Neovisni novinarski portal
20.10.2018.
EKOLOGIJA / GOSPODARSTVO / REPORTAŽE
Foto: Ekološka udruga Krka

Održivo domoljublje:
Knin – preko sedam rijeka do vrha Hrvatske

Foto: Ekološka udruga Krka

Jutarnja izmaglica između dvije kiše nadvijena nad površinom zelene vode, visoka riječna trava,  niski vodostaj i jato divljih pataka na šljunkovitom sprudu, nevjerojatno su lijep i smirujući prizor koji smo ugledali čim smo otvorili oči i izašli iz šatora na lijevoj obali Krke. Preko puta je  obala zvana Marunuša, poviše nje slavna Kninska tvrđava, a koji kilometar uzvodno, pod Topoljskim bukom kojim se Krčić ulijeva u njen izvor, kraška ljepotica tek je započela svoj put prema moru. Još je mirna, bez slapova i brzaca i takva će ostati sve do Sastavaka, ušća Butižnice koju ovdje u Kninu nazivaju i Brzicom. Ozbiljna barijera za plovidbu kajakom i kanuom koju valja prohodati tek je uzbudljivi Bilušića buk, prvi od sedam slapova na 72,5 kilometra dugom toku do Šibenika, već u granicama nacionalnog parka koje bi se uskoro mogle približiti  do kninskog predgrađa. Mi ovoga puta nismo plovili ni uzvodno ni nizvodno. Na jedan dan i jednu noć utaborili smo se u Ekološko-informativnom centru Krka i dok su oko nas djeca skakala na trampolinu i penjala se u drvenu kućicu punu igračaka, družili smo se sa pionirima kninskog turizma – kapetanom Srečkom, tajnicom Ingom i konobaricom Irinom iz Eko udruge Krka i društvenog poduzeća Marunuša – i razgovarali s njima o razvojnim planovima i održivom domoljublju.

Srdačno i opušteno, malčice umoran od sinoćnje proslave još jednog odobrenog velikog projekta, kapetan, splavar, domar i dobri duh Ekološko-informativnog centra Krka, otključao je vrata društvenog kafića, izvadio gradele i porinuo kanu u rijeku. Srečko Kmetič voli svoj posao u koji su se posljednjih godina pretvorili i njegov hobi i ljubav prema ljepotama zavičaja. Još tamo ’84. i ’85. godine isplovljavao je sa svojom ekipom iz Knina, prenosio čamce preko bukova i dva puta doplovio do Šibenika. Poslije su vlasti Nacionalnog parka Krka zabranile plovidbu, a on na dvadesetak godina izbivao u Kanadi i SAD-u, da bi po povratku postao ekološki aktivist.

Foto: Ekološka udruga Knin

–Od svih sedam kninskih rijeka jedino Krka je plovna, odavde do Bilušića buka. Ima jedan mali brzac, ali kanuima i kajacima to se da izvest. Može se malo i po Butižnici, koja ima nagle zavoje i zna biti brza kada ima vode, dok su sve ostale rijeke prekratke i premale za plovidbu. Pjeskarenje i šljunčarenje je zabranjeno, međutim, Krku su kroz stoljeća svi pokušavali ukrotiti, pravili brane, bušili je i Krka se počela širiti, postala je kao potok. Problem je i sa travom koju treba redovito kositi, problem su i fekalije, kolektor još nije dovršen i evo rezultata – pokazuje predsjednik Ekološke udruge Krka prema relativno bistroj i zelenoj Krki koju i ovdje u njenom gornjem toku počinju posjećivati prvi turisti, još uvijek neorganizirano i samoinicijativno otkrivajući najveću od sedam kninskih rijeka, pješačke, biciklističke i planinarske staze, najviši vrh u državi1831 metar visoki Sinjal na Dinari, Šarena jezera i druge ljepote Kninske krajine.

Foto: Mićo Samardžija

– Kad ukrcam ljude na skelu i provozam ih Krkom svi budu oduševljeni, bude prva liga, oduševe se i najskeptičniji. Ima nešto turista, sve više i više. Želimo ovdje dovoditi  one zasićene morem, milenijce i mlade obitelji s djecom. Ovdje mogu dolaziti devet mjeseci u godini. Dobivamo projekte, dosta se novaca donijelo, donijet će se još, ljudi rade, pretvorilo se u mali pogon. Ostajemo tu, razvijamo Knin i okolicu. Krenuli smo polako, možda smo mogli brže i više, ali sve je to relativno, ne želimo se zaletjeti. Naše društveno poduzeće je među pet najboljih u Hrvatskoj. Razvijamo turističku agenciju koja bi dovodila goste i povezivala male proizvođače. Ljudi su nepovezani, treba netko da ih poveže, Turistička zajednica po mom mišljenju ne odrađuje dobro posao – priča nam kapetan Srečko na terasi pod divljom lozom društvenog kafića, pred zgradom u kojoj je do zadnjeg rata bila klaonica, a danas je uz ugostiteljski sadržaj i pravi mali zavičajni muzej sa artefaktima iz kninske prošlosti i današnjice.

Foto: Ekološka udruga Krka

Za šankom je Irina Sinobad, djevojka rođena u Kninu u osvit rata, izbjegla s Olujom kao petogodišnja djevojčica, koja se školovala i živjela u Beogradu, Pančevu i Užicu, završila  studij industrijskog dizajna, da bi se prije nekih pet mjeseci iz Srbije vratila u rodni kraj.

Ni tamo ni ovdje

-Zato što me vuklo. Čudno je to malo sa nama koji smo otišli odavde. Čudan je Knin, u smislu da se nikako ne možemo odvojiti od ovog grada. Ne pamtim ga kao mala, ali dolazila sam svaki mogući raspust, svaki slobodan dan ja sam dolazila ovdje. Ovdje imam ekipu s kojom se družim bolju nego tamo. Kad sam bila mlađa nikako mi nije bilo jasno da nas u Srbiji nisu gledali kao svoje, nikako nisu kontali šta se događa na ovim prostorima. Čudno je to, nit smo tamo nit smo ovdje. Iako nisam nailazila na neprijatnosti nekako osjećaš da to nije tvoje. Nije isti mentalitet. Nisam prihvatila taj mentalitet, zadržala sam ovaj kninski, dalmatinski, možda zbog roditelja, cijele familije. Nije bilo direktnog razloga da sam se odlučila vratiti – govori Irina Sinobad kojoj je posao konobarice u društvenom kafiću Marunuša dodatni izvor prihoda uz onaj freelance dizajnerice 3D figurica kojeg obavlja od kuće.

Foto: Aleksandar Tešić

Šali se da se vratila možda zato što joj je dosadilo plaćati stanarinu, u rodnu kuću u koju se vratio i njen otac i priča nam da se u ulozi konobarice našla slučajno, jer joj je Srečko kojeg je upoznala jednog jutra odmah ponudio da zamijeni dotadašnju konobaricu koja je poput gotovo polovice populacije Knina sreću odlučila potražiti u inozemstvu. Primjećuje da u gradu nije ostalo previše ljudi sa znanjima i vještinama i da je lako pronaći angažman jer je gdje god da se pojavi ljudi pitaju čime se bavi i gledaju kako bi to mogli za nešto iskoristiti.

Foto: Mićo Samardžija

-Mislila sam kako ću ja ovdje provoditi vrijeme. Ne sjedi mi se po kafićima ko što većina ljudi radi, od jutra do mraka. Posao koji dobijem obavim za deset dana i poslije ne znam šta ću. Jedno jutro sam ustala, naišla na Kmetiča i dogovorila da ovdje radim od četiri popodne do deset i nešto navečer. Ovdje sam mjesec i po dana. Došla sam s idejom da ostanem cijelo ljeto, pa onda kako se ljetu bliži kraj došla sam na ideju da prezimim ovdje, a onda mi je tata rekao da ko ostane duže od tri mjeseca ostaje zauvijek – kroz smijeh će Irina koja se ne može načuditi da je u gradu u kojem žele živjeti od turizma turisti zaustavljaju na ulici i pitaju kako će doći do tvrđave, najveće kninske atrakcije do koje put pokazuju tek rijetki putokazi.

Foto: Mićo Samardžija

Ne snalaze se najbolje ni Franz i Kristie, planinarsko-kamperski par turista iz Gornje Austrije u okolici Linza, oboružani kartama Knina, okolice i Dinare. Pitaju nas gdje bi mogli podignuti šator, provozati se biciklom i kojom je stazom najbolje popeti se do Sinjala. Upućujemo ih na staru Napoleonovu cestu, makadam uzduž Krčića, kojim bi se mogli provozati biciklima i u nedostatku bilo kakvog službenog kampa negdje pored rijeke kampirati na divlje.

Neupućenost turističkih djelatnica

– Prijatelji su nam bili na Krki i rekli nam za ovaj kraj. Htjeli bi planinariti, voziti se biciklima, upoznati cijeli kraj, Krku i ostale rijeke. Na proputovanju smo Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom – strpljivo nam na solidnom engleskom odgovara ona dok on nad rasprostrtom kartom Dinare promišlja hoće li na Sinjal krenuti preko Guga, Suhog polja, Brezovca i Dulera kako su ih uputili u Turističkoj zajednici ili će se na najviši vrh u Hrvatskoj krenuti penjati Jogurt stazom iz Mirkovića pa se preko Dulera spustiti do Brezovca,  kako ih mi savjetujemo.

Foto: Aleksandar Tešić

Upućenost službenica Turističke zajednice grada Knina u prirodne ljepote grada i okolice ispipavamo glumeći turiste. Raspitujemo se za sedam kninskih rijeka, turistički kapital ovog grada iskoristiv u marketinške svrhe.

Foto: Mićo Samardžija

Konverzacija za pultom tekla je otprilike ovako:

-Čuli smo da u Kninu ima sedam rijeka – nadobudno ćemo mi, glumljeni turisti.

-Da – ponosno i s osmijehom odgovori nam turistička djelatnica.

-Stvarno? Mi znamo samo za Krku, Krčić i Butižnicu – pravimo se dalje neznalice.

Krka, Krčić, Butižnica, aaa…Pomozi mi nabrojati sve rijeke – okreće se kolegici.

Orašnica – pomaže joj malo u neznanju vidno zatečena kolegica.

-Izvire li Butižnica u Hrvatskoj? – ustrajavamo na geografskim pojedinostima.

-Nisam sigurna – zbunjeno odgovara zaposlenica Turističke zajednice grada Knina.

-Ne, u Bosni. Dakle, Krka, Krčić, Butižnica, Orašnica, ima još ona kao Kosovo – pomažemo.

Kosovčica, aaa, Marčinkovac, čekaj, čekaj…- zastajkuje opet turistička službenica.

-Evo karte, ajmo pogledati i pronaći ih sve – predlažemo spasonosno rješenje riječne enigme.

Foto: Mićo Samardžija

Uz nekako domišljene Krku, Krčić, Butižnicu, Orašnicu, Kosovčicu i Marčinkovac, dežurne službenice Turističke zajednice grada Knina nisu se ni uz kartu mogle prisjetiti Radljevca,  kamo li da su kao iz rukava izbacile svih sedam rijeka i ispričale nam ponešto o njihovim posebnostima, rekle koja se ulijeva u koju i kako se do koje dolazi, uputile nas u njihovu plovnost, sadržaje, biljni i životinjski svijet i sve što bi putnik namjernik mogao doživjeti kada bi Knin doista bio Grad na sedam rijeka, na kojima za sada samo slučajno leži.

Foto: Aleksandar Tešić

Vodenog potencijala i snage riječnog turističkog brenda, uz najviši vrh u državi, Šarena jezera i svima dobro poznatu Kninsku tvrđavu, svjesna je već dugo Inga Kukolj, tajnica Ekološke udruge Krka koja je osnovala društveno poduzeće Marunuša kako bi krenulo razvijati pilot projekt turističke agencije koja bi dovodila turiste i povezivala ponuđače proizvoda i usluga. Opet smo na terasi  u hladu divlje loze. Popodnevna siesta poslije roštiljanja uz Thievery Corporation, Manu Chao i drugu izvrsnu i ljetu pristalu ugodnu glazbu.

Među pet najboljih društvenih poduzeća u Hrvatskoj

-Krenuli smo kroz projekte raditi male stvari i promovirati održivi turizam. Imamo za sada ovaj Ekološko-informativni centar Krka, tu imamo ponudu od društvenog kafića, vožnje na splavi, iznajmljivanja čamaca, bicikala, kućice na stablu…Nastojimo biti dio turističke ponude, ali su nam počeli dolaziti mali proizvođači, čovjek koji ima pršutanu, koji prodaje likere, sir…Morali bi se svi nekako udružiti. Mislili smo da nećemo sad raditi agenciju jer ko će to stići, ali u nekom smo momentu shvatili da volimo ovo i radimo s guštom i rekli smo ajmo probati turističku agenciju. Prošli smo akcelerator, išli smo razne radionice u organizaciji ACT Grupe iz Čakovca, proglasili su nas za jedno od pet najboljih društvenih poduzeća u Hrvatskoj – uvodi nas Inga u priču o počecima održivog turizma pod Dinarom, u gradu u kojem godinama pričaju da su blizu nacionalnog parka i da im treba pet posto gostiju koji posjete donji tok.

Foto: Ekološka udruga Krka

-Krenulo je i biće bolje. Mišljenja smo da će to profunkcionirati kroz pet godina. Turisti i dalje lutaju,  ne znaju da ovdje ima neka ponuda, vrlo rijetki dođu. Smještajnih kapaciteta ima sve više, otvaraju se novi apartmani, otvorio se i jedan s bazenom, promoviramo održivi turizam, mali iznajmljivači idu na besplatni tečaj engleskog jezika. Treba većih objekata, ali polako ide. Knin nema što drugo nego turizam. Imamo prirodne ljepote, na sadržajima treba raditi, kao i na promociji. Ljudi ne znaju da je Knin grad na sedam rijeka. Jedva znaju za Topoljski buk kojim završava Krčić , a ispod izvire rijeka Krka, što je fenomen, jedinstven na svijetu. Ne znaju za to, a kamo li za druge rijeke – nastavlja na naša pitanja odgovarati tajnica Ekološke udruge Krka, svjesna da bez čistog okoliša nema razvoja turizma.

Foto: Mićo Samardžija

Kninske rijeke nisu u dobrom stanju. Kolektor još ne radi, u Krku se izlijevaju fekalije građana i tvorničke otpadne vode, nepokošena je riječna trava, Marčinkovac se od nje skoro  ne vidi, nasipi su zatrpani muljem i pijeskom, sa stabala uz Butižnicu vise plastične vrećice. Hladne su za kupanje čak i ljeti,  ali savršene za vožnju kajacima i kanuima, plovidbu splavom, šetnju do Sastavaka, mjesta na kojem se Butižnica ulijeva u Krku.

Foto: Ekološka udruga Krka

-Šetnica bi se od Sastavaka trebala spojiti sa Bilušića bukom, u bivšoj vojarni Krka napravio bi se kamp, bungalovi i različiti sadržaji, otvorio bi se još jedan ulaz u nacionalni park kod Knina. Sve je to zacrtano u idejnom planu kojega je radio Nacionalni park Krka u suradnji s Gradom Kninom. Ljudi koji zalutaju ovdje se oduševe. Znali su nam govoriti: ljetujemo u Hrvatskoj preko 30 godina i svake godine nam u Turističkoj zajednici kažu za Nacionalni park Krka, a mi im kažemo da smo bili i vidjeli to deset puta. Onda su došli kod nas, provozali se splavom, čamcima, opuštena je atmosfera, ljudima treba nešto novo. Uvijek se sjetim studijskog putovanja u Istru prije deset godina gdje mi je jedan čovjek rekao da oni imaju turizam zato što surađuju jedni s drugima i da ćemo ako budemo uporni dočekati da Istra turistima dosadi, a unutrašnjost Dalmacije postane novo hit odredište. Još to nije krenulo, idemo polako, i mi se učimo, ali ajmo da to bude održivo, da ne bude masovno – strateški promišlja Inga Kukolj, tajnica udruge koja je prije neki dan postavila par plakata Visit Knin, pod egidom ako može jedna mala udruga, što ne bi mogle turistička zajednica i gradska samouprava.

Foto: Mićo Samardžija

Uz zadane prirodne ljepote i kulturno-povijesne znamenitosti, za privlačenje turista i razvoj željenog održivog turizma Kninu treba angažman cijele zajednice, dodatni smještajni kapaciteti i ugostiteljsko-turistički sadržaji, edukacija i poznavanje materije,  ali i inovativni sadržaji poput velikog vodenog parka za invalide, zabavnih sadržaja od zip linea do žičare na tvrđavu ili hotela uređenog u stilu Star Warsa, za koje se tek trebaju naći investitori.

Foto: Mićo Samardžija

Na obali Marunuša gradske vlasti za sada su uredile vježbalište, a uz žičaru do tvrđave u Gradu postoji ideja da se Podgrad, stara gradska jezgra na potezu od Atlagića mosta do Kninske tvrđave, preuredi u živi etno kvart sa kućicama, stanovima, konobicama i uslužnim radnjama.

Najpustija i najzapuštenija stara gradska jezgra u državi

Podgrad je danas najpustija i najzapuštenija stara gradska jezgra u cijeloj državi, a vjerojatno i puno šire, sa sumornim nizom praznih prostora, urušenih krovova, popucalih zidova, sa smećem na ulicama i jedva kojim stanovnikom, u korov zaraslim okućnicama iz kojih prijete zmije i štakori.  Napušteni, zapušteni i razrušeni Podgrad najmračniji je dio kraljevskog grada kojega je napustila polovica njegovih stanovnika, a kojega se domoljubi sa rukom na srcu sjete jednom godišnje pri usponu na Kninsku tvrđavu.

Foto: Ekološka udruga Krka

Za tjedan dana će još jedna obljetnica i parada domoljublja uz zastave i parole sa jednodnevnim rokom trajanja. Bilo bi zanimljivo čuti znaju li glavni i sporedni akteri kninske proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti nabrojiti sedam kninskih rijeka, imaju li ideja za uređenje Podgrada i razvoj turizma pod Dinarom.

Foto: Mićo Samardžija

Malo je vjerojatno da će neki od njih možda svratiti na obalu Krke, u hladovinu divlje loze, na piće, splavarenje, izmaglicu i patke, lekciju iz srdačnosti i opuštenosti, na ljekovitu porciju održivog i svakodnevnog domoljublja bez zastava i parola sa jednodnevnim rokom trajanja.

Foto: Ekološka udruga Krka

 

 

 

 

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI