Neovisni novinarski portal
15.12.2017.
POLITIKA
Pusti istinu, ubij glasnika: Nisu krivi osuđeni zločinci, nego oni koji odbijaju živjeti u “nacionalnoj laži”

Pusti istinu, ubij glasnika:
Nisu krivi osuđeni zločinci, nego oni koji odbijaju živjeti u “nacionalnoj laži”

Josip Manolić, Stjepan Mesić i Franjo Tuđman 1991.

Smrt Slobodana Praljka pokazala je svu nevjerodostojnost hrvatske politike i njezinih glavnih aktera. Državnog vrha. Dosljedni su samo u nedosljednosti. U jedva nekoliko dana od ostrašćenog poricanja presude „haaškog političkog sudišta“ stigli su do pomirljivog prihvaćanja i poštivanja odluke suda. Ne zbog toga što su se preispitali, stali na loptu i dobro promislili što govore i što čine, nego zato što su ih svojski ispljuskali domaći i strani mediji konsternirani nacionalističkim sljepilom establishmenta koji prkosno staje uz osuđenog ratnog zločinca, braneći posmrtno njegov dignitet ugrožavanjem integriteta i sigurnosti onih koji na takvo snižavanje demokratskih i pravnih standarda ne pristaju.

A sve za račun smirivanja vlastitih stranačkih radikala, puštenih s lanca da poput čopora vukova slobodno ujedaju, grizu, prijete  drugomislećima. I taman kad je krenula hajka na „izdajnike roda svoga“, kad su se iz redova klemovsko-braniteljske gerile stali raditi popisi državnih neprijatelja, Plenković je promijenio retoriku. Sada je haašku presudu prihvaćao i poštovao, mada su neki njezini dijelovi za Vladu neprihvatljivi.  Sada, pak, zvuči gotovo kao kamilica u odnosu na početni gard i reakcije.

“…kakva je vrsta djelovanja ovo vaše pitanje” ?

Novinarku N1 Televizije koja je naglas primjetila promjenu, premijer je trenutno optužio za spinanje, izvrtanje teza, pozvao je na sat poduke uvidom na stranice Vlade kako bi se uvjerila što je rekao na dan izricanja presude i usporedila s onim što je kazivao nakon toga. „ …i vidjet ćete da takvo spinanje nečega što se nije izgovorilo nije dobro, nije primjereno. Možete pitati sami sebe kakva je vrsta djelovanja ovo vaše pitanje“, diskvalifikatorski je , onako s visoka, Plenković pokušao ušutkati glas javnosti koji ga prokazuje kao meštra nevjerodostojnosti. Najrađe bi rekao kako je to još jedan dokaz „hibridnog rata“ protiv njega i njegove Vlade, ali i samomu se taj konstrukt čini već sasvim profanim…
U trenutku čitanja presude hercegbosanskoj šestorici i Praljkovog dramatičnog ispijanja otrova usred sudnice, nalik  prizoru s filmskog platna, hrvatska državna vrhuška histerično je stala negirati presudu i obećavati pokretanje postupka za njezinu reviziju. Mada svjesna da takva mogućnost zapravo ne postoji, osim ukoliko se na takav postupak ne odluče obrane osuđenih. Predsjednica je hitno doputovala s Islanda gdje je bila na službenom putovanju, odlučna svijetu pokazati beskompromisnost u odbacivanju haaške pravde. Odmah se stalo pripremati njezin govor pred Vijećem sigurnosti UN-a. U kojemu je, nota bene, ublažila svoje ocjene rada tribunala i svela ih na probavljivu mjeru pohvala i pokuda.

Premijer je ” na prvu” izdao u ime Vlade priopćenje u kojem tvrdi kako je presuda izraz” duboke moralne nepravde prema BiH šestorki, a  i hrvatskom narodu”. Sabor se od „hrvatskog viteza“ pozdravio prigodnim glorijama i minutom šutnje, navodno će mu na komemoraciji oproštajno zapjevati i zbor HRM-a, depolitizaciji vojske usprkos. Premijer je potom odjurio u Mostar radi „, kontrole političke štete“, a „klemovska gerila, educirana za specijalno djelovanje, kod kuće je otvorila sezonu lova na „izdajničke glave“. Hibridni rat i sasvim opipljivi linč slobodnomislećih ponovo je zahvatio Hrvatsku…

Induciranje mržnjom kao ratni kapital

Britanski Guardian izravno je prozvao premijera Andreja Plenkovića zbog osporavanja presude i bezrezervne podrške generalu Praljku kojega su usporedili s nacističkim zločincem Goringom. Izgovaralo se tih dana koješta, tvrdilo kako ni u jednoj pravomoćnoj presudi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju nije utvrđena odgovornost tadašnjeg srbijanskog državnog vrha za sudjelovanje u udruženog zločinačkom poduhvatu na teritoriju BiH s ciljem uspostave Velike Srbije. Za razliku od kvalifikacija hrvatskog vojnog i političkog vrha, na čelu s Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Jankom Bobetkom za koje u obrazloženju presude hercegbosanskoj šestorici stoji kako su bili dio udruženog zločinačkog poduhvata koji je smjerao etničkom čišćenju dijelova BiH radi njihovog pripajanja Hrvatskoj.

Govorilo se tako, huškalo na tome indoktrinirane mase, mada su oni koji su za tim paralelama posezali dobro znali da govore neistine. Jer u presudi predsjedniku samoproglašene “Republike Srpske Krajine“ Mili Martiću, upravo je tako kvalificirano djelovanje srbijanske vrhuške. Ali, nije to sad najvažnije. Bitno je i puno opasnije to sustavno produciranje psihoze rata, neprijateljstva, induciranje mržnjom kao ratnim kapitalom,  i osjećajem da je cijeli svijet protiv nas, najvećih ovozemaljskih pravednika čija je zla karma neshvaćenost i bjelosvjetska nepravda.

I dok su HDZ-ovi ultraški jurišnici, od Milijana Brkića, preko Josipa Đakića do vječitog i nezamjenjivog, makar i „suradnički“ proskribiranog, Vladimira Šeksa, javno prozivali Vesnu Pusić i Stipu Mesića kao glavne krivce osude „šestorke“ u Haagu, nota bene, Mesića je Šeks izravno optužio i za Praljkovu smrt, premijer, navodno, uglađeni bruxelleski službenik od formata i manira, šutio je kako kurva. Stizale su prijetnje smrću novinarima, zastupnicima ( Goran Beus Richenberg, Vesna Pusić ) i cijelim redakcijama ( Indeks.hr ) koje nisu podlegle šizofrenom kolektivnom poricanju presude, a s državnog vrha, umjesto poziva na razum, čulo se dodatno huškanje na odmazdu ( Kolinda Grabar Kitarović ). Koja je njihova uloga u ovoj hrvatskoj priči?

Krivnja politika kao krivnja naroda

Zašto tako? Nisu li i Plenković i Grabar Kitarović višekratno izjavljivali kako se presuda odnosi na pojedince, a ne na države? Zašto je onda premijer na konferenciji za novinare, pojačan jakim ministarskim snagama iz nimalo slučajno odabranih resora obrane, policije, pravosuđa i vanjskih poslova, uz ostalo, rekao: Njegov čin ( ispijanje otrova generala Praljka, op.a.) , kojem smo na žalost svi svjedočili danas, kojim je za vrijeme izricanja presude Žalbenog vijeća oduzeo sam sebi život, najviše govori o dubokoj moralnoj nepravdi prema šestorici Hrvata iz BiH, a i hrvatskom narodu“? Zbog čega Plenković stigmu odgovornosti za ratni zločin prenosi na cijeli hrvatski narod, a istodobno govori kako se u Haagu ne sudi narodima i državama nego pojedincima? Zašto bi konzekvencije rata i zločina u BiH snosio hrvatski narod ako hrvatska politika nije bila involvirana u tamošnja zbivanja, i ako Franjo Tuđman i njegovi bliski suradnici nisu imali svoje prste u pokušajima podjele Bosne? Zašto bi uopće posljedice trpio narod ako je Tuđman vodio pogrešnu politiku u BiH s namjerom njezine podjele? Možda samo zato što slavi takvu politiku i njezinog vođu…

Problem je u tome što se istina zamagljuje, negira, konstruira i povijesne činjenice izvrću za potrebe svakog od zaraćenih naroda. Problem je u tome što se krivcima, izdajnicima, državnim neprijateljima, proglašavaju oni koji odbijaju sudjelovati u kolektivnoj „nacionalnoj laži“ i slaviti generale osuđene za ratne zločine, a ne prihvaća, nego negira, krivnja pravomoćno osuđenih. Problem je u tome što se kod nas kažnjava i progoni istina, a glorificira laž i lažni junaci koji su u ime te laži stekli golema bogatstva, busajući se u domoljubna prsa. Od takvih domoljuba Hrvatska ima samo prljav obraz i šuplji proračun kojega su ti zaslužnici isisali do zadnje lipe. A činit će to i dalje dok god se bude zatirala istina i ubijao glasnik loših vijesti…

Tags: , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI