Neovisni novinarski portal
18.1.2018.
INTERVJUI / LJUDI / SCENA
General Woo (promo foto)

General Woo:
Tram 11 nikad nikom nije bio po mjeri!

General Woo (promo foto)

Razgovor nakon slijeganja dojmova od spektakla u Domu sportova, a uoči koncerta u zagrebačkom Vintageu.

Ovo je drugi pokušaj. Prvi je bio u studenom, koji dan prije povratničkog, rasprodanog koncerta Tram 11 u Domu sportova, no bilo je previše nervoze i gužve da bi se Srđan Ćuk, zvani General Woo, mogao fokusirati na pitanja. Sad smo našli novi povod, njegov solo nastup u zagrebačkom Vintage Industrial Baru (11. siječnja)…
Ako ste prespavali zadnja dva mjeseca, samo podsjetnik da su General Woo i Target, dvojac koji je udario temelje hrvatskom hip-hopu u devedesetima, nakon dugogodišnje i ne baš prijateljske razdvojenosti, ponovno u sedlu kao Tram 11.
Svašta se dakle dogodilo proteklih mjeseci: Tram 11 reunion, pa reizdanje albuma na kojeg se čekalo u redovima, a onda i rasprodan Dom sportova. Zašto misliš da publici toliko nedostajao Tram 11 i koja je to sad publika, ona stara ili neka nova?
Prvo smo mislili da im najviše falimo jer nas nije bilo u tom obliku 14 godina, no nakon Doma Sportova smo shvatili da nas sluša već treća generacija, a to su maloljetni klinci. Sve je to imalo utjecaj na hype i brzu rasprodaju koncerta. Tako da tu ima stare publike, onih koji su nas taman fulali, tj. mi smo se razišli kad su nas trebali gledat live i skroz nove klince koji su se rodili nakon naših albuma. Izgleda da to ide s koljena na koljeno. Dva mjeseca prije koncerta je bila ponuda za Arenu, ali smo odustali jer to nije to, bolje je imat devet tisuća ljudi na nogama od prve do zadnje minute, nego 18 tisuća ljudi od kojih većina mora sjedit na svojim numeriranim sjedalima.
Već je poznata priča da je Target gostovao na tvom koncertu početkom prošle godine, pa se onda rodila i ideja o povratku Tram 11. No, ako me sjećanje ne vara, vaš razlaz 2003., taman u tijeku objavljivanja albuma “Tajna crne kutije”, nije bio baš prijateljski. Evo sad s vremenskim odmakom: zašto je došlo do “pada sistema”, a onda i kako je došlo do “normalizacije odnosa”?
Normalno je da se ljudi posvađaju kad se razilaze u onome što rade, nismo mi iznimka. Malo ljudi zna da smo se mi izmirili par godina kasnije i da smo od tada u dobrim odnosima. Čekali smo pravi trenutak za reunion.
Nekako je usporedo s tvojim i Targetovim razlazom, zamro i i cijeli taj prvotni val hip-hopa; Bolesna braća počela su snimati reklame, El Bahattee frustriran se povukao sa scene, a i ti se ui međuvremenu vratio u Vukovar. Što se dogodilo i koliko ima istine u mitu da se na sceni pojavio Edo Maajka, na što “hrvatski velikani” hip-hopa više nisu imali dovoljno snažan odgovor?
Medijima je falio netko nakon nas i svih aktera koji su počeli manje radit u tom trenutku. Naravno da je nastala tišina kad se najjača grupa ugasi. Na kraju je ispalo da nas dva nosimo na leđima cijelu scenu. Pojavila su se nova imena Edo, Shorty, Connect… Trebao je netko zamjeniti nas, a kolko je uspio, vidjet ćemo, vrijeme će pokazati kao u našem slučaju. Popularnost se mjeri vremenski, lako je biti popularan u jednom trenutku. Mogu samo reći da nisam imao koncertne pauze svo to vrijeme i izdavao sam albume. Ne gledamo ti mi na rap sceni stvari kao na pop ili nekim scenama. Nema tu „odgovora“ na ovog ili onog repera, nego radi, radi, radi, radi… to nam je moto. Glupo je razmišljati da trebaš reagirat’ na nekog negativno, ako mu je produkcija, izdavač i sve iz tvoje priče.
Reizdanje albuma “Čovječe, ne ljuti se”, koji definitivno ima povijesni značaj iz pionirskih dana hrvatskog hip-hopa… Kako danas gledaš na njegovu produkciju, tekstove i izvedbu. Drži li još uvijek vodu?
Kad izađeš na vinilu, onda si opalio pečat, reče Target, a ja se slažem sa tom izjavom. Drže skoro sve stvari vodu i dan danas, da ne drže novi klinci se ne bi prepoznali u pjesmama. Mi se još čudimo kako smo bili tada sa 19, 20 godina toliko zreli u tekstovima.

Tram 11 u Domu sportova: Target i General Woo (Foto: Vedran Metelko/Ravno do dna)

Vaš prvijenac bio je zapravo pravi “purgerski” uradak, zagrebačka ulična ploča koja je ocrtavala poslijeratni život vaše/naše generacije. Kako si se ti ufurao u taj film, budući da si koju godinu ranije doselio iz Vukovara?
Jest i nije purgerski, baš zbog mene. Purgerska je priča, al’ su se svi drugi gradovi i sela prepoznali. Razlog je što pričamo o osobnim i ljudskim stvarima, pa te shvaća i netko u Splitu jer i on je čovjek kao ti i ima slične probleme i živi sličan život. Prirodno je reprezentirati mjesto odakle dolaziš, jer to daje jednu novu dimenziju i zanimljivost. To je rap. Snaš’o sam se odlično, došao sam sa 14 godina i uklopio se u spiku.
Tram 11 u doba ekspanzije zagrebačke hip-hop scene u devedesetima nije mogao ni razmišljati o koncertnom spektaklu kakav se nedavno dogodio u Domu sportova. Kako to objasniti?
Jednostavno, stvari su bile u razvoju, dominirali su klubovi, a ne koncertni prostori. Gotovo 99 posto nastupa smo imali u klubovima. Danas je to sve drugačije, kako i treba biti. Imamo klubove za partije, koncertne prostore, klubove za koncerte i dernek diskoteke, koje nas ne zanimaju. Stvari su se posložile…
A što dalje nakon Doma sportova? Vidim, neki koncerti i festivali su već bukirani… Imaju li Tram 11 dugoročne planove?
Planiramo snimiti album do kraja godine, imamo najviše 8-10 koncerata u ovoj godini kao Tram 11. Nakon Doma sportova smo dobili dodatnu inspiraciju, kako za pjesme tako i za još koncerata. Radit ćemo i solo koncerte kao ovaj moj u Vintageu 11. siječnja. Još ide reizdanje na vinilu „Vrućine gradskog asfalta“ i DVD Tram 11 u Domu sportova do kraja godine.
Kontekstualno gledajući, naši hip-hop pioniri okupljeni u Blackout projectu, zajedno s Radiom 101 i još nekim nezavisnim medijima, kao i s još ponekim “nepodobnim” subkulturnim oazama, predstavljali su u devedesetima svojevrstan “pokret otpora” kontra “sili i mraku”. Osjećaš li da je to bilo vrijedno truda i vremena, budući da danas sigurno ne živimo u boljim i sretnijim vremenima…?
Druga su to vremena i ta priča o silama mraka i otporu je preuveličana. Nismo mi nikom bili po mjeri. Kasnije ste mogli vidjeti što se dogodilo sa tim radijom i tko je kakvu ulogu tu igrao. Uglavnom, fejk ekipa koja je malverzacijama i pljačkom uništila radio, a onda su neki od njih završili pod suknjom politike. Ja sam skužio to odmah iduće godinu na godišnjicu prosvjeda, kad nas se nitko nije sjetio, ni na promo stvarima, niti su nas zvali da nešto kažemo. Za uspjeh hip-hop scene se samo treba zahvaliti DJ-u Kristijanu Frkoviću Frxu, ako ćemo gledat tko je zaslužan osim nas samih.
Smatraš li da danas pop kulturna scena ne djeluje dovoljno “organizirano subverzivno” jer, za razliku od devedesetih, sad više nije crno-bijelo jasno tko je “neprijatelj”. Čini se da i umjetnici i publika uglavnom vode neke svoje intimne bitke, a s državom i društvom što bude…
Kulturna scena je u banani, blago rečeno. Pojedine grupe ljudi misle da je to njihova ideološka platforma, pokušavaju stvoriti mišljenje da su samo oni obrazovani, načitani i pružaju otpor izmišljenim stvarima. Zapravo se radi o sisanju državne sise i ‘lađenju jaja. Isto tako, pokušavaju pojam „alternativno“ obojati u svoje marksističke boje. Jadna nam majka s takvim umjetnicima koji se nazivaju „liberalima“ kako bi zamazali oči svima. Kako misle biti alternativa i liberalni kad ne poštuju prvo pravilo da je sloboda pojedinca on sam i njegovo privatno vlasništvo? Kako je netko alternativa ako sisa državnu sisu? Kako si alternativa kad se boriš za veću državu i veće poreze da bi tebe financirali? Kako? Ekipa je izgubljena između socijalizma i nacionalsocijalizma iliti leftarda i konzervi, pa buba sve u šesnaest. Drugovi i drugarice,dame i gospodo, 21. je stoljeće i vrijeme je da živimo u zdravom kapitalizmu gdje smo svi različiti, a imamo iste uvjete rada i života. To je liberalizam za neuke na kulturnoj sceni.

 

Intervju ostvaren u suradnji s portalom Ravno do dna.

 

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI