Neovisni novinarski portal
17.12.2018.

KOMENTARI
Sretan Vam dan zaborava! (Dio drugi)

Sretan Vam dan zaborava! (Dio drugi)

 Ujedinjeni narodi su 27. siječnja proglasili Međunarodnim danom sjećanja na žrtve Holokausta. U sjećanje na žrtve stravičnog nacističkog zločina i s namjerom da se o njemu educiraju novije generacije, u pristojno uređenim državama se vodi računa da se taj dan dostojno obilježi. No ne i u državama u kojima dijelom vladaju političari koji, unatoč navodnom zdravom razumu, danas favoriziraju fašiste, naciste i njihove saveznike, te negiraju vlastitu časnu antifašističku povijest.  Naš suradnik, povjesničar Diego Han, prije dvije godine je napisao tekst  (Ne)obilježavanje Holokausta: Sretan vam Dan zaborava! u vezi (ne)obilježavanja Dana sjećanja na Holokaust. Javio nam se ponovno s drugim dijelom, ‘s obzirom da se stvari nisu baš promijenile’, kako smatra…

Danas, 27 siječnja, kao i svake godine još od 2005., većina članica UN obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. Prije dvije godine sam na ovom portalu napisao tekst u kojemu sam iznio svoje brige o tome koliko se taj dan slabo, ili nikako, obilježava u Hrvatskoj, pogotovo naspram nekih drugih europski država. Nažalost, u tih 700 i nešto dana malo se toga promijenilo, a ja se opet listajući najčitanije informativne portale pitam u čemu je problem, da li sam možda krivo pročitao datum na kalendaru ili je u pitanju nešto drugo. Prije nego li me optužite za forsiranje obilježavanja Holokausta, moram priznati da možda i postoji razlog zašto sam toliko povezan s ovim danom, iako duboko u sebi vjerujem kako bi svaki samosvjesni pripadnik ljudskog roda to trebao biti bez obzira na osobna iskustva. No, hajmo malo o meni.

Prije nekih šest godina, u mojim ranim dvadesetima, imao sam ozbiljnih problema s onom velikom klasičnom odlukom o tome gdje ću provesti Novu godinu, dan kojeg je naravno trebalo iskoristiti za neki ludi provod ili barem putovanje. Da vas ne gnjavim sada nebitnim detaljima, odluka je pala na poljski Krakow. U biti, Krakow nije bio slučajan odabir jer sam, osim zbog jedinstvene zabave po kojoj je bio poznat, već neko vrijeme htio posjetiti jedno mjesto pored Krakowa, današnji Oswieczim, ljudima inače poznatiji kao Auschwitz. Dan kada smo došli do ovog najzloglasnijeg koncentracijskog i istrebljivačkog kampa Drugog svjetskog rata, priroda je izgleda htjela da doživljaj posjetitelja bude što vjerodostojniji filmovima i dokumentarcima na koje smo naučeni kada govorimo o Holokaustu i onome što se u tom kampu događalo, dakle, bio je to tmuran i ledeni dan popraćen povremenom susnježicom. Tamo, svaku grupu vodi poseban vodič koji razgled započinje kroz famozna vrata s natpisom Arbeit macht frei, pa se u tom trenutku pojavi u vama osjećaj da se nalazite usred Schindlerove liste, s razlikom da vi slobodno i mirno kročite mjestom gdje su prije nekoliko desetljeća milijuni nedužnih ostavili svoje živote.

Hodnik

Ako kojim slučajem niste prije bili upoznati s grozotama koje su se tamo događale, vodiči vam sve to objasne, pokažu vam zidove gdje su se provodile egzekucije i gdje su cijele obitelji stradavale, baš tamo gdje vi danas blijedo buljite jer ne znate kako se prema toj tragediji postaviti; vode vas u zatvore metar sa metar, gdje je više zatvorenika provodilo dane, često svoje posljednje, u prostoru gdje biste se vi jedva mogli okrenuti; vode vas u sobe gdje je još sačuvana prtljaga „gostiju“ kampa, na kojoj ako se malo potrudite možete pronaći datume rođenja vlasnika, poput 23.03.1941. Kada pročitate taj datum, vaš mozak jednostavnom računicom zaključi da je taj kofer pripadao djevojčici ili dječaku koji je u vrh glave mogao imati 4 godine kada je ubijeno, vrlo vjerojatno i manje. Onda nastavite, pa takvih kofera pronađete na desetke i na koncu ne znate što više misliti, vaš se mozak blokira jer te brojke i godine postanu upravo to, samo brojke bez lica; zatim, stignete do sobe sa ženskom kosom, pa se pitate tko je bio vlasnik te iste, nečega što se na koncu pretvorilo samo u mrtvi biološki ostatak nekoga; pošto nema puno vremena, ubrzo nastavite do sobe gdje se nalaze prazne limenke otrova Zyklon-b, ali tu se manje zadržite, jer te limenke vam ne govore puno jer za njih već više ili manje znali; na koncu, ili možda na početku, to više nisam siguran, stižete do hodnika u kojemu imate priliku jedini put vidjeti smrt u lice, odnosno, imate priliku gledati u oči slike zatvorenika, s datumima rođenja, dolaska i smrti.

