Neovisni novinarski portal
20.11.2018.

KOMENTARI
S jučerašnjeg dočeka (foto pronetscreen N1)

Od dočeka do… dočeka

S jučerašnjeg dočeka (foto pronetscreen N1)

Priznajem, odlučio sam to napraviti odmah na početku ovog teksta, posljednjih mjesec dana život prosječnog Hrvata – ma što pričam, većine Hrvata – bio je nešto posebno. Naravno da govorim o Svjetskom nogometnom prvenstvu, naravno da pišem pod dojmom svega što se događalo u Rusiji i naravno da to radim sa slikama onog jučerašnjeg Zagreba na dočeku hrvatskih nogometaša. U biti, pokušavao sam sebi više puta reći kako je to samo sport i kako bi se trebao smiriti, mentalno i psihički udaljiti od one euforije koja se zapanjujuće lako širi kroz gotovo četiri milijuna ljudi, ali, i to priznajem, nisam u tome uspio. Nije mi žao, bio je to događaj koji će većina pamtiti do kraja života, u svakom slučaju nešto jedinstveno.

No, nešto duboko u meni i dalje mi ne daje mira. Nisam siguran zašto, možda zbog toga što me poznavanje povijesti odavno uvjerilo kako euforične mase svoju racionalnost ne nose sa sobom, možda zbog činjenice što sam se kao protivnik nacionalizma stopio baš s onima koji su nacionalizam, odnosno pardon, patriotizam, širili kao da se radi o nekom revolucionarnom lijeku, pravim opijumom za mase.

Najbolji gubitnici u povijesti

Opijum, da, možda je upravo to prava riječ. Kada je čovjek pod utjecajem opijata – ponavljam, bio sam opijen do kosti – teško može svijet oko sebe doživjeti na trijezan i trezven način, ima tendenciju vidjeti samo neke stvari, one koje hrane tu njegovu opijenost. Čitam danas vijesti, čitao sam ih tijekom cijelog prvenstva, cijeli nam se svijet divi. Najbolji smo gubitnici u povijesti, tako barem kažu Nijemci; pokazali smo da imamo ogromno srce i kako se igra za Domovinu, kažu Talijani. Što mi kažemo, ne treba posebno naglašavati. Sve je savršeno, mogli bi zaključiti, zaista je sve savršeno! No, stvari nisu nikad savršene, pa tako ni u ovom slučaju.

Dok su se brojni glasovi busali u prsa kako ona jučerašnja slika predstavlja pravu Hrvatsku, složnu, ujedinjenu, jaku, glasnu, veselu, urednu, domoljubnu Hrvatsku, u meni je kovala misao koja me sve snažnije i snažnije uvjeravala da je istina upravo suprotna. Gotovo istovremeno s prikazima iz Zagreba, po ne znam koji put, počelo se javljati jedno pitanje: zašto nismo takvi kada treba? Zašto nas nema 300.000 kada treba prosvjedovati protiv kriminala u vrhu politike? Zašto nas nema 300.000 kada moramo odlučiti budućnost našeg obrazovanja? Zašto nas nema 300.000 kada je u pitanju demografska reforma?

Vrlo jednostavno: jer ono jučer nije prava Hrvatska. Svjestan sam, bolno to zvuči, ali je istina često bolnija od onoga što želimo čuti. Hrvatska nije ujedinjena zemlja, nije složna, nije jaka, još i manje vesela, a možda i najmanje inteligentna. Najjednostavnija, banalnija i toliko prokleto jasna stvar bila bi još jednom naglasiti ono što svi znamo: uživali smo u klasičnom obroku kruha za vrijeme najvažnijih svjetskih igara. No, to što smo grizli isti kruh i gledali iste igre nas nije učinilo boljima, niti složnijima, još će i manje našu zemlju unaprijediti. Niti će naša ekonomija proraditi – nade polažemo u turizam, zar ne? – niti će, jednom kada se svi dresovi skinu, operu i spreme u ormar, naši ljudi biti bolji ljudi.

Igrali smo predstavu

Igrali smo predstavu, svi smo u to bili uključeni, i neka smo, daleko od toga. No, jednom kada se zastor povuče, predstava za većinu završava i svi se vraćamo svojim domovima, gdje nas realnost udari ravno u čelo i podsjeti nas da je kruh s igara pojeden, a za novi ćemo morat pričekati barem dvije godine. U svemu tome, postoji jedan osjećaj koji se nadzire nad našim glavama: ponos. Toliko sam puta tu riječ čuo u posljednjih tridesetak dana, da je za mene gotovo izgubila smisao.

Svi su ponosni, predsjednica je ponosna, Dalić je ponosan, igrači su ponosni, moji prijatelji su ponosni, naši susjedi su ponosni, četiri milijuna ljudi je ponosno. Ponos, ponos i opet ponos. Kolektivno smo ponosni jer smo drugi na svijetu, ponosni na naše junake, vitezove, ratnike, zovite ih kako vam je draže. Ponosni smo kao da smo svi skupa postigli nešto što će zauvijek promijeniti naše živote, znajući da će sjećanja ostati, a život nas i dalje tjerati na ljutnju prema sistemu i onome što volimo nazivati mafijom.

Schopenhauer je govorio da se ljudi koji nisu ništa postigli u životu često hvataju za tuđe uspjehe, što su manje zadovoljni sa sobom, to više traže neki izvor zadovoljstva negdje drugdje. Ne znam, možda pretjerujem i uništavam ovaj sjajan trenutak za Hrvatsku, no, ja te njegove riječi doživim svaki puta kada čujem riječ ponos. Ponosni smo na naše nogometaše jer nemamo na što drugo biti ponosni, jer u svakom drugom aspektu našeg kolektivnog postojanja kao država-nacija nismo sposobni slaviti ništa drugo, a čak i kada to možemo, većinom to ne prepoznajemo.

Milijunaši i ‘nije u šoldima sve’

Ali, sport je rat. Nisam sigurno ja prvi koji je to primijetio, dapače, o tome se već odavno debatira. Sport je rat, zato naši igraći „ostavljaju dušu“ na terenu, zato „ginu“ kako bi branili hrvatske boje, zato su oni naši ratnici i vitezovi. Sport je rat, a na ratnike je kolektiv uvijek ponosan. Kada Dalić zahvaljuje svim Hrvatima, posebno onima u njegovoj Bosni i Hercegovini, ističe branitelje, bez kojih „ne bi bilo Hrvatske“. To je bila prva kategorija koje se sjetio nakon Nigerije, to je bila skupina kojoj je posebno zahvalio jučer na trgu. Neka je njima zahvalio, no žao mi je što nije niti riječ posvetio učiteljima i profesorima, doktorima i vatrogascima, svima onima bez kojih ničega ne bi bilo u ovoj zemlji.

Bilo je lijepo čuti skupinu od dvadesetak milijunaša kako pjeva „…nije u šoldima sve…“, znajući da dobar dio onih koji su pjevali s njima to odavno znaju, jer bez šoldi žive jako dugo vremena. U tim su trenucima domoljublje i nacionalizam već odavno postali jedno te ista stvar, jer kada od svih mogućih hrvatskih pjevača u slavljenički bus uđe baš gospodin Thompson, kojeg su naši ratnici dočekali poput pobjedničkog generala, jasno je na čemu smo.

Od rata se umire

Ne krivim igrače, znam da te stvari idu ruku pod ruku, toliko naivan nisam. No, također znam tko je Thompson i od čega živi: od rata. Ali, od rata se ne živi, od rata se umiremaca Kovačić . Ne mora to uvijek biti doslovno, umire se i društveno, umire se okovanim lancima prošlosti, onima koji nam često ne dopuštaju da krenemo naprijed. I zato kada Kovačić poziva na podizanje pušaka, u meni nešto uistinu pukne. Iako, ponavljam, razumijem i njega i ono što je alkohol doveo do površine. Na te stvari nisam ponosan, ne mogu biti. Na rat u bilo kojem obliku neću nikada biti ponosan. Ipak, bio sam izuzetno sretan nakon svake pobjede reprezentacije, bio sam sretan čak i nakon poraza u finalu zbog svega lijepoga što su mi njihove igra priuštile. Ali ponosan nisam bio, nisam na što imao biti ponosan.

Nakon svega, dan nakon povratka hrvatskih nogometaša čuju se glasovi koji pozivaju na iskorištavanje ove izvanredne atmosfere, a ja se pitam jesam li ja lud ili su se drugi probudili iz višegodišnjeg sna, jesu li možda došli samo na doček, a do tada bili negdje drugdje? Ne znam, nadam se da griješim, ali znam da ne griješim. Između redaka euforije i nade u bolje sutra, pokazali su se svi oni motivi zašto stvari neće zbog srebrne medalje krenuti na bolje – bili su svi tamo, samo ih trebalo prepoznati. Ponosna će se Hrvatska sada kroz nekoliko dana smiriti, sjećanja i trenuci slavlja i veselja će nam ostati urezani u pamćenje, a život nas i dalje svakodnevno podsjećati da je ono jučer bila samo iznimka koja potvrđuje pravilo.

Igre su gotove, kruha više nema, sada krećemo u novi krug, i tako iz dočeka do dočeka.

S jučerašnjeg dočeka (foto pronetscreen N1)

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI