Neovisni novinarski portal
14.11.2018.
KOMENTARI / POLITIKA
Eskalira kriza u SDP-u : Za Davora Bernardića nema dobre izlazne opcije

Eskalira kriza u SDP-u :
Za Davora Bernardića nema dobre izlazne opcije

Čeka li SDP drama kakva se najavljuje cijelog tjedna? Odlazi li Davor Bernardić s mjesta šefa stranke i preuzimaju li vodstvo u SDP-u “pučisti”, dosad neimenovani inicijatori i pokretači peticije za opoziv predsjednika Partije? Što će učiniti Davor Bernardić, tragična figura ovog unutarstranačkog bratoubilačkog rata koji, s kraćim stankama, traje bezmalo otkako je Bero izabran za predsjednika? Hoće li kapitulirati i podnijeti ostavku, ili će pustiti da mu polome i zadnju kost prije negoli ode? A već su mu slomili dostojanstvo, autoritet, ponos. Što mu je još ostalo?

Ranko Ostojić, bivši Bernardićev protukandidat na zadnjim izborima za šefa stranke, u funkciji svojevrsnog startera označio je početak odlučujuće borbe otvorenim pozivom Beri da povuče odgovoran potez i napusti čelnu poziciju u stranci kako bi omogućio procese koji će, navodno, dovesti do boljeg SDP-a. Nije se zaklanjao iza peticija, pisama, demagoških parola, eufemizama. Naprosto mu je poručio: Bero, odlazi!

Bero odlazi,  Bero ostani…

Danas u SDP-u stoje u redu oni koji svome stranačkom šefu žele nešto reći, lavirajući između “odlazi” i “ostani”, pa peticija sustiže peticiju, a u kakofoniji poruka posredovanih javno, medijski, raspoznaje se samo jedno- nesloga, raskol i duboke podjele u stranci koja se bavi samom sobom još od odlaska Zorana Milanovića.
Ništa u SDP-u ne funkcionira, stranka je potpuno deklasirana, dezorijentirana, rasturena, zgažena osobnim interesima kojima je već predugo podređen interes stranke i građana koje socijaldemokrati pretendiraju zastupati.
Skupina okupljena oko Peđe Grbina i Siniše Hajdaša Dončića krenula je s peticijom uvjerena da ima kritičnu masu istomišljenika koji će svojim potpisom jamčiti nepokolebljiv stav o nužnosti Bernardićeve ostavke. Ali, nekako usred “prevratničke” akcije kao da se balon ispuhao. Dio daha oduzeo im je i oktet SDP-ovih gradonačelnika od kojih su neki naglo promijenili stranu pa sad javno vape da ih se ne sili na potpisivanje peticije. I dok jedni otvoreno deklariraju svoje nezadovoljstvo šefom Partije, drugi ga pokušavaju “spašavati” oportunizmom, vraćajući nabujalu rijeku ponovo u korito. No, može li se to više?
Bernardića su, kako bi to rekao Zlatko Komadina, izdali i oni koji su mu bili najodaniji. Franko Vidović koji je jedno vrijeme figurirao gotovo kao Bernardićeva sjena, odjednom najavljuje moguću ostavku u Predsjedništvu , tvrdi kako njegova stranka trenutno liči na dječji vrtić, ne krije da ga je Bero razočarao, nije opravdao njegova očekivanja, napravio je seriju gafova. Ali, nije mu po volji taj unutarstranački obračun.

– Ne razumijem kako ljudi u SDP-u mogu ići jedan na drugoga gore nego što idu na neku suparničku stranku- čudi se Vidović, kao da to nismo i dosad viđali još u slučaju sukoba Budiše i Gotovca i onog čuvenog, egzaltiranog povika:”Vrati ključeve Amruševe”. Ključevi su vraćeni, ali HSLS je završio raskolom koji se više nikad nije prevladao, i naposljetku potpunom političkom marginalizacijom. Može li to biti i sudbina SDP-a?
Može, naravno, ali je u ovom trenutku malo vjerojatno. Izglendije je da će Bero vratiti ključeve Iblerove…

Duga povijest SDP-ove bolesti

Povijest SDP-ove bolesti datira odavno, samo je dugo bila u latentnoj fazi, jer se sustavno minorizirala, ili ignorirala, da bi s Bernardićem naprosto eskalirala. Da je za šefa Partije nakon Milanovićevog odlaska izabran netko samouvjereniji, u nacionalnoj politici iskusniji i po sebi spretniji, bolest bi nastavila tinjati i vjerojatno ne bi još za dugo došla u sadašnju, terminalnu fazu. No, što je tu je. Sada bi doista tikva trebala puknuti. Stranka ne može bez lidera, a SDP ga u Bernardiću nema. To je postalo vrlo brzo jasno, ali je grešku u procjeni teško na prvu priznati. A i korektno je legalno izabranom predsjedniku dati šansu da pokaže što može. Pokazao je da ne može puno. Da je liderski, u osnovi politički, potkapacitiran. I nije ovdje stvar u tome da je Bernardić od početka dočekan na nož, iako je tomu točno, ali to za njegovu današnju poziciju nije presudno. Jer, da je tkogod drugi s čvrstim liderskim gardom, bio na Bernardićevom mjestu, izložen bočnim udarima, dezavuiranju od kolega, destabiliziranju i propitkivanju oportunosti njegova izbora, znao bi kako tomu stati na kraj.

Pa i ako bi tkogod pokušao raditi o glavi takvom, čvrsto u stranci usidrenom, autoritativnom i samopouzdanom stranačkom vođi, ne bi to sigurno uradio dvaput. Bernardića se, pak, može, dovoditi u pitanje svakodnevno, a da se baš ništa u suštini odnosa u stranci ne promijeni.

Nije fora kritičara šutnuti van po kratkom postupku, jer što ćete činiti kad se kritičari namnože. Stvar je u tome da ga argumentima, energičnim i jasnim stavovima ušutkate, da mu pokažete koliko je u krivu, da ga posramite jer se dao izmanipulirati od nekih koji su čuvali svoju glavu, a tuđu, navodno u interesu stranke, stavili na panj. Kritika je dobrodošla svakom lideru koji zna što čini i siguran je u dobro koje svojim djelovanjem proizvodi, ne za sebe, nego za druge. Ali, Bernardić nije takav profil političara.

Opoziv ili ostavka?

I nakon deset zagrebačkih godina na čelu SDP-a, uspio je ostati anonimniji od nekih provincijskih šefova SDP-ovih organizacija. Kakav je bio u SDP-u Zagreba, takav je nažalost ostao i na čelu SDP-a Hrvatske. Blijed, nespretan, politički nedarovit, nesposoban definirati političku poantu i prioritete, nedomišljat, loš govornik, pa čak i žalosno neduhovit. Kako bi takav partijski vođa mogao homogenizirati članstvo, kako bi mogao uspješno držati stranačke konce u svojim rukama, kamoli se nametnuti kao autoritet ne samo u SDP-u nego i u državi. A Bero veli kako ima “dovoljno znanja i hrabrosti da bi bio premijer”. Možda ludosti, jer hrabar je onaj koji spremno ulazi u bitku znajući kakva mu je strategija, taktika i cilj. A Bernardić možda sluti što bi cilj trebao biti, no pojma nema kako do njega stići.
Dakle, što god se dogodilo u ovoj, najnovijoj epizodi unutarstranačkog obračuna u SDP-u, jasno je da Davor Bernardić nije rješenje za tu stranku. I jasno je da s njim, ako ode, treba otići i Predsjedništvo koje ga je u sedlu održavalo, ne radi njega koliko radi vlastitog komoditeta ili oportuniteta.
Za Bernardića, kome u obranu svi mogu tek reći da je pošten, ali to automatizmom ne znači i sposoban političar, nema dobre izlazne opcije. U svakoj je gubitnik. Ako dozvoli da ga svrgnu oponenti prikupljanjem potpisa za pokretanje procedure opoziva, to će imati katastrofalne posljedice za stranku, mada bi on sam eventualno mogao i preživjeti glasanje na Konvenciji ili Glavnom odboru. Ali, i da još jednom preživi glasanje o povjerenju, kakva je to satisfakcija? Što znači voditi stranku u kojoj vam pola članstva okreće leđa? Teško bi Bernardić, da ostane i dva mandata, naučio politički zanat i postao lider sa snagom i autoritetom. Ali, bi SDP potonuo toliko duboko da mu se ni traga više ne bi vidjelo…

Igrač s klupe

S druge strane, ako podnese ostavku, bit će to znak njegove konačne kapitulacije i sloma. Nije ni pola mandata uspio odraditi, a mora otići. Čak je i Karamarkovo neslavno vođenje HDZ-a izguralo mandat do kraja. No, i ostavka je bolja od nastavka “cipelarenja” kakvo ne bi podnijeli ni puno čvršći od njega. I za njegovo zdravlje i samopoštovanje, ali i za zdravlje SDP-a.
Kako bilo, Davor Bernardić, je nakon odlaska s vrha SDP-a osuđen na političku marginu. Teško da će dobiti drugu priliku, osim ukoliko ne promijeni stranački dres, i eventualno se utješi kod svog nekadašnjeg mentora Milana Bandića. Naprosto nije materijal za političkog reprezentativca, više za igrača s klupe. A nekim igračima doista je bolje na klupi ostati, jer ako ne dobiju priliku zaigrati, uvijek mogu sanjati kako bi bilo da su priliku imali…

Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI