Neovisni novinarski portal
22.7.2018.
OKOLIŠ - NEMA OKOLIŠANJA! / POLITIKA
Infarkt na “žili kucavici”: Dalmatinska provincija još je jedino za snimanje SF filmova…

Infarkt na “žili kucavici”:
Dalmatinska provincija još je jedino za snimanje SF filmova…

Što je Hrvatskoj njezina dalmatinska provincija? Rezervoar ekonomičnog domoljubnog punjenja za pogon na sva četiri kola ususret izborima, egzotika za dobrostojeće turiste jer se zadnjih sezona „nosi“, prilika za stvaralački bijeg osebujnih umjetničkih duša u osamu, ili potencijal za domišljato, nemoralno muljanje onih kojima je novac svakako ispred etike, ergo, deponij metropolisa, daleko od očiju i interesa političkih i gospodarskih kvazielita što njome ( provincijom ) disponiraju po svojoj volji i potrebi. Zašto tako?

Evo, nekoliko recentnih razloga koji svjedoče koliko je hrvatskoj vlasti, ma kojih boja bila, stalo do očuvanja života i zdravog okoliša u provincijskim, manje ili više idiličnim krajobrazima pogodnim još jedino za snimanje SF filmova.

Kraljevstvo za Knin

Knin je dizajnirana paradigma novovjekog, „neovisnog hrvatstva“ injektiranog na svaki način u taj grad, upravo zato što je bio epicentar pobune i iskra iz koje je buknuo rat. U poraću je dobio ulogu simbola pobjede, a s obzirom da ju je izvojevala „pobjednička hrvatska vojska“, kako to u svakoj prigodi recitira ministar Damir Krstičević, tako je i grad po sebi, po svojim povijesnim zaslugama i svojoj epskoj ratnoj i mitskoj simbolici, postao supstrat hrvatstva kojemu se cijela država klanja, ali tek jednom godišnje, 5. kolovoza, slaveći „olujnu“pobjedu, i uvjeravajući i sebe i narod u projekciju o Kninu kao kolijevci nove države. A grad nikad nije što bi drugi htjeli da jest, nego ono što su njegovi ljudi…

U Knin je upumpavan novac bez plana i programa, bez racionalnog sagledavanja potreba i ciljeva , razvojnih perspektiva i potencijala toga kraja. Uglavnom, milijarde su ušle u Knin, ali ne iz racionalnih ekonomskih, razvojnih razloga, nego dominantno političkih. A politika je obično maćeha, nikad brižna mati svojoj čeljadi. I tako je „preobraćeni“ svehrvatski, kraljevski Zvonimirov grad, umjesto da raste i buja, nakon stišavanja nacionalističke euforije i suočavanja autohtonog i doseljenog stanovništva s realnošću, pao u zaborav i beznadnu letargiju. Država Kninu i danas šalje donacije, ali nije više ni tako izdašna ni tako egzaltirana kao prije. Već je puno dala, a dobitak nije ni približno ekvivalent uloženom. Knin postaje sve manji, i sve stariji. A sjetit ćemo se kako je nekoliko godina nakon Oluje u ovom gradu zabilježen pravi baby – boom, što ga je bez konkurencijena neko vrijeme učinilo najmlađim gradom u državi. Velika očekivanja i domaćih i doseljenih žitelja nisu se ispunila, a mladost, s diplomama u džepovima krenula je u svijet po svoj komad plavog neba i svoju zraku sunca koje jače sja nego kod kuće.

I nije vrag u manje decentraliziranog državnog novca, i u skromnijim dotacijama Zagreba, nego u potpunoj indolenciji vlasti prema onome što se u Kninu događa. Država će dati i danas, ali je nije briga kako će se taj javni novac utrošiti. Gore od toga ne može biti!

Kolektor tone u močvarnom mulju

Evo, uzmimo aktualni slučaj sa sustavom vodoopskrbe i odvodnje ( kolektor ) . Projekt vrijedan 136 milijuna kuna, osiguranih najvećim dijelom iz europskih fondova ( 55 posto) , uz participaciju države ( Hrvatskih voda) i Grada Knina ( desetak milijuna kuna), slavodobitno je započeo uz fanfare i vrpce, svečane govore i političke samohvale. Predstavnici Hrvatskih voda, kao investitora i nositelja projekta, zajedno s predstavnicima EU, potpisali su 2011. ugovor o izgradnji prečistača otpadnih voda u zoni Bare, iza leđa današnjeg DIV-TVIK-a. Izabran je izvođač radova ( dvije austrijske tvrtke) i posao je krenuo. Za naše prilike, relativno je brzo i završen. Sve je bilo gotovo 2015. Od tada do danas uređaj za pročišćavanje otpadnih voda grada, ali ni sustav vodoopskrbe na kojeg su trebale biti priključene dvije trećine grada, stoji potpuno izvan funkcije. Ne sliježe se na njih prašina, nego se pod njima sliježe tlo. Barsko, blatno, kako i priliči zoni Bare u kojoj je nova upravna zgrada s kolektorom smještena. Sustav ne može u funkciju jer godišnje propada za 20- 30 centimetara, i valja čekati hoće li osvanuti sretan dan u kojem se slegnuto tlo više neće imati kud slijegati.
Razumnom čovjeku koji je navikao pošteno raditi za svoju plaću, ovakav je nemar naprosto neshvatljiv. Prvo što ćete se zapitati jest kako su Hrvatske vode pristale da se milijunski uređaj za pročišćavanje otpadnih voda gradi na zemljištu koje je čak i u kninskom Generalnom urbanističkom planu označeno kao nedovoljno čvrsto. Doduše, to je eufemizam za ono što se u stvarnosti događa, ali da je upozorenje, jest. No, i struka ( autori GUP-a koji su ucrtali markicu za prečistač u zoni „Bare“ ) i investitori ( Hrvatske vode ) i izvođači radova ( austrijske tvrtke), svi su se oglušili na to, i usprkos svemu, lokaciju nasuli i gradili prečistač usred bare! Da bi tri godine objekt držali pod ključem, jer nitko ne želi preuzeti odgovornost za njegovo nimalo hipotetsko potonuće. Da stvar bude gora, nije problem samo u prečistaču ( kolektoru ) koji propada u „živom blatu“, nego i glavnom cjevovodu C21 koji je na prečistač priključen. Ukratko, javni novac, obilato stimuliran europskim, koji takvu vrst nemara i improvizacije ne trpi, pa je moguće da će ga hrvatska država morati i vratiti ako se neko čudo ne dogodi, potencijalno je bačen u vjetar!

Hrvatske vode “prate projekt” – dok tone…

Nevjerojatna je lakoća kojom se prelazi preko tih činjenica. Hrvatske vode, na sve ove kontroverze zbog kojih bi se drugdje, u uređenim pravnim državama, itekako odgovaralo pred sudom i zakonom, na naše upite lakonski, birokratski i rutinirano odgovaraju: „Kontinuirano pratimo projekt s ciljem dovršenja svih projektnih aktivnosti“. Ma što to prate već tri godine? Slijeganje tla? Dokle će ga pratiti?

Nakon tri godine „praćenja“ spominju probni rad, ali prethodno od „izvođača radova se očekuje da izvrši preostale dogovorene aktivnosti na bazenima bioreaktora“. A probni rad bi, navodno, morao trajati 150 dana, ili pet mjeseci.
Hrvatske vode, Kninjani, spavajte mirno, prate i „poteškoće s temeljnim tlom, odnosno slijeganje i stabilnost nasutog platoa uređaja za pročišćavanje“ , i o tome će, kažu , ovisiti daljnje postupanje. Kad, u idućoj desetljetki?! Zašto izvođač radova nije u ove tri godine hiberniranja izvršio „preostale dogovorene aktivnosti na bazenima bioreaktora“?

Najvažnije je javnost umiriti informacijom kako je novac za dovršetak radova osiguran, i tvrdnjom da je „izvođač radova dostavio dodatne garancije za uređaj jamčeći njegovu funkcionalnost“. Tko još u to vjeruje? Pa u Kninu i bivša i aktualna vlast otvoreno govore o alternativi, odnosno, rušenju postojećeg projekta na lokaciji Bare i izgradnji novog kolektora na drugoj , čvrstoj lokaciji. Najgore bi bilo da Hrvatske vode u dogovoru s izvođačem radova, za ne priznati krivnju, a to znači i odgovornost za posljedice, Kninjanima podvale kolektor koji nikad neće moći normalno funkcionirati. A kad znamo da su ga bili spremni izgraditi na barskom tlu koje su obilato nasuli, amaterski misleći da neće tonuti, s razlogom imamo pravo vjerovati i da bi bili kadri prečistač pustiti u rad, pa što bude neka bude!

Kalun – foto: Google

Ministarstvo zagađivanja ili zaštite okoliša?

Priča je skandalozna, ali osim Kninjana i medija, ona nikog u ovoj državi nije ni skandalizirala ni zabrinula. Kao ni goleme fleke od tehnoloških ulja ispuštenih iz DIV-a u bare iz kojih se slijevaju u Orašnicu i Krku . Zar ste čuli da je netko iz državnog vrha reagirao? Ne, glas iz kninske provincije, ma bila ona i punokrvno, tuđmanovski strukturirana kao hrvatska za sva vremena, do „velebitskog vrha“ ove države ne dopire. Ili, oni za njega jednostavno ne mare, ako nisu izbori…

Drniš nije ništa manje alarmantna i za Drnišane bolna priča. HDZ-u uvijek vjerni, jer je to za njih ravno vjernosti Hrvatskoj, Drnišani su danas žrtva „otpadnog lobija“. Znamo, u otpadnom biznisu leži ogroman novac. A oni koji se njime bave, obično nisu u prvim redovima boraca za zdrav život i očuvanu prirodu. Razumljivo je da se zagrebački gradonačelnik Milan Bandić pokušava riješiti otpadnog mulja iz svoga kolektora i za to je spreman dobro platiti. Ali, neshvatljivo je kad država ( Ministarstvo zaštite okoliša ) benevolentno daje dozvolu za gospodarenje otpadom, njegovo zbrinjavanje i oporabu, tvrtki koja naprosto nije za tu djelatnost specijalizirana ni opremljena. Čiji interes štiti država? Privatnog poduzetnika, tvrtke GIRK Kalun ili građana Drniša i cijele Šibensko-Kninske županije?

GIRK Kalun, drniška tvornica za proizvodnju vapna, nakon lanjske neslavne epizode s „bandićevim otpadom“, i presudom Visokog upravnog suda koji je poništio Kalunu dozvolu za gospodarenje otpadom, ponovo nominira Ministarstvu svoju ambiciju da zbrinjava i spaljuje uglavnom opasni otpad. I Ministarstvo zaštite okoliša ( kakav paradoks?! ) ne vidi nijedne zakonske zapreke da im dozvolu ne izda. Na naše pitanje je li Kalun u međuvremenu investirao u odgovarajuću, modernu, ekološku tehnologiju koja jamči zbrinjavanje i oporabu opasnih otpada bez posljedica za zdravlje ljudi i okoliš, Ministarstvo ne odgovara. Kao da je to sasvim irelevantno pitanje. Njih, koji bi s novcem poreznih obveznika, dakle, javnim novcem, morali skrbiti primarno o zaštiti ljudi i prirode, a onima koji se žele baviti „biznisom s otpadom“ nametnuti stroga pravila i uvjete njegova zbrinajvanja i oporabe, ne zanima ni činjenica da je Drniš na vodozaštićenom području, niti da je to grad koji pripada Svjetskoj zelenoj destinaciji, koji se okreće ruralnom turizmu i brendiranoj zdravoj hrani ( pršut ).

Ministarstvo okoliša, koje Kalunu izdaje dozvolu za gospodarenje otpadom, unatoč tome što se u planskoj dokumentaciji Grada i županije na toj lokaciji takva djelatnost ne planira, ponaša se kao da mu je skrb za interes privatnog kapitala i njegov što veći profit, na prvom mjestu. A Drnišani, ako im smeta zagađivanje iz spalionice koja je zapravo Tvornica vapna, neka sele! Zar je to uloga Ministarstva zaštite okoliša i koga oni, dovraga, štite? Kakav je njihov ( državni ) interes u svemu tome?!

Panorama (foto TRIS/G. Šimac)

Bagerist Mudrinić i “žila kucavica”

Zapravo isti kao u slučaju sanacije šibenske Tvornice elektroda i ferolegura. Iako je ova stara tvornica s početka prošlog stoljeća, trajno ugašena 1994., njezina sanacija nije do danas završena. Ponajprije, obaveza sanacije opasnog i neopasnog otpada iz TEF-a, kao državne tvrtke od strateškog značaja, bila je na državi, a ne na Gradu Šibeniku. Kao jedna od deset „crnih točaka“ koju država mora sanirati TEF je uvršten i u državnu Strategiju gospodarskog razvoja.

Ali, država se jednostavno na to oglušila, i Grad uvalia u dugove, koordinirajući sanaciju umjesto da je financira i nadzire. TEF je bio samo jedan od primjera kako se u Hrvatskoj, uzduž i poprijeko, sanirao opasni otpad, uvijek po istom modelu i uvijek s istim akterima. U igri je bio veliki novac, neki su zbog toga zaradili i optužnice, neko vrijeme odležali u pritvoru, a potom je, kao i na sve velike pravosudne afere kod nas, i na ovu pala prašina zaborava. A u TEF-u je do danas ostala prašina otpadne troske koja zagađuje grad zagušen kreditima, a da se nije riješio ni opasnog ni neopasnog otpada do kraja.

Država o tome ne zbori niti mrmori. Za Plenkovićeve ministre interesantniji je potencijal koji zemljište TEF-a ima za moguće ( strane ) investitore, pa je preko noći država osvanula kao suvlasnik 20 hektara atraktivnog zemljišta uz more, dijeleći udjele u novoj tvrtki „Batižele“ s Gradom. Kad je lokalitet stare državne tvornice trebalo sanirati, država je ignorirala svoju obavezu, a kad bi trebalo na njemu eventualno profitirati, država je hiperaktivna. Brine, odjednom, o svome…

Ovo je ilustracija o skrbi države za „ravnomjerni razvoj“ zemlje, samo na ruti Knin-Drniš-Šibenik. Na trasi uz „cestu života“ koju sve vlasti, od socijalističkih preko SDP-ovih, do HDZ-ovih, desetljećima obećavaju ovdašnjem stanovništvu, uvjeravajući ih da država na njih misli. A od svih dosadašnjih vlasti, svih resornih ministara, jedini je trag ostavio Tuđmanov ministar prometa Ivica Mudrinić, koji je u jednoj obljetničkoj prigodi sjeo za upravljač bagera i zagrebao željeznom kašikom po starom asfaltu ceste Knin -Drniš – Šibenik, dok je oduševljena masa radosno pljeskala i klicala svome dobrotvoru…

Sumrak otpada (foto TRIS/G. Šimac)

Tags: , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI