Neovisni novinarski portal
17.6.2018.
POLITIKA
Na oltaru domovine: Gutaj, moli, ne voli…

Na oltaru domovine:
Gutaj, moli, ne voli…

Slučaj šestogodišnje sirijske djevojčice Madine Husini koja je izgubila život pod naletom vlaka, hodajući uz željezničku prugu na granici između Hrvatske i Srbije, na naše institucije, napose represivni aparat, čini se, nije imao nikakvog učinka. Iako je teško zamisliti da itko s imalo humanosti taj tragični događaj, može tako lako zaboraviti, kod nas je to žalosna činjenica. Ovih je dana policija ponovo postupila gotovo jednako bešćutno kad je protjerala sa svoga državnog teritorija 9-godišnje dijete koje nije bilo s roditeljima. Bez milosti, bez imalo interesa za njegovu sudbinu, bez krzmanja i straha što bi se usamljenom dječaku koji bježi pred nasiljem i smrti, moglo dogoditi.

Zakonu unatoč. Jer naši su zakoni ipak pretpostavili da smo bolji i odgovorniji ljudi i predvidjeli da ćemo u takvom slučaju djetetu dodijeliti skrbnika koji će se potruditi da dijete bude na sigurnom, u toplom, sito i zbrinuto. Makar privremeno. Ali nismo. Naprosto je protjeran…

I mi smo bili izbjeglice …

Kad smo samo postali tako bešćutni, samoživi i uskogrudni? Kako smo tako brzo zaboravili kakvu smo ratnu kalvariju prošli i koliko nam je značila pomoć i otvorenost svijeta prema našim nevoljama i potrebom raskućenih za sigurnim smještajem? Mnogi su našim izbjeglicama i prognanicima otvorili vrata svoje zemlje, svojih domova, ustanova, dali im priliku da rade i normalno, na sigurnom, žive, da školuju svoju djecu, da za njih grade bolje perspektive, odgajaju ih u slobodi i demokraciji, uče toleranciji i zahvalnosti. No, jesmo li zbilja i u tome „ponavljači“?
Jesmo li išta naučili, ako danas, kad ponovo možemo živjeti u svojoj zemlji slobodni i sigurni, tu slobodu i sigurnost odbijamo dati onima koji je nemaju? Umjesto empatije i pomoći koju smo i sami trebali i doživjeli od drugih, mi danas demonstriramo primitivni, ksenofobični egocentrizam i animozitet spram imigranata, koji prolaze istu tragediju koju smo mi prolazili 90-ih . U njima ne vidimo nesretne raseljene ljude, bez krova nad glavom, bez hrane i dostojanstva, nego opasne „islamiste“ koji će napučiti naše gradove, oskrnaviti naše čistokrvno katoličko pučanstvo i doskora ga nadjačati, ili u najboljem slučaju kukavice i neradnike koji su pobjegli iz svoje domovine za koju se nisu bili spremni boriti.
Licemjerni bogobojazni katolici koji od 14. veljače najavljuju ponovnu opsadu hrvatskih bolnica „braneći život od začeća“, dakle, nerođenih, istodobno prezirući žive koji nisu njihove rase, vjeroispovijesti, nacionalnosti, i nama kroje budućnost. Je li to smisao i esencija kršćanske vjere, ili , pak, njezina potpuna negacija?! Umjesto borbe za ljudska prava svakog čovjeka, bio on pripadnik većine ili manjine, imamo, nerijetko baš u ime vjere, reduciranje tih prava i diskriminaciju kao neku vrst nove konzervativne ideologije koja nam se agresivno nameće na svakom koraku, podupirana od institucija vlasti, sasvim eksplicitno ili pak prešutno.

Plenkovićeva “katolička manjkavost”

Zašto do danas nije ratificirana Istanbulska konvencija zbog koje je još 2013. HDZ prozivao SDP- ovu Milanovićevu vladu? Što je u toj konvenciji danas, a nije bilo i jučer kad je desnici bila sasvim prihvatljiva? Je li moguće da u 21. stoljeću narod plašimo „rodnom ideologijom“ kao nekom novovjekom babarogom? Tko je za to zaslužan, tko je mobilizirao te inkvizitore novog doba kako bi nas vratio stotinama godina unatrag? I legitimirao licemjerje kao dobrodošlu vrlinu u provođenju zadanog cilja…

HDZ je instalirao, uveo u sustav novu polugu vlasti. Crkvu. Kao instituciju iznad i izvan države i njezinih mehanizama. Predsjednik Vlade Andrej Plenković, po svom habitusu, po svom obiteljskom backgroundu, naprosto ne može biti zadrti konzervativac koji pretendira vladati željeznom disciplinom i inkvizicijskim odredima osiguravati kršćansko pravovjerje. Ali, ima strah i prevelik respekt prema crkvenim autoritetima, koji su se izdigli iznad civilne vlasti još 90-ih, ojačali, osilili se i preuzeli kontrolu nad masama. S kojima danas lako manipuliraju održavajući rečeno licemjerje kao conditio sine qua non vlastite nedodirljivosti i svemoći. U tu silu Plenković nema petlje dirati, niti je propitkivati, dijelom i zbog vlastite „katoličke manjkavosti“. I što se događa?

Legalno izabrana vlast statira, a ekstremno- konzervativne udruge „marširaju“. Imamo na djelu sve snažniji „markićizam“ koji se prelijeva i na neke druge grupacije ( Vigilare, Hrast…), koje s potporom Crkve dobijaju svoj prostor u vlasti kako bi se „regresivna revolucija“ što djelotvornije širila. Oni danas odlučuju o tome što je po definiciji brak, a što obitelj. Presuđuju istospolnim zajednicama, nacionalnim i drugim manjinama, oduzimaju im ljudska i sva druga prava, diskriminiraju ih i javno proskribiraju. Propisuju nam da možemo imati obitelj samo ako to naše gnijezdo, kako veli vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, neće biti suho, nego plodno, dakle, ako ćemo imati djecu. Obitelji bez djece su obespravljene zajednice koje društvo ( Crkva ) ne priznaje.

Batina i Raj?

Amorfne grupe pred bolnicama, lažni vjernici, ispolitizirani i izmanipulirani katolici, najavljuju novu molitvenu ofenzivu s proširenom agendom. Sada se moli ne samo protiv pobačaja, nego i protiv kontracepcije, protiv umjetne oplodnje, protiv svakog cviliziranog oblika planiranja obitelji. Jer, žena je da rađa a ne da odlučuje, kako je to još davnih dana, s početka hrvatskog parlamentarizma, veleumno priopćio tadašnji zastupnik Anto Kovačević kolegici Vesni Pusić ( nisi stvorena za mudraca, nego za madraca). Dakako, želeći joj reći kako bi bilo bolje da kući servisira supruga nego što mlati političku slamu u Saboru. Ako je zaslužila, i da „popije“ porciju batina, kao supruga pravog hrvatskog muža Alojza Tomaševića, koja se drznula, nimalo ženski, čak ga i javno prokazati. Jasno, Crkva takvo ponašanje ne odobrava, pa župana, kojemu ni unatoč javnoj diksreditaciji nije pala kruna s glave, nikad nije osudila.

U takvom patrijarhatu kojega nam sada pokušavaju nametnuti izvaninstitucionalno, “edukacijom” s  oltara, žena nema ni osobnosti, ni slobodne volje ni izbora. Ona je sluškinja i reproduktivna tvornica po rođenju i božjem predodređenju, i tko joj daje za pravo da sabotira božju volju?! U toj perspektivi i muškarac može biti samo muškarac par excellence, a sve ostalo je boguhulno, sablažnjivo pervertitstvo koje bi u „markićizmu“ oštro kažnjavali. Razumije se, Crkvu ne bi dirali. Ni njezine službenike. Koji mogu biti što žele, pa i ovozemaljska božanstva…

Ti, samozvani, pravovjerni „katolibani“ definirali bi i našu obrazovnu reformu, bez ” prava građanstva” za zdravstveni odgoj, ili eventualno pod uvjetom da mu sadržaj oni određuju. Vjerojatno bi i Glasnovićeve kriterije za lustraciju još i dopunili, po mjeri koja odgovara Crkvi a koja bi, danas- sutra , iz društva ekskomunicirala sve koji kriterijima ne udovoljavaju, Boga dovoljno ne štuju.

Što se u Hrvata više Boga zaziva, što konzervativne snage beskompromisnije nastupaju i prostor slobode bezočnije okupiraju, to govor mržnje i nasilje sve više eskaliraju. Valjda zbog one da je „batina iz raja izašla“. Pa manjina „rajskih batinaša“ sve agresivnije vlada distanciranom, „ne zanima me“ većinom, koja se odlučila braniti – šutnjom.

Tags: , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI