju prema javnom dijalogu i nerazumijevanje vlastite funkcije koja bi trebala biti kritičko preispitivanje djelovanja vlasti na području u kojem posjeduju ekspertizu. Javna sveučilišta financiraju se javnim novcem i očekuje se da budu u službi javnosti. Budući da se demonstrativni odlazak dogodio nakon što je publika izviždala pročelnika Upravnog odjela za komunalni sustav i imovinu Grada Pule, Giordana Škuflića, zbog njegove izjave da je je većina građana Pule, obzirom da su na izborima birali njih, za ski-lift, GUP koji previđa masovnu izgradnju hotela u priobalju i dugogodišnje koncesije na velike dijelove priobalja, jedno od mogućih objašnjenja za odlazak je i nedostatak građanske hrabrosti. Dr.sc. Saša Poljanec Borić, gošća panela sa zagrebačkog instituta Ivo Pilar, izjavila je da nije postojao razlog za odlazak s panela niti je u bilo čemu vidjela “politizaciju” i da se radilo o uglađenom javnom razgovoru i izrazito dobronamjernoj i informiranoj publici koja nije zaslužila takav tretman, koja je svojom brojnošću pokazala iznimni interes za temu, dodavši da “nema demokracije bez participacije”.

Paneliste smo zamolili da nam dostave sažetke, koje vam prenosimo u cijelosti. Napominjemo kako se nisu svi panelisti držali svojih sažetaka.

Panelisti

Dr.sc. Poljanec Borić je u svom izlaganju opisala na primjeru lokaliteta Muzil zašto potpisani sporazumi imaju karakteristike kolonijalizma: “Sporazumi o utvrđivanju uvjeta, prava i obveza za realizaciju projekata „Muzil, Saccorgiana i Hidrobaza“ predstavljaju operacionalizaciju državnog projekta Brijuni Rivijera d.o.o. u kojem su lokacije „Muzil“ i „Hidrobaza“ originalni dijelovi projekta dok je lokacija „Saccorgiana“ njihov naknadno pridodan tematski i metodološki refleks. S obzirom da se implicitni politički legitimitet ovog masivnog projekta konverzije namjene površina u svrhu turizma izvodi iz činjenice da su ga, uz IDS, afirmirale sve stranke koje su legitimno osvojile vlast na nacionalnim izborima i koje su sukcesivno od 2007. godine potpisivale različite sporazume o suradnji (što je dovelo to toga da je projekt od 2011. do početka 2018. godine smatran strateškim državnim projektom), može se zaključiti da on inkarnira državnu i regionalnu viziju socio-ekonomskog razvoja istarske županije i hrvatskog turizma. Odluke potpisane u rujnu 2018. godine pokazuju da operativne metode razvoja projekta uključuju kontinuirano korištenje 50 godišnjih koncesija za turističke projekta, što predstavlja nastavak odluke Vlade g. Zorana Milanovića iz 2012. godine o dodjeli koncesije na lokaciji Sv. Katarina Monumenti u trajanju od 50 godina, dok je za lokaciju Muzil predviđeno izdavanje koncesija na 99 godina. Iako je ekonomski teško opravdati 50 – godišnje koncesije za potrebe izgradnje hotela i turističkih naselja zbog činjenice da se takvi objekti, u načelu, amortiziraju prije navedenog roka te iako teško bez odgovarajućih izračuna optimizirati koncesijsko razdoblje, koncesija na 99 godina predstavlja kako sociokulturnu disrupciju tako i zakonsku i ekonomsku akrobaciju. Sociokulturna disrupcija proizlazi iz spoznaje da je najpoznatija svjetska koncesija na 99 godina vezana za Sporazum iz Nanjinga od 29. 08. 1842. godine kojim je završio prvi Opijumski rad tako da je Kina platila Velikoj Britaniji odštetu predajući tzv. Nove teritorije uz tadašnji Hong Kong na 99-godišnju koncesiju. Rezultat te koncesije je, u prostornom smislu, kako je poznato, nakon 99 godina, visoka gustoća izgrađenosti spomenutih lokacija. Zakonska akrobacija proizlazi iz spoznaje da je takva koncesija poznata u našem nacionalnom zakonodavstvu ali da nije u duhu Direktive 2014/23/EU od 26. Veljače 2014, (osobito članke 52. – 59. spomenute direktive) jer predstavlja tzv. dugotrajnu koncesiju koja utječe na zatvaranje tržišta pa se u konkretnom sporazumu postavlja pitanje njegove kongruentnosti s duhom europskog zakonodavstva. Ekonomska se, pak, akrobacija ogleda u činjenici da je rijetko u pregledu suvremenih svjetskih praksi na osjetljivim lokacijama naići na turističku koncesiju dulju od 40 godina. S obzirom da je lokacija Muzil za pulsku lagunu strateški prostorni resurs, te kako se eventualnom koncesijom na 99 godina takva lokacija praktički eksteritorijalizira od lokalne samouprave, nesumnjivo je da će se u tim uvjetima doći do eksteritorijaliziranja izvornih prava lokalnih samouprava za izdavanje npr. koncesija za plaže čije je maksimalni vremenski raspon 20 godina. Stoga se može zaključiti da ovakvo temporalno dimenzioniranje projekta s vremenom utjecati kako na kontrakciju tržišne dinamike tako i na kontrakciju izvornih ovlasti lokalnih samouprava. Ne ulazeći ovdje u širi komentar nastojanja da se u 21. stoljeću društveno ekonomski razvoj potakne državno sponzoriranim razvojem turističkih projekata, zaključno se može reći da Odluke potpisane u Puli u rujnu 2018. godine u Hrvatskoj utvrđuju credo istočno europskog privatizma (Hirt, 2012) koji u konkretnom primjeru lokacije Muzil ima karakteristike kolonijalizma.”

Dr.sc. Marinko Škare izrazio je skepsu u pogledu realizacije projekata Muzil, Hidrobaza i Saccorgiana, budući da nisu u skladu s lokalnim strategijama razvoja: “Hrvatska od osamostaljenja nema ekonomske strategije i sve ekonomske politike vode se nestručno i u skladu s političkim ciljevima umjesto da bude obrnuto i da upravo ekonomske strategije urađene u skladu s standardima kao i u drugim zemljama budu obvezujuće za sve političke opcije. Ukoliko se takvo ustaljeno ponašanje ne promjeni, Hrvatsko gospodarstvo će 2030. godine biti na začelju iza svih u Europi, do 2050. godine pasti će u grupu zemalja srednjeg dohotka a do 2100. predvodit će grupu nerazvijenih zemalja. Pula i Istra, iako nemaju makroekonomski instrumentarij na raspolaganju kao država, moraju svoja gospodarstva prilagoditi ekonomskim izazovima koji su pred nama: nova svjetska kriza, gubitak radnih mjesta uslijed automatizacije, starenju stanovništva, razvoju industrije 4.0 i industrije virtualne stvarnosti, fluktuacijama u turizmu. Upravo iz toga razloga, i u uvjetima ograničenih resursa (pretjerane centralizacije) Pula i Istra moraju osuvremeniti način upravljanja. Potrebno je formirati ekonomski savjet na razini Istarske županije a na razini gradova odjele za razvoj koji će objediniti sve struke – od ekonomista do konzervatora i urbanih planera i naravno građana i udruga. Potrebno je ustrojiti ekonomski savjet koji će osmišljavati i voditi ekonomsku politiku na razini Županije i imati provedbenu a ne samo savjetodavnu ulogu prema modelu ekonomskog savjeta u Izraelu, potrebno je ustrojiti makroekonomski model Istarske županije, izraditi bilancu nacionalnog bogatstva Istarske županije i gradova da se ima pregled nad ukupnom imovinom kojom raspolažemo, čime bi se ograničila i siva ekonomija. Turizam je komparativna prednost Istre i Hrvatske i treba ga razvijati, međutim, u skladu s novima modelima rasta i razvoja – “Lego” modelima rasta. Istarske gradove potrebno je razvijati u skladu s konceptom pametnih gradova, pametne specijalizacije i industrije 4.0 uz potporu “bijele“ tehnologije i turizma. Turizam kao komparativna grana mora imati potpornu ulogu a ne primarnu, vodeću ulogu pokretača ekonomskog rasta i razvoja Pule i Istre. Pula se treba okrenuti modelu pametnih gradova poput Valencije, izgraditi svoju znanstvenu osobnu iskaznicu, ako je važna vizura Pule s mora, još je važnija orijentacija grada prema budućnosti, a to su nove tehnologije i novi modeli razvoja, a ne turizam, već s turizmom kao potpornom djelatnosti. Pula i Istra moraju izgraditi svoje vlastite modele razvoja a ne čekati razvojni model na razini Hrvatske koji neće tako brzo zaživjeti. Istra, kao napredna regija sa svojim specifičnostima i u modelu ekonomskog i cjelovitog upravljanja mora dati primjer i izgraditi novi model razvoja prema standardima modela koji se primjenjuju u razvijenim regijama i zemljama. Potrebno je formirati povjerenstvo za razvoj, koje će imati zadatak komunicirati prema Ministarstvima i nadležnim agencijama kako bi se otklonile birokratske poteškoće generirane rudimentarnim načinom upravljanja Ministarstva i agencija. Model razvoja gospodarstva istarskih gradova i Istre ne možemo osmišljavati prema načinu razmišljanja generacija 1969, 1980, 1995, 2010 već prema načinu razmišljanja generacija 2018-2050 pa i 2100.”

Dr.sc. Kristina Afrić Rakitovac govorila je o odgovornom i održivom turizmu kao antitezi masovnom turizmu: “Odgovorni turizam podrazumijeva upravljanje resursima na način da se zadovolje ekonomski, socijalni i estetski zahtjevi uz istodobno očuvanje kulturnog integriteta, osnovnih ekoloških procesa i biološke raznolikosti. Odgovorni turizam zasnovan je  na principima društvene i ekonomske pravde te poštivanju i uvažavanju lokalnih običaja, kulture i očuvanju okoliša. Radi se o razvojnoj koncepciji koja prepoznaje važnost lokalne zajednice domaćina i njeno pravo da bude ključni “igrač” u razvoju održivog i odgovornog turizma u svojoj zemlji, putem pozitivne interakcije između turističke industrije, lokalnih zajednica i putnika. Odgovorni turizam rezultira gospodarskim i društvenim blagostanjem ako ga prepoznamo kao moćnog katalizatora koji podiže našu i globalnu društvenu svijest i kao takav aktivno povezuje i angažira sve društvene skupine i gospodarske djelatnosti. Promišljanje o razvoju turizma na razini turističke destinacije, od infrastrukturnih do suprastrukturnih kapaciteta, mora, u kontekstu koncepcije odgovornog turizma uvažavati četiri temeljne dimenzije: društvenu, ekonomsku, ekološku i kulturnu, vodeći računa o interesima različitih dionika u sadašnjoj generaciji kao i potrebama budućih generacija. U tom smislu sustavno i dugoročno planiranje razvoja turizma, temeljeno na participaciji dionika, je nužan uvjet istog. S obzirom na temu panela, nužno je istaknuti kako kriteriji odabira investitora u unapređenje postojeće ili izgradnje nove suprastrukture (nove hotele, turistička naselja, kampove) moraju biti definirani sukladno dugoročnim interesima lokalne zajednice kao i očekivanim multiplikativnim učincima.”

Dr. sc. Aljoša Vitasović govorio je da turizam mora ostvariti dodatnu vrijednost i za domicilno stanovništvo: “Ekspanzija turističkih putovanja i intenziviranje konkurencije na međunarodnom turističkom tržištu utjecalo je na razvoj različitih oblika turizma. Turistička destinacija biva geografski sve uži prostor, na kojem se moraju smjestiti svi elementi potrebni za zadovoljenje turističkih potreba različitih ciljnih skupina turista. Takav razvoj definira potrebu pozicioniranja urbanog turističkog proizvoda kao turističke destinacije.Predviđena stope urbanizacije prema UN do 2025. godine od više od 60% , uvjetuje potrebu uporabe novih modela za diverzifikaciju gospodarskih djelatnosti gradova. Odnosno, pojavu urbane regeneracije, koju je potrebito povezati uz turizam. Turizam kao komplementarna djelatnost pomaže u transformaciji urbanih sadržaja u kvalitetan turistički proizvod . Dok sustavni pristup definira novi koncept urbanog razvitka. Govoreći o urbanim cjelinama, gradovima, do sada se jako malo pažnje pridodavalo prostornim aspektima, uzrocima disperzije i procesima grupiranja, kao promjenama u fizičkom, ekonomskom i društvenom okruženju, a nastalim pod utjecajem turizma. Naglašava se da konkurentnost turističke ponude grada Pule ovisi o sposobnosti da grad valorizira resursnu osnovu uz ostvarenje dodane vrijednosti za sve dionike (a prvenstveno domicilno stanovništvo). Stoga upravljanje razvojem turizma zahtjeva povezivanje svih činitelja u funkcionalnu cjelinu.

Republika Hrvatska je izrazito jednoznačna destinacija, u kojoj se većina noćenja ostvaruje na moru i tijekom ljetnih mjeseci. Stoga pozicioniranje Grada Pule kao turističke destinacije treba temeljiti na racionalnom pravcu razvoja kako deregulirani rast turističke ponude ne bi nepovratno umanjio razmjensku vrijednost resursne osnove, a analogno s time i prihode od turizma, te ostale koristi. Trenutni položaj grada Pule omogućava sustavni pristup razvoju turizma s ciljem stvaranja dodane vrijednosti i multipliciranjem pozitivnih eksternalija na svakodnevni život grada. Optimalna upotreba resursne osnove treba omogućavati minimiziranje rizika sezonalnosti i produženja sezone na cijelu godinu, istovremeno zadržavajući visoku elastičnost. Sve potonje pojašnjava do sada nekorišten urbani koncept razvoja grada Pule razvojem turističkih proizvoda široke potrošnje. Sustavni pristup problemu uz poštivanje specifičnosti, te sinergijsko djelovanje elemenata provedbe omogućava održivost razvoja grada uz sinergijski miks svih dionika i gospodarskih djelatnosti, što predstavlja i regulacijsku pojavu koja ne samo da štiti resursnu osnovu već smanjivanjem negativnih eksternalija utječe i na kvalitetu života domicilne populacije, a predstavlja prirodnu „ekstenziju“ tkiva grada.”

Dr.sc. Goran Zgrablić govorio je o nužnosti relokalizacije zajednice: “Unatoč svim problemima, trenutno imamo kvalitetu života koja je neviđena u cijeloj ljudskoj povijesti: imamo struje, vode, benzina, grijanja, hlađenja, imamo jeftine hrane u supermarketima, rade vrtići, škole, imamo Internet na smartphonovima, vlasti imaju resurse da reagiraju u nepogodama, ima novaca… Ne razmišljamo da sve to ovisi o jeftinoj i lako dostupnoj energiji. Čak 90% svjetske energije je neobnovljivo i njena dostupnost se polako ali sigurno smanjuje. Ne razmišljamo da nam taj raj može pokvariti globalno zatopljenje koje je već tu a koje donosi veću učetalost razornih vremenskih nepogoda.

Drugim riječima – ulazimo u doba energetske i klimatske neizvjesnosti. I taj ulazak se neće desiti za 100 godina, već se već sad dešava a u slijedećih 10-20 godina energetski i klimatski izazovi će biti sve veći i veći. Budući da se koncesije na prostore u okolici grada Pule daju na 50 i više godina, smatram da je nužno upoznati javnost sa posljedicama koje će donijeti povjeravanje svih tih prostora isključivo u turističke svrhe. Daniel Lerch iz Post Carbon instituta (to je trust mozgova iz Sebastopola u Kaliforniji koji okuplja najveće svjetske stručnjake za smanjenje energetskih resursa i održivost) izdao je knjigu Postkarbonski gradovi koja je 2011. prevedena i na hrvatski. Knjiga je zamišljena kao priručnik gradovima i lokalnim zajednicama da osmisle ulazak u novo urbano doba – doba u kojem će trebati ponovno osmisliti i projektirati gradove i lokalno gospodarstvo. To je priručnik za lokalne preobrazbe za život bez fosilnih goriva (nafta, ugljen i plin) koji su neobnovljivi izvori. Svi znamo što znači ekonomski termin delokalizacija – kad korporacije izmiještaju proizvodne pogone u zemlje s jeftinijom radnom snagom (Kina, Indija…). Glavni savjet lokalnim zajednicama koje donosi knjiga Postkarbonski gradovi a koji smanjuje ranjivost na izazove budućnosti može se sažeti u jednoj rečenici: „Smanjite potrošnju i proizvodite lokalno hranu, energiju i osnovne potrepštine“. Drugim riječima, da biste prestali ovisiti o nafti i pridonositi globalnom zatopljenju potičite relokalizaciju svoje zajednice.

Vođen tim savjetom došao sam na ideju da bi Muzil, kao najveće i ekološki najočuvanije područje Grada, trebao biti buffer zona u kojoj se odvija gospodarska aktivnost temeljena na ideju relokalizacije. Muzil treba postati tehnološko-edukativni park održivog razvoja. Tko bi u takvom parku bio dobrodošao? Nabrojit ću samo nekoliko primjera dobre prakse koji su već zaživjeli u naprednim sredinama: domaće ali i strane firme koji se bave zelenim tehnologijama – upravo sektor green tech-a bilježi rast dobiti u cijelom svijetu; firme koje proizvode energiju iz sunca, vjetra i biomase; građani sa svojim projektima, uključujući i poljoprivredne (iako će agronomi reći da Muzil nema pogodno zemljište za zemljoradnju, moderna tehnologija nas uči da je najefikasniji i ekološki prihvatljiv način proizvodnje zdrave hrane onaj gdje tlo uopće nije potrebno (npr. biljke rastu u akvaponickim sustavima osvjetljene LED lampama, vertikalna poljoprivreda gdje se biljke sade u tornjevima…); muzeji, udruge, edukativne institucije i ostali subjekti koje se bave temama održivog razvoja; eko hoteli i eko restorani koji koriste isključivo hranu proizvedenu na Muzilu; eko vinarije i eko maslinari.Cijeli park bi osim svog gospodarskog impakta, povećao zapošljivost visoko obrazovane radne snage, učinio Pulu kao atraktivan grad za život jer potiče nove tehnologije a ubrzo bi postao i velika turistička atrakcija Grada. Jeste li se ikad upitali zašto bi netko došao u Pulu na ljetovanje kad sve što treba obići vidi u maksimalno 2h? Naime, živimo u postmaterijalističkom društvu gdje posjedovanje i isprazni hedonizam više nije glavni prioritet prosječnog turista. Turisti danas traže: autentičnost, novo iskustvo, žele učiti i vidjeti smisao iza njihovog putovanja, sve to popraćeno dobrim dizajnom i arhitekturom te poštovanjem održivog razvoja. To je jedan od razloga zašto je Kamenjak postao najveća turistička atrakcija južne Istre, do tolike mjere popularna da se ugrožava funkcioniranje tog krhkog mediteranskog ekosustava. Zašto od Muzila ne bi napravili nešto još atraktivnije od Kamenjaka? Na kraju, uvjeren sam da bi Tehnološko-edukativni park održivog razvoja Muzil mogao smanjiti ranjivost Grada na energetske i klimatske izazove koje nam donosi bliska budućnost ali i zadovoljiti gorenavedene zahtjeve novog, ekološki osvještenog turista. Win win situacija!”

Giordano Škuflić dijelom je odgovorio na pitanja koja su se tijekom panela postavila. Prenosimo sažetak njegove intervencije: “Možda smo pogriješili i možda će netko zbog naših odluka biti nezadovoljan. U delikatnoj smo situaciji jer se radi o područjima koja su u vlasništvu Države, ne možemo bez njih planirati ono što nama odgovara. Povjerenstvo se odlučilo na 50 i 99 godina jer je to za milijunske iznose ulaganja minimalni rok. Ne možemo znati hoće li biti zainteresiranih investitora i kakve će biti njihove želje. Na Saccorgiani i Hidrobazi pomorsko dobro je van obuhvata sporazuma, dok na Muzilu nema plaža pogodnih za korištenje pa smo na tom području uključili koncesiju i na pomorsko dobro. Na Hidrobazi smo dobili financiranje za uređenje plaže i zabranu davanja koncesije na 5 godina. Zašto biti skeptik i ne vjerovati našim planovima? Na Muzilu je mogla biti park-šuma, točno, samo vi zaboravljate da je ovo demokratsko društvo, da je određeni broj građana izabrao određenu gradsku upravu, koja je stručna i koja rezonira, možda rezonira drugačije od 60 ljudi koji su imali nešto protiv ski-lifta i 300 koji su bili na javnom uvidu kad se raspravljalo o GUP-u. Ne možemo govorit da javnost nije uključena. “

Ovu posljednju izjavu Škuflića izviždala je publika, nakon čega su Vitasović i Škare napustili panel.

Da javnost shvaća ili naslućuje konzekvence predloženih oblika privatizacije pulskog priobalja bilo je jasno iz diskusije koja je uslijedila. Jedno od pitanja Škufliću odnosilo se na Hidrobazu, na kojoj je javnim novcem izgrađena gradska plaža koja se 5 godina ne smije dati nikome u koncesiju. Pitanje se odnosilo na mogućnost koncesioniranja plaže nakon tih 5 godina, može li jamčiti da se poslije ta plaža neće dati u koncesiju istom investitoru koji će dobiti 36 hektara za izgradnju turističko-ugostiteljskih sadržaja. Škuflić je odgovorio da “ako u tih 50 godina gradonačelnik bude Boris Miletić a ja pročelnik onda možemo garantirati”. Što je izazvalo najburniju reakciju publike.

Postavljena su i mnoga druga pitanja poput isplativosti s obzirom nužnost velikih infrastrukturnih zahvata za potrebe realizacije tih ugostiteljsko-turističkih projekata obzirom da je obavezu izgradnje preuzeo Grad Pula; koliko je infrastruktura grada u stanju podnijeti tako povećanje broja novih smještajnih kapaciteta; postoji li bilo kakva studija koja bi opravdala novu masovnu dužobalnu izgradnju hotela; zašto su kao model odabrane koncesije i to na tako dugi rok kad, na primjer, austrijski turistički sadržaji ne poznaju koncesioniranje; spomenut je primjer resorta u Novom Vinodolskom, gdje je ulagač dobio velike kredite za ulaganje i obnovu i izgradnju na području bivšeg kampa i gdje je studiji napisano da će resort raditi 7 mjeseci godišnje, dok se u praksi pokazalo da se radilo o 40 do 50 dana pa je resort propao; nakon 90 godina nitko neće ni znati da je to područje ikad bilo vlasništvo Republike Hrvatske; kad je o zapošljavanju riječ, ulagači dolaze zbog jeftine i slabo kvalificirane radne snage, dok visokobrazovani i kvalificirani odlaze u inozemstvo; postavilo se pitanje kakvi se ulagači uopće javljaju na ovakve natječaje s obzirom na iskustva; razvoj ne mora značiti rast tj. povećanje novih kapaciteta jer postoje granice; građani imaju potrebe za javnim dobrom jer upravo na njemu zadovoljavaju svoje potrebe; strani ulagači kapitalni višak ne investiraju u lokalnu zajednicu; navedena su iskustva iz svijeta gdje se koncesije daju na manje od 30 godina a radi se o višemilijunskim ulaganjima koja su na taj daleko kraći rok isplativa; je li to zato što koncesije dobivaju ulagači koji na početak gradnje čekaju 15 godina pa nakon toga ucjenjuju pa im je je za realizaciju potreban period koncesije od 100 godina; apsurd je misliti da investitori neće doći ako im se prostor ne da na 100 godina; zašto je Infobip otvoren u Vodnjanu a ne na Muzilu; radi se o amputaciji životnog prostora stanovnika – sramota.

Nitko iz publike nije pokazao razumijevanje za predložene projekte i model njihove realizacije. Mnoga pitanja ostala su bez odgovora, te se nadamo da će se javna raprava o njima nastaviti.

U skraćenom obliku donosimo i sadržaj Sporazuma o uvjetima, pravima i obavezama za realizaciju projekata Saccorgiana, Hidrobaza i Muzil, koje su potpisali Miletić i Marić, vrlo su šturi dokumenti. Njime se utvrđuje da se radi o ugostiteljsko-turističkim projektima na koje će potrošiti velik dio prostornih resursa Pule. Na Saccorgiani 26 ha za, na Muzilu 170 ha i na Hidrobazi 36 ha . Prostornim planom je na Saccorgiani predviđena izgradnja 1544 smještajne jedinice u hotelu i kampu, te je predviđena i poslovna i trgovačko-uslužna zona; na Hidrobazi 1200 u hotelu, turističkom naselju i kampu; na Muzilu 2210 jedinica , a na tom prostoru su osim hotela predviđeni su još golf, luka, stanovanje i poslovna namjena, javna namjena, zona zabavnih sadržaja i drugo. Ukupno oko 5000 novih smještajnih jedinica. Model putem kojeg će se ti projekti realizirati je pravo gradnje s ugovorima na 50 i 99 godina, dok se pomorsko dobro na Muzilu planira dati u koncesiju na 99 godina.

Odabir investitora izvršit će se temeljem međunarodnog javnog natječaja koji će provesti država. Saccorgiana i Hidrobaza idu jednom, dok se za Muzil razmišlja o jednom investitoru ili po zonama. Naknada će pripasti državi i Gradu Puli proporcionalno njihovom udjelu u vlasništvu nad zemljištem. U slučaju Muzila gotovo je cijelo područje državno, na Hidrobazi je 75 % državno zemljište a na Saccordiani 55 %. Grad Pula obavezao se da će za te projekate o svom trošku izgraditi ili rekonstruirati svu potrebnu infrastrukturu (vodoopskrba, odvodnja, elektronička komunikacijska infrastruktura, ceste i drugo). Ovi se projekti moraju sagledavati u širem kontekstu: treba uzeti u obzir da je sjeverni dio pulske luke, Katarina i Monumenti već dan u 50-godišnju koncesiju, te da je GUP-om planirana izgradnja mnogih novih hotela na cijelom pulskom priobalju (navodimo samo najveće):

Stoja 400 hotel

Valovine 400 hotel

Valkane 476 hotel

376 hotel

Valsaline 80 hotel

Katarina 200 hotel

Marina Veruda 100 hotel

Uljanik 300 hostel

Cijelu panel diskusiju možete pogledati ovdje:

https://www.facebook.com/UdrugaZelenaIstra/videos/790562107961281/?t=6688

Jedna od zapuštenih povijesnih utvrda unutar Muzila – foto TRIS/G. Šimac

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI