Neovisni novinarski portal
21.9.2018.
PRIJENOS
Ilustracija (pixabay.com)

Internet i autorska prava:
Spasonosni ili zloglasni Članak 13

Ilustracija (pixabay.com)

Danas (12. rujna) europarlamentarci će glasati o Članku 13, koji je već jednom odbijen u srpnju ove godine. Hrvatski ZAMP je unutar malobrojnog lobija koji ga želi progurati, no u većem dijelu Europe na Članak 13 se gleda kao na smrtonosnu klopku, očigledno i unutar društava za zaštitu autorskih prava.

Piše: Zoran Stajčić, urednik portala Ravno do dna

„Proteklih dana mogli ste po društvenim mrežama naići na post nekog od domaćih glazbenika i autora koji se obraćaju svojim predstavnicima u Europskom parlamentu uoči glasanja o novoj Direktivi o autorskim pravima. Za hrvatske udruge kreativaca i brojne umjetnike, Direktiva je nužni alat za stvaranje tržišne ravnoteže s moćnim internetskim tvrtkama jer do sad tu bitku Europa i svi njezini kreativci ozbiljno gube“, uvod je e-maila naslovljenog: „Oko čega su se to hrvatski glazbenici pobunili proteklog tjedna?“ kojeg je u četvrtak 6. rujna na više adresa odaslao ZAMP, pa tako i na adresu ovog portala.
Objašnjenje slijedi već u sljedećoj rečenici: „Globalne platforme, naime, zgrću milijarde profita dok odbijaju dati autorima i kreativcima pravo odluke, ne plaćajući ih pravično za silno korištenje njihovih djela na Internetu. Za ilustraciju, YouTube za jedno emitiranje kreativcima plaća tek 0.00054 funte, odnosno, otprilike 0,0044 kune!“
Dakako riječ je o kampanji u kojoj se ZAMP i neki autori obraćaju svojim predstavnicima u Europskom parlamentu uoči glasanja o novoj Direktivi o autorskim pravima. Njih ukupno 11 glasat će 12. rujna o usvajanju prijedloga Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu. Kako se navodi u samom tekstu prijedloga; razvojem digitalnih tehnologija promijenio se način stvaranja, proizvodnje, distribucije i iskorištavanja djela i drugih zaštićenih sadržaja. Pojavili su se novi načini uporabe te novi dionici i novi poslovni modeli. Iako su ciljevi i načela utvrđeni u okviru EU-a za zaštitu autorskih prava čvrsti, u prijedlogu se navodi potreba prilagođavanju novoj stvarnosti.
Nakane se dakako čine poštenima u želji da se učini nova preraspodjela dobitka, no tu su sporni predloženi Članak 11 i posebice Članak 13.
Iz ZAMP-a to objašnjavaju na sljedeći način: „Sporni članci 11 i 13 izazivaju prijepore između kreativaca i nositelja kreativnog online sadržaja s jedne te velikih tehnoloških korporacija tzv. GAFA (Google, Apple, Facebook, Amazon) s druge strane. Za hrvatske udruge kreativaca i brojne umjetnike, direktiva je nužni alat za stvaranje tržišne ravnoteže s moćnim internetskim tvrtkama jer do sad tu bitku Europa i svi njezini kreativci ozbiljno gube. Globalne platforme, naime, zgrću milijarde profita dok odbijaju dati autorima i kreativcima pravo odluke, ne plaćajući ih pravično za silno korištenje njihovih djela na Internetu.“
Treba podsjetiti da je Europski parlament u srpnju ove godine odbio predložene članke, no 12. rujna će isti Parlament debatirati i ponovno glasati za ili protiv Članka 13. U srpnju je za davanje zelenog svjetla Članku 13 bilo svega nekoliko zemalja EU. Predvodila je Francuska čijih 82% predstavnika je bilo ‘za’. Slijedili su ih lukseburški (66,67%), rumunjski i latvijski predstavnici (oba 62,50%), te portugalski zastupnici (57,14%).

Europski parlament (Wikipedia)

Predstavnici ostale 22 članice EU glasale su protiv usvajanja, a među njima i Hrvatska (45,45%).
„Iza jedne moje pjesme koju gledate na YouTubeu stoje deseci, nekad i stotine sati u studiju. Stoje ogromne svote vrijednosti glazbenih instrumenata i studijske opreme, trud, angažman i honorar glazbenih producenata i aranžera. Stoji vrijedna ekipa zadužena za produkciju video spota čiji rad također netko mora platiti. Na kraju krajeva, stoji i moj dugogodišnji rad kojeg njegujem i brižno zalijevam. Glazba, kao što vidite, nije i ne smije biti besplatna. Sve ostalo nema uporište u logici, kako onoj tržišnoj, tako i zdravorazumskoj“, napisao je u svom pismu hrvatskim europarlamentarcima Neno Belan, jer među hrvatskim predstavnicima jezičac na ‘za’ i ‘protiv’ očigledno predstavlja jedan glas.
Apelom sličnog sadržaja oglasila se i Tamara Obrovac, ali i Branimir Mihaljević, skladatelj, producent i autor hrvatske pjesme predstavnice na Eurosongu 2018, oko koje je i prije nego li je izvedena na Eurosongu buknula afera da je riječ o plagijatu.
I tu ćemo se zaustaviti i vidjeti koji su to protuargumenti zbog kojih europarlamentarci većine EU Članak 13 vide spornim. Dakako, tiču se ne samo vlasnika autorskih prava, već i svih onih autora koji u budućnosti mogu biti obilježeni kao plagijatori i time onemogućeni u svom radu, a nažalost cijela stvar ide toliko daleko da se to tiče i davno umrlih autora čija glazba je danas neopterećena autorskim pravom, ili, kako navodi slučaj ispod, ipak jest.
Prema članku 13, svatko tko dopušta korisnicima da javno komuniciraju – postavljanje audiozapisa, videozapisa, fotografija, kodova, bilo čega što bi moglo biti zaštićeno autorskim pravima, mora biti poslano algoritmu izvršenja autorskih prava (Content ID) koji će ga usporediti sa svim poznatim djelima zaštićenima autorskim pravima (bilo tko može dodati bilo što u bazu podataka algoritma) i cenzurirati ga ako se čini da postoje podudarnosti. Nitko nikada nije izradio ništa slično. Najbliži tko je došao tome je YouTubeov Content ID sustav, vrijedan 60 milijuna američkih dolara, omražen od strane provoditelja sistema zaštite autorskih prava.
Naime, Ulrich Kaiser, njemački profesor glazbenog odgoja nakon što je proučio prijedloge Članka 13 odlučio je napraviti eksperiment kako bi dokazao da će takav sistem u konačnici cenzorirati legitimna glazbena djela (svoj eksperiment detaljno je opisao na wikimediafoundation.org ). Ukratko, Kaiser je uploadao na javnu domenu djela Bartoka, Schuberta, Puccinija i Wagnera i odlučio vidjeti hoće li ga Content ID cenzurirati. Nije morao dugo čekati.
Ubrzo nakon toga, uploadane snimke već stoljećima mrtvih skladatelja, privukle su oštre obavijesti o autorskim pravima, svaka je tvrdila da je Kaiser prekršio autorska prava i zahtijevalo se da se njegovi videozapisi cenzuriraju. Poslao je mailove protivljenja s mješovitim rezultatima – ponekad je Googleova vlastita adresa za osporavanje prava i pregovaranje odbijala njegove e-mailove, dok mu je kanal automatski bio preplavljen oglasima i istovremeno automatski promijenjeno vlasništvo licence na snimkama te dodijeljeno ‘pravim nositeljima autorskih prava’. Da stvar bude još pogubnija, Kaiser je najviše obavijesti o kršenju autorskih prava dobio po uploadanju Beethovenove 5. Simfonije, iako je koristio izvedbu Berlinske filharmonije pod ravnanjem Lorina Maazela, koja je objavljenja 1961. godine i time spada u javnu domenu na koju su istekla izvođačka prava.
Slično, ako ne i gore iskustvo imao je pijanisti James Rhodes. Naime on je izveo Bachovu kompoziciju i postavio snimku na svoj Facebook profil, ali nije prošlo puno vremena nakon što mu je Facebookov copyright sistem skinuo snimku jer Sony Global Music tvrdi da posjeduje 47 sekundi autorskog prava na izvedbu kompozitora koji je mrtav već 300 godina.
Spomenuti Content ID posjeduje oko 75 milijuna glazbenih djela u datoteci, Prijedlog Članka 13 zahtijeva puno veću magnitudu koja bi narasla na preko milijardu djela koje bi kontrolirao algoritam.
„Ovo je kratak pogled u bliskoj budućnosti. U jednom tjednu, Europski parlament će glasovati o prijedlogu za prisiljavanje svih on-line usluga na provedbu cenzure u stilu Content ID-a, ali ne samo za glazbu i videozapise, već i za tekst, fotografije, kôdove, sve“, navode u međuvremenu sve brojnije internetske incijative korisnika koji se protive opciji da jedan algoritam kreira, ograničava i cenzurira tako složenu djelatnost kao što je ljudski umjetnički rad i da će posebno biti poguban za mnoge buduće umjetnike čiji će radovi iz čisto statističkih razloga ograničenosti glazbe (jer je ograničen broj tonova, tonaliteta i njihovih međusobnih kombinacija) biti odbacivani ili prokazivani kao plagijati od strane istog tog algoritma, ili će im pak biti istom automatikom oduzimana autorska prava i dodijeljivana ‘pravim autorima’.
Dakle, ovdje očigledno postoje veliki sematički sraz i sraz u razumijevanju i čitanju Članka 13. ZAMP i hrvatski autori to vide kao borbu za povećanje postotka u dosadašnjoj raspodjeli financijskog kolača od prava, od kojih sada, bez ikakve sumnje, internetski giganti uzimaju najveći dio. No razne druge inicijative od kojih je jedna i Save Your Internet to s razlogom vide kao gašenje brojnih oblika kreativnih sloboda na internetu. Jer u konačnici, ako Content ID algoritam dobije svu moć čitanja i dešifriranja cjelokupnog ljudskog glazbenog djelovanja onda nema garancije da djela, recimo gore navedenih, Nene Belana, Tamare Obrovac i Branimira Mihaljevića po budućoj Content ID praksi budu uopće priznata ako 12. rujna prođe Članak 13 u Europarlamentu. Što ako im djela budu prokazana kao plagijati, ili im se bez mogućnosti prigovora na djela u potpunosti ili djelomično zakvače ‘pravi vlasnici prava’, kao što se to dogodilo djelima Bacha, Bartoka, Schuberta, Puccinija i Wagnera iz eksperimenta Ulricha Kaisera?

Ilustracija (pixabay.com)

Koliko ‘zdravorazumskog’ i ‘tržišnog smisla’ onda može imati, već jednom ovdje citiran, Belanov apel hratskim europarlametarcima: „Iza jedne moje pjesme koju gledate na YouTubeu stoje deseci, nekad i stotine sati u studiju. Stoje ogromne svote vrijednosti glazbenih instrumenata i studijske opreme, trud, angažman i honorar glazbenih producenata i aranžera. Stoji vrijedna ekipa zadužena za produkciju video spota čiji rad također netko mora platiti. Na kraju krajeva, stoji i moj dugogodišnji rad kojeg njegujem i brižno zalijevam“, ako Content ID algoritam zaključi da je riječ o TUĐOJ, a ne Belanovoj pjesmi?
Jer u nekom distopičnom scenariju Content ID algoritam Članka 13 mogao bi u Belanovim pjesmama, još iz vremena Đavola pronaći talijanskog twista iz 50-ih i 60-ih godina XX stoljeća, a slijedeći tu nit i onih američkih autora. Zatim koliko bi se segmenata talijanskih zaštićenih skladbi moglo naći u izvedbama Tamare Obrovac koje ‘hladni algoritam’ ne bi čitao kao dio istarskog stoljetnog folklora? Dok bi, konkretno skladbu „Crazy“ Branimira Mihaljevića još ‘hladnije i nemilosrdnije’ pripisao rumunjskom autoru Guezu čim bi osvanula na nekom od servisa.
ZAMP u svom dopisu navodi: „Članak 13 spomenute direktive ima za cilj ažurirati legislativni okvir i uspostaviti ravnotežu između kreatora sadržaja i platformi. Platforme, pak, tvrde da će članak 13. Direktive o autorskim pravima rezultirati cenzurom interneta. Ovo nije točno. Članak 13 ne ograničava javnost ni generalne korisnike Interneta – obveze se odnose na online platforme i nositelje prava. Članak 13 olakšava javnosti da kreira i dijeli kreativni sadržaj online budući da će online platforme trebati dobiti dopuštenje za to, a ne krajnji korisnici.“
Koliko se ozbiljno može uzeti ta tvrdnja?
Algoritmi online platformi očigledno već sad griješe po pitanju djela autora klasične glazbe koja su u eri eksplozije pop glazbe XX stoljeća bila tada djelomično plagirana i time posljedično sekvence njihovih dijela bivale zaštićene copyrightom koji je i danas na snazi. Zašto bi se inače Sony Global Music razmetao po Facebooku zabranama jer posjeduje pravo na 47 sekundi nekog Bachovog djela? A u konačnici tih 47 sekundi bi mogla biti neka sekvenca iz sola Johna Lorda (ovo je samo primjera radi, nije provjereno) i sad slijedom toga je netko poput Sony Global Musica postao vlasnikom prava za tih 47 sekundi koja vrijede 50 godina od objave na nekom nosaču zvuka?
ZAMP u svom ‘navijačkom’ dopisu nema ni retka posvećenog Content ID algoritmu koji bi posljedično slijedio dosad sporni Članak 13 koji nije prošao u Europarlamentu. A taj Content ID algoritam je upravo najveći kamen spoticanja u odluci, jer dosad većina europarlamentaraca nije željela podijeliti eventualno breme odgovornosti za gašenje interneta kakav poznajemo.
Okej, naš ZAMP i neki naši autori navijaju za Članak 13, no zašto njihovo oduševljenje ne dijele društva za zaštitu autorskih prava daleko većih i plodnijih nacija, kao i njihovi glazbenici i europarlamentarci?
Složit ćemo se da je Švedska jedna od glazbenih velesila Europe, nakon Brexita možemo ju po utjecaju i prodaji glazbe globalno staviti i na prvo mjesto u EU. Zašto ama baš nitko od švedskih europarlamentaraca nije digao ruku za Članak 13, već upravo suprotno, svi protiv? Kako to? Švedska, koja je zakon o zaštiti autorskih prava počela primjenjivati još davne 1752. godine?
Poljski europarlamentarci su također svi do jednog glasali protiv. Česi 90,5% protiv, Nizozemci 88% protiv, koliko i susjedna nam Slovenija, i tako dalje 22 članice ‘protiv’. Čak su i njemački zastupnici u srpnju bili protiv, njih 62,5%.
Teško je za povjerovati da u svim tim zemljama njihovi europarlamentarci rade protivno koristi vlastitih društava za zaštitu autorskih prava, tj. da tu nema nekog konsenzusa. Ima ga, dakako! I taj konsenzus očigledno nalaže da je Članak 13 štetan. A sudeći po brojnim internetskim peticijama i inicijativama koje su se zahuktale ovih dana izgleda da je ipak u pitanju obrana gubitka slobode i sužavanja autorskog prostora u većoj mjeri u budućnosti, od one priče da će ‘male ribe’ legislativom progutati ‘velike ribe’.
Uostalom ‘velike ribe’ i imaju najviše autorskih prava u svom ‘portfoliju’, a s Content ID algoritmom i Člankom 13 vrlo vjerojatno bi im pripao i dio onog copyrighta na koji do sad nisu imali prava.
Možda 22 članice EU, koje su glasale protiv Članka 13, strahuju upravo od toga, da im par ‘velikih riba’ ne rastrgne ono što drže svojom nacionalnom kulturom i baštinom, koliko god možda u ovom trenutku neučinkovito ubirali tantijeme na novim platformama.

 

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI