Neovisni novinarski portal
20.11.2018.

POLITIKA
Ivana Ninčević Lesandrić progovorila o kiretažama žena bez anestezije i navukla bijes “bogova”

Ivana Ninčević Lesandrić progovorila o kiretažama žena bez anestezije i navukla bijes “bogova”

Ivana Lesandrić Ninčević prekinula je “žensku šutnju”. Osobnom pričom o kiretaži bez anestezije, oko koje se premišljala treba li je podijeliti s hrvatskim građanima. A trebalo je, svakako. Bez obzira na osporavanja koja su je odmah zasula iz splitske bolnice. Trebalo je zbog svih drugih žena koje su prošle ili će tek proći isto “mesarenje” o kakvom je svjedočila usred državnog parlamenta ova Mostova zastupnica. I o kakvom danas u svojim pismima svjedoči 400 žena čije su traumatične ispovijedi prikupile članice udruge Roda i odnijele u Kujundžićevo ministarstvo. Ministar je najavio inspekciju po hrvatskim bolnicama. Od koje ne treba očekivati baš ništa,

posve neovisno o rezultatima inspekcijskog nadzora koje je ministar najavio u roku 10 do 20 dana. Jer time samo pokušava sačuvati obraz pred javnošću. Fotelju je sačuvao, a drugo ga i ne zanima… Uostalom, sjetite se slučaja Marije Dadić i peticije s pet tisuća potpisa koje je prikupila, a da se u hrvatskom zdravstvu nije baš ništa promijenilo? Zašto bi slučaj Ivane Lesandrić Ninčević bio drugačiji?

Rode su u pravu kad tvrde da se bol žena ne percipira jednako kao bol muškaraca, naprosto nije jednako kad trpi žena i kad trpi muškarac. Različito ih vrednuju i zdravstveni radnici. Neshvatljivo da to podjednako čine i muškarci i žene u zdravstvu. Gotovo refleksno, ako je pacijent žena, nekako kao da se podrazumijeva da može biti izložena daleko većoj boli, pa i ponižavanju, negoli muškarac. I tako kroz stoljeća, drilane na svakovrsne načine, kako od Crkve tako i od konzervativne sredine koja ih je sustavno uvjeravala da su “drugoligašice” , izgradile su visoki prag tolerancije na bol i postale objektivno jači spol, ali i dalje bez odgovarajućeg društvenog priznanja.

Zašto se kiretaže, ikada, rade bez anestezije? Jedini, eventualno opravdani razlog mogao bi biti u slučaju da je žena srčani bolesnik ili da ima neke druge zdravstvene probleme zbog kojih je za nju narkoza iznadprosječno rizična. U svakom drugom slučaju, humano je i civilizacijski samorazumljivo poduzeti sve da se razina boli koju kiretaža, ili neki drugi bolni zahvat, izaziva svede na minimum. Čemu vezivati ionako nesretnu pacijenticu kojoj se dogodio spontani pobačaj ili se zbog niza razloga odlučila na pobačaj? Zar ju se želi kazniti i poniziti kiretiranjem pri punoj svijesti, vezanu i raspetu na ginekološkom stolu?

Ali, stoljetna percepcija žene kao robinje vječno je drži u lancima, bilo figurativno ili metaforički. Od nje se očekuje da pati, da podnosi neusporedivo više i boli i tereta i odgovornosti negoli se pretpostavlja da to može prosječni muškarac podnijeti. Valjda joj je zato i dodijeljena uloga one koja donosi novi život…

A kao sve u ovom našem malom svemiru tako je i količina boli pitanje privilegija. Nisu sve žene jednako tretirane u tim teškim, traumatičnim trenucima. Pa je za neke a priori osigurana anestezija, a za druge bol u svojoj naravnoj veličini i trajanju. Ovisi tko ste po društvenom statusu, u kakvim ste rodbinskim i prijateljskim vezama s medicinskim osobljem, kako kotirate u lancu moći i kojem društvenom sloju pripadate. To je generalni obrazac postupanja, i zato ga je moguće naći u javnim i privatnim bolnicama. Ako niste neka “VIP” osoba, sa zamjetnim mjestom u društvenoj piramidi moći i utjecaja, često vas neće ni upozoriti da imate mogućnost zahvat obaviti pod narkozom. Time vas izlažu višestrukoj boli- onoj fizičkoj i onoj psihičkoj. Jer, bolno je saznanje i da se s vama postupa kao s komadom mesa koje treba očistiti od “viška”, a kamoli čišćenje samo…

Sva sreća na trenutku emotivne iskrenosti jedne zastupnice koja je odlučila prekinuti šutnju i javno progovoriti o onome što se događa u hrvatskom zdravstvu. Mnoge žene nisu ni znale da je moguće drugačije, da bol nije za njih u takvim situacijama neizbježna, da može biti i podnošljivije i humanije. A i one koje su znale, zgrčene u svojoj boli i muci, nisu imale ni vremena ni volje misliti o tome kakva su im prava, važno je bilo tu muku što prije okončati.

Ministar zastupnici koja se drznula javno govoriti o onome o čemu se šuti, u lice dobacuje da laže. Kaže da je provjerio u splitskoj bolnici gdje je bila hospitalizirana, i da liječnici tvrde kako je primila anesteziju. Mostovka Ninčević Lesandrić, za RTL s pravom ističe: Ako sam doista primila anesteziju, a ja svojim očima nisam to vidjela, kakva je to tek anestezija kad sam i pored nje tako strašnu bol trpjela. Ili se, promišlja zastupnica, samo piše da je pacijentica dobila narkozu, a zapravo se ona koristi za neke druge zahvate i neke druge pacijente…

Predugo žene trpe, podnose i šute. Kao da je to prirodno stanje. I još ih nazivaju “drugotnima”. Oni koji diskriminaciju promiču kao da je samo “božje načelo”,  oni koji “prvotne” čine nesposobnima i hunjavicu otrpjeti bez cmizdrenja i zapomaganja, a “drugotnima” uporno nameću poziciju žrtve kojoj je imanentna trpnja i tortura, izloženost nasilju i boli, u zdravlju i u bolesti.

Živimo u 21. stoljeću, u tzv. demokraciji, u Ustavom zajamčenoj ravnopravnosti spolova i jednakosti svih pred zakonom. Zar možemo, zar smijemo, o tome više ikada šutjeti i u šutnji se s “mesarenjem” žena bez milosti i bez “popusta” (anestezije) miriti? Kakav je to ministar zdravstva koji to može?

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI