Nedjelja je. Turističko ljeto je već odavno počelo. More je pretoplo za ovo doba godine, kolone Japanaca se kontinuirano slijevaju ulicama Dubrovnika, Šibenika itd., po Splitu se američka mladež zabavlja uz pomoć boca, u Lidlu i Kauflandu Nijemci, Česi i Mađari pune kolica, a našijenci užurbano krče preživjele priobalne šumarke i tzv. divlje plaže, osvajaju neraspačano priobalje, postavljaju klima-uređaje i keramiku, krevete i kuhinje u nove apartmane itd. Pametni ljudi odavno upozoravaju kako nepromišljeni odnos prema razvoju turizma, nesmiljena eksploatacija vlastitih pejzažnih i prirodnih vrijednosti, prekomjerna gradnja u priobalju, nebriga prema zbrinjavanju smeća i otpada, nepoštivanje vlastitog kulturnog nasljeđa i transformacija stanovništva u apartmandžije, sobare i konobare – Hrvatsku neće odvesti u dobrom smjeru.
Među njima je i povjesničar umjetnosti i bivši rektor splitskog Sveučilišta prof. dr. Ivo Babić, koji odavno govori o toj problematici, te posebice o urbanocidu i kulturocidu koji pogađa naše priobalne gradove. Slobodna Dalmacija je nedavno objavila intervju s dr. Ivom Babićem autorice Jasenke Leskur Staničić naslovljen: Ugledni profesor koji je ušao u ‘rat’ s Ecclestoneom i spasio trogirsku školu: Dalmatinski gradovi će postati šuplje kulise s domorocima koji će glumiti folklor. Na poveznici u naslovu možete pročitati čitav intervju, a mi posuđujemo izvatke iz razgovora.
„Zimmer frei ideologija“
Kakvu budućnost predviđa dr. Babić starim hrvatskim gradovima?
Dr. Ivo Babić
– Trogir danas nema, izgleda mi, neku sjajnu, budućnost, kao ni mnogi stari gradovi. Ne vidim je ni u Hrvatskoj u globalu. Mi pripadamo malom narodu koji nestaje. Trogir izumire, Hrvatska izumire. A ova nova izgradnja što nastaje zadnjih pedesetak i više godina, gotovo da i nema urbanih obilježja. Ni stanovništvo nije urbano. Pojavljuju se perverzne ideje da se naplaćuju ulaznice u stare gradove, da se postave rampe, ali – grad je živi organizam. Grad ne čine zgrade, nego ljudi koji unutra stanuju. Kuće ako se ne otvaraju, brzo se urušavaju. Nije dobro ako se na prozorima ne suše lancuni i pelene. Dakle, i Trogiru predstoji depopulacija, a on će se pretvoriti u nekakvu ruševnu sezonsku atrakciju, kao objekt intenzivne eksploatacije. Ili kako se kaže u novoj frazeologiji, u predmet turističke ponude. To je ne baš sjajna budućnost – smatra dr. Babić.
Dr. Babić je javnosti poznat i po tome što se usprotivio namjeri vlasnika poduzeća za utrke trkaćih automobila Berniea Eccelstonea da trogirsku staru školu pretvori u kockarnicu za dokone bogataše.
Prodavačica razglednica u Šibeniku (foto TRIS/G. Šimac)
– Nadvojvoda Ferdinand osobno se brinuo da Trogir dobije dolične zgrade škole i suda, tako da bi se uklopile u povijesni ambijent. Međutim, kad je došao u Trogir onaj vozač Formule 1, čuven i kao veliki neplatiša poreza, Ecclestone, kad je stupio na trogirsku obalu i vidio školu, uskliknuo je: „Ma kakva škola? Kasino!“. Pokušalo se školu koja radi u dvije smjene, jer djece još ima, maknuti, samo da ovu zgradu mogu pretvoriti u hotel. Trogir je mrtav pola godine, a nešto najljepše što je ostalo u njemu je brujanje škole. Ima jedna stara hrvatska riječ, „graja“, za cvrkut ptica u grmlju – ti su dječji glasovi nešto tako radosno u ovoj tuzi, u ovom općem raspadanju. To je ta „zimmer frei ideologija“, koja bi sve podredila turizmu. O čemu i „piskaram“ već desetljećima. – kaže dr. Ivo Babić.
Dakako, dotiče se i dalmatinskog krajolika, a za koji aktualno političko-građevinsko-investitorske strukture vide samo kao resurs koji se na brzinu dade unovčiti, te usput bespovratno uništiti.
Kad nas se zasite, otići će u Afriku
– Ono najvrjednije što je imala Dalmacija, to su povijesne jezgre. One propadaju od Splita do Dubrovnika zbog potpuno pogrešnog odnosa prema njima. A drugo, ono ne manje vrijedno, to su čudesni krajolici. Ako je išta ovdje zadivljujuće i vrijedno, to je kaligrafija, taj predivni rukopis prirode s uvalama, niskama otoka otočića, grebena. Sad smo u fazi kad je presudno dočepati se komadića obale za apartmane, i u par mjeseci dobiti zaradu od koje se može preživjeti cijelu godinu. Imamo i nove riječi, „apartmanizacija“, „betonizacija“. Postoje pokušaji u svijetu da se nešto ispravi, da se kontrolira rast turizma, ali kako spasiti uvale koje betonizirane, s miniranim sikama koje su bile preoštre za mekoputne stražnjice? Zmajevo jezero kod Rogoznice, prirodna znamenitost, sasvim je nagrđeno: okolo jezera su izgrađene kućetine, u moru su betonski vezovi. Nasipavanjima se proširila marina do same ograde groblja u Segetu. Gledao sam neki projekt za akvatorij pred Vodicama. Tamo izranjaju neki umjetni otoci – privezišta, izgledaju kao ona u Dubaiju. Naši „vizionari“ su dalekovidni; njima su uzori daleko: Ibiza, Dubai, Miami, ne pada im na pamet mogućnost nadovezivanja na osebujnosti kulturnih i prirodnih vrijednosti Dalmacije – upozorava dr. Babić.
‘Domorodac’ sjedi i puši, turisti prolaze (foto TRIS/G. Šimac)
Ukazuje i na ilustrativan primjer jednog trogirskog otočića.
– U trogirskom akvatoriju, opet, ima jedan otok, zove se Vela Kluda. Tako je dojmljiv, kao da je iz bajke „Otok s blagom“. Malen je, a sav je raščlanjen, visok, naočit. Sad na tom zaista minijaturnom otočiću, saznajem, gradi kuću jedna Austrijanka. Naravno, to ne bi smjela u svojoj zemlji. Rasprodaje se sve i sva, privatni otoci, lovišta. A kad se turisti zasite naše obale, kad već bude prevelika gužva na kopnu i moru, poći će u sjevernu Afriku ili negdje drugdje. Gdje će moći nemilice trošiti netaknute prirodne potencijale – predviđa profesor doktor Babić.
Bez okolišanja definira prevladavajuće stanje (ne)svijesti lokalnog življa, te lokalnih i nacionalnih političkih dužnosnika.
Kokošari i sitne seoske lopuže
– Zgrabi tko što može! Živimo u tzv. divljem kapitalizmu, u tranziciji, međutim, osim podjela „kapitalizam“ – „socijalizam“, ima nešto što je fatalnije – i desni i lijevi političari „istu su mater sisali“. Kakva je razlika između tzv. velikih, malih i srednjih Hrvata? Naime, isti je to kulturni supstrat. Tko smo mi? Jedan mali neurbanizirani narod, brdsko-planinska, u biti stočarska populacija, bez urbanih tradicija, raštrkani u prostoru. Mi smo u fazi seobe naroda na more. Kako dograbiti makar djelić obale? Kako kupiti tvornicu u bescjenje da bi ju se uništilo i skupo prodalo kao građevinski teren? Pamćenje mi seže u „doba mraka“ kako je jedna „gospođa“ iz Zagreba prolila kiselinom ljude koji su se kupali na „njenoj“ plaži. Ja sam to spomenuo u jednom članku. Naivno, tada sam bio mnogo mlađi, citirao sam pjesmu Ante Cettinea, „Molitva za moju uvalu“. Molitvu za životinje, za lastavice, za nedirnutu prirodu, u doba kad je privatizacija tek počela. I tadašnji drugovi, koji su sada već „operjala“ gospoda, naveliko su uzurpirali obale. I onda, kako i danas, vladao je sustav vrijednosti svojstven kokošarima, sitnim seoskim lopužama, koji pokušavaju kompenzirati stoljeća oskudica i gladi – kaže dr. Ivo Babić u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji.
Rimljani nakon opsade (foto TRIS/G. Šimac)
Ako se ovako nastavi (a nastavlja se), Hrvatska će biti mala zemlja za veliku razonodu, parafrazira poznati turistički slogan dr. Babić. Gradovi će biti luna-parkovi, veli on, no neki od njih su to već postali, čini se.
-Ja pamtim splitsku Pjacu punu splitske mlađarije, s veselim žamorom u zraku, a danas je, osim ljeti, uglavnom, prazna. Zaprepastila me avetinjska slika zimskog Splita! Moglo bi se snimati film sličan „Smrti u Veneciji“. Izgubili smo kulturu druženja. A čovjek je najbogatiji u kontaktu s drugima! Tvrde da je samoća štetnija i od pušenja. Gradovi, posebno povijesne jezgre, osim možda Zadra zbog njegove mlađarije na Sveučilištu, će postati sezonski gradovi, koji živnu ljeti neprirodno žestoko. Hrvatska će biti mala zemlja za veliku razonodu, a gradovi kao neki lunaparkovi ili poput šupljih kulisa s domorocima koji će glumiti folklor. Da parafraziram naslovom jedne knjige, „Portret koloniziranih“, mi smo već polako mentalitetom kolonizirani, spremni na sve ustupke, rastezljivi, podatni, spremni izmišljati nove „turističke ponude“, poput ljetnih karnevala i trke magaraca – kaže prof.dr. Ivo Babić.
Više pročitajte u intervjuu u Slobodnoj Dalmaciji.
Javni WC kod šibenskih znamenitosti (foto Tris/G. Šimac)
