Neovisni novinarski portal
18.11.2018.
OKOLIŠ - NEMA OKOLIŠANJA! / REPORTAŽE
Grozota u lijepom okolišu (foto TRIS/G. Šimac)

Ervenik:
Na putu jabuka i dunja, divlja smetlišta uz izvore vode… (FOTO)

Grozota u lijepom okolišu (foto TRIS/G. Šimac)

Hrvatska godišnje, kako je proljetos objavio Lider, proizvede 403 kile otpada po glavi stanovnika, od čega reciklira samo 21,5 posto, tek 0,1 posto spaljuje, a čak 78,4 posto odlaže. A to kako i gdje odlaže, vrlo ilustrativno govori o njezinim civilizacijskim dosezima i mentalitetu stanovnika koji i dalje, bez srama i grižnje savjesti, svoj otpad jednostavno “zafrljače” gdje stignu ne misleći o posljedicama njihova neodgovornog čina. Teško prirodi s takvima. Prema njoj nemaju nimalo milosti iako od nje očekuju sve- i hranu i vodu. Život! A truju je sustavno, uporno, besramno. Pođite samo u zaleđe Šibensko-kninske županije, jedne od najbogatijih prirodnim izvorima, u krajeve gdje je tihi žubor vode u melodioznoj harmoniji s cvrkutom ptica, recimo, u općinu Ervenik, i ostat ćete preneraženi prizorima pred kojima vam trpe sva osjetila: i vid, i njuh, ali bogme i srce…

Ervenik je općina Dalmatinske zagore koja se proteže ukupnom površinom vodozaštićenim područjem. Na sjevernom dijelu vezana je na Liku, u susjedstvu s općinama Gračac i Obrovac, na istoku joj je Knin, a na južnoj strani naslanja se na općinu Kistanje i grad Skradin.

Pogled sa željezničkog vijadukta (foto TRIS/G. Šimac)

S obzirom na prirodnu raznolikost, graditeljsku baštinu i fascinantan krajobraz, toliko bogate guste vegetacije da je gdjegdje nalik prašumskim predjelima, općina Ervenik je u režimu zaštićenih prirodnih vrijednosti RH. Istodobno je i područje posebne državne skrbi kao kraj koji je u ratu pretrpio velike materijalne štete. I ne samo materijalne. Jer, nekoć je ovdje živjelo preko 1200 ljudi, danas je stanovništvo uglavnom raseljeno i teško da bi se u nekoliko općinskih naselje skupilo ukupno 200 ljudi.

 

Ruševni dom sa samo jednom obnovljenom prostorijom- za izbore

Duž cijele općine teče Zrmanja, mistična rijeka, kojoj mještani tepaju da je i ljepotica i zvijer, jer se povremeno gubi, nestaje i onda iznenada ponovo uskrsne divlja i neukrotiva, ulijevajući se u Novigradsko more. A što sve ta krška rijeka otrpi na svom putu, koliko toga sobom nosi prema moru, čovjek ne bi povjerovao…

Krenuli smo od Knina prema Oton Benderu, na poziv jednog ekološki osvještenijeg građanina, Dragoljuba Ćupkovića,  koji se više nije mogao miriti s grijesima nečinjenja lokalne vlasti, pa je odlučio pokazati nam, nedaleko svoga vinograda i voćnjaka, drugu stranu medalje ovog zapuštenog kraja. Divlje deponije u koje se godinama, bez ikakve kontrole, ubacuje kojekakvi otpad, od glomaznog kućnog, televizora, kauća, štednjaka, posuđa, pa sve do iznutrica životinja i njihovih mješina.

D. Čupković iznad svojega mjesta (foto TRIS/G. Šimac)

Do Otona, putem jabuka i dunja, čija su se stabla savijala od roda, odmarali smo oči na zelenilu koje nas je cijelim putem pratilo, a kroz tunele od isprepletenog, sljubljenog granja stigli i do nekadašnjeg društvenog doma, koji je poslije Drugog svjetskog rata bio i poljoprivredna zadruga i centar života u selu. Imao je trgovinu, gostionicu, vinske podrume, skladišta. Svijet se ovdje okupljao, zabavljao, družio. Sada je samo jedna prostorija ovog starog ruševnog zdanja obraslog u draču, obnovljena za mjesni odbor, za potrebe izbora. To je ipak najvažnije, mada su biše vlasti stalno obećavale kako će ga obnoviti…

Pred dom brzo stiže žena, doziva Dragoljuba, njegov je rod. Dragica Runjajić. Drago joj da ga vidi. Bere nam dunje, priča povijest starog doma, žali se na pustoš oko nje. Nema u selu 20-ak čeljadi. Nekad ih bilo bar 200. A di nema ljudi ima vukova, veli. Spuštaju se s brda i medvjedi,  kroz ovu prašumu svega dođe do kuća, a čovjek i ne vidi, kaže. Srećom, poslije 26 godina čekanja, dobila je u Kninu mali stan da se ima gdje skloniti zimi.

‘Društveni dom’ (foto TRIS/G. Šimac)

Četiri vlaka u 24 sata

Nakratko smo zašli u voćnjak našeg domaćina Dragoljuba Ćupkovića, ubrali šljivu-dvije, odmorili u tišini prirode i ljepoti krajolika kojeg tek presijeca željeznica uz sam rub Ćupkovićeva imanja.
Željezničari mu redovito do pruge prelaze kroz vinograd, brže je i kraće nego okolnim putem, ne mare što je to privatno vlasništvo, hine da je ulica. Golemi kameni vijadukt, zovu ga Ćupkovića most, vijuga prema Lici, remek djelo austrijskih majstora, sagrađen daleke 1925. a po svojim gabaritima, kažu, među dva najveća u Europi. Danas ga koriste i bajkeri kao kraći put prema Zagrebu.
Uz tračnice na vijaduktu radnici -a, postavljaju signalizaciju. Nema žurbe, vele, dok gutaju zalogaje zaslužene marende. U 24 sata prođu četiri vlaka…

Pod vijaduktom rodna kuća Dragoljuba Ćupkovića. Davne 1962. ovdje se dogodila velika željeznička nesreća u kojoj su četiri osobe poginule, kad je pod naletom snažne bure iz tračnica iskočilo dvanaestak vagona natovarenih živom stokom, a jedan se naslonio na samu kuću Ćupkovićevih. Izdržala je pod njegovim teretom, no, u Domovinskom ratu je – pala. Prošlo je 27 godina, a ruševina i dalje otvorena prema nebu i iz nje, grana raskriljenih poput ruku, diže se stablo smokve. Pisao je Dragoljub na sve državne adrese, gotovo se dopisivao s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, ali za njegov rodni dom nije bilo obnove. Rekli su mu da ima “nužan smještaj”. U kojem je do danas. No, u Oton Bender i dalje ga, više od vinograda i voćnjaka, vuče nostalgija…

Nekadašnje selo (foto TRIS/G. Šimac)

Slučaj je htio da smo pred Dragoljubovom kućom sreli i Luku Ćupkovića, nekadašnjeg, socijalističkog direktora HŽ-a. Ljeti dođe u Bender u staru kuću, odmara ga ova priroda, zelenilo, mir. Sa suprugom je, Splićankom. Žive, inače, u Beogradu.

Joka, Cuja i Draginja

Nekih 500 metara bijelim putem od vijadukta u pravcu Plavna, predio Žabinac, zastajemo. Stigli smo na cilj. Uz rub ceste provalija, a u njoj, kamuflirano nabujalom vegetacijom, smetlište s kojeg se širi nesnosan smrad. Malo dalje, isti prizor. Ovo je deponij za sve vrste otpada, neeuropski, izvorno naš, netaknut direktivama.

Na jednom mjestu strmina je blaža pa se kroz gusto granje spuštamo prema rječici Radljevac, sve do slapa pod kojim je tek nešto vode. Presahao od ljetne suše. Voda do Radljevca preko onih gomila smeća stiže s padina Ćupkovića kite, kako nam s ponešto nelagode reče Dragoljub. No, to je i službeni toponim, tko zna zašto…

Grozota u lijepom okolišu (foto TRIS/G. Šimac)

Voda iz Radljevca ulijeva se, tvrdi Ćupković, u Butišnicu, Butišnica u Krku, a Krka napaja vodom veći dio županije. Kakvom vodom, pitamo se, otklanjajući pogled od prizora i prigušujući osjet njuha kako se ne bismo onesvijestili od intenziteta mirisa koji nas prati i na dolasku u kanjon i na odlasku. Je li moguće da su ljudi toliko neodgovorni prema sebi i prema drugima? Zar misle da im rijeka neće istom mjerom vratiti?

U povratku, nakon kilometara i kilometara prijeđenog puta, u zaseoku Stojakovići, koji administrativno pripada Kninu, pred kućom, na cesti, sjede tri žene. Joka, Cuja i Draginja. Čekaju kruh. I tako svakog dana. Da ne izađu na ulicu, kombi bi prošao, a one ostale bez kruha. Joka sva modra u licu. Tkogod bi pomislio kakva bolest je snašla. Ali, ne, ne radi se o tome. Pala je. Ljubila zemlju, veli Cuja, a Draginja brzo u šali domeće: Rvala se…

Načelnik Burza: Šokiran sam!

Poslije svega,nazvali smo načelnika općine Ervenik Predraga Burzu.
-Znate li za divlja odlagališta smeća ispod Ćupkovića kite, na putu od vijadukta u Benderu prema Plavnom- pitamo.

Prvi put sad čujem od vas za tako nešto. Jako pazimo na te stvari, pa mi smo u zaštićenom području. To je grozno- snebiva se načelnik.

Zapletene plastične vrećice (foto TRIS/G. Šimac)

Šokiran sam. Hvala što ste nazvali i što ste mi za to rekli. Tražit ću od našeg komunalnog redara da odmah izađe na teren i vidi što se to tamo događa. To ne smijemo dopustiti. Imali smo nekad problema s lovcima koji su znali odbaciti uz put mješinu kakve životinje, ali to smo s njima riješili. Ali ovo, ne, to ne mogu vjerovati- čudio se načelnik Burza, jer , upravo se radi put do crkve Sv.Ilije i svaki dan su na toj dionici puta i nisu ništa vidjeli, ništa namirisali…

Vjerujte ne znam , šokiran sam- ponavlja, uz obećanje da će nam se javiti nakon inspekcije komunalnog redara, kad vidi o čemu se radi i kako to sanirati.  Može, ali neovisno od općinske komunalne inspekcije, mi ćemo uskoro obaviti  svoju. Da vidimo je li se išta na ovom divljem deponiju promijenilo.  Šanse nisu velike. Jer, dok smo obilazili oko Radljevca, naiđe službeno vozilo Hrvatskih šuma, i , ako smo dobro vidjeli, “podeblja” deponij vlastitim otpadom… Što onda očekivati od drugih?

“Moje smeće, tvoja briga”

Nije Hrvatska Švicarska ili Švedska, pa da svoj otpad reciklira i pretvara u novostvorenu energiju. Najbolje je baciti, po mogućnosti što dalje od vlastite kuće, pa neka smrdi susjedu, neznancu, važno da ne smeta meni. U gradovima se, kako je to ovih dana svjedočio i šibenski gradonačelnik Željo Burić tvrdeći da je sam to svojim očima vidio, smeće baca i iz nebodera, pa gdje padne i koga pogodi. U selima, obično se iskrca negdje uz put, osobito ako je pod njim kakva provalija, pa se ustrajno u nju odbacuje sve i svašta dok se ne napuni. Bez selektiranja. Bez straha i svijesti da se na taj način ubrzano radi i o vlastitoj glavi…

Jer, ako govorimo o slivu rijeke Krke i krškom tlu, a to je veći dio zaleđa Šibensko-kninske županije, gdje god smeće bacite, zagađenom vodom će vam se vratiti kao pravedna kazna za nemar, indolenciju, nekulturu i primitivizam.

Filozofija- “moje smeće tvoja briga”, i 2018. još je uvijek snažno prisutna u ovoj zemlji, punopravnoj članici Europske unije punih pet godina. Iako je Hrvatska već u predpristupnim pregovorima prihvatila svu zakonsku regulativu o selektiranju, odlaganju i zbrinjavanju, odnosno oporabi kućnog, komunalnog, industrijskog i svakog drugog otpada. Do 2025. minimalno 55 posto komunalnog, kućnog i gospodarskog, otpada morat će se i kod nas, sukladno zakonu, reciklirati, a do 2035. čak 65 posto.

Ali, tko preživi, pričat će. Jer, jedno su direktive EU, koje doista nije nikakav problem prepisati, a druga je stvar i praktično ih primijeniti i u cijelosti poštivati. A kod ovog drugog, u zaobilaženju utvrđenih pravila ponašanja, nama nema ravnih.

Ostaci mrtvih ovaca (foto TRIS/G. Šimac)

Fotogalerija: 

Tags: , , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI