Neovisni novinarski portal
16.11.2018.
KULTURA / LJUDI
Foto:Tris(J.Krnić)

Intervju/ Lana Stojićević, vizualna umjetnica :
Crno brdo u Biljanima Donjim potpuno mi je promijenilo način razmišljanja

Foto:Tris(J.Krnić)

Šibenčanka Lana Stojićević, mlada i talentirana vizualna umjetnica, koja se već može pohvaliti s međunarodnim nagradama i priznanjima, svoje projekte uglavnom kontekstualizira zavičajno, crpeći teme mahom u rodnom Šibeniku. Lana već nekoliko godina živi i radi u Splitu, gdje je 2012. završila Umjetničku akademiju i vezala se za taj grad koji je za nju, kako kaže, nešto veći Šibenik. Upravo radi na projektu “Kad ne dime tvornički dimnjaci”, koji problematizira sudbinu i perspektive prije 20-ak godina ugašene šibenske Tvornice elektroda i ferolegura, što i danas svojim apokaliptičnim vizurama izaziva i pažnju, ali i zebnju, pa i umjetnički poriv. Ovog proljeća ( u travnju ), u Zagrebu je realizirala samostalnu izložbu ” Sunny Side” u Domu hrvatskih likovnih umjetnika.

U naslovu izložbe (sunčana strana) Lana se poigrava sa starim jugoturističkim sloganom “Dođite i vidite istinu” kojim se u pionirskim danima ovdašnjeg turizma mamilo strane goste na našu obalu kako bi se sami uvjerili da je sunce ovdje stalo. S tim je projektom ušla među 16 nominiranih za prestižnu nagradu New East Photo Prize u Londonu, a zbog čega je dospjela i na naslovnicu portala čuvenog Guardiana.

Orson Welles, Oja Kodar, kupola bazena u Primoštenu…

U kakvoj je vezi ova izložba s Orsonom Wellesom, velikanom svjetskog filma, kako je nastao njezin nagrađeni projekt Crno brdo za koji je 2016. dobila posebnu nagradu Metro Imaging Mentorship, kakve to umjetničke poruke šalje svojim realistički utemeljenim radovima, otkud interes za goblene, o svemu tome otvoreno i iskreno Lana govori u svom intervjuu za TRIS.

Foto:Tris(J.Krnić)

-Priča s kupolom bazena u primoštenskom hotelu Zora, izgrađenom davne 1969., vaš je zadnji projekt koji je pobudio veliku medijsku pažnju, i nekako prijeti da zasjeni vaše ostale, svakako zanimljive i nagrađivane radove. Je li to zbog Orsona Wellesa i njegovog interesa za taj objekt ? Kako ste došli na zamisao da futurističku kupolu bazena u hotelu Zora, jednom od primjera moderne socijalističke arhitekture, iskoristite za svoj projekt?

Uglavnom se bavim temama i motivima koji pored zanimljive priče imaju i tu vizualnu začudnost, iznimnu likovnost. Bazen hotela Zora je jedinstven primjer futurističke arhitekture na ovim prostorima, objekt koji gotovo izvire iz mora, stijena, okružen borovima, čudesan je… Idealna je scenografija za SF film, morala sam ga fotografirati. Pronalazak turističke reklame za Primošten u kojoj se Welles pojavljuje ispred tog bazena učvrstio je namjeru da koncept oblikujem kao filmski narativ.

-Kako ste uspjeli kontaktirati  Wellesovu partnericu i suradnicu Oju Kodar?

Preko jednog poznanika jer je Oja također iz Šibenika. Predložila sam joj da se na neki način uključi u moj projekt i nisam imala neka konkretna očekivanja. Međutim, Oja mi je rekla da je sklona pomagati ženama, pogotovo Šibenčankama i da od nje već imam dva plusa. Napisala je pismo koje je trebalo biti dio izložbe, ali to pismo nikad nije do mene stiglo.

-Kako, zbog čega?

Ne znam kako, treba pitati Hrvatsku poštu. Uzalud sam pokušavala na razne načine saznati. Srećom, bila je voljna napisati novo pismo koje je ipak došlo do mene. Tako sam saznala da je Orson Welles doista planirao iskoristi tu fantastičnu kupolu bazena kao svemirski brod u nedovršenom filmu Don Quixote. Welles nije uvijek dovršavao filmove, neki su navodno čak i zagubljeni, i sve mi se to dobro povezalo sa zamišljenim konceptom.

-Na koji način?

Fotografije snimljene u bazenu, kao i one koje prikazuju maketu bazena koju sam izradila, izgledaju kao scene sa snimanja znanstveno-fantastičnog filma. Upravo mi je Wellesov posjet hotelu bio poticaj da konstruiram svoju asocijativnu priču naslanjajući se na njegovo poigravanje s konceptom autentičnosti u primjerice “F for fake”, na priču o Picassovim slikama. Zajedno sa spomenutom reklamom, smatrala sam da će pismo Oje Kodar, kontakt s njom, sugerirati da se možda radi o scenama iz Wellesovog izgubljenog filma. Na kraju je ispalo da tu postoji neka poveznica. Makar intuitivna…

Sunny Side/Lana Stojićević

Goblensko nadjačavanje političara

-Što je prethodilo tim radovima koji već “po navici” ubiru nagrade?

Imala sam i drugih projekata, među ostalim one koje sam radila na fakultetu. Recimo diplomski rad, serija suvremenih goblena “Dvoboj”, koji je bio izložen u MSU, ali i na drugim izložbama. Međutim, “Crno brdo” mi je na neki način bilo odskočna daska.

-Otkud interes za goblene?

Obožavam tekstil kojeg često koristim u radovima, ponekad kao dominantan medij, a ponekad npr. u kostimima koji su predviđeni samo za fotografiranje. Prednost suvremene umjetnosti je mogućnost eksperimentiranja s nekim aspektima potpuno drugačijih struka. Ponekad se poigravam s arhitekturom, ponekad kostimografijom, ponekad etnologijom. Interdisciplinaran i multimedijalan pristup mi je posebno privlačan, bilo bi mi užasno dosadno da se odlučim cijeli život baviti samo slikarstvom ili samo fotografijom, ili samo goblenima…

-Počeli ste, dakle, goblenima i to u “Dvoboju”, a dospjeli do futurističkog asocijativnog putovanja kupolom bazena iz dalekih 60-ih godina prošlog stoljeća. Dug put. Zašto je goblenska serija nazvana Dvoboj?

Htjela sam iskoristiti taj klasični kič predmet koji je stereotipno rodno konotiran. Znate ono, samo žene vezu i vezu te idilične copy-paste motive. Taj medij sam iskoristila kao podlogu koju ću dalje transformirati. Moji gobleni nisu klasični, npr. okviri su uobičajeni barokni, ali prebojani sivom. Motivi su rađeni po mojim predlošcima, s asocijacijom na ironična, pa i ponižavajuća nadjačavanja dvaju političara. Rad je bio uspješan za nekog tko je tek diplomirao, ali nekako nisam bila u potpunosti zadovoljna tim pristupom. Nakon fakulteta sam neko vrijeme razmišljala što ja to radim i zašto, kome to služi, o tome zašto bih se uopće bavila umjetnošću. Nedostajalo mi je nešto konkretnije, nisam htjela da moja poruka bude opća, već sasvim konkretna i jasna. I zato mi je to “Crno brdo” potpuno promijenilo način razmišljanja i usmjerilo me u drugom pravcu. Odvelo me u novo pravilo, lokalno plus konkretno, dakle, lokalne teme koje imaju ambiciju nešto svojom porukom probuditi i mijenjati.

Foto:Tris(J.Krnić)

-Zašto ste po “crno brdo” otišli u Biljane Donje, a imali ste cijeli niz takvih brda i kod kuće, u TEF-u?

Živjela sam pored TEF-a, tvornica je bila i u nazivu moje ulice. Tad sam bila dijete, nisam ni percipirala opasnosti koje su proizlazile iz te lokacije. Jedina veza s TEF-om tada mi je bila adresa, i smrad koji se povremeno širio ulicom tijekom sanacije. Kad sam 2014. vidjela reportažu o potencijalnoj opasnosti po zdravlje koja prijeti iz te tvornice i od takve sanacije otpada, u meni se javio iskonski strah, poprilično me to saznanje uznemirilo i naljutilo. Kako je realan problem tada još uvijek postojao, a postoji i danas, željela sam barem nešto pokušati. Krenula sam raditi projekt o TEF-u, što je bio i radni naziv. Kako taj slučaj nije baš bio medijski eskponiran, ranije nisam ni znala za Biljane u kojima je niknulo veliko brdo šibenske troske. U Šibeniku je stanovništvo naviknuto na TEF i brojna crna brda, pa drugačije doživljava taj problem. Slučaj crnog brda je možda atraktivniji u likovnom i konceptualnom smislu od samog TEF-a, ali nisam zanemarila ni Šibenik kojem sam posvetila pola izložbe. Izložila sam i maketu kuće u kojoj sam živjela iznad koje je “lebdio” komad troske. No, fotografije crnog brda nametnule su se kao najuspješniji dio izložbe, što nisam mogla pretpostaviti.

Distopijski krajolik “crnog brda”

-Te fotografije su doista impresivne. Djeluju tako daleko, poput pustinjske dine s drugu stranu svemira. Na to je bilo teško ostati hladan…

Fotografija je bila idealan medij za tu temu jer promatraču sugerira da se to zaista negdje nalazi, dojam je neposredan. Namjera mi je bila da to ne bude tek fotografija jednog prizora u javnom prostoru, iako je sam prizor po sebi zanimljiv. Napravila sam kostim koji je prekriven vezom Ravnih kotara gdje se i nalazi to crno brdo, točnije, četverokukom koji tradicionalno simbolizira nadu i zaštitu. Maska, kao simbol uzaludne zaštite inspirirana je tzv. oglavljem kao dijelom narodne nošnje. U distopijski krajolik umetnula sam kostimiranu figuru da dobijem dojam začudnosti, najčešći komentar je da prizor izgleda kao da nije snimljen na Zemlji. Fotografije su na neki način istisnule ovaj drugi dio koji se odnosio izravno na TEF. Baš zbog tog “duga” sam se u suradnji s Otvorenim likovnim pogonom odlučila vratiti TEF-u koji je neiscrpna tema. Pristup je nešto drugačiji, fokus je na razgovoru s radnicima, ljudima koji su vezani za Tvornicu. U tim razgovorima sam doznala niz vrlo zanimljivih informacija koje su upotrebljive i na likovnoj razini, što svakako planiram iskoristiti u nekom novom radu na tragu “Crnog brda”.

Crno brdo/Lana Stojićević

-Što želite tim projektom reći, kakva je njegova poruka?

Projekt ima dvije faze. Šetnja i obilazak bivše tvornice u društvu bivših radnika je prva faza, čiji će rezultat biti audio vodstvo po terenu. Dogodine planiramo drugu, nešto kompleksniju fazu. Između ostalog, realizirali bismo novi broj tvorničkih novina koje bi se besplatno distribuirale po gradu, po ugostiteljskim objektima i sl. Time bi se priča o TEF-u vratila u javni prostor, jer mislim da je TEF jako bitan za Šibenik. Radi se o izuzetno kompleksnom slučaju, iako time ne minoriziram ni TLM, ni ostale industrijske pogone koji su u pravilu zanimljivi umjetnicima, teoretičarima i dr. istraživačima. Kada ih mi ne bismo istraživali, većina tih sjećanja bi nestala, jer su industrijski arhivi često izgubljeni, zapaljeni, a do većine bitnih informacija se može doći isključivo u direktnoj komunikaciji…

-Kod nas se gube i sudski spisi, a kamoli ne tvorničke dokumentacije…

Tužno je da netragom nestane priča o nečemu što je postojalo gotovo cijelo stoljeće, obilježilo grad i doslovno preko noći nestalo. TEF je izrazito ambivalentna priča, ima toliko pozitivnih stvari, ali i brutalno negativnih. Pogotovo taj dio s otpadom koji se toliko dugo nije sanirao i kojega prate silno kontradiktorne priče.

Projektom TEF kontra zaborava

-Činjenica je da TEF nije saniran i da taj otpad koji 20-ak godina leži na najatraktivnijem gradskom prostoru nije bezopasan. I najmanje što se moglo dogoditi jest perpeturiranje te priče. Nije li otud došao i vaš umjetnički interes za TEF?

Zanimljiv mi je nedostatak reakcije stanovništva na problem otpada. Zanima me i kako bivši radnici gledaju na ovo što se danas događa, a stavovi su raznoliki. Smiješno mi je kad vidim da se u nekom članku spominje da je TEF u potpunosti saniran. Pa da i više nema opasnog otpada, svatko vidi prostim okom da teren nije očišćen. Dok se to ne dogodi, ne može se ozbiljno ni govoriti o željenom turizmu. Dobro je rekao jedan bivši radnik s kojim sam razgovarala, najbolje bi bilo da sva ta troska nestane. Nama smeta, želimo je se riješiti, nitko je ne želi uzeti, svakom stvara problem. Najbolje je da nestane…

Kad ne dime tvornički dimnjaci/Goran Radošević

-A poruka projekta?

Želim istražiti što TEF znači u kolektivnoj memoriji stanovnika Šibenika, a primarno želim zapisati i podijeliti sa svima sve te izuzetno zanimljive priče ljudi čiji su životi bili isprepleteni s TEF-om. Želim da informacije budu dostupne javnosti, da se potakne javna diskusija. Iako je nostalgiju nekad teško izbjeći, ne želim romantizirati tadašnju industriju, već da se sagledaju i pozitivni i negativni aspekti. Želim da se konačno sanira TEF, ali i da se ne zaboravi.

-Vi ste se očigledno odlučili za koncept umjetnosti koja je društveno angažirana, koja je neki miks istraživačkog novinarstva, aktivizma i umjetnosti. Gdje tu prestaje realnost, a počinje fikcija? Ima li tu uopće fikcije?

Umjetnički termini su često iskrivljeni i krivo percipirani, neke radove je teško ubaciti u usko određene kategorije, za što nema niti nužne potrebe. Ali moji radovi svakako su fokusirani na opipljive društvene probleme. Teško je definirati što je u umjetnosti zanimljiv sadržaj. Ponekad neka banalna informacija može potpuno preokrenuti koncept rada. Proces uvijek započinjem s istraživanjem, s konkretnom informativnom razinom priče iz koje filtriram umjetnički “sočne” pojmove. Sve ono realno koristim kao polazište koje nadalje transformiram u nešto apsurdno ili začudno, iako je često i sama stvarnost takva. Smatram da začudno u umjetnosti intrigira i potiče interes za realni problem kojim se u određenom radu bavim. Želim generirati nova značenja i stvarati nove svjetove.

Za kreativnost ne postoji formula

-Projekt TEF, ili “Kad ne dime tvornički dimnjaci”, radite u suradnji s Otvorenim likovnim pogonom iz Zagreba. Je li to bio njihov natječaj?

Da, ta umjetnička organizacija je raspisala natječaj u sklopu projekta Umjetnički pojmovnik javnog prostora. Odredili su nekoliko gradova srednje veličine i tražili prijedloge mladih umjetnika koji su na neki način vezani za te gradove. Prijedlozi su trebali biti izvedeni u javnom prostoru i baviti se temama koje su bitne za lokalnu zajednicu. Dakle, ne klasično galerijski, nego nešto što zadire u javni i socijalni prostor.

Crno brdo/Lana Stojićević

-Može li se živjeti od umjetnosti kod nas?

Ovisi kako želite živjeti. Po mom iskustvu to je struka koja nema utabane staze, uobičajeni put, nakon diplome bila sam izgubljena. Mislim da bi se na akademijama, pored kreativnih procesa, studente trebalo više podučavati o drugim aspektima kreativnog posla, npr. o autorskim pravima, natječajima za izlaganje i financiranje, načinima prezentacije svog rada, o pisanju projekata, prodaji radova. To nisu toliko precizna područja, ali ni za kreativnost ne postoji formula. To je prva stepenica na kojoj mladi umjetnici zapinju. Previše ih nakon fakulteta u potpunosti izađe iz struke jer se nije lako snaći u tom sustavu. Očekuje se da prvo stvoriš ime pa ćeš tek onda možda moći naplatiti to ime, a ne samu kvalitetu rada. Iako je sve što radim na neki način neizvjesno, ne bih htjela reći da se ne može živjeti od umjetnosti, samo je put nešto sporiji. Kad bi netko znao koliko vremena potrošim na jedan kompleksan umjetnički projekt, rekao bi da nisam normalna…

-Ali, od posla se živi, pa svakako i od umjetničkog. Trošite ideje, vrijeme, energiju, a od toga ne možete živjeti. Tjera li vas takav odnos iz prostora umjetnosti u prostor pragmatičnosti i komercijalnosti, kako bi osigurali neka sredstva koja će vam onda omogućiti bavljenje umjetnošću?

Praksu u kojoj se umjetnike honorira malo ili nikako treba ostaviti u prošlosti. To se pomalo mijenja, ali jako sporo. To je posao kao i svaki drugi, pored brojnih problema ima i neke sjajne pogodnosti. I može biti beskrajno zabavan i dinamičan.

-Koliko sustav pomaže? Recimo, Ministarstvo kulture?

Postoje natječaji za financiranje projekata, novčane nagrade, otkupi, ali to su nesigurni procesi koji nisu uvijek niti transparentni. Dogodi se da npr. putem natječaja ugovorite izložbu, a onda ne dobijete sredstva, ili ta sredstva budu potrošena na “bitnije stavke” realizacije, pa morate ili otkazati izložbu ili sami financirati produkciju, a o honoraru možete samo sanjati. Zato se pokušavam koncentrirati na natječaje i suradnje gdje sam ipak u boljoj poziciji. Završimo s klišejem u kojeg iskreno vjerujem – trud i rad se uvijek isplate.

Sunny Side/Lana Stojićević

Tags:

VEZANE VIJESTI