Neovisni novinarski portal
20.8.2018.
POLITIKA
Zatiranje kritike i satire u ime zakona: Mrziti je bolesno, kritizirati je zdravo!

Zatiranje kritike i satire u ime zakona:
Mrziti je bolesno, kritizirati je zdravo!

Sveprisutnost govora mržnje, online i offline, sama po sebi relativizira težinu tog fenomena koji je odavno kontaminirao hrvatski javni, internetski i prostor na društvenim mrežama. Do te mjere se, bez ikakvih sankcija, MRŽNJA koristi u javnoj komunikaciji da mnogi, osobito mladi ljudi koji se na njoj odgajaju, drže da je društveno sasvim prihvatljiva. Kako i ne bi, kad se širi, često i u najbrutalnijim formulacijama, čak i s oltara. A ipak smo mi Hrvati- katolici, vjernici. Pred klerom ponizni. U njih ugledani, “božjoj riječi” bezrezervno odani.  Nije problem kad mržnju šire propovjendici, ali jest kad bolest društva prokazuju satiričari i kritičari. Tako i govor mržnje postaje podoban i nepodoban…

I umjesto osude, “podobni” govor mržnje dobija olakšice i opravdanja,  nota bene i sudsko oslobođenje kao u najnovijem slučaju fra Luke Prcele koji je bio optužen za misno veličanje NDH i poglavnika Ante Pavelića,  čemu je javna televizija svjedočila izravnim prijenosom. Kao događaju od posebnog nacionalnog interesa. Za HRT. I vlast. I Crkvu. A nasrće se cenzurom na “nepodobni” govor slobodnomislećih, na kritiku i satiru, koje se zatiru i skidaju s društvenih mreža. Poput satiričnog portala “Di su pare?”, a kad premijera šef oporbe Davor Bernardić o tome u parlamentu pita, Andrej Plenković ironizira učinke SDP-ova team buildinga na njegovu oštroumnost!?  Što u takvom ozračju znači eventualni pokušaj Vlade da zakonom suzbija govor mržnje? Tek birokratsku pozu administracije koja ne misli ozbiljno…

 Zloduh kojeg je vlast davno pustila iz boce

Zao duh je davno izašao iz boce, uz punu asistenciju predstavnika vlasti, pa je teško vjerovati da bi Vlada mogla u doista dobroj vjeri tome stati na kraj. Prije će biti da , navodnom pripremom zakona tek ispunjava “europske obveze”, da na stvarnost želi djelovati ispunjavanjem formalnosti, a ne stvaranjem sustava vrijednosti koji će afirmirati dobro, a proskribirati i konzekventno sankcionirati poziv na mržnju, nasilje i zlo.

Spekulira se da je u izradi poseban zakon koji bi kao polazište imao smjernice Europske komisije, i u kojem ne bi toliko naglasak bio na sankcijama koliko na reguliranju online mržnje i lažnih vijesti . No, problem je što Vlada još nema oglednog bruxelleskog primjera, jer je i EU tek u fazi priprema za donošenje jedinstvenog zakona koji bi probematizirao govor mržnje i poticanje na nasilje putem interneta i društvenih mreža. Oni možda nemaju zakon, ali imaju svijest o pogubnosti govora mržnje na svako društvo. Pogotovo kad odlazi s političkih i vjerskih govornica.

Dakle, zloduh primitivizma i najnižih ljudskih strasti koje se napajaju i slade prijetnjama, vrijeđanjima, pogrdama na račun drugih , još će neko vrijeme slobodno, nekažnjeno carevati u virtualnom, ali i u stvarnom svijetu. Potican brojnim primjerima iz svakodnevne prakse, toleriranjem nepoželjnog komuniciranja iz redova pozicije i opozicije, kontinuiranim mitraljiranjem mržnjom iz sabornice, u pisanim i elektroničkim medijima, na stadionima, ulicama, trgovima…
Godinama se, još od Ivana Milasa( kilo mozga jednu marku) i Ante Kovačevića ( nisi rođena za mudraca nego za madraca), neprimjeren javni govor svodio na razinu dosjetke kojoj su se zadrigli nacionalisti i primitivci par excellence prpošno smijuljili, kao dobrom, sočnom vicu. Pa i kad je porasla svijest o tome da se takvim rječnikom i konstrukcijama nije prikladno koristiti u javnom prostoru, da je diskriminatoran, uvredljiv, mrziteljski, umjesto da ga oni koji su za to najpozvaniji svojim ponašanjem neutraliziraju i iz javnosti protjeraju,  društvo je reteriralo, a on , govor mržnje, dodatno eskalirao. Ta vrst komunikacije nije samo “luksuz” anonimnih hejtera na društvenim mrežama ili u internetskim komentarima potpisanim nadimcima i lažnim imenima, ona se proširila na sve razine, među sve strukture i postala opasna prijetnja zdravlju društva i, per fin, fizičkom i psihičkom integritetu pojedinaca .

Nekažnjeno batinanje novinara

Na udaru su novinari, kojima se samo ne prijeti, njih se i premlaćuje, batina bejzbol palicama, udara u službenim uredima, kao stoku privedenu mesarima na klanje. Za to se u ovoj zemlji ne odgovara. Policija novinarskim batinašima ne uspijeva ući u trag. Ignorira čak i poznate batinaše.

U Požeško-slavonskoj županiji optužen je župan Alojz Tomašević za zlostavljanje supruge Mare. Žena je povukla sve optužbe, HDZ je pod pritiskom javnosti nasilnika izbacio iz svojih redova, ali je na ponos i diku te iste stranke i danas župan. To mu HDZ-ov zakon omogućuje. Ništa bolje ni s dožupanom Vedranom Neferovićem koji je ( tada kao gradonačelnik Požege ) prebio lokalnog novinara i otpravio ga u bolnicu, a da mu ni vlas s glave nije pala, a bogme ni fotelja mu nije izmakla. Ni stranka ( HDZ ) ga nije “izdala”…

Druga je stvar kad se prijeti političarima. To “ozna” odmah dozna, takvi se brzo sankcioniraju, osim ako nije riječ o nepoćudnoj političkoj vrsti kojoj bi, kako smo se osvjedočili, čak i neki vjeroučitelji (Krešimir Bagarić) skidali glave i nabijali ih na kolac, bacili u septičke jame (bivše predsjednike RH, Stipu Mesića i  Ivu Josipovića, bivšu ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić) i s njima trajno obračunali. O tome djecu educirali. Kao vjernici i učitelji. Službenici Svevišnjeg koji nas poziva na mir i dobro među ljudima, koji nas opominje da ne sagriješimo mišlju, riječju ni djelom…

Učenik osmog razreda zagrebačke Osnovne škole Matija Gubec kojem je dosadilo to sustavno induciranje mržnjom na satovima “crkvenog inkvizitora”, snimio je mobitelom ostrašćenog, nasilnog vjeroučitelja i snimku proslijedio indexu.hr. Da javnost dozna. Da se mentalno nasilje nad djecom zaustavi. I što bi, poslije?

Ministrica obrazovanja Blaženka Divjak bila je konsternirana, ravnateljica škole Ljiljana Klinger šokirana, Crkva kao i uvijek neodređena i nijema. Vjeroučitelj je, ipak, svim zaštitnim odredbama Vatikanskih ugovora unatoč, dobio izvanredni otkaz ugovora o radu, a DORH je protiv njega pokrenuo postupak zbog sumnje na javno poticanje na mržnju i nasilje tijekom nastave. No, snimka učenika nije valjan dokaz, ona je, navodno, nerelevantna za postupak jer prema našem ZKP-u bi morala dokazivati kazneno djelo za koje je zapriječena kazna od preko 12 godina zatvora da bi eventualno bila prihvaćena, i to kao “nezakoniti dokaz”. Zakonita je bila samo snimka koja je diksreditirala bivšeg vukovarskog gradonačelnika, SDP- ovca Željka Sabu, za pokušaj podmićivanja gradske vijećnice HDZ-a, pa je, i ne znajući da ga kolegica snima, zbog tog “dokaza” završio u zatvoru. Bagariću takva opasnost ne prijeti. Zbog selektivnog odnosa naših sudova i sudaca prema dokazima i osumnjičenicima. Zbog neujednačene prakse domaćeg pravosuđa. Zbog njegove “neovisnosti”…

Prcelina sloboda govora ( ?!)

Baš na tragu takve pravosudne prakse, i fra Luka Prcela je oslobođen optužbi za veličanje ustaške NDH i njezina poglavnika, i to u propovijedi koju je izravno prenosila HRT. Dominikanski prior samostana u Splitu referirao se na izjave predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u povodu komemoracije u Jasenovcu. Prcela joj je silno zamjerio što je rekla da NDH nije bila nezavisna , k tome da je bila zločinačka. On joj to oprostiti neće.

– Tko ti kaže da je današnja hrvatska država nezavisnija od one koja je bila od ’41. do ’45. Ma, ja pitam, ako je morala to reći pred Amerikancima, a onda postavljam njoj pitanje, a zašto nisi rekla – pa nismo mi Hrvati bacili atomsku bombu na Hirošimu i Nagasaki. Pa nismo mi bombardirali ni Dresden ni Hamburg. Koga smo mi zapravo ubili izvan svojih granica? Ma dosta više da sami po sebi pljujemo. Dosta više ovoga što se događalo kroz ovo proteklo vrijeme, tijekom ovih dvojice predsjednika koji su bili, možemo kazati, antihrvatski predsjednici – ražestio se tog 8. svibnja 2016. Prcela usred mise.

Za sud, to je sloboda govora.

Rezervirana za hejtere. Koji mrze po svojoj prirodi. Koji se raduju tuđoj smrti, kao što su iskazivali na društvenim mrežama na vijest o smrti Slavka Goldsteina, ili na recentni prerani odlazak Predraga Lucića. Ljudi koji su ostavili dubok trag u hrvatskoj kulturi, publicistici, novinarstvu, u društvu generalno. Njih hejteri preziru jer su dokaz njihove nevažnosti u ovom svemiru.

Otrov i protuotrov

No, na istu slobodu nemaju pravo drugi. Pisci, beskompromisni, slobodnomisleći stvaratelji. Novinari. Oni nemaju pravo ni na vrijednosni sud, osim ako neće biti afirmativan spram vlasti i onih koji su u poziciji moći. Svaka novinarska kritika, negatian stav , iliti nepovoljan vrijednosni sud, spram visokopozicioniranih osoba u ovoj, navodno, demokratskoj državi, utuživo je i liječi se isključivo novcem. Ne zato što ga novinari imaju, a oni koji ga od njih išču nemaju, nego zato da novinari šute. Da umuknu zauvijek. Ili, da se od kritičara pretvore u apologete vlasti. Da govore o fikciji, a ne o stvarnosti. Političari su zaštićeni ili imunitetom ili solidarnošću kaste. Novinari su uvijek samo divljač za odstrel. Ili u službi režima s kojim su se slizali pa mu pjevaju glorije, od kojih dobro žive, ali njihove melodije osim njih i režimskih dužnosnika nitko ne sluša. Kao što je slučaj s HRT-om. Još kako dok je birao Đelo Hadžiselimović. Otkako ni njega nema, nekadašnja perjanica hrvatskog i jugoslavenskog novinarstva srozana je na nivo HDZ-ovog megafona. Kojoj kadrovsku politiku vode Klemm i njegvoo društvo, a udovice branitelja i ministar Tomo Medved definiraju filmski program. Prosvjeduju zbog Ministarstva ljubavi. Ultimativno. Primitivno i nekompetentno miješaju se u program HRT-a. Jer to mogu. Navikli su. Nitko im nije rekao da to ne čine. Da to nije njihov posao. Pa danas pretendiraju kadrovirati i u znanstvenim institutima, na Sveučilištu, u Kazalištu… makar o tim institucijama pojma nemaju.

Zar se to može mijenjati zakonom? Zar se mržnja može liječiti paragrafima? Uostalom, navodno je govor mržnje već i sada involviran u odredbe čak tri zakona. Taj otrov se dade neutralizirati samo protuotrovom. Naprosto moramo biti bolji, časniji, dosljedniji i hrabriji ljudi. Moramo afirmirati takve među nama a ne ih zatirati i ponižavati. U protivnom ćemo biti nemoćna manjina osuđena na prezir moći koju hrani kojekakva većina.

 

 

Tags: , , , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI