Neovisni novinarski portal
15.11.2018.
Hrvatsko-makedonska tangenta / REPORTAŽE
Aleksandra doji majka (foto TRIS/G. Šimac)

Živjeti u Makedoniji:
Između europskog sna i balkanske zbilje

Aleksandra doji majka (foto TRIS/G. Šimac)

Reporteri TRIS-a pridružili su se putujućoj novinarskoj karavani do zemlje bez imena.

Gotovo je nemoguće hodati Skopljem sedam dana nakon referenduma o nazivu države, kada smo i boravili u glavnom gradu Makedonije, a izbjeći razgovor o toj najvrućoj političkoj temi. Ili o ustavnim promjenama, Grčkoj, Bugarskoj, Albaniji, Zaevu, Ivanovu, Europskoj uniji… S bilo kim i bilo gdje. Jedino taksisti kad čuju da smo iz Hrvatske, nakratko promijene temu na nogomet. I već je svima te sage oko imena države pomalo i preko glave.
Više im nije ni smiješno, sve su šale na račun Republike Nove Makedonije, Republike Severne Makedonije, Sjeverne Republike Makedonije, Republike Gornje Makedonije, Vardarske Republike Makedonije i Republike Makedonije (Skoplje) – ispucali. Tako su se i naše makedonske kolege, naši domaćini, samo kiselo nasmijali kad smo im, nakon nekoliko popijenih boca vina iz Vinarije Tikveš, predložili da bi idealni puni naziv Makedonije možda mogao biti: Europska unija – Izlaz Jug. Jer ionako su uglavnom svi za Europu. Nije bilo smiješno. Kao ni kad je netko od nas nenamjerno na stol izvadio kutiju George Karelias cigareta. Grčka pogotovo više nije smiješna.
Standardan je to obrazac balkanskih zemalja, uvijek su tu nekakva pitanja koja se protežu iz burne prošlosti, a koja ne daju nemirnoj sadašnjosti da krene prema naizgled stabilnoj budućnosti. Zato je bio izazov u Makedoniji pronaći fizičke ili mentalne enklave u kojima se o politici ne razmišlja i ne priča 24/7. Srećom, u ovoj prekrasnoj, mističnoj i gostoljubivoj zemlji bijeg od svakodnevice uvijek je moguć, pa smo tim putem i krenuli.

Galija na Vardaru (foto TRIS/G. Šimac)

Turizam. Nije sad da je Makedonija baš postala turistička meka, još uvijek više turista preleti preko nje ka Grčkoj ili Turskoj, nego što ostane u njoj. Ipak, mit o Skoplju kao europskom Las Vegasu polako se počeo širiti svijetom, pa u glavni grad Makedonije sve više dolaze studenti arhitekture i svi ostali koji se svojim očima žele uvjeriti u novi bizarni vizualni identitet grada. Projekt „Skoplje 2014“, kojeg je osmislio bivši premijer Nikola Gruevski (nedavno pravomoćno osuđen na dvije godine zatvora zbog namještanja natječaja za kupnju službenog Mercedesa), prije nekoliko je godina Vladinom odlukom prekinut, no prekasno. U centru grada ostalo je na desetke spomenika, novih pseudoantičkih fasada od siporeksa kojim je prekriveno dvadesetak zgrada, koloritne fontane, kičasti mostovi i Kapija Makedonija.
– Stranci nam se dolaze smijati – kažu nam naši domaćini, novinari portala Mkd.mk koji, priznaju nam, rijetko zalaze u centar, ne mogu to gledati.
Najogledniji primjer borbe s nacionalnom krizom identiteta je spomenik Aleksandru Makedonskom od 27 metara, koji se zbog rogoborenja grčke vlade zove Ratnik na konju. Stotinjak metara dalje, na ulazu u Čaršiju, najstariji dio grada, uzdiže se Aleksandrov otac Filip II., a između njih je njihova majka i žena Olimpijada koja doji malog Aleksandra u nekoliko poza. U blizini je i većina onih koje spominje makedonska himna, Goce Delčev, Pitu Guli i Dame Gruev, tu je negdje i Toše Proeski (nismo ga vidjeli), Ćiril i Metod te deseci apstraktnih skulptura, uključujući i one koje Makedonci nazivaju „šmizle“. Disneyland od bronce, mramora i inoxa.
Naravno, nepravedno bi bilo makedonski turistički potencijal svesti samo na „turizam ruganja“, pored tri nacionalna parka (Galičica, Mavrovo, Pelister) te Dorjanskog, Ohridskog i Prespanskog jezera. Izaslanstvo novinara iz Hrvatske bilo je u Nacionalnom parku Mavrovo, destinaciji koja jednako impresionira ljeti, kao i zimi.
Turisti se ne zamaraju imenom države koju otkrivaju. Kako god se zvala, Makedonija će u govornom jeziku ionako uvijek ostati – Makedonija.
Gurmanizam. Vole kuhati i vole jesti. I vole nuditi u obilnim količinama. Pindžur, baklave, ajvar, paprike, kačkavalj, patlidžani, gravče na tavče, alva, patka, piletina, svinjetina, grah tetovac, sirevi s paprikom, musaka, glinene posude… Srećom, u restoranima se ne poslužuje kruh (osim ako ne zatražite), pa je tako prosječna kilaža hrvatskih novinara porasla samo za dva kilograma. Da je bilo kruha, bilo stajanje na vagi po povratku bilo bi kudikamo šokantnije.
Punog stomaka – a uvijek je bio pun jer je teško odoljeti svim tim umacima – obeskrvljeni mozak teško da može procesuirati dnevnopolitičke teme. Jedino što vam po ugostiteljskim objektima pogled svako malo padne na kakvu bistu, sliku ili citat druga Tita. Tito se u Makedoniji ne preispituje, on je Makedoncima dao državu, a time i nacionalnu potvrdu. Jedna od bista ponosno stoji na ulazu u hotel Tutto u živopisnom selu Janče, koji je otvorio povratnik iz Italije Tefik Tefikovski, čime je gospodarski i turistički podignuo cijelu tu planinsku regiju.
Šarplaninizam. Nismo bili na Šar-planini, vidjeli smo je samo iz kombija, ali smo dva dana proveli u društvu šarplaninaca, jedinoj živućoj vrsti na planeti kojoj u službenom nazivu još uvijek stoji da je – Jugoslaven. Točnije, jugoslavenski ovčarski pas. Nisu se time usrećili, budući da šarplaninci, koliki god Jugoslaveni bili, dijele sudbinu svih ex-jugoslavenskih naroda. Naime, rijetki od njih su zaposleni kao čuvari stara ovaca, većina ih je nezaposlena i tumara po Nacionalnom parku Mavrovo bez cilja i svrhe, trudeći se nekako preživjeti. Zapravo se najradije okupljaju pred restoranima, gdje se uvijek za njih nađe koja kost.
Prvo smo ih sreli pred restoranom u Mavrovskim Anovima, pa u Trnici, onda uz cestu pored rijeke Radike, uz Mavrovsko jezero, podno planina Bistra i Korab. Svuda ih ima, dođu i do 70 kilograma, prijateljski su raspoloženi i apsolutno ih nije briga kako se zove država u kojoj žive. Najvećeg smo sreli u Galičniku, bajkovitom selu na 1300 metara nadmorske visine u kojem više nema stalnih stanovnika. Tamo nam je najveća misterija bila odakle dolaze zvukovi plesnog dub-reggaea, koji su se razlijegali po čitavom nacionalnom parku. Prvi sumnjivac bio je Dejan Dukovski, scenarist filma „Bure baruta“, koji ima kuću u Galičniku.
S Galičnika odličan pogled puca na Golemi Korab, najveći vrh Makedonije, za kojega lokalni stanovnici tvrde da je veći i od Triglava, pa je zapravo on bio najveći vrh Jugoslavije. Guglanjem se dolazi do podatka da je razlika između Triglava i Koraba točno 99,65 metara u korist slovenske planine, s tim da se Triglav smanjuje (35 cm od 1985.), a Korab raste (11 cm od prošlog mjerenja). Tako da… mrtva trka se nastavlja. Na Golemi Korab se, inače, može penjati samo jedan dan u godini, na Dan državnosti, 8. rujna.
Religionizam. Ima tih manastira, mi smo bili u dva. Muškom i ženskom. U muškom smo popili kavu, u ženskim kupili rakiju. Muški je manastir sv. Jovana Bigorskog, posvećena Ivanu Krstitelju, a ženski je manastir Rajčica, čuva ga sveti Đorđe Pobjedonosac.
Ni tu se o politici nije pričalo, iako manastir sv. Jovana Bigorskog gleda na dvije okolne džamije. Tu se više priča o ovisnicima (manastir je i komuna) te o ozdravljenju (u manastiru je ikona iz 1020. za koju se smatra da ima ljekovita svojstva). Na ulazu piše da je pušenje grijeh protiv Boga, a dobrodošli ste prespavati, jedino što ne smijete preskočiti prvu molitvu u šest ujutro.
Oba manastira diče se činjenicom da posjeduju komad drva s križa na kojemu je pribijen Isus, s tim da u manastiru Rajčica još imaju i komad ruke svetog Đorđa, koji ispušta ugodan miris. Pomirisali smo, zbilja miriše.
Iseljenizam. Nacionalnih političkih turbulencija u Makedoniji više ne želi sjećati više od 20 posto stanovnika Makedonije, koliko ih je posljednjih godina napustilo zemlju. Ide se uglavnom daleko, u Kanadu, Australiju i Novi Zeland, mada je i Malta sve popularnije odredište za bijeg. Teško je zapravo reći koliko je ljudi otišlo, a koliko ostalo u Makedoniji. Zadnji popis stanovništva se, naime, proveo još 2002. (tada ih je bilo nešto više od dva milijuna), čime Makedonija, uz Somaliju, drži rekord. Te zemlje jedine na svijetu nisu ažurirale popis u zadnjem desetljeću.
Grube su, dakle, procjene, da je zemlju napustila petina stanovništva. Samo u 2016. otišlo je preko 20 tisuća ljudi. Kao maleni prilog preciznijoj statistici odlazaka, pojedina mjesta na zapadu Makedonije istaknule su uz cestu table s objavljenim brojkama iseljenih stanovnika tog kraja.
Zbog nepostojanja aktualnog popisa stanovništva, govore nam kolege novinari, lako se manipulira podacima. Ne zna se zapravo koliko je u Makedoniji Makedonaca, koliko Albanaca, Turaka, Bugara… Zato su i postoci izlaznosti pripadnika pojedinih naroda na nedavnom referendumu o imenu države također upitni, mada to nije ni važno kada se zna da su obje strane (i pro i kontra) proglasile pobjedu. A i što će državi ime, ako bi mogla ostati prazna? Puno je tu, složili su se s nama gotovo svi s kojima smo pričali, većih i važnijih problema koje treba riješiti.
*U Makedoniji smo boravili u organizaciji udruge Hrvatska-makedonska tangenta i Agencije za podršku turizma Makedonije.
Fotogalerija:

 

Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI