Neovisni novinarski portal
21.10.2018.
SCENA
Bruce Dickinson na pozornici Arene Zagreb (Foto: Boris Podobnik/Ravnododna.com)

Iron Maiden u Areni Zagreb:
Uvijek isto i uvijek se vraćamo po još!

Bruce Dickinson na pozornici Arene Zagreb (Foto: Boris Podobnik/Ravnododna.com)

Maideni su opet bili u Hrvatskoj, ovoga puta u sklopu turneje ‘Legacy of the Beast’.

Ako ništa drugo, Maideni su revolucionalizirali dvije stvari: izmislili su NWOBHM, a onda su desetljećima kasnije frazu život na staroj slavi podigli na sasvim novu razinu. Naime, oni bi htjeli i trude se, svakih nekoliko godina novi album je vani, ali fanovi ne daju. Saako ljeto, dakle, prosječan hrvatski Iron Maiden fan dolazi u Zagreb ili Split kako bi, po tko zna koji put, čuo “The Trooper”, “The Number of the Beast”, “Hallowed Be Thy Name” ili “Run To the Hills”. U slučaju Maidena, stara slava nije obična dosadna stara slava, to je iskon svega ono što je heavy metal iznjedrio do dana današnjeg. Vjerojatno ne postoji jedan metal bend u svijetu čiji se članovi još u osnovnoj nisu zakačili za Maidene. Zato nikad nećete pročitati zluradu kritičarsku opasku da Maideni žive od stare slave, to jednostavno, koliko god bilo točno, ne spada pod tu kategoriju. Slava nema veze s onim što se jučer opet dogodilo u zagrebačkoj Areni, pa bila ona i stara.
Ima tu još jedna stvar. Dok god Iron Maiden obilaze svijet i neumorno izvode himne od kojih će neke uskoro navršiti i četrdeset godina, 40 i 50-godišnji obožavatelji, koji su jučer činili barem polovicu dupkom nakrcane Arenu, imaju priliku osjetiti se mladima barem na dva sata. Nije floskula. Kad ste na polovici životnog vijeka i kada vas je, u glazbenom smislu, vrijeme potpuno pregazilo, koncert na kojem znate naizust svaki stih skine vam barem dvije, tri bore s čela. Osjećaj da ste još u igri.
Iron Maiden izmislili su povod novoj turneji, izlazak videoigrice “Legacy of the Beast”. Zapravo, turneja im rijetko kad i prestaje, a i što bi radili doma, nisu naviknuli. Maidene je najbolje uhvatiti na ovakvim turnejama bez (pravog) povoda, kad ne promoviraju nikakav novi album (mada je onaj posljednji “The Book of Souls” bio sasvim pristojan). Jučer je u Areni izveden gotovo pa best of materijal, koji je, osim standardnih evergreena koje sviraju uvijek, uključivao “2 Minutes to Midnight”, “Aces High”, “Flight of Icarus”, “Where Eagles Dare” i predugo zanemareni klasik “Relevations”. Teško da može bolje.
Možda je i najupečatljiviji trenutak jučerašnjeg koncerta, a i turneje općenito, bila “Sign of the Cross”, pjesma s albuma “The X Factor” na kojemu nije pjevao Bruce Dickinson, već Blaze Bayley. Radi se o mračnim heavy metal draguljima, i pjesma i album, koji su nepravedno zapostavljeni, budući da se ne nalaze u diskografiji njegovog veličanstva Dickinsona. Bilo je to gotovo 12 minuta savršenog užitka za uši. A i oči, budući da se pozornica transformirala u unutrašnjost crkve, obasjane crvenim reflektorima. Neporecivi vrhunac večeri.
Okej, lijepo je pogledati Maidene jednom godišnje, otpjevati sve te refrene i iskakati se, polijevati pivom i skrivati upaljenu cigaretu od redara, no ono što je fascinantno jest kako njima samima to ne dosadi. Harris, Murray, Smith, McBrain i Diskinson (namjerno ne spominjem Janicka Gersa jer još uvijek, nakon toliko godina hodočašćenja na njihove koncerte, ne vidim njegovu svrhu u bendu) raduju se poput djece svakoj idućoj pjesmi, kao da je izvode prvi put, a ne tisuću i prvi. S njima nešto definitivno nije u redu. Valjda se i oni osjećaju mlađe svaki put iznova…
Naravno da je Dickinson spomenuo nogomet, i naravno da se pričalo o slobodi i antifašizmu, i naravno da smo svi mi bili “jebeno fantastična publika”. Uvijek je sve apsolutno predvidivo, i kad mi vrištimo, i kad Bruce traži da mi vrištimo, i kad se maše zastavama, i kad se ispaljuje vatra, i kako su uloge među nama podijeljenje tijekom “Fear of the Dark”. Sve napamet znamo, i uvijek se vraćamo po još. I opet ćemo dogodine, jer nije valjda da će proći jedno ljeto bez Maidena u Hrvatskoj.

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI