Neovisni novinarski portal
21.9.2018.
HRVATSKA / REPORTAŽE
Foto: TRIS/A.Tešić

Čavoglave:
Starčad, pustoš i škola bez djece u Thompsonovom selu

Foto: TRIS/A.Tešić

Ruzinavi tenk pod državnom trobojnicom i crveno-bijelo-plavi zidni mural sa glavama prvog predsjednika i par generala podsjećaju na ratne dane ponosa i slave, dok zatvorena škola i tišina na glavnoj seoskoj ulici govore nečujno o demografskoj katastrofi koja je poharala najpoznatije selo u Hrvata. Tragom vijesti da jedini lanjski učenik četverogodišnje područne škole u Čavoglavama danas kreće u peti razred i da se škola zatvara jer se ni ove školske godine nije u nju upisao nitko, zaputili smo se u rodno selo Marka Perkovića Thompsona. Jučer prije mise zatekli smo i njega, kontroverznog pjevača, ikonu desnice, tvorca ratne budnice ‘Bojna Čavoglave’, osporavane zbog uvodnog pokliča ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’. O Domovinskom ratu ni o Drugom svjetskom ovdje ne govorimo. Ljudi se u Čavoglavama s nostalgijom sjećaju kako je bilo između dva rata, dok se vozilo na posao krcatim autobusima, a škola radila u dvije smjene. Zašto je mlađima danas draže živjeti u gradu, zbog čega se ne vraćaju u  selo, u kakvim su okolnostima otišli, jesu li što stekli i mogu li u gradu plaćati skupa podstanarstva, propitivali smo mlade koji su se vratili, stare koji su ostali, i dobili odgovore.

Dječja cika i školsko zvono neće danas u Čavoglavama označiti početak nove školske godine. Nema opet prvašića, a jedini lanjski učenik kreće u peti razred, pa će četverogodišnja područna škola drniške škole Antuna Mihanovića – Petropoljskog ove godine ostati zatvorena.

Foto: TRIS/A.Tešić

Čavoglave danas dijele sudbinu mnogih hrvatskih i srpskih sela u Dalmatinskoj zagori – starčad i pustoš uz pripadajući pesimizam i manjak perspektive koji su zavladali nakon Domovinskog rata.

Pod prozorom u dvorištu preko puta školske zgrade u centru sela, rujansko nedjeljno jutro krate Ante i Marija Mravak. Upadajući jedno drugome u riječ i dovršavajući rečenice, počinju priču o uzrocima i posljedicama bijele kuge i onu o životu u Čavoglavama prije rata.

– Ja sam odranila četvoro dice. Tili su oni davno zatvorit školu, al ja i susjeda, ona četvoro, kuma doli četvoro, svaka po četvoro dice. Bilo je dice ki u priči. Gospe moja, kad se sitin, u dvi smjene je ode bilo dice, ujutro i popodne, a sad ništa. To je bilo prije rata, a sada nas stalnih nema ni dvista. Vikendaša ne znan, štaš vikendaše brojit. Evo lani je bija samo jedan đak. Završija četri, iđe dalje i eto ti, nema tu, ode je samo škola do četri razreda. Iza rata sve slabo, bilo bi ih po dvoj-troj, odlazilo se, zadržavalo se doli. Nema više mladog svita, to više prema Splitu ošlo, doli stoje pa su dica doli. Svi bi danas u grad, neće niko da zemlju radi.  Selo propada. Nije to samo kod nas, to je svagdi, Bilo je nešto ono iza rata, vraćalo se, obnavljalo se nešto, a sada, evo vidiš i sam. Znaš šta, nema posla i onda svak biži nunde di ima. Neki navrate vikendom, kako kad, kad uvate vrimena, kad nemaju obaveza doli onda dođu ode. Vikendom ih nešto bude, nedlja naveče to biže. Ima nas ode starčadi i aj ća. Prije rata su ljudi putovali, neko je radija u Drnišu, ali većinom su naši u Splitu radili . Bilo je firmi, moga si radit di god si htio. To se putovalo, malo je ko doli sta, a danas ko nema svoje voli plaćat podstanarstvo nega putovat  – kirurški precizno dočaravaju Ante i Marija Mravak razmjere demografske i ekonomske katastrofe koje nisu zaobišle  ni ovo opjevano selo u općini Ružić.

Foto: TRIS/A.Tešić

Cestom nailazi Željko Perković. Vodi za ruku Filipu, trogodišnju kćer jedinicu. Kategorički odbija fotografiranje, ali ga nekako nagovaramo da podijeli razmišljanja o padu nataliteta i razvojnim perspektivama u opustjelom selu, na zemlji, sa stokom, što se već na selima radi.

Nemoj me slikavat, neću, neka vako

-Nema stanovništva, nema posla ode, to je najgora stvar. Meni je trenutna situacija takva da sam odlučio ostati, veže me, ali inače neb ni ja ode bija. Za bavit se zemljom i stokom triba stvorit i imat uvjete za to. Nemoš se ti bavit s nečim ako nemaš uvjete. Nemoj me slikat, neću, neka vako – tajnovit je i samozatajan Željko Perković iz Čavoglava.

Evo i Jakova Jukića. Ima dvadeset koza, pet konja i petnaest magaraca. Želi nam pokazati blago, štene čiju su majku odveli šinteri i priča nam da su konji sinoć pokisli. Isplati li mu se, može li se živjeti i štogod zaraditi, pitamo ga dok na farmi na kraju sela konjima prinosi sijeno.

-Moglo bi se živit. Iman petnaest magaradi, dobivan poticaje za magarce, dobija sam 27 iljada kuna poticaja za njih. Ima i magarica daje mliko, ali ne mogu ja to must, posudio sam čovku jednom. Prije sam radija u mlikari u Splitu. Moji stari su volili životinje i tako, mom sinovcu dali ovu kobilu, od nje se sve stvorilo i malo po malo krenilo – govori Jakov dok konji razdragano njište, a mi ga pitamo za njegovo viđenje enigme zašto neće narod na selo.

Foto: TRIS/A.Tešić

-A, lakše je u gradu i kad ti ćaća ima. Triba on okusit nešto, znaš, a ne ga nauči na sve i uvede ga u loše društvo i što si ti steka on ti rastekne. Neće. Prije rata je bilo svita, ošli su u izbjeglištvo i nisu se vratili. Svugdi ta sela propadaju. Šta ćeš, razbaca se narod, jedni u Zagrebu, jedni u Splitu, jedni u Šibeniku, jedni u Njemačkoj, stari pomrli i eto ti raskida. Ima dosta starih momaka da se nisu ženili, ka šta san i ja, ima ih ode mislin pedeset. Nije bilo uvjeta, nešto je narod prije poremetilo, znaš, nije bilo, što ja kažem, mile –lale – definira Jakov na svoj način uzroke migracije i problematiku starih momaka u Dalmatinskoj zagori, a riječ po riječ dolazimo i do najpoznatijeg čavoglavskog sina – Marka Perkovića Thompsona.

Namirio se na dobru ženu i zlata mu vridi

-Evo i Marko naš vridni. On i žena navrate. Namirio se na dobru ženu i zlata mu vridi. Bolja je nego ona prva, šta će, propa bi da je osta s njon. Ja ga znan još kad je ono u Solarisa ka konobar počeja. Nikad nije bije problematičan. A jesi vidija ono, mali iz Kljaka, Prnjak Ante, ubilo ga, polomilo ruke, jesi čita u novinan? Droga u điru, loše društvo. Ti si danas nesiguran čovik svugdi, droga je sve zatrovala, prijatelju, i loši ljudi. Čekaj da im bacim sijena – govori čavoglavski stočar o kriminalu u susjednom selu i privatnim aspektima pjevačeva života.

Foto: TRIS(A.Tešić

Marka Perkovića Thompsona sreli smo netom prije mise, bez supruge i petoro djece. Pred crkvom Hrvatskih mučenika, u čijoj je izgradnji sudjelovao izdašnim donacijama, rukovao se sa fra Ivanom Lukačem, fratrom iz Liskovače kod Livna na službi u Čavoglavama i ušao unutra na misu. O opustjelom selu, manjku djece i zatvorenoj školi nije htio govoriti. Kaže da u toj priči ne želi sebe isticati u prvi plan, kao i da on i njegova obitelj ionako ne žive u Čavoglavama da bi mogao davati ocjene situacije te da on u selo navrati rado i često, uvijek kad nađe vremena.

Foto: TRIS/A.Tešić

Od malo riječi bio je i fra Ivan Lukač, kada smo ga upitali o razlozima bijele kuge u Čavoglavama.

-Tu je važna duhovna dimenzija, odnos prema Bogu. Kada čovjek ulazi u odnos s Bogom onda spozna i vidi smisao svoga života i postojanja i mijenja se njegova percepcija –kaže.

Može li biti drugačije, pitamo.

-Može. Temelj je duhovna dimenzija, sve na tome počiva. Kada je Bog na prvom mjestu onda je sve na pravom mjestu – odgovara.

Što to znači, tražimo pojašnjenje teza i pitamo je li problem isključivo u duhovnoj dimenziji.

-Očito da u našem društvu nije nešto na svom mjestu. Druga dimenzija je ona socijalna. Sve to utječe, sve druge, posao, rad, plaća, neprimanje plaće, ekonomija. Vrednote su poljuljane, zaključuje fra Ivan Lukač ovu teološko-ekonomsku crticu pred crkvom Hrvatskih mučenika.

Foto: TRIS/A.Tešić

Razgovorljiv je Josip Jukica, umirovljeni branitelj i otac troje djece koje je doveo na misu. Iz susjednog su Ružića, dolaze zbog karizmatičnog svećenika.  Najstarija kćer je maturantica, srednja je prvi srednje i trenira karate u Drnišu, a sin kreće u sedmi i igra nogomet u Splitu.

Prije je bilo teže, a danas su apetiti porasli

-To znači vozikanje svaki dan, ko taksi služba. S jedne strane to je žrtva, ali se može, izdrži se to sve. Nitko danas ne želi žrtvu. Kažu, ko će vozit dite svaki dan. Ljudi biže di je lakše, ali tamo di dođu ne bude sve ka šta obećano bude. Doli radi u škveru za četri ipo, a plaća stan tri iljade kuna. Ja sam u vojnoj mirovini, nije visoka, ali sve se može, ne traje to sto godina. Ali niko neće, taj pesimizam neki vlada. Ovo su heroji koji se vrate, nema ih puno. Evo, šta će moji sad radit kad završe školu. Ni jedno radno misto nema. Da bi ima sto koza triba mu kapital. Mala četvrti srednje, nju zanima Zagreb, fakultet, mali je vezan više za selo, vidin da voli i pasa i kokoši., odemo u Zagreb i kaže puna mi je kapa gužve. Ne želim ga zadržavat, neka sam odluči. Znaš šta, i apetiti su porasli. Zaposliš se, kupiš auto. Prije trista godina bilo je teže ali se živilo. Mi malo i kukamo. Sad bi tili svi standard, lipo se nosit, kupit auto, otić negdi, to je to i sad se ti vrati na selo i uzmi deset koza. Prije su ljudi živili s manje svega i bija je manji pesimizam – promišlja ovaj praktični vjernik s krunicom oko vrata.

Foto: TRIS/A.Tešić

Razmjerno je optimističan i ogorčen na državu i lokalnu i regionalnu samoupravu .

– Sve je osta stari svit, jesi vidija, devedeset posto starih na misi. Sad je trend takvi, a kakvi će bit za deset godina, ne znan. Ja sam isto bio u Splitu i moga sam ostat podstanar, ali san se odlučija vratit i radit kuću. Znaš kako je, i ja sam doša u Split ka momak, pa sam sa sedamnaest godina iša u Četvrtu brigadu. Sve ti je pristupačno, izlazaka, cura, a onda prođe sve to i kažen ne pripadan ja tu. Vuklo me uvik ode, ali da je lako opstat – nije. Zavisi ti puno od startne osnove. Ima nekom ćaća dva traktora i pedeset tisuća panja vinograda i njemu je lakše nego onome koji mora sam kupovat komadić zemlje. Ljudi su  previše opsjednuti time ko kolko ima. Naše vlasti nije puno briga za ruralne sredine. Zaboli političare za Čavoglave i za Gaćeleze. Nema tu puno glasača. Niko se na selo nije vratija zahvaljujući nekom načelniku nego samo svijesti svojoj. Od poljoprivrede bi se moglo živit kad bi vi u gradu shvatili da ne triba kupovat onu jabuku iz Mađarske šta je prskana pedeset puta i da je ovo šta mi ode proizvodimo  zdravo. Poljoprivreda je rizična. Mi smo doli imali trišanja i kupusa, ali je palo puno kiše i propalo sve. Drugo, triba uložit. Da bi ti usadija ode dva hektara bajama tebi triba trideset tisuća eura, a kad ćeš to vratit. To je isto ka da je tebi kažem idi doli lovi ribu, ali kolko dođe koča, triba kapital neki. Bavili bi se i turizmom, ali vidi ove kućice, ko će im dat sto iljada eura za uložit – rezonira Jukica i zaključuje da koliko god je na selu lijepo, da možeš živjeti zdravo, imati slobodu i komociju, da je to i žrtva koju nije svatko spreman podnositi.

Foto: TRIS/A.Tešić

Život na selu sviđa se Antoniji Pauk. U Čavoglave je s obitelji došla početkom godine.

-Bili smo najprije otišli do Solina, tamo smo živili. Imamo doli neku kuću, ali to je zajednica i odlučili smo se na selo radi svoje dice. Mislimo da je zdraviji ambijent i da dite ima puno više slobode nego u gradu di mu se nameće više obaveza. Uglavnom, odlučili smo jer mislimo da je to pozitivno i da se može živit na selu. Iman dvoje dice, jedno ima pet godina, drugo osam miseci, ja sam trenutno na porodiljnom, posal mi je petnaest kilometara dalje,  a muž mi na posal putuje u Split. Znači, mislim da se može – ispričala je svoju priču Antonija, a gospođa koja je poželjela ostati anonimna dobacila da one rađaju kao što je rađala ona petero djece da se ne bi škola zatvorila.

Izvor Čikole formalno-pravno nije u Čavoglavama

Odlazimo i do opjevanog izvora Čikole koji formalno-pravno nije u Čavoglavama nego u susjednom selu Mirlović Polje. Nad izvorom se nadvila kuća za odmor puna gostiju koje nismo pitanjima o dojmovima iz Dalmatinske zagore uznemiravali na godišnjem odmoru.

Foto: TRIS/A.Tešić

Spustili smo se do izvora koji prvo tvori jezerce,  pa se prelijeva u veće, ruši slapićima kroz vodenice na kojima se više ne melje žito i postaje  Čikola na mirnom putu Petrovim poljem.

Foto: TRIS/A.Tešić

Preko puta izvora živi Denis Vukušić, umirovljeni policajac, invalid Domovinskog rata s dijagnozom PTSP-a, redarstvenik-dragovoljac s ratnim putem od kolovoza devedesete.

Uvik prima Dalmacijavino, al niko neće ić radit

-Neće svit na selo zato što je naučilo na nerad. Tako je to država stvorila i nemoš ti više to okrenit. Od čega će živit ode? Evo reci mi od čega će živit. Od zemlje, od stoke? Ne može se od toga živit. Evo imaju ljudi ode vinograde, imaju njive, neka bolest došla ove godine, potukla ih i šta ćeš šnjima. Niko to nije kriv nego država. Puste socijale, puste pizdarije. Uvik prima Dalmacijavino, al niko neće ić radit. Evo oglasa svagdi, imaš da traže radnike za berbu. Moja je žena dvadeset godina to radila, svake sezone i više ne može. Danas je dnevnica trista kuna, to nije loše, ali niko neće. A znaš kolko ih ima na socijali, ja ih zovem bitange, eno ih doli isprid dućana. Dobiju iljadu kuna, to popiju dok in traje, posli skupljaju boce. Neće koraka da naprave, neće da rade, njima tako odgovara. Ne bi se od polja moglo živit, možda malo pripomoć. Turizam donekle može, ali koliko će to trajat?  Ovaj moj rođak priko puta je napravija bazen, u općini Ružić ima još pet šest ljudi da se bavi s time, to je trend. . Čovik je diga kredit za završit kuću i napravit bazen, ali pazi, to su velika ulaganja za mali povrat. Turizam je naša najjača grana, ali nemoš ti živit od turizma ona dva miseca, pogotovo ne na selu. Drugo je doli na moru – iznosi Denis Vukušić uz travaricu na svojoj terasi socijalno-ekonomski aspekt ove priče.

Foto; TRIS/A:Tešić

Ulazimo i u priču o krcatim autobusima koji su prije rata razvozili radno sposobno i voljno stanovništvo  na rad u okolne gradove, najviše u Split i Drniš, dotičemo se hrvatsko-srpskih odnosa i bistrimo izbjegličku krizu.

Dolazili iz Kljaka samo da bi uhvatili mjesto u autobusu

-Nekad nisi moga mista uvatit da bi sija, a pedeset četri sidala ima. U Kljacima nisu imali di sist, neki bi dolazili ode samo da bi sili. Malo je prije rata bilo nezaposlenih ljudi, ko god je tija moga je radit. To je danas sve otišlo naopako, ko da je neko namjerno to radija, malo rat, malo ovo ono, meni se čini da je sve to ciljano rađeno, da se ovo satare, da se uništi. Neko ode mora doć živit. Sad te izbjeglice iz Sirije. Merkelica je sebi pravu radnu snagu probrala, a ove druge vraćaj nazad. I sad, ako ti je naredila,  a Plenković je neki dan bija šnjon, ako mu je rekla uzmi ih, on ih mora uzet. Govorilo se da će ih u Baljke naselit, to je sve pusto, nema žive duše, tri čovika. Srpsko je selo, nije bitno je li srpsko ili nije, sve je to isto. Nema ode Srba. Dođu liti, neki su obnovili kuće, koriste ih za litovanje. Nema tenzija. Ako je neko nekome poginija znaš da to nosi u sebi i drži se sa strane, ali devedeset posto ljudi komunicira. Najveći problem naš je što se ošlo u izbjeglištvo, snašlo se i niko neće da se vrati na selo. Dobili su stan, kupili zemlju, zaposlili ženu, neće se niko vratit s konja na magarca – zaključuje političkom dimenzijom Denis Vukušić i priča kako je samo jednom za proslavu Oluje primio ljude na spavanje jer da ne voli turiste u kući niti mijenjati plahte i da ga neće spasiti tih dvjesto kuna godišnje te da nije selo od proslave imalo koristi nego pojedinci.

Foto: TRIS/A.Tešić

Imalo bi selo koristi da je samo pola posto od onih stotinjak tisuća ljudi koliko ih je znalo feštati u Čavoglavama uz Thompsonove uspješnice i pečene volove odlučio da će u tom selu u općini Ružić kod Drniša kupiti komadić zemlje, otvoriti OPG i štogod uzgajati, uložiti u kapacitete i primati turiste barem šezdesetak dana u godini. Ili, recimo,  kupiti kućicu  pa putovati na posao u Split, DrnišŠibenik ili uz vojnu mirovinu samo uživati u miru, tišini i na svježem zraku.

Foto: TRIS/A.Tešić

Ovako, bez tih domoljuba i domaćeg življa koji je poslije rata ostao u gradovima, Čavoglave  kao i velika većina sela u Dalmatinskoj zagori polako stare i umiru. U područnoj školi drniške škole Antuna Mihanovića –Petropoljskog , u kojoj se prije rata radilo u dvije smjene, dječja cika i školsko zvono neće danas označiti početak nove školske godine. Nema opet prvašića, a jedini lanjski učenik kreće u peti razred, pa će četverogodišnja škola u Čavoglavama ove godine ostati zatvorena. Rodno selo Marka Perkovića Thompsona danas dijeli sudbinu mnogih hrvatskih i srpskih sela u Dalmatinskoj zagori – starčad i pustoš uz pripadajući pesimizam i manjak perspektive koji su zavladali nakon Domovinskog rata.

Tags: , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI