Neovisni novinarski portal
15.12.2018.

POLITIKA
Nikola Vukošić i Anđelko Sladić o predratnom kolovozu 1991. u skradinskom zaleđu: JNA je već tada bila “moderator” ratnih događanja

Nikola Vukošić i Anđelko Sladić o predratnom kolovozu 1991. u skradinskom zaleđu:
JNA je već tada bila “moderator” ratnih događanja

-Nije mi namjera da bilo koga demantiram i ispravljam ili da na nečije izjave reagiram. Neka svatko stoji iza svojih riječi sa svojom savješću i dokazima. Ja svaku svoju riječ mogu dokumentirano potkrijepiti. Ali, ne razumijem one koji imaju potrebu nekoga optuživati po slobodnoj volji, bez argumenata i opravdanih razloga. Zato neću polemizirati ni sa kim, želim samo podsjetiti što se događalo tog ljeta uoči “rujanskog rata” i napada na Šibenik. I kakvu je ulogu imala JNA koju danas nitko ne spominje u tom predratnom kontekstu. A bez nje rata ne bi nikad ni bilo.

Tim riječima je započeo dogovoreni razgovor Nikola Vukošić, ključni čovjek obrane na šibenskom području 1991., i tada vodeći šibenski policajac kojega šira javnost pamti kao tvrdog pregovarača koji je tijekom višekratnih susreta “dao sijedih” pukovniku JNA Ratku Mladiću, danas haaškom osuđeniku za ratne zločine, koji je ratnih 90-ih žario i palio “Krajinom”. Vukošić se ne konfrontira s poplavom predobljetničkih evociranja ratnih događanja, samo iznosi, kako kaže, činjenice koje su ostale u ratnim zabilješkama i na audio-vrpcama. Njegov je fokus na ulozi JNA u previranjima u skradinskom zaleđu uoči samog rata, jer sve je, ističe, krenulo odatle. Mnogi to, nažalost, dodaje Nikola, “zaboravljaju” interpretirajući događaje kako im odgovara, a ne kako su se uistinu zbili…

Pretres kuća u naoružanim Pavasovićima

-Nakon granatiranja Lišana i napada na našu policijsku patrolu u Plastovu, ratna djelovanja proširila su se poput požara na cijelo skradinsko područje. Bilo nam je jasno da nešto moramo poduzeti. Imali smo informacije da JNA naoružava pravoslavno stanovništvo u zaleđu Skradina i odlučili smo napraviti pretres po selima u kojima su živjeli domaći pravoslavci. U suradnji sa satnijom “zenga” iz Skradina upali smo 2.kolovoza 1991. u Pavasoviće i pronašli pravi arsenal oružja i streljiva, a protiv nekih nelegalnih vlasnika smo podnijeli i kaznene prijave- priča Vukošić. Jedan od aktera tog događaja je bio i Anđelko Sladić, zapovjednik skradinske satnije ZNG-a, koji se prisjeća i samih detalja pretresa.
– Nakon mobilizacije u Skradinu, stalno smo pratili što se događa u Pavasovićima, pa smo po noći postavljali zasjede, a po danu osmatrali, i zahvaljujući tome ubrzo shvatili da su naši susjedi i dojučerašnji prijatelji, naoružani . Kad je bio pravoslavni blagdan Sv.Ilija, a katolička Gospa od anđela, svi pravoslavci otišli su u Đevrske a katolici gdje koji, tako da je selo ostalo prazno. Osim Lole Pavasovića nije bilo nikoga. To jutro, 2. kolovoza, dođe Lola u Skradin kupiti kruh. Vidim ga i pitam: Lolo, koga ima? Nikog, veli, osta san sam. Odmah sam nazvao Tomu Orlovića, prenio mu informaciju da su Pavasovići prazni i predložio da idemo u pretres sela. Predvečer smo upali u selo, pretražili svaku kuću i pronašli nevjerojatnu količinu oružja.

Generalštab naredio podizanje aviona radi Velike Glave

Znali smo da je slično i u ostalim pravoslavnim selima i onda smo preko Radio Šibenika emitirali obavijest, poziv svim stanovnicima Velike Glave, da, oni koji imaju nelegalno oružje, predaju to policiji, jer će sutra biti pretres. I zbilja, 4. kolovoza ujutro krenuli smo “čistiti” i Veliku Glavu. Išli smo zajedno, policija i “garda”, od kuće do kuće, od zaseoka do zaseoka. U nekim zaseocima nismo našli ništa, ali kad smo došli u Vujke, shvatili smo da se nešto čudno događa. Odnekud se pojavio tenk JNA. Nikola zove generala Špiru Nikovića i prijeti da ćemo tenk, ne povuče li se, dignuti u zrak. Ovaj se pravi lud, kakav tenk, ne zna on ništa, ali, ubrzo tenk odlazi. No, uskoro su na nas digli avione. A to nije ni lako ni jednostavno. Da bi avioni poletjeli, trebala je zapovijed Generalštaba, a to je bio prvi put da je Generalštab JNA izdao naredbu :”Tucite Veliku Glavu”. Dakle, već od početka kolovoza 1991. bilo je evidentno da se JNA izravno umiješala u ratni sukob- kazuje Sladić.

Od tada se jugovojska raspoređuje s tenkovima po položajima oko Velike Glave i tu ostaju sve do Oluje. Uslijedili su pregovori, a hrvatske snage stalno su taktizirale kupujući vrijeme, jer ni policija ni vojska nije imala oružja kojim bi se suprotstavila moćnoj JNA-sili koja je stala na stranu “pobunjenih krajišnika”. To stanje ni rata ni mira, potrajalo je mjesec i po dana, sve do početka “rujanskog rata” kada je svim sredstvima, s kopna, s mora i iz zraka napadnut Šibenik s namjerom da se grad zauzme i Hrvatska presječe na dva dijela, govore naši sugovornici Vukošić i Sladić.

Jedna strela i desetina “glumaca”

– Uglavnom smo bili u situaciji da se branimo i reagiramo na njihove napade. Da nismo u pretresu sela pokupili veliku količinu oružja, tko zna što bi bilo sa Šibenikom. Ovako smo uspjeli stabilizirati prvu crtu obrane i takva je ostala sve do Oluje. Nakon “čišćenja” Pavasovića i Velike Glave, 4. kolovoza smo tukli i Bratiškovce. Nikad nisam uspio saznati što smo im tamo pogodili, ali je general Špiro Niković, zapovjednik 9.kninskog korpusa, poludio i na nas poslao avione. Tek tada smo vidjeli koliko smo nemoćni u odnosu na tu silu koja nam je prijetila.
A kad smo dobili prvu strelu, nakon sahrane jednog našeg poginulog branitelja u Pirovcu odlučimo snimiti propagandni film u kojem je glavnu ulogu odigrala ta jedna strela s kojom se pred kamerama u raznim pozama prešetavalo na desetke vojnika, pa je izgledalo kao da imamo tko zna koliko strela. Ante Granik s HTV-a je hitno nosio u Split film kako bi se emitirao u središnjem Dnevniku, ali meni je palo na pamet da je bolje, s obzirom da nismo vjerovali svim ljudima na HTV-u,  da izdamo nalog za zabranu emitiranja filma, što mu je baš dalo na vjerodostojnosti. Nakon toga, iako smo kasnije dobili strele, više ih nismo imali prilike koristiti, jer na nas se više nisu usudili dignuti avione- prisjeća se Vukošić.

Pregovori, napose sa zloglasnim Ratkom Mladićem, učinili su Nikolu Vukošića pravom ratnom legendom. Na Mladićevu drskost i agresivnost, odgovarao je duplom dozom agresivnosti, na njegov bezobrazluk i tvrdokornost dvostrukim bezobrazlukom i nepopustljivošću. Iako je za mnoge Mladić bio strah i trepet, onako sirov, brutalan i nepomirljiv, za Nikolu je bio tek vojničina zaluđena srpskim ekstremizmom.

Razgovori mještana, Srba i Hrvata

-Čim je Ratko Mladić postao načelnik štaba, a nikad nije bio zapovjednik 9. kninskog korpusa kako se kod nas često titulirao, krenuli su pregovori. Stalno su bile razmjene zarobljenika i civila, smjenjivala se primirja i njihova kršenja. Mladić je imao čin potpukovnika JNA. Nakon nekoliko dana od našeg prvog susreta, dolazi na pregovore i vidim ima čin pukovnika. Međutim, ja ga drsko oslovim s potpukovniče. On me odmah ispravi, veli, ja sam pukovnik. Ništa to mene nije impresioniralo. Naprotiv. – Ti si za mene i dalje potpukovnik i priznam ti samo ono što si od JNA dobio, a ne to što su ti dali u Kninu- rekao sam mu bez imalo straha, ali i bez poštovanja. Mladić je bio jedan od onih JNA oficira koji su odmah prešli na stranu ekstremista, krajinskih četnika. Postoji ispovijest jednog KOS-ovca koji je na oko 250 stranica detaljno opisao kakvom su teroru i golgoti bili izloženi oni koji su odbili preći na četničku stranu.

Da li zbog toga, ili zbog vlastitog pročetničkog opredjeljenja, Mladić se oko toga nije dvoumio-govori Vukošić.
Sjeća se kako se tih dana pred sam rat, kuburilo s desetak mina za minobacače i živjelo od dana do dana, pazilo na svaku minu da ne ode uludo i nastojalo težište prebaciti na izravne razgovore mještana, Hrvata i Srba koji su zajedno živjeli na tom području, vjerujući da narod konflikte može najbezbolnije i najuspješnije riješiti. Ali situacija se sve više zaoštravala, Mladić je sve više nastupao s pozicije sile, pregovori nisu davali rezultata, opstruirani su susreti i dijalog stanovnika toga kraja. Mladić je , veli Nikola, pregovore zamišljao kao njegove jednostrane naredbe i naše ponizno izvršavanje svega što kaže.

Jednom je prilikom od Vukošića tražio da potpiše jedan dokument, Nikola je to odbijao, a na kraju pristao, ali pod uvjetom da se u njemu jasno navede tko su strane u sukobu: policija, garda i JNA kao treća strana u sukobu. Na to je Mladić pobjesnio, razišli su se i od dogovora nije bilo ništa. Zabilješku s tog susreta Nikola i danas čuva.

Pregovarački dvojac Juras-Vukošić

– Rekao sam mu jednom prilikom, ako se ikada bude radila lista ratnih zločinaca da će biti među prvima na njoj. A tada još nije bilo ni spomena o haaškom sudu- napominje umirovljeni šibenski policajac, zaslužan za organiziranje obrane grada.
Na pregovore je obično odlazio s Josom Jurasom, tada predsjednikom Izvršnog vijeća općine Šibenik. – Bili smo odličan pregovarački dvojac, ubojita kombinacija. Naš je dogovor bio da Juras pregovara s Mladićem, a sve što oni dogovore ja ću ignorirati ili odbiti, pod izgovorom da ne može Juras kao civil u ime policije ništa dogovarati. Mladić je čak žalio Jurasa i znao mu je reći, ” pa tko može s takvim divljakom raditi…”

Početkom rujna organiziran je sastanak s predstavnicima mjesnih zajednica skradinskog zaleđa u Bribirskim Mostinama. Vukošić nije pristajao da na tom skupu bude vojska i policija. Na sastanku su bili Joso Juras i Paško Bubalo, tada predsjednik šibenske općine. S druge strane s transporterom je stigao pukovnik Mensud Hasotić. A pred transporter stao Vinko Martinović i ne da Hasotiću naprijed, jer, ako može on, onda na sastanak mora ići i hrvatska policija. Hasotić ne pristaje. E, kad je tako, onda će se sa sastanka povući i Juras i Bubalo, odluči Vukošić, želeći time samo kupiti još koji dan dok mještani samostalno ne obave razgovor. Čvrsto je vjerovao da se time sukobi mogu riješiti, samo ako se vojska ne bude miješala…
-Nakon pada Kijeva, nazovem kasno jedne večeri generala Nikovića, ne dam mu spavati, i velim kako imam informaciju da u Kninu drže još 30-ak naših zarobljenika koje kriju od nas. Špiro viče da to nije istina, pjeni se, skače mu temperatura. Kaže mi: Kad ste radili taj pakleni plan, jesi li ti bio tu? Bio sam mu noćna mora. I u tom razgovoru Niković mi najavljuje kako će sutra u Veliku Glavu doći  nas pregovore glavni hrvatski pregovarač s pobunjenim Srbima, Jerko Vukas,  i “videt ćeš”, kaže,” kako će od sutra nestati terorizma u skradinskom zeleđu. Videt ćeš kako deluje JNA”.

Jerko Vukas i pregovori

Prije odlaska na pregovore, Vukas dođe k meni i ja mu kažem: Imaš ovdje klimu, imaš sendviče, nećeš biti gladan, neće ti biti vruće i odavde ne mrdaj. Onda zovnem Mladića i kažem mu: Jerko Vukas mi je upravo javio da ima hitan sastanak u Splitu i kasni. Sastanak s Mladićem je trebao biti u 11 sati, a ja sam Mladića nazvao oko 13,30 i obavijestio da će Vukas kasniti. Oko 15 sati nazovem opet Mladića i velim mu kako je Vukas upravo stigao u Šibenik i da krećemo prema Velikoj Glavi. Ponesem gajbu piva i sendviče da ih smirim, i  kad smo došli, onako šeretski dobacim Mladiću : – Vidiš kako ja hranim neprijatelja-  a ovaj poludio. Ne želi me na pregovorima. A ja znam, padne li Velika Glava, gotovi smo. Vukas se uspijeva izboriti da i ja ostanem. Na sastanku svađa, nema dogovora. Mladić inzistira da se hrvatska policija i garda povuče. Napominjem kako o povlačenju može odlučiti samo Tuđman. Predložim da Vukas i ja odemo do Skradina i obavimo razgovor sa Zagrebom, s Tuđmanom. On pristaje. Odlazimo. Ali, više se nismo vratili. Tek kasnije sam otišao sam k Mladiću i prenio mu da je Vukas morao hitno u Zagreb na razgovor s Tuđmanom radi dogovora o povlačenju. Ali, nikako Vukas natrag na pregovore. Hasotić i Mladić stalno zovu i pitaju za Vukasa, a ja pričam bajke kako još nije postigao dogovor, kako ga nema još nazad, i tako kupujem dragocjeno vrijeme. Jednu večer, negdje oko ponoći, nazovem generala Nikovića, a on mi kaže kako Vukas sutra dolazi na pregovore. Poludio sam.

Jer, Velika Glava je bila ključ obrane Šibenika. Da je Šibenik pao, ne bi ni Hrvatske bilo. A sad se- kaže pomalo ljutito Vukošić- preispituje tko je prvi počeo sa sukobima. Kao da smo mi htjeli rat. Pa mi smo ga nastojali svakako izbjeći i forsirali susrete mještana, Hrvata i Srba, zaustavljali vojsku kako bi stanovništvu dali priliku da dogovori mir. Rat je za nas bio zadnja opcija. Niti smo imali oružje,  niti bili pripremljeni za vojno djelovanje. Ali, kad više nismo imali izbora, itekako smo znali na njihovu silu odgovoriti, pogotovo kad smo došli do oružja i streljiva nakon zauzimanja vojarni na Zečevu i Kruščici.

Rat je završen prije 23 godine, ali prijepori oko nekih ratnih događaja i njihovih aktera traju do danas. Istu sudbinu dijeli i šibenski “rujanski rat” tijekom kojega je uz minimalan broj žrtava odrađen ogroman posao koji je označio dramatičnu prekretnicu u Domovinskom ratu, ali nikad taj šibenski podvig nije primjereno valoriziran. Dijelom i zbog vječite potrebe pojedinaca da povijesne događaje (re)interpretiraju kako bi egocentrično predimenzionirali vlastitu ulogu i značaj.

Ne znamo slaviti pobjedu u miru!

-Mi ne znamo slaviti, iako među rijetkima u Domovinskom ratu, imamo razloga za to jer smo imali minimalne žrtve, a ni kuće nam nisu stradale i neprijatelja smo potpuno porazili. I umjesto da napravimo svake godine u rujnu, jedan dan, pravo narodno veselje, da sada, u miru pečemo volove i s narodom slavimo, mi se svađamo oko toga tko je više a tko manje zaslužan za rujanski podvig 1991. Obilježavamo te događaje danima, tako da ljudi više i ne znaju što koji dan slavimo, veselje se rasprši na tjedan dana i nitko nije zadovoljan. Zašto ne odredimo jedan dan u rujnu, recimo dan kad smo neprijatelja odbacili daleko od Šibenskog mosta, i proslavimo ga s narodom kako ta pobjeda i zaslužuje- predlaže Vukošić.

Inače, smatra da djeci treba govoriti o Domovinskom ratu, ali iz “prve ruke”, od autentičnih sudionika događaja, a ne da im drže politikantska predavanja oni koji u ratu nisu ni bili. Uvjerio se, kaže, i sam koliko su djeca zainteresirana za istinu o Domovinskom ratu i s kakvom pozornošću slušaju o tome, jer i sam svake godine na poziv Tehničke škole u Šibeniku odlazi i učenicima govori što se događalo te ratne 1991., u rujnu, u Šibeniku.

Prepričao nam je i jedan neugodan susret s Vojnom policijom uoči napada JNA na Sloveniju. Ima o tome i zabilješku, a uvjeren je da je vojska pripremala tada istodobno i napad na Hrvatsku, ali se u zadnji trenutak zbog nečeg predomislila. Bio je pozvan, večer uoči napada na Sloveniju, u sjedište Vojne policije u Šibeniku, zbog jednog incidenta. Kad je tamo došao zatekao je pijane i razularene vojne policajce, KOS-ovce i ekipu iz Saveznog SUP-a koja je tih dana boravila na šibenskom području.

Napad na Sloveniju

– Nismo imali pojma da se sprema napad na Sloveniju, ali oni su slaveći unaprijed toliko popili da nisu više mogli kontrolirati ni jezik ni pamet, pa su se izbrbljali.
-Sutra će gorjeti brod u luci- velevažno, prepotentno najavi izvjesni Vujašević iz Vojne policije. Pitam ga kakav brod, o čemu to priča, neka mi malo bolje objasni, velim, ipak sam ja iz stare policije koja malo teže kapira. Shvaća da se zaletio, ne želi više ništa reći, šuti sad k’o zaliven.

-Bude li gorio vaš brod, baš me briga, to me ne zanima. Ali bude li gorio koji civilni brod, moglo bi biti problema, a bude li gorio policijski brod, j…. ću vam majku, sve ću vas zapaliti- zaprijetio sam sad već sasvim “užgan” njihovom poganom veselicom iza koje sam slutio veliku nevolju koja se sprema. Tu su neki od njih, koji su izgubili svaku kontrolu, i pripucali. Poslije su otišli u Solaris , napali našeg policajca, napravili nered u pizeriji u Zablaću, i naravno, naša je policija napravila zapisnik o događaju. Sutradan su došli u policiju radi toga i na sva usta su se hvalili kako slijedi JNA intervencija u Sloveniji i kako će je CNN izravno prenositi. I bilo je tako, ali im nije izašlo na dobro kako su se nadali- konstatira Vukošić.

Sebi silno zamjera što se svojedobno usprotivio dodjeli činova i policajcima koji su sudjelovali u ratu, jer je time mnoge zakinuo. –Meni se činilo to nepotrebnim i suvišnim, jer sam smatrao da je policija radila svoj posao braneći Hrvatsku i da to ne treba honorirati nikakvim “čvarcima”. Ali, time sam svoje ljude onemogućio u napredovanju, za razliku od vojnika koji su se uspinjali u vojnoj hijerarhiji i sukladno tome im je rasla i plaća, a kasnije im se na tome temeljila i mirovina.

Država je trebala skrbiti samo za djecu poginulih i prave ratne invalide

A o novim ratnim vojnim invalidima kojih je i 23 godine nakon rata novoprijavljenih na tisuće, zahvaljujući novom Zakonu o braniteljima koji je ponovo otvorio mogućnost prijavljivanja invaliditeta iz rata, Vukošić kaže: Greška je učinjena u mandatu premijerke Jadranke Kosor koja je, zbog prevelikog broja branitelja i HRVI, zabranila novo evidentiranje, iako je jedan broj istinskih dragovoljaca i invalida ostao neregistriran jer oni nisu ništa tražili niti su mislili da trebaju tražiti naknadu za obranu svoje zemlje. I onda se htjelo ispraviti tu pogrešku, pa je otvoren novi rok za prijave i to doista otišlo predaleko. Svi traže privilegije, olakšice, prednosti, svi bi naplatili svoj braniteljski staž što skuplje, a to nam nije trebalo jer je samo stvorilo generalni odium naroda prema braniteljskoj populaciji. Po meni država je trebala preuzeti obveze samo prema djeci poginulih i stvarnim invalidima Domovinskog rata, stradalima na bojišnici u ratnom djelovanju, a ne u civilu, u pijanstvu i ludovanju. Da je država braniteljima platila kunu po danu provedenom u ratu, bilo bi dovoljno, a ovako smo samo ljude zavadili i stvorili mržnju prema braniteljima i razdor među njima – smatra Vukošić. No, to je stvar politike, a ona nije Nikolino područje ni interesa ni djelovanja…

 

Tags: , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI