Neovisni novinarski portal
22.9.2018.
POLITIKA
HDZ-ova pokazna vježba s dva nepoćudna župana: I dalje su sve ovce na broju, a vuk u šumi…

HDZ-ova pokazna vježba s dva nepoćudna župana:
I dalje su sve ovce na broju, a vuk u šumi…

Andrej Plenkovic

Andrej Plenković s dva hica i, naoko, dva pogotka, ovaj vikend može na zasluženi odmor. Teško da je šef HDZ-a dosad imao učinkovitiji dan otkako je zasjeo u prvu fotelju „zajedničara“. Nakupilo se toga, nije se kuća čistila od nanosa samovolje kojekakvih egomana koji se ne drže baš nikakvog ( osim svoga) „komunalnog reda“. Prigrlio je HDZ pod svoje skute svakojakog ološa, tetošio ga i uzgajao, kao „cvijet hrvatstva i domoljublja“, sve dok nije počeo zaudarati i drugima, pa se kuća napokon morala provjetriti i „deratizirati“. Disciplinirana su čak dva župana. Darko Milinović i Alojz Tomašević. Nekom vrstom „opomena pred isključenje“…

Nije problem Plenkoviću baviti se higijeničarstvom u stranci, prekrcanom uhljebničkim ziherašima, svjesnim opasnosti rizika od puča i njegova neuspjeha koji bi ih trajno upokojio. Svi oni radije drže vrapca u ruci negoli jure goluba na grani. S druge strane, uz ovakvu žalosnu opoziciju, koja se bavi samom sobom a ne grijesima vladajućih struktura, koja ne zna kapitalizirati slabosti vlasti ni iskoristiti njihova unutrašnja previranja, HDZ može mirno, bez žurbe i straha, rješavati, makar u smislu pokazne vježbe, naplavine mangupa u svojim redovima. I kad kasni, živahniji je od SDP-a…

Milinoviću županija, Nekiću HDZ

Darko Milinović, pobunjeni lički šerif s HDZ-ovom zvijezdom, efektno je ušutkan, njegov je županijski stranački ogranak raspušten, za povjerenika odmah imenovan Darko Nekić kojem je zadatak da pripremi unutarstranačke izbore, a Milinoviću da vodi županiju i bude kuco! Njegovi pokajnički pokušaji da iznudi kompromis i post festum ishitrene ostavke ipak ostane na čelu ličko-senjskog HDZ-a, samo su ga dodatno diskreditirali. Plenković nije imao ni razumijevanja ni volje za Dadino kompromiserstvo iz nužde. Dakle, župan ostaje, ali bez kontrole nad lokalnom stranačkom infrastrukturom, a radi mira u kući nije problematiziran njegov status člana Predsjedništva stranke. Ta, ipak je Dado izabran u to tijelo s najvećim brojem glasova, što je, makar u to vrijeme svjedočilo o raspoloženju i dominantnom profilu u stranci. Pitanje je kako bi Milinović prošao danas da je morao na provjeru Sabora HDZ-a…

Drugi hitac prizemljio je konačno i optuženog obiteljskog nasilnika, požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića. Dobio je rok do 15. siječnja da sam odstupi s dužnosti, i u tom slučaju, mogao bi , eto, ostati član HDZ-a ( ?! ). Odbije li podnijeti ostavku, HDZ će ga se već nekako riješiti, a tada više neće biti ponosni vlasnik stranačke iskaznice.

Tomašević i Milinović, dva župana, dvije HDZ-ove uzdanice, čiji se politički i moralni background nije propitivao, jer se to u HDZ-u naprosto ne radi, sami su dotjerali „cara do duvara“. I to je jedini način da se HDZ-ovcu „presudi“. Nije li isto učinio i Tomislav Karamarko kad je samoubilački rušio vlastitu ( HDZ-ovu ) vladu, pa na kraju srušio samog sebe? Nije li jednako postupio i Ivo Sanader kad je, iznebuha, bez objašnjenja i tada vidljivog razloga, stao pred lice javnosti i objavio kako se povlači s mjesta premijera i predsjednika stranke. I potom završio na optuženičkoj klupi, od koje se pokušao spasiti neuspjelim prevratom koji bi mu, naknadno, vratio poziciju s koje je abdicirao?
Jadranku Kosor su eliminirali Karamarko i kamaradi, izbacujući je iz HDZ-a zbog verbalnog delikta, brzopoteznom egzekucijom kakve se ne bi posramili ni zadrti staljinisti. Tko zna, da je poživio, možda ni Tuđman ne bi osigurao političku „vječnost“…

Tomaševićevo ignoriranje Plenkovića

Realno govoreći, ni Milinović ni Tomašević po svom moralnom kredibilitetu i političkom integritetu ne zaslužuju pažnju koju trenutno izazivaju samo zbog činjenice da su izabrani za župane na neposrednim izborima što ih čini gotovo nesmjenjivim. Uostalom, neizglasavanje proračuna kao jedna od najčešćih mogućnosti za smjenu čelnika lokalne ( regionalne) samouprave, u Tomaševićevom slučaju nije iskorištena. Županijska skupština požeško-slavonska, smjerno je glasala za proračun, ne toliko zbog proračuna samog, koliko radi održanja župana, iako javno proskribiranog kao obiteljskog nasilnika. Koji se s funkcije uporno ne da. I kad mu je Plenković javno slao poruke da na toj dužnosti više ne može ostati, kad je pledirao na njegovu svijest, Tomašević se pravio da ne čuje. Opovrgavao je optužbe svoje supruge koja se iz očaja odlučila na medijsku ispovijed, jer nije više znala kako se od supruga zaštititi. Bezmalo je proglasio neuračunljivom, a kad je podignuta optužnica, bez da trepne, javnost je uvjeravao kako nije kriv i kako će sve uskoro biti jasno. A jasno je samo jedno, da je Tomašević predmet pravosudnog postupka, da je optužen za dugotrajno nasilništvo i zlostavljanje supruge, mentalno i fizičko, i da je sramota i za svoju obitelj i za svoju stranku i za hrvatsku politiku u kojoj godinama prosperira. Uklapa se jedino u nakaradni sustav vrijednosti koji se u ovoj zemlji kontinuirano gradi već 27-mu godinu…

Kao usputna „žrtva“ na njegovom „zvjezdanom putu“ pao je i Željko Jakopović, Tomaševićev zamjenik, HSS-ovac, koji ga je branio od optužbi i relativizirao ih, i samo što nije izjavio da je supruga Mara batine i zaslužila, pa dobio trenutno šup-kartu iz svoje stranke. Jer, kako je kazao Krešo Beljak, to nipošto nije politika HSS-a koji se žestoko protivi svakom obliku nasilja nad ženama i nasilju u obitelji.  A Jakopović je, braneći Tomaševića, samo branio svoju poziciju u izvršnoj vlasti, i fućkalo mu se za ljudska prava zlostavljane žene, htio je tek što duže sačuvati sinekuru koja mu je omogućavala dobar život s malo rada, još manje odgovornosti…

I tu dolazimo do problema političkog uhljebništva koje se tijekom godina kod nas razvilo gotovo u filozofski pravac. Jer, i slučaj Milinović i slučaj Tomašević zapravo su refleksije uhljebničkog mentaliteta i politike koja se kod nas usidrila nepopustljivim sidrima…

Uhljebništvo na kvadrat

Milinović je digao Ličane u pobunu ne zbog nekakve nepravde kojom se pravednički zakrilio, nego zbog revolta kadroviranjem na „njegovom terenu“, gdje drži da je on gazda i gospodar „života i smrti“. Dok god županijski HDZ miješa karte i raspoređuje kadrove dotle kontrolira i tijekove novca na terenu. A Plitvice su jedino što Lika ima. Pa kad županiji oduzmete utjecaj u toj ustanovi, kad kontrolu izmaknete iz Gospića u Zagreb, što ostaje lokalnom šerifu, s čime će on disponirati i čime svoje poslušnike i uhljebe namirivati?

Javnost je ostala osupnuta otvorenošću Milinovićeva javnog zagovaranja uhljebljivanja i stranačkog kadroviranja kao da je to ikomu novost. Pa tome dnevno svjedočimo godinama na svim razinama. I godinama se nad tim zgražamo, ali uhljeba zbog toga nije manje, nego sve više, neovisno o tomu govori li se o kadroviranju interno ili eksterno.

Problem je u tome, što to nije izum niti alat Dade Milinovića, niti kakav atavizam provincijalnog političara koji u izolaciji nije primijetio promjene u sustavu vlasti ili njegovu demokratizaciju, nego je to opće mjesto hrvatske politike. Ni Milinoviću odiozni ministar Tomislav Ćorić ne bi stao uz ravnatelja Nacionalnog parka Plitvička jezera, ma tko on bio i koliko stručne reference imao, da nije član HDZ-a. Ni Plenkovićevu podršku ne bi dobio za takvog kandidata, ma što šef HDZ-a, eventualno, intimno mislio o tome, nego bi i kod njega, iz čisto egoističnih razloga samoodržanja, prednost dobio stranački podoban a ne sposoban i kompetentan kandidat. Stvar je samo u tome što je Ćorić moćniji od Milinovića, bolje pozicioniran u sustavu vlasti, pa Dado pred njim ima stajati mirno, kao što će pred njim stajati koji općinski načelnik u njegovoj županiji, a ne dizati glas i režirati pobunu.

Da nije tako, zar bi Plenković ikad pristao na instaliranje Josipe Rimac na mjesto državne tajnice u Ministarstvu uprave? Nakon što je izgubila izbore u Kninu gdje danas po prvi put vlada neovisna lista, nakon što je bila direktorica propale kampanje smijenjenog šefa stranke Tomislava Karamarka kojemu se zaklela na vjernost, i za sobom vukla repove brojnih afera, iz kojih je izašla neokrznuta, za razliku od onih koji su joj pomagali…

Zar bi Plenković, da nije dio tog HDZ-ovskog podobnjačkog mentalnog sklopa, dopustio da u Kazališnom vijeću HNK sjedi Zlatko Hasanbegović, jedan rigidni svadljivac koji kompromitira svoju zemlju proustaškim zagovorom, i nema nikakve veze s kazalištem? Ili da jedna ultradesničarka Bruna Esih, bez ikakvih valjanih referenci bude članica Upravnog vijeća KD Vatroslava Lisinskog, iako s glazbom, ma i kulturom, nema nikakvih dodirnih točaka…?
Pogledajmo samo savjetnike u ministarstvima, u državnim i javnim tvrtkama, profil tih ljudi, njihovo znanje i obrazovanje, biografije i iskustvo. Čovjeka zaboli glava od te nekompetentnosti i bezočnog zbrinjavanja stranačkih vojnika na štetu države i njezinog proračuna.

Licemjeri, ulizice, nasilnici i ini…

Prema tome, o čemu se ovdje radi? O odstrelu dva neposlušna, odmetnuta stranačka sina koja su HDZ-u postala teret. Ne zbog etičkih ili političkih pitanja, nego čisto pragmatičnih, zbog izravne štete koju stranci proizvode. Da nije bilo pritiska javnosti, tko zna bi li Tomašević uopće bio problematiziran. I ovako, od njega se traži da napusti dužnost župana, ali stranci ne smeta da i dalje u svojim redovima ima takvog člana !?

Ili Milinović. Pa taj je dojadio i bogu i vragu svojom ambicioznošću bez pokrića i svojom prijetvornošću. Kad se 2012. , nakon odlaska Ive Sanadera, kandidirao za šefa HDZ-a, o svom glavnom suparniku Tomislavu Karamarku govorio je sve i svašta, optuživao ga za kriminalizaciju stranke, dovodio u vezu već tada njegovu tvrtku Soboli s Inom, tvrdio da opterećuje stranku svojim kriminalnim rabotama, optužio ga za trostruku izdaju , najprije s Manolićem , pa s Mesićem, a onda i onu najtežu- da je hapsio samo HDZ-ovce, da je ušutkao Kalmetu i Jandrokovića, da nijedna afera i krađa nije otkrivena dok to međunarodna zajednica nije ultimativno tražila. A kad je Karamarko pobijedio, stao ga glorificirati do te mjere da je u krizi vlade premijera Tihomira Oreškovića i Karamarkovom pokušaju preslagivanja vladajuće većine, odlučno izjavio kako „nema mjesta za premijera koji nije Karamarko“!
Ništa mu nije pomoglo. Marginaliziran je, ušutkan nakon poraza i primoran stoički podnositi gospićku izolaciju. Ponovo se odlučio 2016. stati na megdan Plenkoviću kada se kandidirao za predsjednika HDZ-a. navodno, prikupio potpise, i onda odustao. Plenković je preuzeo HDZ, a Dado Milinović dobio mjesto u Predsjedništvu. No, to ga očigledno nije zadovoljilo.
Kad su došli lokalni izbori, iako saborski zastupnik, odlučio se na novu utrku i kandidirao za župana ličko-senjskog. I dobio u prvom krugu. HDZ je u Gospiću, međutim, izgubio. I u Otočcu, Novalji… U kampanji se koristio svim sredstvima, pa čak i poziranjem s notornim ličkim ustašofilom Mihovilom Kursom koji se prikladno odjenuo u maskirku i crnu majicu sa znakovitim natpisom „Lika U srcu“, te „povijesnim hrvatskim grbom“ s početnim bijelim poljem. Plenković se ogradio od svog nepoćudnog kolege i nesuđenog suparnika. Dado se branio da Kursove simbole kojima se zakitio nije ni primijetio…
Nije dugo izdržao. Njegova je tikva stalno išla na vodu, sve dok se napokon nije razbila. Ili se samo prelila. I oko sebe stalno plavi, stvara probleme. Trebalo bi je začepiti…
Dakle, što? Plenković je nešto pomeo, ali površno. Ni blizu dubinski. Samo je primirio Milinovića ostavljajući ga u Predsjedništvu stranke i na mjestu župana, kojega se Tomašević mora odreći želi li i dalje biti član HDZ-a. Dakle, i dalje su sve ovce na broju, a vuk u šumi…

Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI