Neovisni novinarski portal
19.10.2018.
INTERVJUI / LJUDI
Momir Karabuva Mošo: Planina ti zaokupi sva čula da ne možeš misliti o glupostima

Momir Karabuva Mošo:
Planina ti zaokupi sva čula da ne možeš misliti o glupostima

Premda obojica imaju velebitskih utakmica u nogama, Momir Karabuva, kako stvari stoje, neće nikad dostići svjetsku slavu Luke Modrića, kao što ni planinarstvo neće nikad biti popularno poput nogometa i drugih igara loptom. Mošo tome niti ne teži. Planinar, dopredsjednik Hrvatskog planinarskog kluba Sveti Mihovil iz Šibenika i član šibenske stanice Hrvatske gorske službe spašavanja, ne traži nagrade i priznanja. Najsretniji je na Dinari dok u tišini promatra zvijezde.

Što te vuče u planinu? Što to ima gore? Kažu neki koji se ne mogu načuditi tom planinarskom porivu – ideš gore u brdo da bi se spustio. Čemu sve to, koja je svrha?

Tako i moji mater i ćaća govore, koji ti je vrag di ćeš. Ljudima sam puno puta govorija o spoznaji te veličanstvenosti, o strahopoštovanju prema planini i neizmjernoj lipoti. Ljudima znam pokazivati fotografije, maltretiram ih time, i ljudi koji nisu planinari se oduševe koliko je u planinama lipo. Neki planinari govore o osvajanju vrhova, a ja ne volim tu rič jer mi zapravo ništa ne osvajamo. Vrh možeš ispenjati, a planinu pohoditi. To je onaj ego u čoviku kada sebe doživi moćnim jer misli da je osvojia neki vrh, a nije ništa osvojia. Popeja si se gori, dopustila ti je planina da se popneš i uživaš, i sada se pokloni planini i budi zadovoljan.

Ovisno o definicijama, planinarstvo je i nije sport. Kako ti gledaš na to?

U smislu natjecanja kako doživljavamo sport planinarstvo nije sport, ali u svakom ostalom smislu je sport. Modrić i Ćorluka i sva ta ekipa trče i nabijaju loptu, a mi hodamo po planinama, umaramo se, znojimo, ulažemo iste napore, u nekim segmentima čak i veće.

Ovdje se na neki način natječeš sa samim sobom.

Natječeš se sam sa sobom i nije ti nikakav cilj osvajanje nekog prvenstva. Cilj ti je boravak u prirodi, to te ispuni i zadovolji,  samo je to nagrada kao i povratak kući.

Neki misle da su najbolji, ali uvide da to nema smisla

Planinarstvo je kada se planinari u grupi timski rad i jedna od prvih lekcija koje se nauče u planini je da je bitno da dođu svi i da nema međusobnog natjecanja.

Nema nikakvog natjecanja. Kada je klupski izlet ide grupa, vodiči se brinu da svi dođu, da se pričeka one koji su u slabijoj formi, brine se o ljudima. Barem bi tako trebalo biti. Premda, neki vole brže povući pa povlače i ove sporije, ali na takav način se brzo potrošiš. Neke to drži neko vrijeme da misle da su najbolji i najbrži, ali brzo uvide da to nema smisla.

Neki ljudi koji nisu u tome imaju predodžbu da je riječ o šetnjicama, laganim izletima, međutim ima tura na kojima se prolije dosta znoja i zaradi itekakva upala mišića.

Često je to ozbiljan napor. Evo sad smo bili na Prokletijama, trenutno nisam u formi u kakvoj bi htio da jesam i neki segmenti tamo bili su mi izrazito naporni. Postoje lakše i teže ture, ali ja bi reka na kraju da u Hrvatskoj nema ekstremno teških tura

Nema ekstremno teških tura, ali se znaju u planinama promijeniti vremenski uvjeti, zna se pokisnuti, doživjeti nevere, udare bure, gubiti u magli. Pamtiš li takve neke situacije?

Išli smo na Jankovo brdo na Dinari nas šest-sedam. Sve je bilo sjajno, bit će možda neka kišica oće-neće, a kada smo se spuštali par stotina metara od nas izgledalo je kao smak svita. Zamračilo se, tukle su munje, a nas je smočila samo koja kapljica. Hodali smo i dva i po sata trajala je drama oće li to nevrime doći do nas, oće li nas poklopiti, ali uspili smo se izvući. Pamtim i kako nas je u vrtači na Dinari u kojoj smo bivakirali prije par godina zasula krupa, suludo vrime, munje su tukle. Nemaš izbora, tu si i miruj i čekaj da prođe. Grmljavina je neugodna, ali ti ona ipak dozvoljava da hodaš, a meni osobno najgora je magla. Nisam u tome sudjelova, ali prije par godina naša ekipa se u magli pogubila na Kamešnici, a često se u klubu prepričavaju i doživljaji gubljenja u magli i snigu kod Struga na Južnom Velebitu.

Ljudi rade grešku kada vide da je sunčano i trideset stupnjeva, pa krenu neadekvatno opremljeni. Bez čega ne treba nikada ići u planinu, koja je najosnovnija oprema?

Ja nikad ne idem bez dobrih gojzerica, dobrog ruksaka, rukavica, kape i pernate jakete, to je već postala navika, kao kad uđeš u auto i vežeš se, ne razmišljaš o tome. Prošle godine, kraj šestog miseca, doli se kupamo, već sve gori, uvečer sam doša na Struge i ujutro sam se diga na šest stupnjeva sa ledenim vitrom. Bilo mi je ledeno, obuka sam zimsku robu na sebe.

Nebo, zvijezde i mjesec na planini

Izleti su najčešće jednodnevni, ali pravi doživljaj možeš doživjeti tek kada prenoćiš gore.

Kada dođeš u neko sklonište ili napraviš bivak ili podigneš šator, smjestiš se, pojedeš nešto, skuvaš čaj i sidneš vani, a vani su zvijezde i nebo i mjesec i to je za mene nešto najbolje na svitu. To je savršeno. Smiriš se, umoran si, već ti se lagano spava, toneš u misli i lipo ti je. Cili si sritan što si baš tu u tom trenu, na toj visini, nigdi nema ničega, divljina je.

A koliko je istine u onoj da je planinarstvo sport u kojem se jede i pije i nešto malo hoda?

Ima hrane i pića, normalno, di su ljudi tu je i veselje. Ali, ja ne preferiram zanoćariti na planini jer ujutro bude muka penjati. Budimo realni, i oni koji se prave da nije tako i da mogu, bude to svima muka. Ne ide to, teško je i nepotrebno, nema smisla, satrat ćeš se.

Zanimljivo mi je da u planinarstvu za razliku od nekih drugih sportova nema razlika između spolova, da ima popriličan broj sposobnih žena, često sposobnijih od muškaraca.

Nema razlika. Kad gledaš mušku i žensku košarku ili muški i ženski nogomet nevjerojatna je razlika. Ode nema nikakve razlike, cure penju isto, neke čak i bolje.

U planinarstvu se pomiču granice, natječe se sa samim sobom. Koliko su tebi važne visine, penjanje što viših vrhova i pomicanje vlastitih granica i dosega u tom smislu?

Osobno sam se tražija i kroz ovo vrime skužija da mi nije prioritet ispenjati Mount Everest. Visina mi nije prioritet. Volija bi otić na treking na Himalaji, nebitno šta ću penjati, volija bi samo biti u tom prostoru. Meni je planina boravljenje u prostoru.

Koja je tebi najdraža planina?

Meni je najdraža Dinara. Majka. Apsolutna sloboda. Ona je gola i ako imaš imalo osjećaja za orijentaciju ne moraš ići po obilježenim markiranim stazama nego možeš nesmetano na divlje hodati danima. Deset puta sam bija možda na istom mistu ali svaki put mi je drugačije.

Čini li ti se da se planinarenje zadnjih godina populariziralo?

Kroz sedam godina koliko planinarim mogu pratiti taj pomak. Više se ljudi prijavljuje u škole, puno ljudi koji nisu planinari pitaju me za savjet di bi mogli ići u planinu. Dosta se ide. Na nekim mistima di ne bi očekiva gužvu bude gužva, pogotovo vikendom. Populariziralo se i to je dobro. Jedino me strah da nije u pitanju pomodarstvo.

Nakon šest dana u planini počne faliti krevet

Kakav je osjećaj nakon nekoliko dana spustiti se u civilizaciju?

Koliko god volija planinu dobar je osjećaj, lipo je kad dođeš kući. Skužija sam da mi je šest dana u komadu limit. Počne ti ipak faliti krevet, kuvana spiza, zaželi se čovik civilizacije, barem ja. Dobro je kad nađeš miru između jednog i drugog, onda je zgoditak stopostotan.

Kako si krenuo u planinu, što te pokrenulo?

Ima sam nekih zdravstvenih problema. Bija sam puno debel, ima sam visoki tlak i šećer, probleme sa jetrom, svašta nešto i sugerirali su mi da moram smršaviti. Nisam zna šta bi i krenija sam šetati. Čovik brzo napreduje i nakon nekog vrimena šetanja po ravnici to mi je bilo malo, pa sam tražija di ću još šetati i manično me uvatilo šetanje zbog zdravlja. Ekstremno sam mršavija, rješija sam se zdravstvenih problema i počeja sam osjećati želju za boravkom u prirodi i želju za planinom.  Prvi put kad sam iša u planinu, bilo je to na Dinari, od Glavaša do Martinove košare što se ide inače maksimalno sat i po ja sam hoda četiri sata. Napravija bi deset koraka i sija deset minuta i tako stalno. Jednostavno nisam moga fizički. Ostali smo noćiti u skloništu u Martinovoj košari nas trojica kolega s posla i bilo je trenutaka kada nismo ništa pričali. Čulo se samo pucketanje vatre i dahtanje pasa, bila su neka tri lokalna pasa koji su s nama išli i mene je to opalilo u glavu skroz. Osjetija sam veličinu brda i odlipija. Sutradan smo se popeli na vrh i danima sam posli razmišlja kako je to dobro.

Šibenski planinarski klub najbolji u Hrvatskoj

I onda te ponijelo?

Ma da, kao luđak. Kupija sam planinarski vodič, okupija društvance, osmišljava ture i nakon godinu i po dana učlanija sam se u klub. Aktivan sam u klubu, vodija sam dvi planinarske škole, sada sam dopredsjednik, planinarim…

Šibenski planinarski klub Sveti Mihovil proglašen je za najbolju od svih 345 planinarskih udruga u Hrvatskoj u 2017. godini. Čime je zasluženo laskavo priznanje?

Primijetili su da mi radimo. Išlo se na Mont Blanc, išlo se na Elbrus, dvi kolegice išle su na zimski uspon na Triglav, kolega je išao na treking na Himalaji, išlo se na Dolomite, pod normalno u Bosnu i Hercegovinu, već nekoliko godina idemo na Prokletije između Crne Gore i Albanije. Pomagali smo graditi skloništa, aktivni smo u životu grada, čistili smo tvrđave. Imamo četiri sekcije unutar kluba – planinare, speleo odsjek, sportske penjače i markaciste. Svake godine organiziramo opću planinarsku školu, penjačku školu, speleo školu i odnedavno dječju planinarsku školu. Nama je bilo normalno da sve to radimo, ali kada se usporedi sa drugim klubovima, time se mogu podičiti veliki klubovi kao zagrebačka Matica ili splitski Mosor, a mi smo relativno mali klub i gledajući iz te perspektive stvarno smo zaslužili.

Kako su se djeca snašla u planinarskoj školi?

Bile su dvi škole, na jesen će treća. Dica oduševe nas i dica budu oduševljena. Roditelji su bili zadivljeni, pitali su šta smo radili s tom dicom jer nisu stala pričati o tome. Dici prilagodimo izlete,  roditeljima je dobro, znaju da im je dite u sigurnim rukama i dođe kući zadovoljno i umorno. Bilo bi sjajno da se u famoznoj kurikularnoj reformi uvede da dica tribaju provesti određeno vrime u planini, da to postane dio kulture. Svi znaju za nogometaše, a malo tko zna nabrojiti nekoliko planina i koji je najveći vrh u Hrvatskoj. Ima dovoljno kapaciteta da se dicu određene dobi odvede da upoznaju planinu. To bi im bila kao neka ekskurzija i puno bi im to značilo i obogatilo ih. Popeti se, zapaliti vatru, staviti kobasice da se peku, svi bi to pamtili do kraja života. Boravljenje u prirodi samo može obogatiti čovjeka. Planina ti zaokupi sva čula da ne možeš misliti o glupostima o kojima inače misliš. To je ono zašto volim planinarenje.

Što se planira u klubu, neke nove ekspedicije?

Ide se u Afriku na Kilimanjaro i to će biti treći put da se ide klupski. Visina je nešto manja od šest tisuća metara, ali sve je dobro organizirano, tamo idu i ljudi koji nisu planinari.  Druga grupa ide na Aconcaguu, najviši vrh Južne Amerike, što je ozbiljnija, zahtjevnija, dalja i skuplja ekspedicija. Prilikom uspona na taj vrh 1999. godine poginija je Zlatibor Prgin, prvi predsjednik kluba i uspon će biti dvadeset godina poslije njemu u čast.

Nikad mu nije teško odazvati se akciji HGSS-a

Vratio si se sa Raba gdje je u nedjelju okončana velika potražna akcija koja je trajala osam dana i u koju su bili uključeni članovi HGSS-a iz cijele države. Koga ste tražili?

Nesta je 69-godišnji stanovnik Raba. Imali smo informaciju da je krenija prema restoranu na vrhu brda Kamenjak i da je telefonom javija da je onemoća. Prvo su došli Riječani, to je njihovo područje, i odradili udarnih nekoliko dana, a onda su u pomoć pozvali članove HGSS-a iz drugih stanica. Bilo nas je iz cile Hrvatske. Sistem je takav da se parcelizira područje, da timovi dobiju svaki svoj kvadrat i kreće pregledavanje područja. Nakon nekoliko dana iscrpljujuće potrage pri visokim temperaturama pronašli smo tijelo nestale osobe.

U akciju te mogu zvati bilo kada i možeš tada raditi bilo što. Kako to funkcionira?

Uglavnom to ne bude noću jer po logici stvari ljudi manje noću nestaju, ali ima i takvih slučajeva. Prošle jeseni smo imali slučaj da su nas zvali u večernjim satima kada se jedrilica nasukala kod otoka Kornata. Puhala je ogromna bura, petorica Poljaka tražila su pomoć, nije im se moglo prići, oni su bili izbezumljeni, davali su koordinate za koje se ispostavilo da su krive. Iskrcali smo se na južnu stranu otoka, u zavjetrinu i našli ih s druge strane otoka.

Jesi li se kad našao u situaciji da ti je baš bilo ugodno, da se si se zabavljao kada te zatekao poziv HGSS-a i da si rekao sebi što meni sve ovo treba u životu?

Nisam nikad pomislija šta meni ovo treba u životu , ali bilo je situacija da navečer sidiš na kauču, odmaraš i gledaš film i stigne dojava da je nesta čovik u Tišnjanskoj Dubravi. Ništa, obučeš se i ideš. Meni osobno nije nikad teško. U krajnjem slučaju, možeš i ne ići. Sistem je takav da putem SMS-a dobijemo obavijest i da se voditelju akcije javiš za koliko dolaziš.

Što je sa tvojim poslom za vrijeme akcija? Dobiješ slobodne dane?

Radim na HRT-u. Imali smo nedavno slučaj kada se dečko utopija u Krki kod Visovca. Tražili smo ga deset dana, a ja sam za vrime radnog vrimena snima akciju na terenu, onda bi otiša kući, prominija odjeću i vratija se natrag kao član HGSS-a. U Zakonu o HGSS-u u članku 8. piše da se člana HGSS-a triba pustiti na intervenciju. Kolege znaju šta radim i izađu mi u susret, a moj poslodavac može naknadno od HGSS-a naplatiti moju dnevnu zaradu.

U HGSS se ulazi samo na poziv

Javnosti je možda manje poznato da članom HGSS-a ne možeš postati tako da to poželiš i da im se javiš da želiš biti gorski spašavatelj nego da postoji određena procedura.

Članovi HGSS-a se regrutiraju iz planinarskih klubova. Znači, ti u klubu planinariš, tamo postoji netko iz HGSS-a i on te zamijeti da imaš neke sposobnosti, odgovaraš profilu člana HGSS-a. Onda te predloži i pozovu te na sastanak, a ti prihvatiš ili ne. Ako prihvatiš neko vrime si na promatranju, ne sudjeluješ u akcijama,  ali možeš doprinositi, sudjelovati u logistici u vježbama i procijeni se jesi li za to ili ne i prime te ili ne prime u stanicu.

Tek kada te prime u stanicu počinje prava procedura, tečajevi i vježbe.

Prvo i osnovno je da moraš završiti tečaj prve pomoći bez kojega ne možeš sudjelovati u ničemu. Tečaj traje tri dana, ne polažemo za doktora, ali je ta prva pomoć malo ozbiljnija. Nakon što to položiš možeš sudjelovati u akcijama, a onda kreću drugi tečajevi. Nema redoslijeda, a osnovni tečajevi su speleo spašavanje, zimske tehnike spašavanja i ljetne tehnike spašavanja. Kada sve položiš pristupaš polaganju za spasioca. Do tada si pripravnik.

Jesi li ti već položio sve tečajeve?

Nisam. Osta mi je još speleo tečaj nakon kojega ću moći polagati za značku. Ispit za spasioca je težak, traje cili dan, ispituje se sve i svašta, pismeni i pokazni dio, kažu da bude stresno.

Što za tebe znači biti član HGSS-a? Je li to zbog časti, zbog poriva da pomogneš?

Čovjek u sebi ima poriv da nekome pomogne, to je prirodno, ljudski. Kad gledaš HGSS izvana imaš jednu sliku, a kad uđeš unutra shvatiš da je to velika obaveza. Izvana to djeluje romantično, idemo po brdima i spašavamo ljude. To i je u osnovi, ali oduzima puno vrimena. Svi ti tečajevi i vježbe iziskuju vrime koje uzimam od godišnjeg odmora. Dobro je što moj poslodavac ima razumijevanja, ali dosta je ljudi koji rade kod privatnika koji nemaju sluha.

Svake godine sve više akcija spašavanja

Jesu li akcije uglavnom ovdje na šibenskom području ili se često ide u druge krajeve?

HGSS je podiljen na stanice unutar Hrvatske. Kada se na nekom prostoru nešto događa prvo ide matična stanica koja odrađuje prve udarne akcije. Ako potraga potraje i počne iscrpljivanje ljudi, a zna se to dogoditi, zove se i ostale. Pročelnik Vinko Prizmić zna reći da nije nas koliko nas ima u stanici nego smo svi povezani. Znači, ako se sada nešto događa na našem terenu u nekim idealnim okolnostima svi bi mogli doći u pomoć. Prije dvi godine kada je nesta otac jednog paraglidera na Velebitu bilo je 250 HGSS-ovaca iz cijele Hrvatske.

Čini li ti se da je u posljednje vrijeme akcija više ili su samo medijski primjetnije?

Iz godine u godinu sve je više akcija. Poveza bi to s time da sve više ljudi planinari i odlazi u prirodu, ma koliko god mi mislili da ljudi samo leže pred televizijom, a djeca igraju igrice, iz sedam godina planinarskog iskustva mogu reći da masa ljudi ide u prirodu. Ne idu svi ljudi na velike vrhove, neki idu prošetati i na Kamenar, brdo iza naših leđa, a i u takvim okolnostima se znaju događaju nesreće.

Neki od njih, posebno u ljetnoj sezoni, idu u šlapama.

To je tako. Čuj, teško je ležati dolje na Makarskoj rivijeri i gledati Biokovo, a ne dobiti poriv da zađeš unutra, nema veze jesi li planinar ili nisi. To ga jednostavno povuče i ode malo više. Jednom prije nekoliko godina bija sam u potražnoj akciji za jednim Poljakom na Biokovu. Bila je velika akcija ali nije pronađen. Prije nekih pola godine na dijelu nepristupačnog terena nađeni su njegovi posmrtni ostaci. Jako je teško na takvom terenu pronaći čovika, pogotovo ako padne u neku rupu ili ako se sklupča. Tribaš stvarno nabasati na njega, skoro pa ugaziti. Takav je bija slučaj sada na Rabu. Prošli su ljudi pored nestalog na udaljenosti od desetak metara, a pronađen je tek par dana posli, polomljen u škrapi. Jedva ga je kolega uočio.

Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI