Autor globalnih hitova “Rhythm Is Love”, “Million Miles From Home” i “My Kind of Girl” vraća se u Hrvatsku, no prvi put dolazi u glavni grad.
Nigerijski pjevač, skladatelj, gitarist pjesnik, fotograf i slikar Keziah Jones 1. će prosinca u Tvornici kulture premijerno nastupiti u Zagrebu. Svojim osebujnim i ritmičnim stilom nametnuo se globalnoj glazbenoj publici već svojim prvijencem iz 1992. “Blufunk Is a Fact”. Otada je blufunk, kao unikatan podžanr bluza i funka, činjenica neodvojiva od lika i djela ovog svestranog umjetnika, čiji se životni i kreativni put odvija uglavnom na relaciji London – Pariz. Pedesetogodišnjem glazbeniku rođenom kao Olefumi Sanyaolu poslali smo mail i evo što nam se vratilo…
Prvi put dolazite u Zagreb. Kakav je vaš pristup gigu na kojem vas publika prvi put gleda i sluša?
Pristup je uvijek isti, kod mene je to vrlo jednostavno. Uživam u svakom trenutku koncerta, utopim se u atmosferu i slijedim emociju koju osjetim iz publike. Upravo je zbog toga nastup uvijek drugačiji, čak i ako ste me gledali deset puta dotad, uvijek će biti kao da vam je prvi put.
Vaše uobičajeno scensko izdanje je u triju. Dakle, vi ste jedan od onih koji smatra da je za dobar groove dovoljna gitara, bas i bubanj?
Apsolutno! Groove dolazi iz muzičara, ne iz instrumenta. Pritom, uopće nije važno koliko je instrumenata na bini, može biti samo jedan.
Ima već više od 25 godinama da ste svijetu predstavili blufunk, unikatnu kombinaciju bluza i funka. Je li se sjeme primilo?
Naravno. Mi smo društvena bića i svi utječemo jedni na druge. Što se blufunka u mojoj glazbi tiče, mislim da je s godinama postao mudriji.
Osim inovativnog pristupa gitari, prilično ste posvećeni i angažiranim tekstovima. Mislite li da današnja publika sluša i razumije ono što im želite poručiti?
Nekad pišem stihove da ih razumiju svi, a nekad mi je važnije da su razumljivi meni, bez namjere da baš svima budu jasni. Mislim da ih ipak većina razumije, a često ljudi u pjesmama nađu smisao koji nisam uopće imao na umu dok sam ih pisao. To je snaga glazbe i umjetnosti općenito, mijenja oblik svaki put kad dodirne nekog drugog.
Koliko se promijenila publika, atmosfera na koncertima i reakcije na vašu glazbu od početka devedesetih?
Mislim da se publika koja dolazi na koncert nije previše promijenila. No, promijenile su se navike slušatelja, što je i normalno s obzirom da je glazba dostupna cijelo vrijeme na YouTubeu i sličnim platformama.
Stvaranje muzika uvijek ste, barem je takav dojam, doživljavali misijom koja nije tu samo da zabavi i opusti. Kao da od samih početaka vjerujete da glazbom treba mijenjati svijet, pa makar to bilo i nemoguće…
Mislim da svaki glazbenik svojim radom pokušava promijeniti nešto . Neki pokušavaju promijeniti njihove vlastite perspektive i osjećaje, neki bi mijenjali druge ljude, a neki cijeli svijet. I da, ja mislim da je naša dužnost pokušati utjecati na stvari, makar na razini našeg pojedinačnog mikrokozmosa. Pa i ako ne uspijemo u tome, trebali bismo naučiti barem kako biti sretan s onim što radiš. Moje teme idu od ljubavi, preko društvenih i političkih situacija u svijetu, do Afrike, Europe… Inspiriran sam velikim promjenama u mojoj okolini, no volim pisati i o malim stvarima koje su ljudima bitne.
Nije tajna da inspiraciju pronalazite i u muzici Fele Kutija, Milesa Davisa, Hendrixa, Marleya… Postoji li neki živući glazbenik koji je vrijedan pažnje?
Naravno, ima ih mnogo. Ako moram izdvojiti jednog, neka to bude Gary Clarke Jr.
U Zagrebu vas čekamo 1. prosinca, što vas čeka nakon Zagreba?
Dovršavanje i objavljivanje mog sedmog albuma. Možda ćete čuti nešto s novog materijala na koncertu. Dođite i provjerite!
Razgovor ostvaren u suradnji s portalom Ravno do dna.