Neovisni novinarski portal
25.9.2018.
INTERVJUI / LJUDI / POLITIKA
Intervju/ Katarina Peović Vuković, sveučilišna profesorica, članica RF-a : Revolucija dolazi iz nužnosti, ne iz uvjerenja

Intervju/ Katarina Peović Vuković, sveučilišna profesorica, članica RF-a :
Revolucija dolazi iz nužnosti, ne iz uvjerenja

Sveučilišna profesorica sa stranačkom legitimacijom Radničke fronte, Katarina Peović Vuković, po rođenju Zagrepčanka, a po korijenima Dalmatinka, iako dominantno teoretičarka društvenih i političko-ekonomskih odnosa, trenutno je i zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini gdje se bavi praktičnom politikom. Diplomirala je komparativnu književnost i kroatistiku, doktorirala 2010. s temom „Novomedijska pismenost: Perspektive digitalne i mrežne tekstualnosti i društvenosti“.  Zaposlena je na Odsjeku za kulturološke studije Filozofskog fakulteta u Rijeci .

Kako stoji u njezinom životopisu objavljenom na stranici Odsjeka, od 1998. je urednica časopisa Libra Libera, članica Autonomne tvornice kulture,  a uređivala je i emisiju Elektrosfera na Trećem programu Hrvatskog radija, te neko vrijeme bila u uredništvu „Zareza“. Objavila je nekoliko knjigu  u kojima se, uz ostalo, bavila i medijima. Članica je Hrvatskog društva pisaca. Katarina je aktivistica po svom habitusu, predana znanstvenica  i uvjereni egalitarist.

Kriza

U intervju za TRIS Katarina Peović Vuković govori o hrvatskoj ljevici i njezinim perspektivama, o razlikama između RF-a i SDP-a, o „istočnom grijehu“ socijalizma kao sukrivca za prodor sirovog kapitalizma na ove prostore, o prijetvornosti političkih elita i poziciji radništva danas.

– O krizi ljevice govori se godinama, kao da je sama kriza pozicija lijevih stranaka. Što je zapravo danas ljevica i što ta ljevica hoće?

Meni se čini da , ako ćemo faktografski uzeti stvari, možemo reći da se posljednjih godina ljevica malo pomaknula u pozitivnom smjeru što se tiče krize. Ako uzmemo  Podemos u Španjolskoj, Siziru u Grčkoj…

-Ali, ne i kod nas. U Hrvatskoj se čini kao da su trendovi obrnuti. Ljevica se doima sve razmrvljenijom i  sve slabijom?

Ne bi bila previše pesimistična, ako uzmemo u obzir da od 90-ih sada po prvi put imamo kao rezultat izbora da RF dobiva jednog zastupnika u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, a cijela naša koalicija lijevog bloka ima četiri zastupnika. Dosta dobre rezultate RF ima i u Puli gdje smo skoro prešli izborni prag, i u Samoboru gdje smo imali najmlađeg kandidata za gradonačelnika, u Splitu, Požegi i nekim drugim gradovima. Ono što se meni čini je da je nešto malo bolje nego gdje smo bili 90-te. Ali, gledajući u globalu, naravno, u debelom smo minusu. Pogotovo ako uzmemo u obzir stvarnost u kojoj je ljevica nužnost. Naprosto ljudima, radnicima, blokiranim i siromašnima nema pomoći bez ljevice, jer im nitko niti namjerava, niti hoće  pomoći. Od zakonodavstva koje ide kontra većine stanovništva, pa do nekih praktičnih mjera. Tako da se, eto, ljevica nešto malo pomiče s mjesta.

– Kako objasniti taj fenomen da RF kao stranka primarno fokusirana na radnička prava, a onda sva ostala,  među radnicima ima najmanju podršku?

Apsolutno. To je jedan paradoks. Mada, ne bih rekla da je najmanje onih koji nas podržavaju iz radništva jer RF je stranka uglavnom sastavljena od radnika,  iako bi taj pojam trebalo redefinirati. Jer kad danas čujemo da ne postoje radnici, moramo znati da je to vrlo problematična teza. Kada se to kaže  onda se vrlo često pristaje na jedan tip neoliberalne ideologije koji danas vlada i koji je vrlo opasan, jer cijeli jedan sloj stanovništva koji je nezaposlen potpuno izuzima iz računice. Agencijski zaposleni, koji su privremeno zaposleni, potpuno se izuzimaju iz računice, prekarni koji  su povremeno zaposleni izuzimaju se iz računice i ono što se sada  zapravo zbiva je vrlo zanimljiva stvar da naše statistike, koje koristi neoliberalna medijska ideologija, pokazuju pad nezaposlenosti. A pazite kako smo  došli do tog pada nezaposlenosti. Tako što smo potpuno izignorirali  preko 130 tisuća ljudi koji su izgubili posao od krize 2008. I onda statistike kažu kako smo u pozitivnom trendu što se tiče nezaposlenosti. Tako da kad se kaže kako ne postoji radništvo, treba biti vrlo oprezan…

Oni koji podržavaju RF doista jesu radnici, iako isto tako imamo profesore koji su također radnici, ako ćemo pravo. Nama će često prigovoriti da nismo radnici, ali po kojoj to definiciji profesori  nisu radnici?

Paradoks

– To je nesporno. Ali, vaši članovi su dobrim dijelom intelektualci koji će se na ovaj ili onaj način znati već nekako izboriti za sebe. A oni koji to ne umiju, koji trebaju neku vrst stranačkog ili nekog drugog patronata, oni kao da zaziru od lijevih  opcija. Otkud taj paradoks?

U tome se potpuno slažem s vama, jer zapravo oni kojima bi ljevica bila rješenje problema, mahom  glasaju za desnicu ili eventualno za socijaldemokraciju. To je činjenica. Smatram da su negativne stvari koje je socijaldemokracija činila, ne samo kod nas nego i u svijetu, rezultirale  rastom desnice i okretanjem radništva desnici. Radništvo je pogrešno problematiziralo, zapravo pogrešno adresiralo rješenje svojih problema. Lakše vam je reći da su imigranti krivi, ili da su Srbi krivi,ili da su LGBT zajednice krive za vaš socijalni status nego promisliti zbog kojih stvari ste vi došli u to loše stanje kao radnik ili radnica. I to je, na žalost, tako.. Te trendove ne možemo tako lako promijeniti, svugdje je u svijetu tako.

– Kako osvijestiti taj paradoks kod radničke klase?

Ogromna problematika leži u medijima jer se teško mogu nametnuti radničke teme na pravi način ako vi zapravo u medijima imate dominaciju neoliberalne ideologije koja zapravo propagira nestalnost radnih mjesta, fleksibilnost i mijenjanje radnih mjesta,  kritiziraju se sindikati i sindikalno djelovanje, ljudi koji su na stabilnim radnim  mjestima se nazivaju uhljebima… I kad imate takvu klimu u društvu onda je  vrlo teško staviti na tapet prava pitanja. A prava pitanja bi bila: Zašto danas ljudi nemaju stalna radna mjesta, zašto plaće padaju ispod razine normale,  zašto ljudi neprestano gube posao, zašto se mladi ljudi ne mogu zaposliti itd..  A to su sve pitanja koja dominantni  mediji ne postavljaju, a dominantne političke stranke stalno skreću s  tih tema na neke druge i mi smo danas  došli u situaciju da kad gledate javnu televiziju, kao neki dan, imate dva do tri priloga  u Dnevniku u kojima se izuzetnim hvalospjevima obraća pitanju radništva i daju reportaže u kojima  se nizom pozitivnih epiteta pozdravlja prekarno radništvo, fleksibilna radna snaga, niske plaće, preseljenje radnika  iz jednog radnog mjesta na drugo. U Rovinju se otvori jedna tvornica gdje su izuzetno niske plaće a ljudi zaposleni preko Agencije, ali, HRT daje prilog koji hvali  činjenicu da su ljudi iz Požege došli u Rovinj, jer, eto, oni su dobili konačno radno mjesto, koje  nije stalno, ali dobili su, kažu, i smještaj. To su praktički ironični modeli i kad mi  danas govorimo o nekakvoj ideologiji u Jugoslaviji i nekakvom jednoumlju koje je vladalo  u Jugoslaviji u doba socijalizma, onda smo u strašnom deficitu jer, ako ćemo iskreno,  danas vlada jednoumlje. Jednoumlje u medijima  koje ideološki propagira neoliberalizam…

Neoliberalizam

-Neoliberalizam je, kako se čini,  danas totalna ideologija, opće mjesto, globalna bolest? Neoliberalizam je 90-ih postao opća mantra svih političkih opcija koje se još razlikuju samo po svjetonazorskim pitanjima. Koliko je to uvjetovano našom težnjom da uđemo u EU i budemo dio tog razvijenog, bogatog svijeta, za račun čega smo odbacili i dobre stečevine bivšeg sustava kao što su radnička prava, besplatno zdravstvo, školstvo, socijalna davanja…?

To nije samo EU nego smo mi 90-ih prigrlili kapitalizam kao oblik društvene proizvodnje. Mislim da i socijalizam tu snosi veliku krivnju jer ljudi su zbog nekih socijalnih nejednakosti, pogotovo krajem 60-ih kad se sve više raslojava socijalističko društvo, odlazili iz jedne krajnosti u drugu. To je ta ljudska priroda. Dakle, težnja socijalizma da balansira  između Istoka i Zapada, orijentacija prema tržišnoj privredi koja se pogotovo zbiva krajem 60-ih, dovodi do prilično jasnih socijalnih raslojavanja u društvu i ljudi odgovaraju na  to pogrešnom reakcijom. Umjesto da se reformira socijalizam, što se opet  može i razumjeti s obzirom da je to bio i rezultat socioekonomskih i povijesnih prilika u to vrijeme, jer je pitanje koliko smo u to doba mogli napraviti, ali definitivno na socijalizmu stoji krivnja zašto su  ljudi jedan tip socijalne raslojenosti zamijenili apsolutnim tipom socijalne raslojenosti. Što je potpuno pogrešan odgovor. Jednako tako kako danas radništvo pogrešno odgovara na socijalne nejednakosti teznom ideologijom umjesto da zapravo propituje stvari.

– Zašto ljudi na određene društvene okolnosti imaju običaj pogrešno reagirati?

To je  jako teško pitanje i teorijsko i političko i socijalno,  zašto ljudi imaju tendenciju da pogrešno odgovaraju na socijalne nejednakosti i sva literatura koju poznajem ne zna baš točno odgovora na to. Meni se čini da je jedan od tipova odgovora koji ja sebi dajem, činjenica  da je ljudima lakše govoriti o identitarnim pitanjima koja su vezana uz njihovu osobnost, njihov život i  njihove odnose i  relacije  s drugim ljudima, nego postavljati konceptualna pitanja koja su zapravo  društvena i u svojem temelju političko-ekonomska. Kad vi kažete da je temeljno pitanje politička ekonomija, 50 posto ljudi će zijevnuti, a drugih 50 posto će vas odbaciti kao ideologa.

 

Klasa i nacija

-Jesmo li mi zamijenili klasu za naciju?

Djelomično da.

– Najveći dio radnika nekad, a nije se puno promijenilo do danas, primarno će reći ja sam Hrvat, domoljub, a ne radnik, tokar, bravar, profesor…Neće se identificirati sa svojom strukom ili zvanjem  kao onim čime zarađuje za egzistenciju, nego svojom nacionalnom pripadnošću…

Kažem djelomično da, jer mi se čini da se klima iz 90-ih ponešto mijenja. Devedesetih smo stvarno naciju uzeli kao supstitut za klasu, a danas se stvari nešto usložnjavaju, pa se meni čini da se vraćamo tamo na 20-te godine 20. stoljeća i dolazimo u sličnu  političko-ekonomsku situaciju o kojoj je Krleža pisao. Mi sad dobivamo jedan tip neoliberalne, pa čak i  libertarijanske ideologije koja se danas čak i nameće  nacionalnoj ideologiji. Pa se onda ovako kaže : Nas ne zanimaju ni nacije  ni različitosti među  ljudima, mi smo za svjetonazorsku otvorenost i za pomirljivost u tim svjetonazorskim pitanjima, ali ne dirajte u temelje političke  ekonomije. To je cijela jedna nova političko- ideološka mantra u koju sad ulazimo i koja je jako popularna. Evo jedan slikovit primjer Kad se govori o Todoriću onda će vam neki reći: Odlično da smo s tim završili, da je  Todorić pao, to je, kako je rekao jedan neoliberal, jedan tip gazdinske privrede , šerifovske privrede i mi  ćemo to sad zamijeniti sa stakeholderskom privredom, stakeholderskim kapitalizmom u kojem će se svaki stakeholder intrinzično,  narcisoidno, individualno, zalažuži se za svoj boljitak, zalagati za društvo i to vam je klasična  fridmanovska neoliberalna mantra koja kaže:  Nevidljiva ruka tržišta će nas reguliratii, a mi samo trebamo pustiti stručnjacima, ekonomistima itd.. da rade svoj posao. Nemojmo uvlačiti  ideološke sukobe  riješimo se ideologije i politike , a meni se čini da je to, možda, čak i opasnije od nacionalizma 90-ih jer je riječ o prijemčivom diskursu, koji je dosta blizak ljudima, jer je ljudima dosta već ideologija, politika, nacionalizma. Svi smo od toga umorni i čini nam se da je ovo jedan pravi supstitut, a riječ je o pogrešnom okviru koji će nas dovesti tamo gdje nismo nikad bili, ili gdje  smo bili negdje tamo početkom stoljeća. U jednu feudalnu Hrvatsku, gdje strani interesi vladaju nad domaćim stanovništvom, jer odnosi snaga su takvi da  ćemo stvarno postati turistički djelatnici i to nižeg reda. Pa čak i da to kažem iz pozicije sveučilišnog profesora koji, također, ne biste vjerovali, dobivaju turističke zadatke danas, koji se  objašnjavaju kao umrežavanje, a na sveučilištu to znači- pozovite  kolegu iz Austrije da bi ovdje ljetovao. Oduzet će nam nekretnine,  zakonom o nekretninama, sve će nam se oduzeti i postat ćemo turistički djelatnici što smo i bili u onim Opatijama gdje smo primali austrijsku buržuaziju, tamo se vraćamo. Tako da mi  se čini da je opasna budućnost pred nama.

Alternativa

–  Ima li ljevica resursa, prije svega ljudskih, mada su i materijalni itekako bitni jer limitiraju političko djelovanje, za dinamičnije djelovanje kao ozbiljna alternativa?

To je pitanje za milijun dolara. Neće se svi ljevičari složiti sa mnom, jer je moje mišljenje tu nešto specifičnije i tu nekako slijedi literaturu kojoj sama inkliniram, prema nekim američkim socijalistima koji kažu da srednja klasa mora biti aktivirana u obrani radničke klase. Radnička klasa se izgubila, deprivilegirali su je sa svih mogućih socijalnih  pozicija. Radnička klasa je prilično obezglavljena i nema mogućnost da se bori za sebe. Pisma koja mi primamo od  radnika i radnica koji su ostali bez posla, koji su blokiran i ovršeni,  su toliko  tragična i potresna, dovoljno vam je da  pročitate samo dio toga da shvatite da ti ljudi nemaju snage ni da se bora za sebe. Ja tu vidim veliki potencijal ili  mogućnost srednje klase, ili makar one koja je još relativno zaštićena, da stane u obranu radničke klase, što zahtijeva jedan tip solidarnosti koji, nažalost,  nije  društveno potaknut. Uglavnom se potiče individualnost i narcisoidno ponašanje koje ne gura baš sveučilišne profesore kao što sam i sama  da idu pomoći radnicima. Ali, moramo biti svjesni da sve nas to sljeduje. I ako  nećemo biti  intrinzično solidarni prema radnicima možemo biti čak  i narcisoidno egoistični i shvatiti da nas to sljeduje i da dolazimo do trenutaka kad nam se neće dozvoliti da budemo visokoobrazovani kadar, da naša djeca budu sveučilišni profesori ili doktori znanosti, i da se nas se sprema za niskog turističkog radnika što je zapravo budućnost svih nas. Tako je jedan libertarijanac na svojem  portalu rekao sasvim iskrenu stvar, mi moramo biti svjesni da ne možemo  obrazovati i odgajati našu djecu u visoko sofisticiranim   tehnološkim sferama  ili za filozofiju, ili tako nešto , mi se moram orijentirati na neki tip  obrazovanja koji je  usmjeren prema vještinama, koji daje našoj djeci  empirijski primjenjiv alat da bismo radili  za one koji svojoj djeci to mogu priuštiti. Na žalost, oni koji svojoj djeci to mogu priuštiti su u većoj mjeri stranci, a ne domaće stanovništvo…

Filantropi

-Vraćamo se dakle na prastari koncept prema kojem obrazovanje isključivo pripada u nasljedno pravo…?

Tako je.  To nije situacija koja je strana zapadnom društvu. Filozofijom se nemaju pravo baviti siromašni. Jedan do zanimljivijih fenomena koji se pojavljuje u hrvatskom društvu je filantropija. Meni se čini jedan od najuzbudljivijih i najdramatičnijih koncepata koji nam se  nameću, gdje nas se uvjerava  da mi nemamo pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, bilo kakva socijalna prava, nego  da to nama netko treba dati. Tko će nam to dati, e, to su filantropi , donatori, bogati ljudi

– Dakle, oni koji već sve imaju, pa će hiniti dobrotvore? Nije li na tragu toga i naš ministar zdravstva Milan Kujundžić koji poziva građane da doniraju novac za liječenje teško bolesne djece?

Tako je, bogati, koji već  sve imaju, koji su to stekli nekom akumulacijom kapitala, morali su od nekog uzeti da bi nama dali, i to je prestrašno. Da, već smo imali tu situaciju sa zdravstvom i ministrom Kujundžićem koji potiče te akcije, neprestane medijske kampanje Ministarstva koje traže od građana da se solidariziraju s ugroženim skupinama, što je po meni kriminalno, jer smo mi te sve stvari trebali dobiti,  imali smo ih, a mi ih razaramo. Evo, sad ide zakon o primarnoj zdravstvenoj zaštiti koji će omogućiti liječnicima da  u istom dispanzeru drže i privatnu praksu. U kakvu će to poziciju dovesti pacijente samo možemo naslućivati jer ionako nije dobro, ionako nemamo kapaciteta, a sad 4 sata privatne prakse, a 4 sata državne…

– Dobit  ćemo i u zdravstvu rad pro bono, što će biti samo dodatak na ugled i poziciju onih  koji imaju sve…

Tako je to bilo i u Austrougarskoj monarhiji i tako će to, izgleda, biti i sada, ako to ne zaustavimo u Hrvatskoj.

Ujedinjenje

–  Je li ovaj koncept kroz koji danas prolazimo, koji se događa mimo naše volje i koji nismo bili sposobni na vrijeme prepoznati, davno prije osmišljen? Ako tome stalno tražimo alternativu, a imamo desnicu na vlasti, ne znači li to da je ljevica alternativa, a ona je razmrvljenija nego ikad ? Što ljevicu priječi da se ujedini?

Uvjerena da će do toga zapravo i doći A doći će na žalost zbog mrvljenja socijalnih prava ljudi u Hrvatskoj. Ljevica će morati shvatiti da je njezina borba političko-ekonomska, a ne svjetonazorska, i dok se ljevica bude bavila svjetonazorskim pitanjima, koja nisu nebitna, a ne političko-ekonomskim pitanjima načina društvene proizvodnje,  može doći  do koalicija, ali je pitanje što će tu dobiti radništvo, nezaposleni, ljudi koji su ugroženi.  Nije stvar samo ujediniti se, a svi stalno samo govore zašto ste razjedinjeni. Ljevica se mora ujediniti, ali, pitanje je što ljevica treba raditi, pa  se tek onda, na tim osnovama, može postaviti pitanje ujedinjenja. Nije problem  ujediniti se nego definirati i kristalizirati naše teme i naše probleme, a tu gubimo bodove. Jer, radništvo djelomično odlazi na desno,  iznervirano nametanjem svjetonazorskih pitanja koja ih niti  ne zanimaju, jer oni nisu srednja klasa, oni nemaju  prava baviti se tim pitanjima, i odlaze udesno. Zato mi se  čini da to nije neka radikalna reakcija koja će donijeti promjene. Kad mi u gradskoj skupštini u Zagrebu  dođemo s prijedlogom kojem je cilj pomoći radnicima, onda stranka Esih-Hasanbegovića glasa suzdržano i tim svojim  suzdržanim  glasovima onemogući da dobijemo jedan amandman, ili jednu odluku  koja bi pomogla  svim radnicima tvrtki u stečaju. Prilično prozirnim elaboracijama samo pokazuju da njih zapravo nije briga. Njih zanimaju samo promjene naziva ulica. Evo, sad čemo imati imenovanje ulice stožernog brigadira Janka Bobetka. Sve table imaju ime osobe po kojoj se ulica ili trg zove, a ispod je objašnjenje čime je zadužio građane. No, oni ne žele da ispod imena piše i ono čime je Janko Bobetko to zaslužio, nego izrijekom da stoji stožerni brigadir Janko Bobetko, kako bi se tako distancirao od njegove uloge u NOB-u. To su takve imbecilne političke borbe  koje samo ilustriraju njihove dosege i potpunu infantilnost.

–  Ali tako se odvraća pažnja od ključnih pitanja- ugroženosti radnika, ovršenih, blokiranih itd.

Naša desnica je posebno socijalno neosjetljiva. Imate konzervativnih stranaka u svijetu  koje su ipak u nekoj mjeri i socijalno osjetljive, a ove naše su isključivo uronjene u povijest i nacionalizam.

Novac

– Odlaze li radnici prema desnici i stoga što je ona dijelom svoje biračko tijelo kupovala radnim mjestima, pozicijama, sinekurama…davala im socijalnu i materijalnu sigurnost u zamjenu za lojalnost? U zapadnim demokracijama rijetke su stranke, ako ih uopće ima, poput HDZ-a koje imaju čak 200 tisuća članova…

HDZ je to mogao činiti zato što su imali dobra materijalna sredstva. Bez materijalnih sredstava nema političke borbe. U tome je problem RF-a. Nažalost, političko djelovanje u ovim okolnostima gdje su mediji politički korumpirani i pod intenzivnim ideološkim nadzorima, vi nemate načina borbe. Načini borbe su toliko limitirani da smo mi zapravo u getu, prava ljevica je  u takvom getu da je to borba Davida i Golijata. To su potpuno asimetrične borbe, oni zapravo imaju sve, a mi nemamo ništa. Prije nego što smo ušli  u vlast u Zagrebu mi nismo imali nikakvih prihoda nego svoju članarinu. Sad imamo cenzus, da svi s plaćom preko četiri tisuće kuna svu svoju vijećničku naknadu daju za stranku, ne uzimamo ni lipe, to je naš način da uđemo u politički ring. Nama je poseban problem da imamo u svojim redovima jako puno ljudi koji su blokirani i ovršeni i tim ljudima idu naše naknade u potpunosti, što smatramo, također, jednim oblikom političke pomoći i borbe.

– I rotirate se u mandatu, svakih šest mjeseci. Zar će vas osam konzumirati jedan mandat?

Po svoj prilici osam. Oduvijek nam je cilj djelovati tako da se nitko  ne osjeća baš ugodno u toj poziciji i da se djeluje s aspekta kolektiva. Rotacija je način da se nitko ne osjeti prevažnim, nego da ima imperativ djelovanja koji mu nameće kolektiv. Na taj  način se potpuno eliminira mogućnost da netko kupi nekog našeg vijećnika, ili da pređe u drugu stranku. Ako bi se to desilo, onaj prethodnik, koji je zamrznuo svoj mandat, bi ga automatski aktivirao. Dakle, mi smo potpuno onemogućili da netko od nas  odabere drugu stranku, što nije nemoguće, takvih uvijek ima, ali kod nas to nije moguće kao kod drugih.  Osim toga, naša je politička platforma direktno demokratska. Time se razlikujemo od lijevih  stranaka 20.stoljeća. Nemamo ni vodstvo, direktna smo demokracija,  o svakom  pitanju propitujemo cijelu skupštinu i o svemu odlučuju svi . Djelujemo kao  internetska fronta u mnogočemu  što neki, možda, shvaćaju negativno,  ali to nam omogućavaju nove tehnologije. Da o svakom pitanju konzultiramo svakog člana i članicu  i da zajedno donosimo rješenja. Na teoretskoj sceni  lijeve literature to je teško naći. Ali mi smo jedna od rijetkih stranaka koja djeluje direktno demokratski, i ono što mislimo da je važno nametnuti kao princip djelovanja stranke, vježbamo samo kao princip djelovanja društva , što bi preneseno na društvo značilo da se referendumi puno češće pokreću. To bi  trebalo zbilja poboljšati i intenzivirati demokraciju, a ne demokraciju rezati i prenositi, kako je to u liberalnoj ideologiji, na stručnjake koji će  umjesto nas donijeti odluke. Jer mi moramo biti svjesni da ekspertiza nekih ljudi ne znači i njihovu političku neutralnost. Kolektiv, što veći broj  ljudi uključenih u neko pitanje znači socijalnu stabilnost i egalitarnost. Ne možemo mi doći do egalitarnosti ako damo šačici ljudi da nas vodi, koliko god ta šačica nekad bila prosvijećena, pametna…

 

Samoupravljanje

– Američki socijalisti eksperimentiraju s radničkim samoupravljanjem,  a da RF predloži negdje takav eksperiment, vjerojatno bi vas proglasili ludim boljševicima i jugonostalgičnim komunjarama?

Zato je izuzetno važno učiti na greškama socijalističkog samoupravljanja, što recimo američki teoretičari  Michael Leibovitch ili Richard Wolff  čine. Pa je malo  paradoksalno da mi često manje znamo o socijalističkom samoupravljanju nego Amerikanci koji se nadahnjuju tim modelom i istražuju ga.

– Dotle se kod nas o tome više niti ne uči u školama kao o jednom povijesnom razdoblju i modelu socijalističke ekonomije…

Dapače, to je jedan pojam koji izaziva negativne reakcije, što je opet  paradoksalno kao i činjenica da radnici odlaze udesno, jer što je radničko samoupravljanje u svom temelju? Ono samo znači da oni  koji žive od svog rada i koji proizvode, odlučuju gdje će ići višak  vrijednosti. To nije nikakva znanstvena fantastike i nikakav kompliciran termin. To samo znači  da nemate elitu, menadžera koji će odlučivati gdje odlazi  ono što radnici proizvode, nego  da sami radnici odlučuju. Onda vam se često javlja prigovor da radnici nisu kompetentni.i na to  se, naravno, mora odgovoriti, Jer to da radnici nisu  kompetentni naprosto nije istina. Uljanik je jedan  od plastičnijih  primjera. Gotovo sam sigurna da bi radnici Uljanika puno bolje upravljali Uljanikom nego  njihovi menadžeri koji su ih doveli tu gdje jesu. I sad se na situaciju Uljanika u koju su ih doveli menadžeri i uprava reagira tako da se tom menadžmentu daje da radi preinake i dalju privatizaciju, umjesto radnicima koji shvaćaju što se zbiva i svakako  bi bolje upravljali svojim poduzećem. U svakom slučaju se ne smije dati u ruke tvrtka onima koji su je uništili da sad te greške ispravljaju.

Egalitarnost

– Kakve šanse ima jednakost pred kompetitivnošću? Svi znamo da je u prirodi čovjeka težnja da bude bolji od onog drugog, ne kvalitetniji, nego da ima više, da ima bolju poziciju itd.

To je stvarno ozbiljno pitanje koje se mora postaviti, ali čak  da krenemo od  pretpostavke da nekompetentnima dajemo u ruke  upravljanje,   imate situaciju da egalitarnim dajete upravljanje, pa čak i da su nekompetitivni, što nije najčešće slučaj., A egalitarni kojima dajete upravljanje će raditi u korist svih. To je naprosto  mehanizam koji  osigurava da radimo u korist svih, a ne u vlastitu korist.  Kompetentnost se u ovim okvirima tržišne privrede  pojednostavljuje se i bagatelizira, jer, postavlja se pitanje kako će radnik koji ne zna ništa o upravljanju  i menadžmentu proizvod prodati. Za to nam treba neki menadžer, stručnjak, ali moramo isto tako biti svjesni da ti stručnjaci koji su, navodno, angažirani da bi pomogli radnicima i proizvodnju usmjerili u  okviru  te tržišne privrede u najboljem smjeru, najčešće to zapravo uopće ne čine. Oni su delegirani  od jedne klase za tu klasu i oni zapravo štite interese jedne klase. Mi upadamo u naivnu pretpostavku da kompetentni znači progresivni i sposobni. A to uopće ne znači to. To znači da je to jedna  elita koja štiti interese jedne klase. Tek kad  toga postanemo svjesni, možemo pričati o kompetitivnosti i o  kompetentnosti radnika koja bi se itekako mogla popraviti. Intenzivne podjele između manualnog i intelektualnog rada,  što je oduvijek bilo u temeljima neke socijalističke teorije, iluzorne su i umjetne i one se mogu dovesti u pitanje…

– Ali i u socijalizmu je radnik s tokarskog stroja napredovao, doškolovao se i  ne jednom postao direktor…

To su pozitivni  primjeri, ali isto tako treba adresirati i negativne, pa reći da je socijalizam propao i to je  činjenica. Ali on nije propao zato  što radnici nisu imali kompetencije da vode poduzeća, nego zbog jednog  konteksta u kojem su se naše tvrtke našle u izuzetno  tržišno kompetitivnoj utakmici. Mi previđamo činjenicu da smo već krajem 60-tih imali potpuno tržišnu privredu i da su minuse jedne tvrtke pokrivale tvrtke koje su više zaradile. I zbog kompetitivnosti  među tvrtkama, gdje uspješnije više nisu htjele pokrivati neuspješne, dolazi do urušavanja cijelog sustava,. Ali treba uzeti u obzir cijeli kontekst, hladnoratovsku političku situaciju  i puno šira pitanja. Činjenica je da se  socijalizam nije urušio zbog nekompetencije radnika. To nije točno. To da su neki ljudi radnici, a neki intelektualci to je isto jedna floskula. Ja sam imala profesora matematike koji je pao treći razred iz matematike  i onda je postao matematičar jer se zainatio i potrudio. A mi danas imamo tako formatirano obrazovanje da će vas jedna greška  koštati života pogotovo ako ste niže klase.

Perspektive

– Što vas, RF, bitno razdvaja od SDP-a i  što su vaše ključne zamjerke SDP-u kao stožernoj stranci ljevice?

SDP je potpuno prigrlio tržišnu privredu i tržišne principe kao imperative svih stvari. Ne postoji više SDP koji bi bio socijalno osjetljiv, koji bi branio javno dobro, zastupao interese radništva, siromašnih, blokiranih itd. SDP je, ne zaboravimo, donio jedan od najrigidnijih  zakona o radu i to su, između ostalog, činjenice od kojih ne možemo bježati.  Dok se SDP  ograničava na svjetonazorska,  gotovo dekorativna pitanja, oni stvarno ne mogu nositi tu naljepnicu lijeve stranke.

– Kakve su onda  perspektive ljevice?

Ja mislim čak i dobre, uz sav ovaj pesimizam  koji stoji kao realnost. Jedan teoretičar s  naših područja je rekao:  Revolucija dolazi iz nužnosti, ne iz uvjerenja.  LJudi neće stvari promijeniti radikalno zato  što su shvatili, nego zato što nisu imali izbora.

HRT i uravnilovka

– Neka vrst preokupacije su vam i mediji, odnosno medijska kultura. Kakvo je stanje, po vašoj ocjeni, u hrvatskim medijima danas?

Kao što sam pričala o političkim tranzicijama gdje smo 90-ih imali oštar nacionalizam, da bi sad došli  u kompleksnije okruženje u kojem se pojavljuje čvrsti, tvrdi neoliberalizam kao tip zamjene ideologije, tako su se i mediji promijenili, Oni se svjetonazorski i načelno otvaraju, oni su spremni na promociju različitosti, drugačijih stilova života, pa čak i obiteljskih zajednica, iako jača i desna linija,  ali mediji su se potpuno ustrojili, oni su potpuno unisoni  u orijentaciji prema tržišnoj ekonomiji i tržišnim  vrijednostima kao mjeri svih stvari. Dominantni mediji uopće ne postavljaju ta pitanja. Oni to uopće ne propituju

Tags: , , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI