PIŠE: Sonja Leboš, mag.kult.antropologije
U srpnju 2018. godine svoje snage su ujedinili Udruženje hrvatskih arhitekata u okviru projekta Future Architecture, SOBA DAŠ Društva arhitekata Šibenika u okviru Dana lokalnog angažmana te Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja u okviru projekta Iluminovizija. Zajednički cilj višednevnog druženja bilo je predstavljanje Šibenika stranim gostima iz platforme Future Architecture, ali i zajedničko promišljanje šibenske gradskosti. Jedan od gostiju Dana lokalnog angažmana bio je i Gustav Červar, koji je održao predavanje o šibenskom kvartu – Vidicima. Vidici su građeni po načelima novoustrojene tvz. usmjerene stambene izgradnje koju je pratila dionica obaveznog urbanističkog planiranja stambenih zona, infrastrukture,ali i svih pratećih sadržaja. Autor stambenog naselja je arh. Igor Kolombo, a koautor arh . Miljenko Alavanja. Gustav Červar je više od 12 godina radio kao urbanist, desetak godina kao projektant a ostatak od oko 17 godina kao pročelnik za prostorno uređenje i zaštitu okoliša u Gradu Šibeniku. Arhitekturu diplomirao u Zagrebu 1969. Magisterij iz urbanizma i prostornog planiranja stekao 1983. Njegova razmišljanja o Šibeniku bitan su putokaz u promišljanju njegove transformacije od industrijskog ka gradu tercijarnih, uslužnih djelatnosti i turizma.
– U predavanju koje ste održali u okviru Dana lokalnog angažmana u organizaciji Društva arhitekata Šibenika u srpnju ove godine, spomenuli ste društveno vlasništvo kao jedinstven i važan pojam koji je omogućio i urbanu komasaciju. Kako biste današnjim mladim generacijama pojasnili pojam “društveno vlasništvo” te da li je urbana komasacija imala značajnu ulogu i u planiranju Šibenika nakon 2. svjetskog rata, odnosno u nastanku Baldekina, Krvavica i Vidika? Što je predviđao plan Dragana Boltara?
Vlasništvo nad zemljištima i nužnim dobrima za život, kroz povijest civilizacija, ima različite titulare i poprima različite oblike. Svaki politički ili ako hoćemo, svaki projekt društvene peobrazbe, među ciljevima koje stavlja pred sebe ima odnos prema vlasništvu – vlasništvu nad “društvenim bogatstvom”: produktivnim i vrijednim zemljištima, izgrađenim infrastrukturama, proizvodnim instalacijama i sl.
Jugoslavenski projekt socijalističke preobrazbe iz pedesetih godina minulog stoljeća u tome smislu bio je krajnje izravan dopuštajući osobno vlasništvo samo nad onim što je bilo svakodnevno i nužno za život. Dobra koja su mogla poslužiti kapitalizaciji postaju državna – na svoj način zajednička.
Jugoslavenska “izgradnja novog društva” spotaknula se, međutim, o Staljinov prigovor, što je potom, u cjelini modeliralo daljnji tijek društveno političke dinamike. Radikalizirajući svoj projekt i zagledajući u rješenja Pariške komune, dokazujući Staljinu i svijetu da ne odustaje od “proleterske revolucije” Jugoslavija je objavila “društveno vlasništvo”. Titulari tog “društvenog” vlasništva strukturirali su se kako se razvijao koncept “radničkog samoupravljanja”. Zakonodavna kruna tog procesa “podruštvljenja rada” bio je Zakon o udruženom radu donesen 1976. s neprohodnih 670 članaka.
Kad je riječ o “kolektivizaciji” građevinskih zemljišta, može se razlikovati tri faze: najraniji postupci višekratnih nacionalizacija građevinskih zemljišta “gradova i naselja gradskog karaktera”, potom zakonite eksproprijacije (izvlaštenja) u interesu osvajanja novih prostora za stambenu i drugu gradnju i konačno zakonski institut “podruštvljenja” zemljišta obuhvaćenih urbanističkim planovima provedbene razine.
Ovakav status građevinskog zemljišta osigurao je prostornim planerima i urbanistima pogotovo, utopijske uvjete primjene teorijskih koncepata.
Ne ulazeći u pojedinosti pravičnosti pravnih postupaka tih instituta “kolektivizacije” građevinskih zemljišta (pravična naknada, uvjeti deposedacije i sl.) činjenica je da je urbanističko planiranje oslobođeno brige o vlasništvu moglo slobodno razvijati tzv. usmjerenu stambenu izgradnju izgrađujući na teorijskom konceptu stambenih susjedstava cjelovite stambene četvrti. Teorijska rasprava tog vremena s prezirom odbacuje “stanogradnju” i uvodi slojevitiji pojam “gradogradnje”. Onovremeni su suprostavljeni pojmovi: grad – spavaonica. Treba ipak reći da su realizacije idealiziranih koncepata najčešće ostajale defektne baš u onim gradotvornim dijelovima koje se navodilo kao “prateće” sadržaje.
Uviđajući potrebu objedinjavanja građevinskog zemljišta a na tragu provjerenog, njemačkog, modela Zakonom o prostornom uređenju i gradnji 2007, uveden je institut “urbane komasacije”. Nažalost, to je umrlo prije nego se rodilo: novi je Zakon iz 2013. to jednostavno izostavio.
Urbani rast Šibenika neposredno nakon Drugog svjetskog rata iskoristio je zemljišta “osvojena” nacionalizacijama. Nakon toga trebalo je provesti postupke izvlaštenja u većem opsegu kako bi se osiguralo zemljišta za dio Vidika, Krvavica, Meteriza. Jedan dio vlasnika zemljišta nije pristao na ponuđene cijene u postupcima izvlaštenja i nije htio primiti utvrđenu naknadu. Devedesetih godina Zakon je takvima omogućio podnošenje zahtjeva za obeštećenje. Dužnici su postali gradovi i općine koji su izgrađivani na dotičnim zemljištima.
Boltarov “generalni” plan koji nikada nije formalno pravno ozvaničen fokusirao se na rubne dijelove tada izgrađenih struktura artikulirajući, s osobitom brigom, novo gradsko središte u gradskom predjelu Draga. Šibenik je tek 1988. godine usvojio prvi Generalni urbanistički plan a izradio ga je Urbanistički institut Hrvatske.
– Kakvo je Šibenik tretiran u okviru makroplanova koji nastaju krajem 1960-ih , poput poznatih planova za Sjeverni i Južni Jadran?
Puno je godina prošlo ali ljeto 1961. dobro pamtim: te sam godine upisao arhitekturu. Međutim ljeto te godine spominjem jer sam zanimajući se za upis, na otoku Zlarinu posjetio prof. Boltara koji je s brojnom ekipom nastavnika Arhitektonskog fakulteta (tada se to zvalo AGG) radio na dokumentiranju dijela šibenskog priobalja u potezu od petnaestak kilometara. Bila je to prva prostorno-planerska akcija koja je prepoznala nadolazeći turizam i potrebu sistematičnog planerskog odgovora. Na to se nastavilo više dokumenata i elaborata što ih je kao nositelj potpisao Urbanistički institut Hrvatske. Od 1962. do 1966. godine provedena je sistematska valorizacija jadranskog prostora u suradnji s agencijom Ujedinjenih naroda – Programom za razvoj (United Nations Development Programme – UNDP). U razdoblju od 1966. do 1969. godine nastavilo se izradom planova u okviru Projekta Južni Jadran, a 1970. “otvoren” je Projekt Gornji Jadran koji je na regionalnoj razini 1972. izdao “Koordinacioni regionalni prostorni plan Gornjeg Jadrana”.
U okviru ovog projekta Urbanistički zavod Dalmacije iz Splita u suradnji s londonskom tvrtkom Shankland Cox & Associates za Šibenik su izradili Projekciju prostornog razvoja. U nedostatku bilo kakvog dugoročnog – strateškog plana to je poslužilo kao osnovica za izbor lokacije turističke zone u Srimi – nastavak kupališta Jadrija prema Vodicama. Za tu je zonu potom izrađen detaljni plan od kojeg se nikad nije ništa ostvarilo. Posebna je korist od tih projekata stvaranje i svojevrsno školovanje planerskog kadra. Šibenik će, šibenski će urbanisti i planeri to iskoristiti u fazi nakon osnivanja Općinskog zavoda za urbanizam 1972/73 radeći na zajedničkim projektima i uspostavljajući stručne kontakte s planerima iz Urbanističkog zavoda Dalmacije.
– Za prostorno planiranje kažete da je samo dio urbanizma. Što je po Vama urbanizam?
Državna legislativa uokviruje i intonira sve postupke planiranja i uređivanja prostora. Sukcesijom zakonskih novela, koje se svakih desetak godina pretvaraju u nove Zakone, korak po korak odustajalo se od “urbanizma”. Široko i opširno je interpretiran okvir prostornog planiranja kako ga razumijemo u pojmu “physical planning” dok je ono što bi smo razumjeli kao “urban planning” svedeno na pojam “urbanističkog plana uređenja” koji sastavnim dijelovima i karakterom prostorne interpretacije ne spada u kategoriju urbanizma i s onim kako mislimo urbanizam nema bitne veze.
Imponira činjenica da je cjelokupni prostor Hrvatske “pokriven” prostornim planovima. Svrha je tih planova dvojaka: da prepoznaju i zaštite prostore ali, također, da odgovore razvojnim potrebama. Izrađeni su planovi, nedvojbeno je, temeljno inženjerske usmjerenosti dok su one dionice koje se odnose na prepoznavanje humane komponente, na kapacitete ljudskih resursa, na definiciju specifičnih potreba stanovnika na gospodarske temelje razvoja, na okvire osiguranja bitnih standarda, značajno, analitički i sadržajno, insuficijentne ponekad i sasvim nedostajuće.
S druge strane urbanistički plan uređenja, ono što hoće biti “urbanizam”, zapravo je regulativa “građevnog reda” – kako se to nekad zvalo. Cjelokupni okvir ovako shvaćenog urbanizma završava na građevinskog čestici. Logika građevne čestice – parcele ne dopire do urbanizma. Urbanizam prostor vidi u parametrima odnosa volumena, odnosa izgrađenog i slobodnog, tretmanu “zelene” dionice, načinima prometovanja, osiguranja temeljnih sadržaja i usluga i dr.
Da bi smo bili pravedni: moguće je, na “mala vrata” uvesti “gradske projekte” – što bi pogađalo sadržaj urbanističkog plana u smislu cjelovitosti šireg prostornog zahvata ali taj standard nije dostatno naglašen Zakonom i u praksi je tek sporadičan.
– Koju ulogu je konkretno za Šibenik imao Urbanistički zavod Dalmacije?
Ozračje koje je ostvareno planerskim aktivnostima u Dalmaciji u okvirima Plana Gornji Jadran izazvalo je u Šibeniku osnivanje vlastite urbanističke jedinice. Stručna snaga počivala je na četvorici arhitekata, gotovo početnika s minimalnim iskustvom u urbanizmu a još manjim u prostornom planiranju. Urbanistički zavod Dalmacije je i prije Projekta Gornji Jadran bio u regionalnim okvirima respektabilna tvrtka raznovrsnih inženjerskih usmjerenja. Sudjelovanje u Projektu Gornji Jadran ojačalo je stručnu osnovicu tvrtke pa se u skladu s koncepcijom više-disciplinarnosti postupaka prostornog planiranja našlo zaposlenika različitih profila. Osim arhitekata i građevinskih inženjera planerskom timu su dodani: geografi, demografi, sociolozi, ekonomisti. Šibenski urbanistički zavod je ostvario usku stručnu suradnju s Urbanističkim zavodom Dalmacije izrađujući zajednički nekoliko prostornih planova.
Nažalost, danas je u Šibeniku ali i u Splitu malo ili ništa ostalo od “stare slave”. Struka je fragmentirana do apsurda a od nužne više-disciplinarnosti nije ostalo baš ništa.
– Kako su Krvavice i Vidici dobili ime?
Urbani rast u do sada neviđenim razmjerima osvaja prostore koji su u agrarnoj kulturi, naravno, imali druge funkcije: prostor je, u najopćenitijem smislu, bio nezamjenjiva produktivna podloga opstanka stanovništvu i njegovu napredovanju. Naše prepoznavanje prostora u razmjeru je njegove produktivne izdašnosti. Što je prostor agrarno produktivniji to je njegova toponimija gušća i razvijenija. Urbano koje zamjenjuje agrarno (ili ruralno), zatečena imena osvojenih prostora zadržava kao specifičan oblik prostorne memorije. Čuvaju li ta imena, ti onomastički prežici nešto od onoga što se navodi kao “duh mjesta” kao znak razlikovanja prividno istog a zapravo različitog?
Šibenski primjer imena novih gradskih dijelova slijedi ovaj obrazac. Međutim, ima jedna karakteristična iznimka – Vidici. To je prostor istočnog ruba Šibenika namijenjen stanovanju. Začet krajem šezdesetih godina: isprva kao zona obiteljskih kuća na pojedinačnim parcelama a kasnije, u dvije etape kao zona “kolektivne” stambene izgradnje. U najvećem obujmu izgrađivan šezdesetih i sedamdesetih godina. Vidici – to je obećanje visokog standarda, obećanje mjesta stanovanja koje je usporedivo s iznimnošću vidikovca: kovanica je to koja se uklapa u društvenu patadigmu “sretne budućnosti”.
Prostor koji pripada zoni Krvavice pamti jedan spor oko smokvina stabla koji je nesretno okončan ubojstvom. Sporna se smokva tako upamtila kao “krvava smokva” a jezičnom alteracijom taj je prostor postao Krvavice.
– Za naselje Krvavice raspisan je republički natječaj – spomenuli ste nam da je to bio prvi put da se takav mali stambeni areal rješava natječajem. Što je pridonijelo toj odluci? Možete li nam reći više o samom natječaju, utjecaju geološke strukture na urbane dispozicije naselja te pravilnicima koji su po prvi put primijenjeni u njegovoj izgradnji?
Stambeni prostor Krvavice s južne je strane stare ceste koja je vodila prema Splitu. Taj prostor je bio istočnim rubom grada, u manjim dijelovima izgrađen ali u cjelini zapušten. Osnivanje manje stambene zone tom bi prostoru, mislili smo, dalo priliku sanacije a s druge strane, rubni položaj zone mogao bi se u kvalitetnoj građevinskoj artikulaciji predstaviti kao istočni “ulaz u grad”. Tako je odlučeno da se urbanističko rješenje i projekti arhitekture priskrbe republičkim urbanističko-arhitektonskim natječajem. Da bi se jamčila uspješnost natječaja na natječaj je pozvan splitski arhitekt Frane Gotovac koji je u Splitu i drugdje uspješno projektirao više stambenih građevina. Za izvedbu je odabran rad šibenskih autora Stevana Popovića i Tomislava Relje.
Stambeni standard građevina u okvirima je onoga što se držalo ekonomičnom i cjenovno prihvatljivom gradnjom. Vrijedi istaknuti da je ovdje prvi put u Šibeniku primijenjena cjelovita toplinska zaštita građevina u skladu s tekućim tehničkim propisom a da je urbanističko rješenje i rješenje arhitekture usklađeno sa zahtjevima iz pravilnika koji se odnosio na zadovoljenje potreba korisnika s posebnim potrebama (invalida).
Osobitost je ovog pothvata da je prije objave natječaja izvršena geološka prospekcija šireg prostora a potom u prikladnom rasteru obavljeno geomehaničko sondiranje. Pokazalo se da se ta tehnička predostrožnost doista isplatila je je utvrđeno da se sredinom prostora pruža tektonski “rasjed”. Tako je osnovni raspored građevina i pristupnih cesta na odgovarajući način rezultat navedenih uvjeta.
Da li je i za Vidike primijenjena institucija natječaja?
Vidici su izgrađeni temeljem odluka Samoupravne interesne zajednice u stambeno komunalnoj oblasti – kako se to tada zvalo. Iako je bilo više financijera tzv. stručne službe Interesne zajednice koordinirale su i upravljale projektom. Natječaj za projekte stanovanja nije bio uobičajen i preferiralo se neposredne narudžbe. Sve se to činilo, a i bilo je, brže i jeftinije. Nije bilo natječaja ni za ostatak izgrađenog: dom umirovljenika, dječiji vrtić, osnovnu školu, robnu kuću. Svi su ti projekti iz neposrednih narudžbi. Međutim ni jedan od novih dijelova Šibenika nije “kompletiran” u skladu s očekivanim urbanim standardom.
Vidici danas raspolažu s dječjim vrtićem, osnovnom školom (autor Ante Vulin), domom za starije, no ne i dispanzerom. Koliko objekti javne zdravstvene zaštite danas nedostaju Šibeniku? Da li je moguće razvijati turizam bez osnovne infrastrukture?
Kad se govori o zdravstvenoj zaštiti spomenuti ću da Šibenik koketira s idejom o gradnji nove županijske bolnice. Godinama se već izrađuje i popravlja projektni program, predložena je i lokacija na krajnjem istoku grada na mjestu nekadašnje vojarne, formirane su i radne skupine. Dvojbe o reorganizaciji bolnica i cjelokupne zdravstvene infrastrukture na državnoj razini intoniraju dinamiku tog projekta. Sigurno je da turistička orijentacija šibenske regije potiče na raspravu o kapacitetima i rasporedu zdravstvenih sadržaja ali i svih drugih “sustava” koji opslužuju građane i turiste koji zadnjih godina brojem pa tako i potražnjom za uslugama sustižu domicilne potrebe. Treniran nekoliko desetljeća kao planer, držim, da bi bolje, obuhvatnije i kompetentnije planiranje, bez osobitih novih rashoda i ulaganja, znatno unaprijedilo mnoge sustave koji su danas toliko zasićeni potražnjom da zapravo jedva preživljavaju.
Kakva je budućnost Šibenika i Dalmacije uopće bez urbanizma?
Ostaje nam se nadati boljoj budućnosti – možda nadom obilježenom “proviđenjem” – onako kako je vidi E. Bloch. Puno je, naravno, onoga od čega će ovisiti dometi budućnosti. Naglasio bi visokoškolsku edukaciju i decidiranu afirmaciju urbanističkog planiranja i urbanističkog projektiranja – kao dvije srodne ali ipak posebne discipline – kao specifičnog profesionalnog usmjerenja. Još uvijek se oni zainteresirani za urbanističku dionicu vide kao neuspješni arhitekti. S druge strane tzv. struka mora svoj hermetički jezik i svoju ponudu “prevesti” na jezik razumljiv, doista bih rekao, svakome. Možda je utopijski zahtijevati znatno više participacije korisnika u kreiranju svog životnog okoliša ali držim da to više zavisi od naše metodološke vještine i odabranih oblika komunikacije nego od, kako mislimo, nezainteresiranih građana.
Kako ocjenjujete Europan natječaj koji je proveden za vrlo interesantnu lokaciju nekadašnje tvornice na Crnici? Što će biti s Crnicom, po Vašem mišljenju?
To je velika tema koja je svojevremeno u Ministarstvu graditeljstva krštena imenom “Mediteranski grad za 21. stoljeće”. Nakon toga uz asistenciju istog ministarstva organiziran je anketni natječaj, izabrani pobjednici i podijeljene nagrade. Ni tada ni danas nema projektnog programa. Nema ni osobitih rasprava o toj temi. Kako se sada čini, čeka se investitor.
Kad bi bilo po mojem ukusu, onako iz srca, najradije bi tu vidio nešto što podsjeća na parišku Bulonjsku šumu. Sačuvao bi prostor u zelenoj funkciji.
*Intervju je dio projekta “Iluminovizija – vidici postindustrijskog i post-legaliziranog grada” Udruge za interdisciplinarna istraživanja (UIII) u suradnji s Društvom arhitekata Šibenika. Projekt se provodi uz podršku Ministarstva kulture RH. Rad UIII-a podržava Zaklada Kultura nova.
Više na: http://uiii.hr/pages/iluminovizija