Neovisni novinarski portal
19.6.2019.
POLITIKA
Kolona sjećanja (HRT - snimka zaslona)

Dan sjećanja u Vukovaru:
Dok hrvatska politika rat još treba, nije ga moguće završiti ni u Vukovaru…

Kolona sjećanja (HRT - snimka zaslona)

Vukovar, 27 godina poslije. Dvadeseta Kolona sjećanja, u pet i pol kilometara dugom mimohodu. Od Vukovarske bolnice do memorijalnog groblja. Tisuće i tisuće ljudi u tišini… Stoji grad, manje-više obnovljenih fasada, počišćenih ratnih ruševina, ali grad iščupanog srca. Njegove rane ni poslije 27 godina nisu zacijelile. Vukovar, hrvatska Guernica, po definiciji je grad posebnog pijeteta. Sasvim neovisno od vladinih deklaracija i najavljenih zakona.

Nema čovjeka i sa zrnom časti, koji, makar kad je sam sa sobom, ne osjeća poštovanje prema žrtvi koju je u Domovinskom ratu taj grad dao. I u tome ne može biti ni licitiranja, ni propitivanja, to se po sebi razumije, a sve ostalo su politizacije. Vukovaru treba živjeti. Bez podjela i mržnje. Treba mu, napokon, završiti rat. Ali, to neće biti moguće dok hrvatska politika još rat treba…

Kolona sjećanja (HRT – snimka zaslona)

Umjesto multietničkog, podijeljeni grad

– Kroz proces suživota treba izgraditi povjerenje- kaže danas u ovom memorijalnom gradu- spomeniku premijer Andrej Plenković– a to je složen i dugotrajan proces.
Ali, prošlo je 27 godina od pada Vukovara, 20 godina od mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, a u gradu nema ni suživota, kamoli povjerenja. Čak je i nova škola izgrađena uz 1,3 milijuna eura financijske podrške Kraljevine Norveške, ostala zatvorena i prazna jer je preduvjet za norvešku potporu bila njezina multietičnost. Bolje je i novac vratiti, državu ili grad zadužiti, nego hrvatsku i srpsku djecu pomiješati… To je Vukovar danas.

Grad koji je bio tri mjeseca pod opsadom, kojeg je branilo jedva do tri tisuće boraca , nasuprot deset puta moćnijoj i brojnijoj JNA sili od 30 tisuća vojnika, i koji je pao kad je ostao bez hrane, vode, streljiva, bilo kakve pomoći, zaslužuje bez ikakve sumnje duboki poklon i duboko poštovanje. Braneći integritet svoga doma i svoje zemlje, braneći pravo na slobodu i mir, u Vukovaru su poginula, prema službenim podacima, 1642 borca, a stvarno , smatra se, gotovo tri tisuće ljudi. Ranjenih je bilo 1219, a u srpske koncentracijske logore odvedeno ih je oko sedam tisuća.

Dio njih, oko 300, i danas se vode kao nestali. A kako kažu, dok se svi mrtvi ne pokopaju, zloduh rata lutat će gradom poput zle kobi… Zar se to ne može riješiti diplomatskim putem i boljom suradnjom hrvatskih i srbijanskih institucija, većim trudom i upornošću vlasti?

Tuđman: “Pobjednik koji ne zna praštati, sije novu klicu zla”

Kako će Vukovar dalje? Zar će živjeti od pijeteta i poštovanja njegove žrtve svakog 18.studenoga, zar će imati budućnost ako ga sustavno tretiramo kao spomenik prošlosti? Ovaj grad zaslužuje puninu života svih 365 dana u godini, kao i svaki drugi grad, i ne treba kulise, recitale, pozornice i delegacije, okićene autobuse i hodočasnike, treba život. Ljubav onih koji u njemu žive, vidanje rana, a ne njihovo stalno otvaranje i posipanje solju ponajviše od bezumnika koji parazitiraju na mržnji i anatgoniziranju Vukovaraca. Da je Hrvatska zdravija i tolerantnija, bio bi i Vukovar. Da se nacionalizam ne podgrijava radi mobiliziranja biračkog tijela u ostatku Hrvatske, teško bi se održavao i u Vukovaru. Ratu unatoč.

Nije li i Franjo Tuđman, kako nas je danas gostujući na N1 televiziji podsjetila bivša premijerka Jadranka Kosor, kad je 1997. “vlakom slobode” došao u Vukovar, rekao: Mi smo u ovom ratu pobijedili, a pobjednik koji ne zna opraštati, sije novu klicu zla?
Nije li i Zakon o aboliciji izravan produkt Tuđmanove politike? A svi oni koji danas sve snažnije udaraju u bubnjeve rata, kunu se u ostavštinu Franje Tuđmana…

 Zločini i (ne)povjerenje u institucije

U Vukovaru su nekad živjeli stanovnici svih nacionalnosti, međusobno prijateljevali, ženili se, povezivali, zajedno Vukovar gradili. Kažu da je Vukovar imao najviše miješanih brakova. No, multietičnost ovog grada, čak i kada je statistički na djelu, s ratom je postala iluzija, a s mirom, u nacionalističkom hrvatskom okruženju, utopija. Rat je najdestruktivniji i najbesmisleniji izraz ljudske negacije vlastitog smisla. Ali, rat je prošao, i mora biti moguće živjeti ponovo mir kao i svuda u normalnom, zdravom svijetu. Pa i među onima koji su nekoć ratovali.

Jest, trebalo je procesuirati počinitelje ratnih zločina, ali sve, bez iznimke, radi perspektive mira i pravde. Radi istine. Radi povjerenja u institucije na koje ćemo se oslanjati i u poraću. Ali, to se ne postiže prosvjedima, ucjenama, ultimatumima, poput pokušaja gradonačelnika Vukovara Ivana Penave i njegovih pristalica. To se postiže jačanjem institucija i njihovom neovisnošću, a ne manipuliranjem, pritiskom i političkom zloupotrebom. Zar će institucije uživati naše povjerenje ako reagiraju na govor ulice, a ne na dokaze u skladu sa zakonom propisanim procedurama?
Što, dakle, znači koračanje u Koloni sjećanja, dok grad, umivenog lica i novih ulica, poput klonulog starca umire u svom vječitom osjećaju izdaje i zaborava. Ta kob kao da ga prati još od one “optužnice” Siniše Glavaševića iz opkoljenog Vukovara, uoči pada grada, koja je otišla u eter i ostala trajno živjeti kao neka vječna sumnja da je moglo biti i drugačije.

Siniša Glavašević, “optužnica” i “materijalni dokazi”

– Optužujem vas gospodo, što ste dopustili da gladuju dok ste vi bili siti, zato što je vama bilo toplo, a njima hladno. Dok ste vi gasili žeđ pićem po vlastitom izboru u željenim količinama, njih ste osudili na jušnu žlicu vode…
Osuđujem vas, gospodo sabornici, za svaku na živo odrezanu herojsku ruku, nogu, za svaku na živo izrezanu ranu i izvedenu operaciju. Osuđujem vas za sve boli gladnih i žednih ranjenika, za sav očaj i umor naših liječnika i ostalog medicinskog osoblja. Osuđujem vas za sve smrti koje su nastupile zbog nedostatka krvne plazme i adekvatnih lijekova. Osuđujem vas za sav očaj borca kada je shvatio da nema više čime napuniti svoje oružje. Osuđujem vas, gospodo sabornici, za trenutak iznenađenja kada su u Vukovar stigli nepobitni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta i obranu Vukovara, ali ista ne želi biti upotrijebljena, odnosno dostavljena zapovjedništvu Operativne grupe Vukovar-Vinkovci-Županja, a koju je zapovjedništvo zahtijevalo za izvršenje zadatka koji je postavljen pred njih.

Osuđujem vas, gospodo, za svu bol trenutka kada je Vukovar shvatio da između vas, Hrvatskog sabora, Hrvatske vlade, predsjednika Republike Hrvatske i četnika nema nikakve razlike. Osuđujem vas, gospodo, za svu sramotu koju ste nanijeli hrvatskom narodu pokapajući ga… – izgovorio je u eter toga studenoga 1991. Siniša Glavašević , čiji su posmrtni ostaci 1997. ekshumirani s Ovčare.

Je li Glavašević bio u pravu ili je to bio samo glas očaja u radijskom eteru živog sudionika vukovarskog pakla? Je li , kako je u svojoj “optužnici” tvrdio, doista imao “materijalne dokaze vaše nesumnjive krivice” za koje je vjerovao da će biti dani na uvid hrvatskom narodu i cijeloj svjetskoj javnosti? Te sumnje ostat će u nama, ali “materijalni dokazi” nikad se nisu našli pred nama, kako je Glavašević vjerovao da će se dogoditi.

Milorad Pupovac u Vukovaru

No, vrijeme i prašina davno su se slegli u debelom sloju na taj dio vukovarske priče koja samo prigodno, u povodu Dana sjećanja na Vukovar gdjegdje izviri, više iz počasti žrtvi samog Glavaševića, negoli iz potrebe za otkrivanjem istine. Puno je vremena prošlo, i mnogi su Glavaševićevi “krivci” otišli s ovoga svijeta. A i da nisu, ne bi bilo drugačije…

Jučer je u Vukovar stigao i predsjednik Srpskog narodnog vijeća, saborski zastupnik SDSS-a Milorad Pupovac. Bacio je vijenac u Dunav, poklonio se žrtvama, iskazao pijetet. Neki su mu hrvatski branitelji i civili u tom trenutku, otvoreno pokazujući da njegovu gestu nimalo ne cijene, okrenuli leđa. I iz redova srpske nacionalne manjine koju kao zastupnik u Saboru predstavlja, zamjerili su mu na tom činu, proglasili ga jeftinim salonskim političarom i kalkulantom koji za taj čin nema legitimitet ni SDSS-a ni SNV-a Vukovara ( Srđan Milaković, zamjenik vukovarskog gradonačelnika).
I Ivan Penava, gradonačelnik čiji bi prioritet imao biti što kvalitetniji i sretniji život njegovih sugrađana, nije u tom činu prepoznao korak ka pomirenju, on i dalje traži Pupovčevo decidirano izjašnjavanje za Vukovar ili za Bačku Palanku. Najvulgarnije rečeno, za Hrvatsku ili za Srbiju. Iako, nije ovo prvi dolazak Milorada Pupovca u Vukovar na ovaj dan. U Koloni sjećanja bio je dosad dva puta. A ipak…

Mržnja i pomirenje

Vukovarci u Koloni sjećanja stigmatiziraju Pupovca kao glavnog krivca za stanje u Vukovaru , jer odlazi k Aleksandru Vučiću i šuti dok ovaj vrijeđa Hrvatsku. Za njih nije opcija ni pomirenje, ni suživot, njihovo je opredjeljenje ignoriranje i antagonizam. Zašto su uvijek geste mržnje efektnije od onih koje plediraju za mir?

Osamnaesti studenoga trebao bi biti, kako je danas rekla Jadranka Kosor, dan sjećanja na ljude, na one koji su preživjeli te strahote rata, kao neki zavjet da ćemo biti bolji ljudi, da ćemo biti predaniji miru. I boljem životu. I prosperitetnijem Vukovaru, rekli bismo. A samo novi gospodarski tokovi, nova radna mjesta, ali i nove generacije onih koji će ostati i graditi Vukovar u jednoj tolerantnijoj i zdravijoj Hrvatskoj, mogu pokrenuti u ratu presječen krvotok grada. I to je izlaz iz slijepe ulice, jer oni koji žive dobro, koji imaju izglednu budućnost, ne žele biti zarobljenici rata ni generatori mržnje.

 

Tags: , , , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI