Neovisni novinarski portal
20.8.2018.
POLITIKA
Aleksandar Vučić i Hrvatska: Smije li isprika biti iznad suradnje?

Aleksandar Vučić i Hrvatska:
Smije li isprika biti iznad suradnje?

Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, boravio je u Hrvatskoj na poziv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Nije se ispričao za svoje ratno-huškačke govore ni u okupiranoj Glini 1995., ni ma gdje , gdje je tijekom rata bio i egzaltirano veliku Srbiju prizivao. Kolindi su taj poziv mnogi kod kuće zamjerili. Čak i premijer Andrej Plenković koji nije krio kako je nerado jedan od domaćina Vučiću. U Vladi su smatrali da je posjet preuranjen i nepripremljen. Zapravo, Vučića nisu htjeli u Hrvatskoj.

Ali, Hrvatska ne može živjeti kao talac ratnih događanja i perpetuirati sukobe, a u svađi je već sa svim svojim susjedima. Život ide dalje, mir je imperativ svih razumnih ljudi i treba ga čuvati njegujući odnose sa svim susjedima, pa i onima koji nam duguju ispriku. Za mnogo toga što se u Domovinskom ratu dogodilo, imali bi se zašto i mi ispričati…

Isprika i etika

Svojedobno su to učinili hrvatski predsjednici Stipe Mesić i Ivo Josipović, ali i bivši predsjednik Srbije Boris Tadić. Tadić se ispričao i za Vukovar i za Srebrenicu. Hrvatima i Bošnjacima. Ne pod pritiskom, nego svojom slobodnom voljom, iz etičkih načela i političke pristojnosti. Vučić, kao bivši srpski radikal, tzv. šešeljevac, zbog svoje ratne, huškačke retorike na fonu velikosprske politike , trebao bi se danas osjećati posramljeno i stresti taj teret s leđa osobnom isprikom. Zbog svega što je nekad govorio, zbog svega na što je poticao, zbog ratnih žrtava koje je slavio. Ne treba to činiti u ime svoga naroda. Nego osobno. Zbog osobne krivnje i možebitnog grizodušja. Ali, niti Aleksandar Vučić zbog tog dijela svoje prošlosti, s kojom se odbija suočiti, osjeća sram, a niti kajanje. Njegova je obrana jednoslojna i sasvim demagoška: vaša je istina o ratu bitno drugačija od naše. Vi Oluju slavite, mi je oplakujemo.

Prema tome, Vučić u Hrvatsku, Vučić iz Hrvatske, i u ovom trenutku više nije moguće dobiti. Ali i sam njegov dolazak, u vremenu izražene napetosti u odnosima između dvije države, svakako je korak naprijed. Jer, razgovarati se mora. Kako saznati gdje su nestali hrvatski civili i branitelji , njih oko 1800, ako se sa Srbijom ne razgovara? Kako pojačati gospodarsku suradnju koja je nužna objema ekonomijama jer im je tržište znatno reducirano i limitirano? Kako živjeti mir ako se još uvijek slavi rat?

Je li za Hrvatsku važnije da sa susjedima u Srbiji ima odnose međusobne tolerancije, suradnje i razumijevanja, da dvije zemlje dijele spremnost na rješavanje svih otvorenih pitanja, ili je isprika kao moralni i simbolički čin prije i iznad svega toga? Ako se dvodnevni službeni posjet srbijanskog šefa države promatra kroz tu nametnutu dvojbu, onda će ga ona i obilježiti. Sve drugo što su se Vučić i hrvatski državni vrh dogovorili, sva pitanja koja su načeli ili usuglasili kao prioritete u suradnji, ostaje u sjeni činjenice da se nekadašnji srpski radikal a današnji predsjednik Srbije, koji je 1995. tvrdio da Glina nije Hrvatska i snio snove o velikoj Srbiji, nije ispričao Hrvatskoj. Zašto nam je to važno, ako i u ovom europeiziranom Vučiću oni koji najviše išću njegovu ispriku i dalje vide samo četnika? Zar bi tu percepciju isprika promijenila?

Poniženje u oprostu (?!)

Onaj koga prisiljavate da vam se ispriča, i da popusti pritisku, pa to napravi, ne bi bio iskren. Bio bi tek pragmatičan. Eventualno lukav. Ali to ni izdaleka ne bi značilo da je shvatio svoje nekadašnje pogreške, da se preispitao i iz moralnih, etičkih razloga odlučio ispričati i pokloniti svim žrtvama za koje dojučer nije imao ni poštovanja ni sućuti. Pače, za Aleksandra Vučića isprika bi značila poniženje. A ne oslobođenje…

Samo častan i pravdoljubiv čovjek osjetit će potrebu za isprikom kao olakšanjem za vlastite grijehe ili grijehe onih koje predstavlja, a takvog čovjeka nije potrebno prozivati i siliti da traži oprost. Taj poriv takav čovjek već ima u sebi i njemu neće trebati ni bučni prosvjednici ni ostrašćeni političari da ga podsjete što mu je činiti i da mu dolazak u Hrvatsku uvjetuju isprikom.

U Vrginmostu je Vučić bio posve jasan oko toga. Na izravno pitanje novinara hoće li se ispričati za svoje ekstremističke stavove iz 1995., kada je tvrdio da Glina nije Hrvatska a da će svi Srbi, pibjede li radikali, živjeti u jednoj zemlji-  velikoj Srbiji,  Vučić je, u svom stilu, kao da je čuo najveću uvredu na svijetu, rekao:

– Mjera vaše podrške, poštovanja, da ne govorim ljubavi ili nečeg drugog, je direktno proporcionalna poniznosti koju očekujete od nekog tko bi došao među vas. Takvu vrstu poniznosti s moje strane, straha ili dodvoravanja vama, nikad nećete od mene da vidite. Granica Srbije i Hrvatske je na Dunavu- sasvim eksplicitno je dao do znanja svima u Hrvatskoj.  I dodatno se u Srbiji ojačao kod svoga biračkog tijela za koje je heroj. Nesumnjivo je za domaće potrebe u Hrvatskoj prikupio poene. Bio je ovo za njega profitabilan posjet. I što sad?

Pomirenje i suradnja

Zar zbog toga što je izostala isprika treba prekinuti sve veze sa Srbijom, ograditi se od nje bodljikavom žicom i izbrisati je sa zemljopisne karte svijeta? Ili treba shvatiti da je Vučić legitimno izabran šef jedne susjedne države za kojega je glasala većina birača u Srbiji i dala mu povjerenje da upravlja njihovom zemljom. To što se Hrvatima ne sviđa njihov izbor, posve je irelevantno. Hrvatska nije jedina zemlja koja nakon rata mora normalizirati svoje odnose s onima s kojima je ratovala, od kojih se branila. Njemačka je danas jedna od najegzemplarnijih demokracija u svijetu, priznata i poštovana unatoč holokaustu kojega je Hitler počinio, unatoč golemim ljudskim i materijalni gubicima koje je nacizam svijetu nanio.

S Vučićem treba surađivati na rješavanju pitanja od obostranog interesa za dvije države,  a od nas se ne traži da nam bude simpatičan i po našem ukusu i mjeri. Isprika onoga koji bi za njom posegnuo iz dnevnopolitičkih razloga, za jednokratnu upotrebu, ne bi značila ništa. Osim u svijesti onih „pojedinaca s rubova političkog spektra“ kojima, kako je s pravom kazala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, ne možemo dopustiti da diktiraju državnu politiku.

KGK je posve u pravu. I ako je neku svoju zadaću od inauguracije do danas obavila na razini dužnosti koju obavlja, onda je to ovaj službeni posjet srbijanskog šefa države. Hrabro, dostojanstveno i decentno. S vrlo izbalansiranim političkim porukama, odmjerenim i ohrabrujućim izjavama, i ima nade da će, nastave li ovako, uz sve nepremostive razlike o pitanjima prošlosti, Srbija i Hrvatska uspješno razgovarati o budućnosti. A to i jest njihov primarni posao. Jer, ako je isprika jedino što smo željeli od ove posjete, tada ni mi sa Srbijom iskreno ne želimo normalizaciju odnosa i suradnju…

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI