Neovisni novinarski portal
21.7.2019.
POLITIKA
Urušavanje zdravstvenog sustava: Prosvjedi idu, ministar Kujundžić ostaje…

Urušavanje zdravstvenog sustava:
Prosvjedi idu, ministar Kujundžić ostaje…

Otkako je 22-godišnji Matteo Ružić iz Zaprešića umro na cesti jer mu neopremljeni i u ovlastima limitirani tim 2 Hitne službe nije mogao pomoći, pitanje svih pitanja je treba li ministar zdravstva Milan Kujundžić podnijeti ostavku. Dodatno ga apostrofira i katastrofalan požar u psihijatrijskoj ustanovi Lopača koji je odnio jedan život, a više pacijenata je zadobilo teške povrede. Svaki razboriti i odgovorni građanin oko odgovornosti ministra, makar one moralne, ne bi dvojio. Ali, ni ministar ni premijer ne vide razloga za ostavku. Sustav funkcionira, kažu.  Za koga?

Milan Kujundžić. Ministar. Zdravstva. Foto:TRIS/J.Krnić

Zanimljivo, ministar Kujundžić brani se tezom kako je sustav takav kakav je, a nije ga, ističe, on postavio. Što to znači? Zar je to alibi za potpuni kolaps sustava koji se, kako vidimo, manifestira i na najgori mogući način, ( neopravdanim ) ljudskim žrtvama?

Kujundžić: Sustav nisam ja postavio…

Ako nam ovom “pilatovskom”izjavom ministar želi dati do znanja da intimno nije sretan ovakvim sustavom, ali ga sam, bez odluke Vlade, ne može mijenjati, pa ga prihvaća sa svim njegovim katastrofalnim konzekvencijama, nije li baš to sasvim dostatan razlog da ministar povuče odgovoran i etičan potez? Da od premijera ultimativno zatraži urgentne reformske poteze u zdravstvu, ili da u protivnom s dužnosti odstupi? Zašto bi bio odgovoran i sustavno javno stigmatiziran ukoliko postojeći sustav drži neprihvatljivim, neprimjerenim i s aspekta zdravstvene sigurnosti građana promašenim? Ali, ako doista vjeruje u ovakav ( prevalentno uhljebnički ) sustav i njegovu djelotvornost na korist zdravlja građana ( a ne komfornosti stranačkih vojnika) , a čini se da je tomu baš tako jer Kujundžić tvrdi da je naš sustav zdravstva “na zavidnoj razini”, ako su mu “pravila” važnija od spašavanja ljudskih života, ako kataklizmu u zdravstvu može tolerirati bez svijesti o vlastitoj participaciji u njoj, e tada više ni dana ne bi smio ostati na funkciji ministra.

Sve je učinjeno po pravilima struke, branio se ministar od odgovornosti za slučaj smrti mladića iz Zaprešića, koji je, nota bene, bolovao od astme ( sic! ), pa je svako zazivanje njegove ostavke, smatra, nerazložno i neopravdano. Ministar, pače, vjeruje da je mladić imao još neki zdravstveni problem jer se od astme ne umire baš tako, a što bi trebali pokazati rezultati obdukcije. No, zašto Kujundžić prejudicira? Nije li kazao kako je sve obavljeno po pravilima struke? Kako zna da sustav nije zakazao, ako još nije sasvim jasno što se zapravo sve dogodilo?

Požar u derutnoj Psihijatriji

Slično je i s požarom u psihijatrijskoj ustanovi Lopača, smještenoj u riječkom zaleđu, gdje je trenutno eliminiran tehnički uzrok požara. Požarište su, više radi demonstracije  moći i jedinstva, ekspresno obišli premijer i ministar zdravstva, kada je Plenković izjavio da ” nije uobičajena situacija da je požar u Psihijatrijskoj bolnici takvog tipa”. Što bi to imalo značiti?

Ministar Kujundžić je, pak, dodao: “Žao mi je što se to događa, ali bolničke zgrade su dotrajale i to su nažalost nesreće koje se događaju. Pričekat ćemo procjenu osiguranja, a onda ćemo napraviti sve kako bismo pomogli i zbrinut ćemo pacijente.“

Hm, pa tko je odgovoran što su zgrade u kojima su smješteni tako teški i osjetljivi pacijenti sasvim derutne, zapuštene i time podložne ovakvim akcidentima? Tko je kriv da se ustanova dijelom nalazi na klizištu zbog čega je teško dostupna drugim zdravstvenim ustanovama? Nije li to stvar koja ide i na dušu ministra Kujundžića?!

No, ma što mi mislili, ni premijer ni njegov proskribirani ministar, koji nas je svojedobno podučavao kako jedan svećenik vrijedi više od 20 liječnika, ne misle da u recentnim tragedijama ima i trunak njihove odgovornosti. Valjda je netko drugi kriv i za neprovođenje ( nedovršavanje) reforme zdravstva, za hiperadministrirani sustav koji je više nalik institucionalnom labirintu sa sve više zaposlenih ( uhljebljenih ) , negoli brzoj i učinkovitoj zdravstvenoj organizaciji. Zdravstveni sustav i njegova multiplicirana mreža prekobrojnih instanci, kao da je dizajnirana po modelu hipertrofirane lokalne ( regionalne) samouprave, sve je tromiji i neučinkovitiji.  Začudo, resorni ministar njegovim funkcioniranjem ( “na zavidnoj razini” ) sve zadovoljniji, a premijer “nije odavde”, njegov je oportunizam njegovo ime, njegov potpis i njegov znak. Čemu onda ostavka?

Ma kakva ostavka?!

U utorak će ogorčeni Zaprešićani ipak prosvjedovati. Zbog vlastite savijesti, zbog potrebe da dignu glas protiv političke nehumanosti i neodgovornosti. Pitanje je koliko će se drugih hrvatskih građana s njima solidarizirati i što uopće mogu u ovako inertnom društvu postići.

Najjednostavnije rečeno, ostavka ministra, ma koliko nam se činila opravdanom i moralnom, naprosto nije opcija. To se u hrvatskoj politici ne radi! Još uvijek kao paradigmu časnog ministarskog postupanja spominjemo ostavku , nakon afere Baxter, nekadašnje ministrice zdravstva u Račanovoj vladi,  Ane Stavljenić Rukavina , jer je to iznimka koja samo potvrđuje da etika i politika u Hrvatskoj ne idu pod ruku.

Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI