Neovisni novinarski portal
26.4.2018.
KULTURA
Promocija knige Judi i beštije (Foto: TRIS)

‘Judi i beštije’:
Predstavljena zaboravljena knjiga Miljenka Smoje

Promocija knige Judi i beštije (Foto: TRIS)

Knjigu su u Kulturnom centru Mesnička u Zagrebu predstavili književnici i novinari Ivica Ivanišević i Miljenko Jergović.

Rukopis „Judi i beštije“ napisan je na ljeto i jesen 1991. u Supetru na otoku Braču. Za njegovo objavljivanje zaslužan je Fjoror Feđa Klarić, fotoreporter Slobodne Dalmacije, koji je rukopis pronašao u ostavštini Miljenka i Lepe Smoje.
Ivica Ivanišević jučer je iznio svoju teoriju kako je i zašto ova knjiga objavljena 23 godine nakon smrti autora.
– Zašto je Feđa otkrio ovo djelo? Prvo, on je umirovljenik, dakle ima višak slobodnog vremena. Drugo, on je nasljednik autorskih prava udovice Miljenka Smoje i pohlepan je. Tako da je ovo vjerojatno tek prvi u nizu otkrivenih Smojinih djela. U sljedećih desetak godina izlazit će kao na tekućoj vrpci – rekao je Ivanišević, dok ga je Feđa Klarić fotografirao iz prvog reda nevelike dvorane Kulturnog centra Mesnička.
– Što se tiče ove knjige – nastavio je Ivanišević – da Smoje može ustati iz mrtvih, svima bi nama trebao dati trisku, jer mi smo znali da ovaj rukopis postoji. Čak su njegovi dijelovi izlazili u Globusu i svi smo na taj tekst uredno zaboravli. A kako, hvala Bogu, Smoje nije netko nad čijom bi se baštinom brinula Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, onda se morao brinuti Feđa Klarić, i da nije njega ovaj rukopis bi završio u smeću.
Predstavljači knjige jučer su se složili da su Smojina djela zapravo prirodna ekstenzija njegove dugovječne rubrike „Dnevnik jednog penzionera“, koja je počela izlaziti 1979., nešto što je, istaknuo je Ivica Ivanišević, u tiskanim medijima anticipiralo pojavu reality showa.
– Naime, on je stvorio žurnalističku formu u kojoj on zapravo piše svoj dnevnik, puštajući da o njegovoj svakodnevnici govore ljudi s kojima se druži, imao je svoju stalnu postavu “glumaca”. „Judi i beštije“ fingiraju istu formu, samo što ovu knjigu piše temeljito drukčiji Miljenko Smoje, puno gorči, puno sumorniji, puno uplašeniji i na neki način ovo je najosobnija knjiga koju je Smoje napisao, knjiga koju pametni čitatelj  može čitati kao neku vrstu emocionalnog striptiza.

Dva Miljenka: Smoje i Jergović (Foto: TRIS)

Da se radi o najosobnijoj Smojinoj knjizi, složio se i Miljenko Jergović.
– Ovo je jedina njegova knjiga koja je pisana u vremenu kada nije postojao fiksirani svjetonazor o svijetu oko nas. To je ’91. godina, vrijeme kad zapravo ljudi još uvijek nisu znali što da misle. U naknadnoj interpretaciji stvari pokazat će se da su oni znali što da misle još od stoljeća sedmog i Hrvati su se zaista uspjeli uvjeriti da ono što danas misle, da su to mislili oduvijek. Međutim, ’91. to tako nije izgledalo, čovjek ni sam sa sobom nije bio načisto, a kamoli sa svojom okolinom. To bi se moglo nazvati dezorijentiranost. No, ta njegova dezorijentiranost je na parakdoksalan način najtočnija moguća orijentacija, ne samo u odnosu na to vrijeme, nego čini mi se i u odnosu i na sva druga vremena – rekao je Jergović te nastavio:
– Čini mi se da je upravo to razlog zašto je ovaj rukopis tako dugo bio nepostojeći, zaboravljen, negdje zagubljen. Recimo, na jednom mjestu, koje je možda najneobičnije mjesto u knjizi, Smoje nakon ne sjećam se više kojeg srpskog zločina kaže da bi bacio atomsku bombu na Terazije. Dakle, taj Smoje koji ’91. godine baca atomsku bombu na Beograd, zapravo nema veze s nijednim drugim Smojom, ni s onim do ’91., niti s onim nakon rata. Tad je to bio prirodni refleks čovjeka koji je ojađen i zgrožen nad nečim što se dogodilo. Takve rečenice su se u ono vrijeme vrlo lako izgovarale. Ali nakon što su prošla neka vremena, jedni su takve rečenice postavili u svoje životne, političke ili religijske programe, a drugi su se takvih rečenica ili sramili ili zaboravili da su ih ikad izgovarali. No, takve rečenice su u ovoj knjizi silno važne. Iz današnje perspektive, iz perspektive naših ispranih mozgova – pri tome ne mislim da medijsko i političko ispiranje, nego mozgove isprane životom i protokom vremena –neke stvari djeluju potpuno nevjerojatno, poput njegove stalne izmjene raspoloženja. Takoreći, na početku rečenice laje na četnike, a na kraju rečenice je već na ustašama. To je zapravo prirodna stvar u tom trenutku i tom raspoloženju. Smoje nas, i ne znajući što čini, vraća tim nekim emocijama i toj nekoj važnoj, korisnoj i plemenitoj zbrci naših misli i naših duša. Ta zbrka koju donosi ova knjiga je zapravo nešto u ovom terenutku najdragocjenije i čini mi se da je ova knjiga objavljena u pravom trenutku.
Na promociji je ulomke iz knjige „Judi i beštije“, koju je Smoje pisao pod radnim naslovom „Ratna kronika Maloga mista“, čitala nacionalna dramska prvakinja Zoja Odak. Knjigu je objavila izdavačka kuća Hena com.

 

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI