Neovisni novinarski portal
27.5.2018.
INTERVJUI / LJUDI
Intervju s povodom/ Ivica Šimić, knjižničar s tri diplome, autor kninske monografije: Bio sam premlaćivan u po’ bijela dana, na glavnoj ulici, i nikoga nije bilo briga…

Intervju s povodom/ Ivica Šimić, knjižničar s tri diplome, autor kninske monografije:
Bio sam premlaćivan u po’ bijela dana, na glavnoj ulici, i nikoga nije bilo briga…

Ivica Šimić ( 45 ), magistar novinarstva, sveučilišni specijalist komparativne politike, knjižničar, novinar, aktivist, glazbenik. A iznad svega Kninjanin koji je svoju duboku povezanost s rodnim gradom ukoričio u posebnu posvetu zavičaju, monografijom ” 2025 godina grada Knina” kojom su grad i autor ostvarili trajni savez. Ivica je od 2013. zaposlen kao knjižničar u kninskoj Narodnoj knjižnici, a na Veleučilištu je utemeljio kolegij “Odnosi s javnošću u tvrtkama i umijeće javnog nastupa”.

Ovaj bivši novinar, osnivač , predsjednik i aktivist udruge HUK ( humanost i urbana kultura), bavio se i rock glazbom kao glazbenik i skladatelj, a začudo, doima se , svemu tome unatoč , prije kao introvertirana, negoli ekstrovertirana osoba kako to može sugerirati njegov životopis. Ivica nije medijski eksponiran, ali je sam po sebi, po onome što godinama u Kninu radi, svojevrstan medij. Zato je ovaj intervju s autorom kninske monografije , koliko priča o Ivici Šimiću, toliko i još više o Kninu samom.

Ivica (foto TRIS/G. Šimac)

“Opsesivno-kompulzivni poremećaj”

Ovih dana u Kninu je, doslovce uz sudjelovanje cijelog grada promovirana tvoja knjiga o Kninu. Monografija, ali sa značajnim pisanim sadržajem, dakle, tvojim izravnim doprinosom. Koliko ti je trebalo da prikupiš građu i napišeš knjigu koja ima ambicije ozbiljnog povijesnog, zavičajnog štiva?

Knjigu sam radio četiri godine. Nije to, naravno, bilo intenzivno, svaki dan, ali jest studiozno. Volim u šali reći da sam nekad na granici opsesivno kompulzivnog poremećaja, odnosno, kad se nečega uhvatim, a to nešto smatram bitnim, ne puštam to i koristim sve raspoložive i neraspoložive resurse dok to, po meni, ne bude dobro.

– Zanimljivo je da se u gradu, koji godinama živi na rubu, oslanjajući se na potpore države i velike socijalne pakete pomoći, nađe i novca i razumijevanja za jedno takvo izdanje koje se čini prilično ozbiljnim, pa i luksuzno opremljenim?

Da, kapa dolje za ljude u Gradu. Pomogli su i to iskreno, sa srcem. Shvatili su to kao nešto svoje. Netko mi je od njih bio rekao „do promocije je knjiga tvoja, a od promocije od svih nas“. Da je bilo od srca, vidjelo se na zadnjoj sjednici Gradskog vijeća koja je započela kratkim predstavljanjem knjige, što je potpuni presedan i kada su i predsjednica vijeća i gradonačelnik prilično emotivno govorili o monografiji. Što se novca tiče, nije to sad nešto ni preskupo da bi bilo tko bio zakinut zbog knjige. Na kraju krajeva, Grad je sada, koliko imam uvid, financijski stao na noge tako da napokon za kulturu generalno može biti više novca.

Razmišljam o novoj knjizi…

-Tko ti je sve pomogao da knjiga o Kninu izađe na svjetlo dana – u profesionalnom i materijalnom smislu?

Moj prijatelj Mićo Samardžija je bez ikakve naknade radio golemi posao dizajna i grafičke pripreme, dr. Marko Sinobad je od samoga kretanja u pisanje knjige pružao stručnu pomoć iz njegovih domena, povijesti i arheologije, a Goran Zelić mi je prepustio objavljivanje brojnih fotografija iz njegove privatne zbirke. Brojne stare slike dao mi je i Milorad Dujmović. Profesionalni fotografi Aleksandar Gospić, Damir Mijakovac i Mićo Samardžija besplatno su dali svoje nove fotografije kninskih prirodnih ljepota. Kako se radi o interdisciplinarnom djelu, trebalo mi je i amenovanje stručnjaka iz pojedinih disciplina, kao stručnih recenzenata, a u knjizi ih imam ukupno šest. Osim glavnog financijera, Grada Knina, puno je pomogla i Šibensko-kninska županija. Sve su to pomoći bez kojih ove knjige ne bi bilo.

-Bio si novinar, radio za brojne hrvatske redakcije, aktivist, glazbenik, a danas radiš kao knjižničar. Je li to “posao s predumišljajem”, da ti ostane dovoljno vremena, možda, i za kakvu novu knjigu?

Postoji taj nekakav stereotip da u knjižnici ostaje vremena za druge stvari, ali posao u knjižnici nije samo zaduživanje i razduživanje knjiga, ima tu puno pozadinskih, nevidljivih poslova poput praćenja literature, nabave i obrade knjiga, ali i „neknjižničnih poslova“ poput organiziranja kviza, pisanja godišnjaka, organiziranja kulturnih događanja u knjižnici… Veći dio vremena knjigu sam pisao doma, a kad bih to radio u knjižnici, moj knjižnični posao preuzimala bi moja kolegica Ivanka kojoj se još jednom zahvaljujem. Bit ću iskren, razmišljam o novoj knjizi, ali ovaj put neće biti zavičajne tematike. Zasad bi rekao samo toliko…

– Čini se da si svome školovanju posvetio priličnu pažnju. Što si sve završio i imaš li u planu možda kakav novi doktorat?

Da, imam tri fakultetske diplome od kojih je jedna poslijediplomska. Završio sam za magistra novinarstva, magistra bibliotekarstva i sveučilišnog specijalista komparativne politike. Mislim da bi to za ovaj život bilo dovoljno. Ne pada mi na pamet ganjati četvrtu diplomu.

Kad sam se u 36-toj našao na ulici, bez posla, odlučio sam ne talasati više…

-Što je presudilo da ti novinarstvo postane sekundarno zanimanje? Je li ti danas žao što nisi ostao primarno novinar?

Do svoje 36. godine svojim novinarskim radom sam išao glavom kroz zid. Zbog beskompromisnog guranja istine koja često nije odgovarala vlasti i establishmentu imao sam velikih problema. Bio sam premlaćivan, na glavnoj ulici u po’ bijela dana, izvršen je pokušaj ubojstva na mene, višekratno mi se prijetilo ubojstvom, dobivao sam otkaze… Na kraju skužiš da nikoga nije briga za tebe osim tvoje obitelji i najboljih prijatelja. Da mali prst neće za tebe pomaknuti niti oni za čija prava si se borio. Skužiš da ni tvoju struku i tvoj strukovni ceh nije briga za tebe jer si lokalni novinar u nebitnoj provinciji, pa to nije medijski atraktivno kao kad se premlati novinar u Zagrebu. Kada sam 2009. godine, u 36-oj godini, po tko zna koji put ostao bez posla i našao se na ulici bez egzistencije, odlučio sam biti pragmatičniji i ne talasati, odlučio sam sačuvati svoje zdravlje i osigurati egzistenciju dostojnu čovjeka. Od 2013. godine novinarstvom se bavim sekundarno, vodeći Huknet gdje prakticiram čisto lokalno agencijsko novinarstvo koje za sobom ne vuče previše stresa. A novinar je danas teško biti, ovisan je o oglašivačima, o klikovima, o lokalnim moćnicima, često i despotima, o vlastima na svim razinama, o političkim strukturama, o nesposobnim i korumpiranim urednicima i vlasnicima medija. Ne pada mi na pamet da mi to ikad više bude primarno zanimanje.

Knjiga i autor (foto TRIS/G. Šimac)

– Osnivač si portala HukNet. I danas ga uglavnom sam “puniš” , ali nisi više i njegov vlasnik? Zašto?

Nisam vlasnik zato jer sam u poduzetničkom smislu tudum, ono, potpuno netalentiran za poduzetništvo. Imao sam sreću što je moj prijatelj Lećo vlasnik tvrtke Median (koja je vlasnik i ŠibenikIn-a) pa sam brzo s njim dogovorio preuzimanje HukNet-a.

– Nakon rata tvoja se obitelj, pretpostavljam, vratila u Knin iz izbjeglištva. Kad si otišao studirati, kako to da si se ipak vratio u Knin, iako, znamo svi, većina mladih ljudi s odlaskom na fakultet obično raskida i svoje “zavičajne veze”?

Mi smo Kninjani malo ludi po tom pitanju. Volimo svoj grad i zavičaj preko svake mjere i granice. Puno sam patio za Kninom kada sam bio u progonstvu. Nije mi uopće ni u primisli bilo 1995. godine da ostanem u Splitu. Odmah sam se poslije Oluje vratio u Knin i relativno brzo našao i posao te evo ostao do danas.

“Majstore, što si napravio za ovaj grad ?”

-Knin je danas relativno uređen grad, ali sa sve manje stanovnika. U zadnjih par godina grad je napustilo 4.500 ljudi. Zašto mladi odlaze iz Knina? Gradonačelnik Marko Jelić nedavno se javno požalio kako Grad raspisuje natječaje na koje se nitko ne javlja… Dakle, nije manjak posla glavni razlog egzodusa…

Da, ovo stanje sa iseljavanjem je prilično ružno i depresivno. Ali ja nekako mislim da je ovo trend koji ima svoj početak i svoj kraj – kada će ga zamijeniti neki drugi trend. Neće Knin propasti jer ima ogromne potencijale koje će netko nekada morati iskoristiti. A, evo, radi se na tome. Samo pomicanje ulaska Nacionalnog parka u Knin će puno toga preokrenuti. Napokon se počelo raditi i na pravom brendiranju tvrđave. I, što bi rekao jedan moj prijatelj, ostat će u gradu oni koji ga vole i bit će nam dobro. Glavni razlog egzodusa je trend i rekoh, taj trend će imati svoj kraj. No, Knin ima dodatni problem da u njemu ima i ljudi koji nisu pustili korijene u ovom gradu i kojima nije teško bilo razviti jedra.

-Kako je danas živjeti u Kninu iz perspektive jednog angažiranog i svestranog čovjeka koji se bavi i pisanjem i glazbom i društvenim aktivizmom?

Kada imaš svoj krug ljudi, dovoljno obaveza koje te ispunjavaju i živiš u gradu kojega voliš, to je odlična kombinacija. Naravno da život u malom gradu ima svojih nedostataka, manjak je društvenih i kulturnih zbivanja i manje je šanse da upoznaš nove ljude, ali i život u velegradu također ima puno mana. Kada staviš sve na vagu, mislim da je u Kninu bolje.

-Što bi trebalo učiniti da Knin postane mjesto poželjno za život?

Da ljudi koji vole grad počnu svim srcem raditi za taj grad. Na svim razinama. I na svaki mogući način, lobiranjem, davanjem ideja, pisanjem i realizacijom projekata, otvaranjem malih obrta, društvenim i kulturnim aktivizmom… I da svatko sebi postavi pitanje, „majstore, što si napravio za ovaj grad?“.

Ramljak i njegov Cafe bar A3

-Kako je danas biti Kninjanin? Smeta li te percepcija da je Knin grad koji živi od socijalne pomoći i posebne državne skrbi, u koji se dolazi da bi se koristile državne povlastice ali ne i da bi se pomoglo vlastitim doprinosom bržem razvoju grada i njegovim boljim perspektivama?

Takva će percepcija biti dok mi ovdje ne stvorimo neku drugu. U gradu su sada ostale dvije skupine ljudi. Ostali su korisnici socijalne pomoći i njihov broj identičan je sada kao i prije pet godina. Druga skupina su potentni ljudi koji iz grada u dobrom postotku nisu otišli zato jer ga vole. U tim ljudima je šansa.

-Baviš li se i danas glazbom? Koje su tvoje glazbene preferencije? Što sviraš, što slušaš, ideš li na koncerte i izvan Knina, možda i izvan Hrvatske?

Trenutno pauziram sa glazbom, ali samo pauziram. Sviram nekoliko instrumenata, no bas gitara mi je primarni. Sviram i slušam alternativnu glazbu i idem na koncerte i izvan Knina. Ali ovdje moram pripomenuti da zadnjih 12 godina u Kninu bar dva puta mjesečno imamo koncerte recentnih, kvalitetnih bendova domaće i inozemne nezavisne glazbene scene. Zahvaljujući mom prijatelju i velikom entuzijastu i kulturnom aktivistu Jugu Ramljaku koji je od Cafe bara A3 napravio kulturnu instituciju, punkt nezavisne kulturne scene cijenjen u Hrvatskoj i regiji. Posjeta na žalost nije velika i puno je manja od cajki, ali Jug i njegovi posljednji Mohikanci se ne predaju.

– Osjeća li se u Kninu dolazak i stasanje nove generacije, mada i ovako okrnjene “irskim sindromom”?

Mlade generacije su na žalost sve pasivnije, nezainteresiranije i kulturno neobrazovanije i nezahtjevnije. Vrhunac kulturnog života kod većine mladih je odlazak na Daru Bubamaru i ostale cajke, a vrhunac aktivizma lupkanje palcom po pametnom telefonu.

Trenutno gubimo 0:3, ali još možemo dobiti…

-Knin se nakon rata demografski značajno restrukturirao, ali mnogi od onih koji su svojedobno došli, privučeni državnim stimulacijama, otišli su. Vraća li se Knin svojoj izvornoj strukturi i autohtonom suživotu Hrvata i Srba?

Da, dosta je njih došlo radi povlastica i Knin im je bio usputna stanica. A jao gradu u kojem žive ljudi koji ga ne vole. Ali moram napomenuti da je dosta ljudi koji su ovdje došli zavoljelo ovaj grad. Ti ljudi su ovdje preko 20 godina i ja ih smatram Kninjanima. Ti što su otišli i neka su. Ne trebaju nam. Gradu trebaju ljudi koji ga vole. Bez obzira jesu li Hrvati ili Srbi, domaći ili doseljeni.

-Kako od paradnog, Knin pretvoriti u grad rada i reda, gospodarskog i turističkog zamaha, kulturnih i društvenih događanja vrijednih pažnje i potpore? Dokle će se Knin u svijesti političkih elita spominjati samo u prigodama Oluje i nekih vojnih obljetnica?

Morat ću se ponoviti. Tako da svatko od nas koji voli ovaj grad da svoj prilog, idejom i radom. I rezultati će doći. I moramo mi među sobom stvoriti nekakvo optimističko ozračje, nekakvu dobru energiju i pobjednički duh. Nogometnim rječnikom, sad gubimo 0:3, ali polako počinjemo biti svjesni da rezultat možemo preokrenuti, da možemo dobiti. Kao Liverpool u finalu Lige prvaka 2005. protiv Milana.

Ivica Šimić (foto TRIS/G. Šimac)

 

Tags: , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI