Neovisni novinarski portal
14.12.2018.

POLITIKA
“Kultura Očenaša” : “Svima nama vladaju nepismeni”!

“Kultura Očenaša” :
“Svima nama vladaju nepismeni”!

Od uspostave hrvatske neovisnosti Crkva je jedan od stupova vlasti. Sveprisutna, svemoćna, nedodirljiva, izvan i iznad zakona, duhovno i materijalno superiorna svome narodu. Iz te opće sakralizacije države proizašla je i specifična kultura koja je knjigu zamijenila oltarom i molitvom, a superiornost znanja biblijskom zadanošću svijeta i biskupskim blagoslovom neznanju i pokornosti pred Svevišnjim. Čak i recentna 13. Konvencija hrvatskih izvoznika počinje uz zvuke himne ravnopravno s Očenašem. Odlazak na mise u prigodi vjerskih blagdana obaveza je za cijeli državni vrh, a sveta vodica postala je glavni napoj svakog “poštenog Hrvata i katolika”…

Ako niste takvi, tada ste izrod roda svoga, a ako ste “pravovjerni Hrvat” možete biti i Ivo Sanader, proskribirani optuženik s cijelom serijom optužnica, a ipak ćete s VIP akreditacijom za SP u Rusiji sjediti među odabranima…
Živimo u vremenu “kulture Očenaša”.

Damir Krstičević/Izvor:N1

Nije do političara, do Boga je…

U njoj se čak ni pedofilija svećenstva ne tretira ravnopravno s pedofilijom civila. Ona supstituira svaku drugu kulturu i nad njom dominira kao izraz težnje za povratkom nacije konzervativnim ” tradicijskim vrijednostima”. Populističko klerikaliziranje masa nije potaknuto “oslobođenjem vjere” nego manipuliranjem vjerom za egoistične potrebe političkih elita desnog spektra koje su u proteklih 28 godina hrvatske neovisnosti uglavnom vladale državom. Okretanje naroda Bogu, kao onome u čijim je rukama njegova sudbina i sudbina svijeta, ima za cilj stvaranje alibija za nesposobni establishment koji osigurava bolji život samo za sebe, ali ne i za one u ime kojih državom upravlja. Ali, to nije do njih, tako dragi Bog hoće…

I eto nas kod “kulture Očenaša”, koja podrazumijeva mitski, primitivni nacionalizam, govor mržnje, ksenofobiju, homobofnost i per fin, nekulturu i nepismenost kao najpodatniji materijal za manipulativno političko djelovanje. Znanje, iz kojega u razvijenom i bogatom svijetu proizlazi moć, prokazano je u ovoj “kulturi” kao remetilački faktor i suvišan trošak. U toj “kulturi” nema mjesta za slobodnomisleće, kreativne i inovativne, po svom habitusu neovisne, ona je stvorena za manipulatore i manipulirane.

No, ona je i agresivna, po mnogočemu prijeteća, diskriminatorna i diskvalificirajuća. Na svoj način i militantna. Vojska, aktivna i pasivna ( veteranska ), ima poseban status, posebne zasluge i privilegije kao čuvar režima u ratu i miru, i pred njom običan civilni puk ima stajati u stavu mirno.

Nije stoga nimalo čudno da je u današnjoj Hrvatskoj, navodno sekularnoj i demokratskoj državi, upravo ministar obrane Damir Krstičević najpopularniji član Vlade. Potpuno apsurdno, jer Hrvatska je već 23 godine u miru, punopravna je članica NATO-a i EU, a i danas troši enormna proračunska sredstva za naoružavanje. Na štetu znanosti, kulture, obrazovanja, standarda građana.

Najpopularniji ministar ne zna vlastiti jezik!

Za te” trice i kučine” naš “ministar vojske” nema ni vremena ni senzibiliteta. Sav je usredotočen na polovne, tridesetogodišnje, islužene borbene letjelice s izraelskom markom proizvodnje. Svakako bolje od ulaganja u hrvatske pisce, umjetnike, kulturu koja je ionako niš’ koristi.

Naš je ministar, naime, polupismen čovjek, svom “uskopojasnom” vojnom obrazovanju unatoč. Taj ne zna ni vlastiti, materinji jezik. Njegov je vokabular na razini nižih razreda pučke škole, njegova retorika čak i u demagoškom smislu oskudna i jedva u dvije-tri fraze sažeta. “Naša pobjednička vojska” njegova je konstanta od koje ni korak ne odmiče, jer mu nove sintagme još nisu sasvim legle.

Ovaj hrvatski zaslužnik, general-ratnik-ministar toliko je bio zauzet izučavanjem i prakticiranjem vojnih vještina, da nije stigao savladati ni vlastiti jezik, pa bi bilo dobro da mu kolegica, ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak, pod uvjetom da prethodno i sama savlada pravopis, drži dopunsku nastavu iz materinjeg hrvatskog. Bilo bi to korisno za ministra kad se vrati poduzetništvu u kojemu je, u predministarskom razdoblju, nizao uspjehe. Zahvaljujući svojim ratnim zaslugama i bliskosti sa stranačkom i državnom nomenklaturom izgradio je vrlo solidan biznis. Njegove bivše tvrtke MSan i KING ICT i danas dobro posluju po već razrađenom “konzultantskom modelu” alla Ramljak i Texo Menagement…

Ministar im je prokrčio put, uveo ih ” u igru”, a sad mu je misliti na drugi posao, kako ostaviti dojam na naciju kao njezin brižni zaštitnik i spasitelj. Otkako ga je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović javno kritizirala kad je gorio Split, tvrdeći da je vojska stigla prekasno, radi čega je ministar uvrijeđeno podnio ostavku, ni za trenutak ne pomišljajući ozbiljno ostati pri tome, više nijedna nepogoda u zemlji ne može bez njega pred TV-kamerama i fotoobjektivima. I eto, narod ga drži najpopularnijim…

Hrgović- Lederer okvir za nacionalnu “kulturu”

A ako nam je prvi izbor ministar obrane koji ne zna vlastiti jezik, koji prakticira sukob interesa i gard maršala bez pokrića, kakav može biti okvir za nacionalnu kulturu?!

Možda onaj Ane Lederer, pročelnice zagrebačkog gradskog ureda za kulturu, koja na tu dužnost dolazi “političkom trgovinom” Milana Bandića i Esih-Hasanbegovićevih “Neovisnih za Hrvatsku”, čiji je i Lederer član, a koja umjetnost dijeli na podobnu i nepodobnu? S ambicijom da cenzurira one njezine produkte koji joj nisu ideološki po mjeri i ukusu. Ali joj je opskurni iscjedak hrvatskog nacižurnalizma,  bujičavi Bujanec, itekako po mjeri.

Dan nakon instaliranja na mjesto zagrebačke pročelnice za kulturu, bivša intendantica HNK Zagreb, teatrologinja, svojedobna zamjenica Zlatka Hasanbegovića dok je vodio resor kulture u Vladi, žučljiva Ana Lederer oplela je u medijima po kontroverznom, avangardnom redatelju Oliveru Frljiću. Njegov “politički aktivizam”, kako naziva Frljićev redateljski posao, ne može se, izjavila je Lederer, financirati novcem poreznih obveznika.

-Pretpostavljam da ima potencijalnih financijera za igrokaze njegovih ideoloških agitacija u kojima će- sigurna sam- besplatno i iz uvjerenja igrati njegovi istomišljenici. Njegov rad nema veze s društvenim angažmanom, jer se nijednim ozbiljnim problemom nikad nije ni bavio- “mljela” je po medijima arogantno i bez elementarne pristojnosti tzv. pročelnica za kulturu.

Hrgović i Lederer po istim notama…

I naravski, kako to u ovoj “kulturi Očenaša” redovito biva, u “kompleksu Frljić” učas je prepoznala ” njegovu galopirajuću mržnju na sve i svakoga što ima veze s Hrvatskom kao državom, a što je metastaziralo u govor mržnje koji je , pak, uništio- veli Lederer- njegovu teatarsku darovitost. Samo mala digresija: To je navlas isti model obračuna kakav koristi i hrvatski boksač Filip Hrgović nakon što demolira prostorije Hrvatskog boksačkog saveza, a kad ga prijave policiji on oplete po djelatnicima Saveza da su uhljebi i paraziti koji mrze sve što je hrvatsko…

Frljiću je zagrebačka “kulturna” pročelnica pridodala i nesposobnost da izrežira dramski tekst, pa se okrenuo režiji konteksta, izvrsno režirajući, veli Lederer, kontekst tobožnje fašizacije hrvatskog društva protiv koje se kritički bori svojim tobožnjim predstavama…
Zar je zbilja fašizirani hrvatski kontekst potrebno režirati?
Za Frljića je eskapada pročelnice “kazališna nepismenost u kombinaciji s enormnom količinom frustracija i osvetoljubivosti zastrašujuća”.
-Znače li ovoj personi išta imena kao što su Erwin Piscator, Bertold Brecht, Christoph Schlingensief, The Living Theater ili Bread and Puppet – da nabrojim samo nekoliko onih koji bi po njezinim kriterijima također završili u političko aktivističkom košu? Na njezinu žalost , svi nabrojani su svojim umjetničkim radom i relevantnošću u povijesti umjetnosti trilijunima svjetlosnih godina daleko od bilo čega što je ona ikada napravila. Zanima me- reći će Frljić u medijskoj replici- kad ovako lupa k’o Maksim po diviziji, je li ista ikada čula barem za koncept političkog kazališta? Ako, nije sa zadovoljstvom ću je upoznati s činjenicom da je isti dio nastavnog programa i na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, na kojoj, gle čuda, predaje i njezin dojučerašnji partner i bratić partijskog joj kolege Zlatka Hasanbegovića- Ozren Prohić.

Portal Novosti

 “Očenaš” ili emigracija za “nepoćudne”

I što god, kako to veli redatelj, “lupetala nova pročelnica kulture”, planova za Zagreb nema niti ih je imao i prije njezina imenovanja, jer 2019. i veći dio 2020. radi u Njemačkoj…

Da, baš kao što Dubravka Ugrešić, netom nagrađena Tportal-ovom nagradom za roman godine ( “Lisica” ) živi i radi u Nizozemskoj, u Amsterdamu. Od 1993. Jer je u “demokratskoj”Hrvatskoj zbog svojih kritičkih tekstova proglašena jednom od pet “vještica iz Rija”. Nenarodnim elementom, za kojeg ovdje neće sunce sjati. Ova svjetski priznata književnica, prevođena u Srbiji, BiH, Nizozemskoj i Americi, poslije punih 30 godina prima nagradu u Hrvatskoj. I ne slavi, ne osjeća satisfakciju ni kompenzaciju za godine “nepoćudnosti”. Jer je, kako reče na dodjeli nagrade,” tzv. hrvatska kulturna sredina postala u tridesetgodišnjem međuvremenu- nepismena. Ili u svakom slučaju nepismenija nego što je bila”, žalosno i tragično precizno detektira Ugrešićka.
A zašto nepismena?
“Zato što odlučujuća mjesta u hrvatskoj kulturi zauzimaju nepismeni, ne mislim pritom bukvalno, ljudi poput akademika, ministara, profesora, kulturne birokracije, koji to postaju zahvaljujući rodoljubnoj, a ne stručnoj orijentaciji. To je sredina- kaže književnica- u kojoj djela hrvatskih pisaca , pa tako i moje, podliježu arbitraži nepismenih, kao nedavno arbitraži klerofašističkih fanatika. Ukratko, svima nama vladaju nepismeni”.
I što se tu ima dodati? Ništa. Dijagnoza je apsolutno točna i beznadno dugoročna, a hrvatska kultura, hrvatski pisci i umjetnici, ukoliko nisu u službi državne politike, osuđeni na vegetiranje, besparicu i zatiranje talenta. Možda da izmole “Očenaš”? Ili im je poći u emigraciju. Jer, čini se, kod kuće je (naj)gore…

Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI