Neovisni novinarski portal
10.12.2018.

POLITIKA
Andrej Plenković (Foto: Tris/H. Pavić)

Andrej Plenković:
Šef Vlade koji bijedne radničke plaće reklamira kao hrvatsku prednost…

Andrej Plenković (Foto: Tris/H. Pavić)

Je li Andrej Plenković hrvatski premijer ili europski povjerenik za Hrvatsku? Dakle, predani politički trudbenik kojemu je na duši prosperitet zemlje jer je to njegov posao, njegova politička misija, a o tome ovisi i njegova buduća politička karijera. Ili je klasični europski birokrat kojemu ne manjka ni ptičjeg mlijeka, pa se materijalno namiren i komotan, razumljivo, teško može autodisciplinirati do te mjere da mu se ne omakne vlastito mišljenje. A ono je svojevrsni prezir prema ovoj žalosnoj malaričnoj zemlji iz koje odvažni i pametni “tići” bježe glavom bez obzira. Jer močvara sve više zaudara. Ovdje čak ni premijeru nije na umu dogoročno ostati, i zato može sasvim lakonski, netaktički i nepatriotski, izjavljivati kako je naša komparativna prednost jeftina radna snaga…

Andrej Plenković (Foto: Tris/H. Pavić)

Koji bi mudar, pametan premijer javno transponirao takve poruke? Nije li to teret koji bi baš on, šef Vlade, trebao nositi na svojoj savjesti? Nije li to njegov krah, njegova nesposobnost, s kojom se, pak, naš premijer, mimo zdravog razuma i elementarne pristojnosti, hvali?! Može mu biti, jer njegova vlada ne mora strahovati od valjanja radničkog nezadovoljstva ulicama. Ako i jest nemiran zbog čega, tome nisu radnici uzrok. Ali možda jesu njegovi unutarstranački oponenti, HDZ-ovi radikali koji instrumentaliziraju vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu na pitanju neprocesuiranja ratnih zločina nad Hrvatima. Kao da su počinjeni prije mjesec dana. Što su dosad radili, zašto nisu dosad prosvjedovali protiv ( svojih ) vlada koje su tolerirale ( ili zagovarale) neprocesuiranje ratnih zločina i nad Hrvatima i nad Srbima? Jer, ta priča nije jednosmjerna. Jednosmjeran je samo cilj njezinih pozadinskih instruktora i manipulatora. No, pustimo to, to je ipak neprijeporno unutarhadezeovska igra mačke i miša. Ali, cijena rada, položaj radnika , njihova besramna potplaćenost, tiču se svih nas. A kao da se ne tiče nikoga…

Narod šuti. Ponizan, potlačen, prepariran i ustrašen da, pobuni li se, neće imati ni ovu crkavicu koja ima sada. A kad narod ne diže glas, kad stoički podnosi svoju sudbinu, u društvu se ništa ne mijenja, pa ni položaj radnika. Čelnik SSSH Mladen Novosel , najavio je sindikalne prosvjede. Zbog mirovinske reforme kojom nisu zadovoljni. Brine ih što će biti s radnicima na kraju njihova radnog vijeka. Zaboga, zašto se za radnike ne pobrinu dok još imaju vremena živjeti i život pošteno konzumirati!?  Jer kad i zadnji ostaci industrije stasale u ” mračno komunističko doba” padnu, više neće biti ni radnika. Eventualno jeftina radna snaga za velike svjetske korporacije, koje u Hrvatskoj, kao nekoć u zemljama Afrike, otvaraju svoje pogone zbog najnižih mogućih troškova proizvodnje…

Svi znamo, a da nam to predsjednik Vlade javno i ne nabija na nos, da su hrvatski radnici i potplaćeni i poniženi, roblje u funkciji multipliciranja profita poslodavaca, osuđeni na rad bez dostojanstva jer se naprosto bore za goli život. A onda se na konferenciji o investicijskim potencijalima Hrvatske, koji je organiziran u suradnji zaklada Hrvatskog državnog zavjeta i Konrad Adenauer, pojavi Plenković, onim svojim samodopadnim gardom i iritantnom arogancijom te stane lupati o “trokutu”na kojem se temelji vladina politika, a to su strukturne reforme, financijska konsolidacija i investicije. Sve već imamo, treba nam samo još malo pogurati investitore.  Lažu vam, veli Plenković, kad govore da se reforme ne provode, to govore oni koji ne žele dobro Hrvatskoj.

Financijski smo konsolidirani, reforme idu kao podmazane, a i investitori će zasigurno požuriti k nama jer, gdje će dobiti što ovdje imaju? Sat rada dva i pol puta niži od EU prosjeka, a čak 3,2 puta niži nego u Njemačkoj. To vam investitori gledaju , kaže Plenković.
–Naš cilj je da nam plaće budu veće, ali trenutno, to je, ako ulagač bira, svojevrsna naša komparativna prednost-  reći će premijer, otkrivajući kako je zapravo jako dobro što su radničke plaće tako male jer će nam sada to biti prednost. Pitanje je što čekaju ulagači, zbog čega nisu došli i dosad, kad smo već tako komparativno povoljni.

Izjava predsjednika Vlade apsolutno je skandalozna, kako je to dobro primijetio čelnik HSS-a Krešo Beljak. Jer, niska satnica hrvatskog radnika ne može supstituirati probleme korumpiranog i kriminalnog sustava, anarhičnog i kontraproduktivnog zakonodavstva, katastrofalne porezne reforme i mali milijun kojekakvih parafiskalnih nameta. Kako kaže Beljak, u Hrvatsku investitori ne dolaze “zbog HDZ-a i Andreja Plenkovića koji ga trenutačno vodi, a upravo su oni pokrovitelji svega navedenog, posebice lopovluka i korupcije”.
Strani kapital traži sigurnost za svoja ulaganja i bez toga, ma koliko ga Plenković mamio jeftinom radnom snagom, neće se upustiti u rizik višegodišnjeg lutanja kroz šumu nesuvislih, prokoruptivnih zakona, pravne nesigurnosti i nereda.

Paradoksalno je da čak i poslodavci ( HUP ) apeliraju na premijera i Vladu da rasterete poduzetnike kojekakvih poreznih nameta, kako bi mogli bolje platiti radnike. Jer već sada su suočeni s bolnim, opasnim deficitom radnika koji prijeti opstojnosti njihovih kompanija i ugrožava njihove interese. Na burzi je trenutno oko 137 tisuća nezaposlenih, što je, kažu, zadnji put bilo prije 30 godina!   Traži se 16 tisuća radnika, ali oni su otišli, ili rade na crno, ne žele raditi za milostinju. Radi toga, čak i glavni direktor HUP-a Davor Majetić,  bezmalo u panici govori o potrebi oslobađanja poreza na topli obrok, radnički prijevoz, trinaestu plaću, kako bi radnike mogli bolje platiti i na taj način vezati uz svoje tvrtke, umjesto što šansu za bolji život traže “pečalbom”, u Irsku, Švedsku, Njemačku…

Porezna reforma na korist je jedino onima koji su i dosad imali najviše, čime dodatno stimulira iseljavanje najpotentnije hrvatske populacije. Mirovinska reforma koja radni vijek produžuje do 67 godina života, ne respektira objektivne limite nekih profesija, pa an gro propisuje dobnu granicu od 67 godina nakon koje se čovjeku priznaje da je potrošen i da se s njime više ne računa, te ga se prepušta na milost i nemilost bijede od mirovina između dvije i tri tisuće kuna ( čak i prosvjetni radnici, sa završenim fakultetom, ako slučajno nisu uz godine života napunili i 40-ak godina staža, jedva da dobiju 3 500 kuna za trajni “otpust” s posla). Mirovinama se raduju samo proračunati “domoljubni plaćenici” koji su se potrudili od voljene Hrvatske svaku sekundu ratnog staža debelo naplatiti, a u protivnom, ta kasta ima spreman doista maštovit repertoar destabiliziranja vlasti. Učili su od najboljih. Od HDZ-a.

U čemu je, prema tome, Andrej Plenković, uspješan, pače najuspješniji hrvatski premijer? U drskosti, cinizmu, bahatosti? Da, tu mu nema ravna. Investicija nema, iseljavanje je intenzivirano a ne zaustavljeno, nepodnošljivo je povećan broj onih koji žive na rubu ili u punom siromaštvu, radnici su bezočno potplaćeni, zadnje velike industrije se gase a ničim novim se ne supstituiraju, govor mržnje širi se bez posljedica i sankcioniranja, država se fašizira s Crkvom kao moralnom predvodnicom, HDZ-ovi jastrebovi samo su se pritajili ili disperzirali svoj utjecaj izvan same stranke, na HDZ-ove satelite. Milijan Brkić, navodno, i u vukovarskom prosvjedu ima svoj potpis. Nismo nimalo zdravije, naprednije, prosperitetnije društvo s Plenkovićem kao premijerom. Danas, čini se, čak ni Milorad Pupovac ne misli da bi ga “trebalo suhim zlatom platiti”…

Tags: , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI