Neovisni novinarski portal
16.6.2019.
GRAĐANI / POLITIKA / REPORTAŽE
Ruševina u centru Kistanja u kojoj su stradali dječaci od zaostale bombe, i danas nezaštićena, neograđena prijeti

Ruševina u centru Kistanja u kojoj su stradali dječaci od zaostale bombe, i danas nezaštićena, neograđena prijeti

Prošlog utorka, 13. studenoga, dva kistanjska dječaka, Ivan i Rino, igrajući se u staroj ruševini, neposredno uz zgradu u kojoj stanuju, pronašli su odbačenu ručnu bombu, zaostalu iz Drugog svjetskog rata, tzv. Talijanku, aktivirali je i u eksploziji zadobili teške povrede. Hospitalizirani  su u kninskoj bolnici, gdje je Ivan odmah operiran. Jučer je izašao iz bolnice. Pomalo se oporavlja, kao i njegov prijatelj Rino, koji je brzo otpušten na kućnu njegu. Ponovo su se rodili, kažu njihove majke. Jer, moglo je biti kobno. Nesreća je potresla cijele Kistanje. Ali iz ovog događaja kao da se nikakva pouka nije izvukla, a niti su se poduzele nužne mjere da se takvo što više nikad , nijednom zaigranom malcu, nijednom neopreznom mještaninu, ne dogodi. Ruševina, i ne samo ova, i dalje prijeti.

Ni danas nije ograđena, nema znaka zabrane pristupa, nema policijske trake s upozorenjem, a svaki znatiželjnik potencijalni je novi stradalnik. Ivanova majka, Antonija Čičić, s tim se ne može pomiriti. Ogorčena je, ljuta, razočarana.

Foto Tris: Ruševina u kojoj su dječaci našli bombu

Zar su naša djeca tako nevažna, da nitko ne reagira…

–Je li moguće- pita se- da nitko ništa ne poduzima. Da se nikakvoj sanaciji nije pristupilo, da je sve ostalo isto, kao da se ništa nije ni dogodilo. I da je pas stradao, netko bi reagirao, bar udruga za zaštitu životinja. Zar su naša djeca tako nevažna, pa baš nitko ne osjeća ni odgovornost ni grižnju savjesti zbog nesreće koja im se dogodila? Hajde, to što našu djecu nisu obišli ni načelnik općine ni njegovi zamjenici, što nas nisu ni nazvali da se za zdravlje djece raspitaju, da nam ponude pomoć, još bi i oprostila. Ali, ne mogu im oprostiti da ne čine ništa kako bi zaštitili svu drugu djecu u Kistanjama od opasnih ruševina koje ne prijete samo skrivenim eksplozivnim napravama, nego i urušavanjem. Jednom će nekoga zatrpati, a tada će biti kasno- revoltirano nam je kazivala Antonija koja nas je i pozvala da joj pomognemo u njezinom apelu na lokalnu vlast i sve nadležne institucije.

Njezin Ivan ima 12 godina, u nesreći su mu krhotine bombe probile crijeva, operiran je , još prima injekcije tetanusa, na njezi je kod bake i kao da nije ni svjestan što se zapravo dogodilo. Plav, ozbiljan dečko, sramežljiv, pomalo pognut zbog ozljede, miran, sasvim drugačiji, reklo bi se na prvi pogled, od svog vragolastog prijatelja Rina. A Rinu, zapravo duguje život. Jer, baš Rino ga je, nakon što je iz bombe izvukao feder, nagovorio da je baci iz ruke, da je ne pregledava, ne rastvara, bojeći se, kaže Antonija, da je otrovna i da bi se mogli zaraziti. Začudo, nije im palo na pamet da bi im u ruci mogla eksplodirati…

                                                            Antonija Čičić, majka malog Ivana

Zašto policija u izvješću lažno navodi da su bombu našli u šumi?!

-Zamislite, moje je dijete umalo izgubilo glavu zbog bombe zaostale iz Drugog svjetskog rata, a on gotovo ne zna ni za Domovinski rat. Pa to je nedopustivo!- sve je ogorčenija Ivanova mama. Posebno je ljuti, kako kaže, “lažno policijsko izvješće” u kojem se navodi da su djeca bombu pronašla u šumi i da su njome udarala u zid dok nije eksplodirala.

– Čemu takve laži? Pa vidite i sami da to nije nikakva šuma, da je ruševina, obrasla u draču, usred naseljenog mjesta. Uz nju su dvije općinske stambene zgrade, nogometno i košarkaško igralište, boćalište, tu se svakodnevno igra na desetine djece. Bilo tko od njih je mogao stradati. U kistanjskoj školi je 200 djece. Zamislite da je kome lopta upala u tu staru razvalinu, netko je na bombu mogao i nagaziti. Smije li se to i dalje tolerirati, smije li se na to žmiriti i pustiti da bude što ima biti?- govori Antonija.

Paulina Berišić, mama je malog Rina kojemu je u eksploziji stradala potkoljenica.  Rino hoda sa štakama, uglavnom leži, odmara, i još se od šoka oporavlja. Rane će trebati vremena da zacijele, osobito one psihičke. Tetoši ga mlađa sestra, osmogodišnja Leona. Paulina je samohrana majka, suprug joj je poginuo 2012. u Mokrom Polju na trafostanici. Imao je svega 24 godine. S 19 godina je postala udovica. Svoga Rina rodila je s nepunih 17. Život je nije nimalo mazio… Slična je sudbina i Antonije koja je, također, donedavno sama skrbila za svoju djecu, a i iza nje su duboke, teške obiteljske tragedije. A umalo ih je pogodila i ona najgora. Gotovo su izgubile svoju djecu. Sva sreća da im se Paulinina nevjesta našla pri ruci i odmah automobilom odvezla u Knin.

–Vozila je tako brzo da smo za devet minuta bili u bolnici- priča Pulina.

                                                             Paulina Berišić, Rinova mama

Edukacija djece organizirana tek nakon nesreće…

-Djeca k’o djeca. Nisu osjećala nikakvu bol. Rino se htio oprati od krvi i produžiti s Ivanom do škole. Ali je jako krvario, pa ih je to uplašilo. Mislili su da se radi o mini. Vikali su : “Mina, mina”. I onda se još govori kako se s djecom radi, kako se provode edukacije o eksplozivnim sredstvima. Ja sam cijelu osnovnu školu ovdje završila, i ne pamtim da je ikad bilo ikakve edukacije. Tek kad se ova nesreća dogodila, nakon nekoliko dana organizirana je edukacija za djecu. Užasava me pomisao da se sve to dogodilo ispred kuće. Ne strahujem ja samo za svoje dijete, nego za svu djecu ovdje. Kako bi itko mogao pomisliti da mu dijete ni pred kućom nije sigurno- govori još pod šokom Paulina. A i dječaci su pod stresom. Rino je od šoka dobio visoku temperaturu, Ivan je buncao. Velika je to trauma za male dječje glave…

U kobnoj ruševini dječaci su imali skriven dalekozor. Bilo je to za njih njihovo skrovište. Djeca generacijama tu zalaze, grade neke svoje kućice, igraju se, a bilo je ljudi koji su iz zidina uzimali kamen kako bi njime ukrasili vrtove. Tragedija je potencijalno uvijek odatle prijetila, a da nitko nije ni znao. To samo govori, opominje, vele ogorčene majke, da u naselju ruševinama ne može biti mjesta. Treba ih ili sanirati i obnoviti, ili ukloniti. Svojevremeno je o tome u Općinskom vijeću govorio tadašnji vijećnik Paško Ivanović. Ali, kao da ga nitko nije čuo, veli Antonija.

Paško Ivanović: Treba se ugledati na zadarski primjer

-Da, predložio sam tada da se ruševine, bar one koje su u vlasništvu općine, saniraju. Tražio sam da se najprije, hitno zatvore prozori i vrata kako se ne bi unutra moglo ništa bacati. Odbili su moj prijedlog, s obrazloženjem da se na privatnom vlasništvu ne može ništa raditi. Ali, predlagao sam i da se obavijeste vlasnici, da ih se upozori na stanje nekretnine i pozove da ih saniraju. Ima i drugih mogućnosti. Uzmite primjer Zadra gdje grad upozori vlasnike ruševnih objekata, pozivajući se na odluku o komunalnom redu, na nužnost sanacije, a ako oni to odbiju, grad sam obavi sanaciju da takvi objekti ne bi ugrožavali živote drugih građana, i za tu namjenu u proračunu Zadar izdvaja, čini mi se, oko 300 tisuća kuna. Općina Kistanje bi trebala puno manje za tu namjenu, ovdje je statika kuća vrlo dobra, jer to su kamene kuće solidne gradnje, a imamo i javne radove. Znam da je problem naći vlasnike tih kuća, ali nije ni to nerješivo.  Kako su se našli vlasnici zemljišta kad se gradila cesta kroz Novo naselje? Najgora je solucija- smatra Ivanović- da sve stoji ovako kako je, dok se nova tragedija ne dogodi.

-A vidite ovu ruševinu preko puta Doma kulture? E, s nje se kamenje već rušilo na nogostup i cestu, i sva sreća da nije nikoga poklopilo- reći će Ivanović, bivši kistanjski vijećnik koji se otklonio od politike, kako kaže, zato što je sama sebi svrhom i jalova do bola.

Opasne ruševine u centru Kistanja

Ljudska gesta ili populizam?

Paulina kaže da je na ulici, koji dan nakon nesreće, srela zamjenika načelnika općine Roka Antića, izabranog iz hrvatske kvote u većinski “srpskim” Kistanjama, i da joj je rekao kako će zajedno s načelnikom Goranom Reljićem posjetiti dječake. Ali, nisu došli. Nisu ni nazvali. Jedini koji je u bolnici obišao dječake je bivši pročelnik, danas umirovljenik Marijan Poturović. –Svaki dan sam ih gledao kako se igraju. To su moji prijatelji- rekao je kad im je došao u posjet.

Načelnik Reljić o tome kaže:

-S dječacima sam bio u svakom trenutku, preko moje majke koja je glavna sestra u operacijskoj sali u kninskoj bolnici. Ona me o svemu redovito izvještavala, a razgovarao sam i s liječnicima. Nisam htio ići u bolnicu jer to smatram populističkim skupljanjem političkih poena, a ja to neću raditi-decidiran je načelnik. -A zaštita objekta nije u ingerenciji općine.  Intervenirao sam kod policije da se objekt ogradi i zaštiti, ali nisu mi odgovorili. Znate, i u općinu je provaljeno, i nema odgovora- kratko će Reljić.

Ivan pred bakinom kućom

                                                                    Rino na štakama
Tags: , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI