Neovisni novinarski portal
21.9.2018.
POLITIKA
Vučić i Norac, rat i mir: Ni suočenja s istinom, ni pokajanja, ni traženja oprosta…

Vučić i Norac, rat i mir:
Ni suočenja s istinom, ni pokajanja, ni traženja oprosta…

U nedjelju je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić , za posjeta Kosovskoj Mitrovici, kao nekoj vrsti svoga Gazimestana, pokušao “najvažnijim govorom života” umiriti kosovske Srbe starom manirom srbijanskih vođa: veličanjem srpstva, vječito ugroženog od nekoga tko želi oteti svetu srpsku zemlju i potlačiti “nebeski srpski narod”. Dok je u Mitrovici Vučić posthumno slavio Slobodana Miloševića govoreći o njemu kao velikom lideru, ali nerealnih ambicija,  zbog čega se ” danas u Kninu vijori šahovnica koje tamo nikad nije bilo”, dotle je u Gospiću, hrvatski ministar obrane Damir Krstičević, na obilježavanju 25. obljetnice akcije Medački džep, slavio dolazak na proslavu osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca, koji se tako, bez srama vratio na mjesto zločina.

Rat i za neke Srbe i za neke Hrvate, ali i za oba establishmenta, hrvatski i srbijanski, traje i dalje. Ni Vučić ni Krstičević ne odstupaju ni za dlaku od svoje interpretacije rata, iako se oba kunu u mir i normalizaciju odnosa sa susjedima.
Vučić ima i objektivan problem, užareno stanje na Kosovu, radi kojega su njegovi govori očekivano militantni i nacionalistički. Srbi su žrtva tuđih pretenzija na “njihov povijesni teritorij”, na njihovu “svetu zemlju”, ali, oni su velik narod i zato će, obećao je u Kosovskoj Mitrovici, sve učiniti da kompromisom s Albancima, kako javlja Hina, osiguraju svojim sunarodnjacima najvišu razinu sloboda i civilizacijskih standarda. Siguran život “na svojoj zemlji” , jer više ni Srbi ni Albanci ne znaju gdje su im granice, svatko ima svoje “karte”… No, Srbija više neće svoju mladost slati u ratove jer joj je potreban mir kako bi postala još razvijenija i gospodarski stabilnija država, poručio je konfuzni i ekstatični Vučić.

Ali, ako Vučić zbog Kosova i smirivanja uzavrelih srpskih strasti, uostalom , radi spašavanja vlastite glave, ima razloga zaoštravati retoriku do kontradiktornosti i gluposti, što je nagnalo hrvatskog ministra obrane Damira Krstičevića da na jednom ratnom stratištu pozdravlja ratnog zločinca. Nota bene, osuđenog zbog zločina baš na tom stratištu, na 15 godina zatvora, da bi nakon odslužene dvije trećine kazne bio pušten na slobodu. I evo ga već kao heroja!
-Na akciju Medački džep moramo biti ponosni, a što se tiče Mirka Norca, bio je rat, bio je zapovjednik Zbornog područja Gospić, i zbog onoga što se tu dogodilo nosi svoj križ, a meni je drago što je danas ovdje s nama- kazao je na obilježavanju obljetnice ministar.

Je li Krstičević dobio naputak premijera da u ime Vlade rehabilitira osuđenika za ratne zločine i to baš na mjestu zločina? Ili se ambiciozni ministar skromnih političkih ( i drugih) znanja i sposobnosti samoproglasio nadležnim za sva “vojna pitanja” uključujući i dekriminaliziranje, odnosno rehabilitiranje ratnih zločinaca iz redova Hrvatske vojske? Nije li i ovaj najnoviji skandalozni ispad ministra Krstičevića najbolji dokaz kako se u “službenoj Hrvatskoj” percipiraju hrvatski zločini. Niti ih se priznaje, pa i kad su pravomoćno presuđeni, a niti počinitelje osuđuje, ili bar “poprijeko gleda”.  Naprotiv, oni su kod nas heroji a ne zločinci! Jer, kako znademo, u hrvatskom obrambenom oslobodilačkom ratu, Hrvati nisu ni mogli počiniti zločin…

Naposljetku, upitan u Gospiću za komentar,  Mirko Norac će,  poput najvećeg pravednika, odsluženoj zatvorskoj kazni unato ,  o zločinima u Medačkom džepu mrtvo hladno, bez trunčice kajanja i žaljenja izjaviti kako je sve bilo čisto, kako je akcija školski primjer izvedene ratne operacije, sukladno Ženevskim konvencijama, a “to što neki izmišljaju i rade od toga cirkus, to je neki drugi problem”. A što je prvi, Mirko? Možda baš to nevjerojatno odbijanje suočavanja s istinom,  odsustvo savijesti i potrebe za pokajanjem i traženjem oprosta?

I što sad, čemu se možemo nadati na ovim prostorima nekoć zajedničkim, a danas (dobro)susjedskim, ako su svi čvrsto ukopani u svoje rovove, ako nema želje da se utvrdi istina utemeljena na činjenicama, ili makar da joj se obje strane pokušaju približiti?

Ovih su dana u Šibeniku, na Festivalu alternative i ljevice ( FALIŠ-u), u ekumenskom duhu i dobroj vjeri odgovor ponudili episkop Srpske pravoslavne crkve, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić i njegov kolega iz Katoličke crkve, franjevac fra. Ante Vučković.

-Neviđena je tragedija da dva tako bliska naroda, čija je povijest bila isprepletena, imaju nesporazume koje tako teško prevladavaju. Ako izuzmemo one koji manipuliraju- rekao je Porfirije- i koji se u javnom diskursu zovu revizionistima, činjenica je da Srbi i Hrvati na iste događaje , iz bliže i dalje prošlosti gledaju različito. Kao krščanin apeliram na Crkvu i politiku, prije svega na biskupe i episkope, da u tome pomognu, pod uvjetom da ne pravimo od vjere ideologiju. Svi smo se jedni o druge ogriješili i zato je praštanje jedini put. Jedino praštajući i kajući se može doći do uspostave boljih odnosa- ocijenio je mitropolit.

I fra Ante Vučković slično navodi: Treba pogledati u lice vlastitom zlu. Pomirenje je nemoguće bez istine. Ona mora biti jasna. A pomirenja nema ako pravda nije zadovoljena. Počinitelj mora priznati krivnju i pokajati se, a žrtva prihvatiti pokajanje i praštati. A po Golgoti znamo da je to moguće…- poručio je fra Ante.

Ali, ni istina ni pokajanje ni praštanje nisu mogući sve dok vladajuće strukture Srbije i Hrvatske imaju svaka svoju interpretaciju rata, potpuno neovisno o činjenicama.


VEZANE VIJESTI