Tada, u tom hodniku, možda po prvi puta shvatite uistinu što se događalo u tom logoru, kada pronađete na desetke vaših vršnjaka koji su tamo ostavili svoje duše. Gledate ih u oči, kao da su vam to rođaci ili prijatelji s obiteljskog albuma, iako o njima ne znate ništa. Ali, prepoznajete birokraciju koja je pratila njihovo nestajanje, a potrudite li se malo razmisliti, pronaći ćete i sebe: „Diego Han, 25.07.1921., stigao 10.01.1941, umro 20.02.1941“, to sam često mogao pročitati. Priznajem, možda me moja pretjerana emotivnost u tim trenucima savladala, možda sam se tako osjećao iz nekakve unutarnje obveze poštovanja i pijeteta prema žrtvama, možda sam jednostavno bio sebičan. Međutim, taj hodnik još uvijek dobro pamtim, isto kao što pamtim natpise na prtljazi. Jednom kada završite s Auschwitzom I, dovedu vas do Auschwitza II, poznatijeg kao Birkenau. Prvo što primijetite su tračnice koje vode prema ulazu u taj kamp, pa se opet osjećate kao u nekom filmu, s time da se vama opet neće, baš kao i u filmu, ništa dogoditi. Stignete do baraka gdje su boravili osuđenici na smrt, uđete unutra, vidite famozne drvene ležajeve na kojima su trebali spavati, izađete, pogledate oko sebe i vidite samo enormnu seriju istih takvih baraka, uistinu ništa spektakularno, isključivo isti, u nedogled kopirani „stambeni“ prostori. Na koncu, stignete i do onoga što je ostalo od krematorijskih peći. Iznenadite se koliko je u biti taj prostor maleni i skrućeni, teško vam je povjerovati da su tamo spaljeni ostaci stotina tisuća ljudi, vaš mozak to ne može procesuirati jer to jednostavno ne izgleda tako. Nakon svega toga, dobijete dvadesetak minuta da se malo poslikate, kako biste mogli, jednom kući, pokazati vašim najmilijima gdje ste bili, neki s tužnim licima, drugi s osmjesima kao da su na ljetovanju na Maldivima. Gospodo, preživjeli ste pakao, čestitam.

Glasovi strahota nestaju

Nakon ove osobne priče, priznajem, ne čudi me što ljudi koji posjete Auschwitz ništa ne nauče. Teško je tamo nešto naučiti, no ne jer nema materijala, dapače, jer ga ima previše. Uvjeren sam da prosječan čovjek ne može u potpunosti shvatiti što se tamo i u drugim logorima događalo, jednostavno je unatoč svim dokazima to preteško. Naići ćete na osobne ostatke, slike, prtljagu, kosu, proteze, zidove i profesionalne vodiče koji će dati sve od sebe da vam ispričaju teško opisive događaje, ali nećete pronaći bol, predaju, ljutnju, bijes, očaj, patnju, suze, zlobu, djecu, starce, parove, majke, očeve, prijatelje, ljubavnike itd. koji su tamo zauvijek nestali. To ćete sami morati zamisliti, prema vašoj slobodnoj volji i mogućnosti, na temelju Spielbergovog filma, dobrog dokumentarca, povijesnog dokumenta ili neke druge arhivske snimke. I baš zato su, vjerujem, ljudi jako malo toga naučili o Holokaustu. Zato danas u Hrvatskoj se taj dan obilježava kao nešto sporedno, što se, eto, mora. Prošle su dvije godine od mojeg prvog teksta, malo se toga promijenilo, štoviše, javlja se u meni osjećaj da se s prolaskom vremena stvari dodatno pogoršavaju.

‘Spavaonica’ u Buchenwaldu (Foto: US Holokaust Memorial Museum)

Kako prolaze godine i umiru posljednji preživjeli, glasovi strahota nestaju, a s njima i razumijevanje tog događaja. Ljudi su zasićeni Holokaustom, smatraju ga preuveličavanjem, pitaju se zašto obilježavamo Holokaust, kada u Palestini djeca i nedužni umiru svaki dan; zašto ne obilježavamo dan sjećanja na žrtve komunističkih režima, kojih je, naravno, bilo još i više; zašto ne obilježavamo snažnije Domovinski rat i Bleiburg, žrtve Pol Pota i američkog neokolonijalizma, turskog masakra nad Armencima i što god vam je još drago. Ne znam, ne mogu pronaći jednostavan odgovor na ova pitanja jer je svako specifično na svoj način. Međutim, znam da bi nas Holokaust trebao podsjetiti na činjenicu da smo upravo mi ljudi sposobni učiti nezamislive grozote u ime neke ideje, da nitko od nas nije imun na to te da se svatko jednog dana može naći s druge strane žice, ovoga puta za stvarno. Holokaust nije pitanje Židova, kao što ga mnogi žele prikazati, niti je to pitanje komparacije, radi se o pitanju civilizacije.

Pretvaranje takvog obilježavanja u uspoređivanje s drugim strahotama iz naše povijesti krajnje je degutantan način razmišljanja, pokušaj relativizacije nečeg najstrašnijeg što smo mi, ljudski rod, ikada uspjeli napraviti. Na koncu, ne preostaje mi ništa drugo nego li reći da iskreno žalim što se i neke druge događaje ne obilježava na dostojan način, ali politiziranje Holokausta ne mogu prihvatiti. Draga gospodo, shvatite već jednom, u Holokaustu nisu stradali Židovi, Romi i drugi, u Holokaustu je stradalo čovječanstvo!

Kažu da bi svatko trebao Auschwitz barem jednom u životu posjetiti, i s tim se slažem, ali nisam više siguran da će nam to pomoći.

Dragi prijatelji, sretan vam još jedan dan zaborava!

Diego Han

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI