Neovisni novinarski portal
20.11.2018.

INTERVJUI / KAZALIŠTE / KULTURA / LJUDI
Jakov Bilić (Foto: M. Podrug/TRIS)

Jakov Bilić, novi ravnatelj HNK u Šibeniku:
Nisam uhljeb, ali bez politike je neke stvari nemoguće promijeniti

Jakov Bilić (Foto: M. Podrug/TRIS)

Razgovor sa šibenskim glumcem koji će za dva mjeseca sjesti u fotelju ravnatelja šibenskog HNK.

Jakov Bilić nedavno je na sjednici Gradskog vijeća potvrđen za ravnatelja Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku. Glumac i gradski vijećnik s liste HDZ-a postao je tako, s nepunih trideset godina, drugi najmlađi kazališni ravnatelj u Hrvatskoj. Na dužnost će stupiti prvog dana 2019. godine.
Zašto se mladi glumac odluči na ravnateljsku fotelju i barem na četiri godine digne ruke od glume?
Zbog odgovornosti prema poslu. Mali smo grad i svi znaju sve, stoga nije ni tajna da nisam imao nikakve pretenzije za tu funkciju, niti me to zanimalo. Prije godinu dana sam pripadao krugu ljudi koji je tražio rješenje za novog ravnatelja, no kad sam vidio u kojem smjeru ide cijela priča, presjekao sam i odlučio. Moja žena najbolje zna koliko je tu bilo razgovora i koliko me mučilo što će me to odvojiti od onoga čime se zapravo želim baviti. Ali u konačnici, nije baš da sam se baš previše naglumio u našem teatru. Sad to možda zvuči bezobrazno, ali činjenice su zeznuta stvar.
A sad ćete glumiti još manje…
Po zakonskim normama, moguće je biti ravnatelj i baviti se glumom. E sad, koliko će to psiho-fizički biti moguće, to je već neko drugo pitanje. U praksi će to, barem u početku, biti neizvedivo.
Pa dobro, mandat ravnatelja traje četiri godine, stignete još…
A čuj, jednom kad odeš u drugom smjeru, tko zna što će vrijeme donijeti…

Jakov Bilić (Foto: M. Podrug/TRIS)

Program kojim ste se prijavili na natječaj prilično je ambiciozan. Poboljšanje logistike, obnova kazališne zgrade, pojačanje tehničkog i glumačkog kadra, razvoj MDF-a, otvaranje novih scena, pokretanje projekata… Odakle za sve to novac?
Vodio sam se logikom što šibenskom Kazalištu treba, a ne što bih ja volio da imamo. Sve ono što sam pobrojao u programu kao nedostatke, još je i malo. Mislim da je stvarna situacija još i gora. Mi zapravo samo fiktivno imamo profesionalno kazalište. Imamo ga u onom umjetničkom smislu, ali puno se stvari radi na bazi entuzijazma. Ako, primjerice, stotinu kostima držiš u nekom privatnom stanu, onda to nije profesionalizam. Osamdeset posto naše produkcije moramo plaćati izvan kuće, jer osim bušilice nemamo praktički ništa. Ako se išta iz mog programa uspije realizirati, to će biti jedan veliki korak naprijed.
A novac?
Novci nisu problem, njih nema, kako kaže čuvena izreka. Osobno mislim da gdje ima volje, ima i načina. Pa nije sve u novcu. Dugoročno mislim da je otvaranje Ureda za film nešto iz čega bi, ne samo Kazalište, nego i šira kulturna scena, mogla iznaći nekakva sredstva. Ali na tome treba krvavo raditi, ne može se preko noći. Da se s tim krenulo prije tri-četiri godine, kada se pojavila ta ideja, sad bismo već imali neke rezultate. Uvijek je priča da se kultura oslanja na sponzorstva, a da je gospodarstvo takvo kako jest i da kod nas više nema velikih firmi koje to mogu financirati. Ja pripadam onoj generaciji kojoj je parola – koliko para, toliko muzike. Ali postoje neke grane kulture gdje se može neka kuna zaraditi. Neću tvrditi da Kazalište može biti samoodrživo, ali nije ni stvoreno da bude nečija privatna svojina, što je, u zadnjih desetak godina, bio slučaj.
U svom ste programu naglasili da su loša politička kadroviranja u Kazalištu dovela do sustavnog urušavanja profesionalizacije. Zar niste i vi, zapravo, politički kadar?
Vidi, ja nisam na čelo kuće došao po svoj komadić raja, niti se želim skrasiti do penzije. Ja nisam član HDZ-a, ali bez politike je nemoguće neke stvari promijeniti. Kako pronaći kompromis u svemu tome, to je problematično. Nije politika kriva što je situacija u Kazalištu takva kakva jest. Uvijek se sve svodi na ljude, na pojedince, odnosno kako se odnose prema poslu. Ako je netko došao samo da bude na sigurnoj plaći, onda je problem u ljudima koji su iskoristili politiku da uđu u Kazalište. A politiku dugo vremena nije bilo baš briga za kulturu… Ja sam nekakvu karijeru ostvario i prije nego što sam ušao u Gradsko vijeće, tako da mi uhljebljivanje nije nikad bio cilj. A je li politika pogodila sa mnom u ovom kadroviranju ili nije, to će se pokazati nakon nekog vremena.

Jakov Bilić u predstavi ‘Glorija’

Uostalom, i kao glumac u šibenskom HNK ste, da malo provociram, primali redovitu plaću, glumili, ne glumili…
Tako je. Dakle, nas četiri glumca smo zaposleni na određeno i mi u mjesec dana znamo odraditi prosječna tri radna mjeseca. Znam da u Šibeniku postoji da fama da su glumci na plaći, a ne rade ništa. No svi mi, osim predstava, imamo i drugih obaveza, poput dramskih radionica za djecu i sličnih stvari. Kad smo radili na predstavi „Čarobnjak iz Oza“, stavio sam sve na papir, baš zbog toga jer me ta mantra o neradu glumaca iznervirala. Ispalo je da kad bih bio plaćen po satu, da bi mi taj mjesec plaća trebala biti oko 30 tisuća kuna, a ne pet i po’.
A kadroviranje u MDF-u? Hoće li se bivša ravnateljica Kazališta Maja Trlaja vratiti na čelo Festivala, kako joj navodno stoji i u ugovoru?
Pitaš me o kvaliteti vina, a ja još nisam ni ušao u vinograd. Koliko sam ja upućen, u Trlajinom ugovoru zbilja stoji da se vraća u MDF nakon odlaska s mjesta ravnateljice. Kolike su njezine aspiracije prema tome, to zasad ne znam. Što se samog MDF-a tiče, teško mi je sad kritizirati stvari, jer kad se za dva mjeseca uhvatim toga, može ispasti da su mi kritike bile promašene. No činjenica je da MDF-u u startu nedostaje barem milijun kuna. Nekakve su procjene da bi Festivalu da bi se održao na razini na kakvoj je sad, treba proračun od najmanje pola milijuna eura. Nekad je šest republika financiralo MDF, sad sve gotovo ovisi od gradskog budžeta. Troškovi svake godine rastu, prije ti je stotinu Kineza došlo nakon jedne telefonske intervencije, danas ti dva klauna iz Slovenije odnesu trećinu proračuna. Treba naći alternativne načine financiranja, pronaći tvrtke kojima je MDF blizak, je li to Kraš, Ledo ili Lego, vidjet ćemo… Mislim da se MDF se u prošlosti poprilično napatio zbog nesnalaženja ljudi koji su ga vodili u procesu tranzicije.
U programu ste napisali i da Kazalište ne bi trebalo pod svaku cijenu podilaziti publici. No kako mislite preodgojiti publiku kojoj su se godinama servirale pučke komedije?
Pazi, mi smo jedino kazalište u gradu. Ti u Zagrebu u Gavelli imaš dramske tekstove, a stotinu metara dalje ti je Komedija…
Ma pustimo sad Zagreb…
Dobro, ali nikad ne možeš svakome udovoljiti. Moraš znati da su pučke komedije glumcima najteže za igrati, jer je teško biti smiješan a da pritom ne napraviš karikaturu od sebe. To je vrsta teatra koja je na izmaku u Hrvatskoj. „Škrtičina“ je, s druge strane, jedna od najizvođenijih šibenskih predstava.
Okej, no bi li šibenska publika sad prihvatila da iduće tri premijere budu komorni i teški dramski tekstovi?
U Šibeniku postoji publika za sve, no Kazalište realno može imati dvije premijere godišnje. Postoji tu i neka statistika koja kaže da je za „Laživca“ prodano tristo ulaznica, a da ozbiljniji komadi prodaju po trideset. E sad, kako privući da tih tristo ode pogledati i ovu drugu predstavu koja nije komedija? To je proces od najmanje deset godina. Jedan od planova je i da Kazalište izađe iz svojih zidova…

Jakov Bilić u predstavi ‘Matilda’ (Foto: MDF)

To govorite o sceni koju planirate otvoriti u nekadašnjoj Kazališnoj kavani?
Tako je. Ideja je Kavana bude dio onog nekog pomaknutog kazališnog svijeta kabareta. Prostor koji će biti zbir svega, gdje će biti mjesta za saksofon, violinu, recitiranje, gdje će se odavati počast velikanima poput Brešana, Arsena…
Kakav je ugled šibenskog HNK na nacionalnoj kulturnoj razini? Dojam je zadnjih godina da samo dva redatelja žele s njim surađivati…
 Možemo okrenuti i pilu naopaku – od svih malih kazališta šibensko prednjači po broju nagrada, ako je to nekakvo mjerilo. Da bi ugled mogao biti veći, to je istina, ali mislim da je veći problem kako mi sebe prezentiramo, kako smo mi sebe postavili u odnosu prema drugima. Pazi, ja sam se pomirio da živim u Šibeniku i ne mislim da smo mi provincija, ali nemam potrebu patiti za nekom malograđanštinom u smislu da jedino uspješno ako napravimo nešto ogromno. Mislim da možemo napraviti produkcijski manje stvari, a da pariraju kazalištima s puno većim budžetom.
Za kraj, što mislite bi li većina problema koje ste nabrojali u svom programu bila manja da je prije osam godina na čelo HNK u Šibeniku došla Senka Bulić?
To je veliko pitanje. Ne znam je li bila svjesna gdje želi doći, mi smo vrlo zeznuta sredina. Poznavajući nju, a i poznavajući šibenski karakter, nisam siguran da bi to moglo funkcionirati. Ništa ne ide na silu.
Znači, Šibenik nije bio spreman za Senku Bulić, a je li za vas?
Pazi, ja sam odgojen u šibenskom Kazalištu i neki ljudi koji su mene tu odgajali su bili oni koji su uspjeli izlobirati da Kazalište uđe u proces profesionalizacije. Ti ljudi nisu mene dočekali na čelu kuće kad sam se vratio s Akademije u Šibenik. Stvari ne štimaju, a ja ne gajim iluziju da ću ugoditi svim Šibenčanima, to ni Bog ne bi mogao.

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI