Doktor Ante Romac, legenda šibenske bolnice, vrsni dijagnostičar, strastveni šahist, čovjek bogatog životnog iskustva i jednako bogate biografije, nalik je kakvoj enciklopediji iz koje možete štošta pročitati. Ima nevjerojatnu memoriju, pa se i danas s lakoćom sjeća i ljudi i događaja od prije nekoliko desetaka godina. Prošao je tijekom svoga burnog i zanimljivog života i uspone i padove, bio je član SK u bivšoj Jugoslaviji i član SDP-a u neovisnoj Hrvatskoj, ali se on i Partija nikako nisu razumjeli ni slagali. Iz Saveza komunista je izbacivan pet-šest puta, a kako sam kaže bar 29 puta je bio pod „mjerama”. SDP je napustio sam shvaćajući da tu više nema što tražiti jer niti stranka njemu može što pružiti a niti on njoj više ima što dati. U mirovinu je otišao s dužnosti ravnatelja Hitne medicine u Šibeniku…
…u kojoj je proveo veći dio svoga radnog vijeka tijekom kojega je pomogao svakomu tko je od njega pomoć zatražio. Nesebičan, emotivan i strastven Ante Romac je imao u životu puno prijatelja i puno razočarenja. Danas je napokon pomiren i s vlastitim životom i ljudima oko sebe. Iako, čak ni u ovim zrelim umirovljeničkim godinama ne prestaje svoja vječna istraživanja o smislu i svrsi ljudskog postojanja, noći i noći provodi nad filozofskom i povijesnom literaturom pokušavajući odgonetnuti najveću enigmu svijeta ikad- život sam.
Prekinuo “šutnju” poslije 24 godine
Godinama doktor Romac javno ne istupa. Sam kaže da je njegovoj „šutnji” već 24 godine. Ali, ovih dana je nenadano odlučio progovoriti. Iz profesionalnih, a ne političkih razloga. Iako su medicina i politika podjednako njegova cijeloživotna preokupacija. Vijest da je Hrvatsku napustio 551 liječnik a da ih je još 800 podnijelo zahtjeve za nastavkom karijere u inozemstvu, radi čega se sprema “uvoz” liječnika iz Rumunjske i Bugarske, nagnala je doktora Romca da prekine “zavjet šutnje”.
-Pedeset i tri godine su prošle od kada sam se u sindikalnoj dvorani Bolnice digao, imao sam tada 30 godina, i rekao kolegi: -Mislim da me ne vara osjećaj, ali u narodu kvasa jedno neprijateljsko raspoloženje prema nama. Liječnicima. -Kako to misliš?- čudio se moj kolega. Pa sam mu objasnio. – Kraljevina Jugoslavija je postigla da narod počne bagatelizirati katoličke fratre. Početkom socijalizma krenulo je bagateliziranje prosvjetnih radnika. A sada imamo i bagateliziranje liječnika.
Na to se ljutito digao kolega Goleš, misleći da je to moj način da sakupim poene kako bi postao ravnatelj Bolnice. Nikad me to nije zanimalo. Ali, on je tada rekao: O, shvaćam da on imputira Partiji…
-Ma ne imputiram, samo sam rekao kako u narodu kvasa nezadovoljstvo s liječnicima. A uzrok tome kvasanju možda nije agitivna snaga u narodu nego reaktivna na ponašanje nekih koji bezočno ucjenjuju. No, činjenica jest bez obzira tko je uzrok i što je povod, da je zla klica neraspoloženja ušla u narod i da klija kao društvena kategorija.- nastavio sam objašnjavati.- Trebamo najprije među sobom, u Zboru liječnika, pokrenuti proces povratka povjerenja u moral i stručnost liječnika.
E, onda se javio drugi partijaš među liječnicima: -Sve to ti govoriš zato da napakostiš Partiji.
Obranio sam se od obojice, ali u tom trenutku se ustao nepartijaš i veli : Ajde Ante, pa neće biti baš tako.
Pred svima sam ga poslao u neku stvar… I više se rasprava nije odvijala o tome gađam li ja istinu, nego o mome ponašanju, kako mogu biti tako prost itd. To je preneseno u Komitet, i jedan je “drug” odmah zadužen da sroči oblasnom Komitetu kako ja imputiram Partiji urotu protiv liječnika. A drugi je išao raspaliti Sindikat i rekao: – Zamisli, on adresira da je narod pokvaren i da podlo misli.
I sad su protiv mene odjedanput bili i konkretni radni narod Socijalističkog saveza i Partija. Borio sam se dugo dokazivati, ali…
Liječnici nisu trgovci ni ekonomi !
Na taj davni istup nagnale su ga, kaže, brojne pritužbe da se u Bolnicu ne može ako nisi kapitalac. – Pacijenti su se žalili da im je taj i taj uzeo sto maraka, da je njegovom ćaći specijalista internista rekao “neka ti dođe rodbina da razgovaramo o malo više pažnje…”, i taj reaktivni obrazac je rastao u narodu. Kasnije sam imao cijelog života problema radi toga, a oni koji su me kritizirali i ocrnili išli su naprijed.. Iako mene nije zanimala vlast, nego moć koja se može postići vlastitom izgradnjom i učenjem, a učio sam neprestano- priča nam Romac.
-Ali moć nikad niste postigli, makar onu najprozaičniju…- primjetim.
Ne, ne, ne bi se složio. Na VMA u Beogradu su govorili: Uputnicu mu je dao onaj Šibenčanin, primi čovjeka odmah. U Ljubljani, nazvao sam za pacijenta iz Splita na VMA i oni kažu: “Kako to vi lekar u Šibeniku, a zovete za pacijenta iz Splita.”? Velim, ja sam u Šibeniku doktor, a inače sam za cijelu ovu oblast ujedno i biskup. Ovaj na VMA je samo uz smijeh rekao: “Gospodine biskupe, ako je tako, samo šaljite pacijenta… ”
No, to je priča iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ali, što je to doktora Romca, danas već umirovljenika tako isprovociralo da digne glas protiv tretmana koji liječnici imaju u neovisnoj, samostalnoj Hrvatskoj?
-Vidim kako se narod privikava na gorku istinu da moramo liječnike uvesti iz inozemstva, a nećemo vidjeti jednu nečasnu istinu a to je da sustav progoni svoje liječnike- revoltirano će Romac. U čemu vidi taj progon?
– Počev od tihog rovarenja i zavisti, pa do javnih novinskih, medijskih prozivanja, ćerećenja, niveliranja s najnižom kategorijom, takvih pojava ima koliko god hoćete – tvrdi. A najveći udarac dostojanstvu medicinara provodi se , veli, činjenicom da je ekonomija nametnuta medicini. – Krenulo se raditi trgrovce od liječnika koji na to pri punoj svijesti pristaju. Umjesto čuvanja liječničkog dostojanstva sveli su se na računovođe, knjigovođe u obračunskom odnosu s pacijentima. Koliko platiš, toliko dobiješ. Takva trgovina će kad-tad dovesti do toga da će liječnici steći materijalno bogatstvo zarađujući na bijedi “marve” i proključat će, tobože opravdani, pravedni gnjev puka koji neće shvaćati da je taj bijes sam proizveo, a ovi “beduini” koji imaju medicinski fakultet na neki način prihvatili tu igru i sebe doveli u tu situaciju. To će dovesti do tužbi, zatvora, prezira, Jer, neki su otvorili ordinaciju prije šest mjeseci i već imaju milijun kuna na računu. Bit će ono – tko ima novaca nek’ izvoli, a tko nema, nek’ umre. To nije u skladu s Hipokratovom zakletvom. Hipokrat je simbolično, hibridno ime, a u prijevodu znači – krat-vjera, hipo-ispod- dakle, ispod zakonske mjere ući u intimitet čovjeka. Prije šezdesetak godina jednoj sam stasitoj ženi rekao:Te cice koje vi nosite, znate li čije su? Pa moje, veli, Ne, ne, to su cice vaše kćeri i odmah joj ih dajte. To je to…
Naš je posao dijagnoza i terapija, a ne novac i računi
A kako bi se, da je još ” u igri” doktor Romac borio protiv novog shvaćanja uloge i funkcije liječnika u društvu? Što je njegov prijedlog kolegama?
-Da se liječnici postave na noge i kažu: Ministre Kujundžiću, ako se vi hoćete dodvoravati režimu, slobodno, ali mi to ne želimo. Vi budite naš glasnogovornik pred vlastima, a mi ćemo svoju ulogu svesti na to da postavimo dijagnozu i propisujemo terapiju, a nas ne opterećujte da razmišljamo o novcu, o tome neka misli ravnatelj bolnice i to riješite s njim. Jer liječnici su se sveli na ekonome, moraju stalno ekonomizirati. Od njih se očekuje da štede na vati, na injekcijama, na svemu, a kako će onda obavljati svoj posao. Učinjena je podvala. Pa kad je tako, onda neka pacijent donese gazu, a liječnik će mu razrezati čir.
Zašto te probleme ne rješava Liječnička komora?
-Komora je boljševičko-demokratska podvala. Kakve veze ima štednja i ekonomiziranje s liječničkom strukom?! Kad liječnik obavi svoj stručni posao, neka sestra preuzme pacijenta, a ne da one denunciraju doktore. Doduše, tako je bilo ranije, a danas je i njih režim stavio u nepovoljan položaj, pa svi osjećaju tjeskobu. Mislim da je na razini društva napravljen projekt koji će medicinu skroz podvesti pod ekonomiju, a ekonomija je filozofija u kojoj je važnija zadovoljna guza makar i na štetu posranog obraza. Ili tehnologija, koju liječnik sa zadovoljstvom izabire jer uvijek može reći aparat je zakazao i nisam ja odgovoran. A što je s ljudskim pristupom bolesnom čovjeku, zar i to može aparat? Ne odlaze liječnici vani zbog veće zarade. Čovjek posvećen profesiji, a onemogućen obavljati je časno u ovakvom društvu, odlazi i da se obrani od “marve” koja se zove hrvatski narod- misli Romac, no, svjestan da većina liječnika ne dijeli takav stav.
– Ne, ne, većina ih je protiv. Prije 53 godine sam na to upozoravao i od toga sam imao samo štete, a prije 10 godina zaustavlja me kolega i veli:- Di si, nekidan smo te spominjali. Bože kako si bio u pravu da će nas društvo svesti na to da budemo nitko i ništa. I imao si pravo što si onoga poslao u neku stvar iako smo ti onda zamjerili. Pitam ga : – A kad ste to raspravljali? – Nekidan- veli ovaj kolega. – E, pa onda , od nekidan ajte i vas tri u neku stvar!
Ubodna rana u lijevu ruku jednako je smrtonosna kao i u desnu
Susretljivost, nesebična pomoć ljudima u bolesti i nevolji kojima je uvijek bio na dispoziciji, uvjerili su ga da ima potencijalno veliko biračko tijelo na koje bi mogao računati odluči li se okušati na izborima za Sabor. Kandidirao se 1993. na nezavisnoj listi. Ali, nije uspio. Zašto?
-Bio sam SDP-ovac koji se samostalno kandidira. Račan mi nije htio pomoći. Nakon sastanka Glavnog odbora pozvao me i kaže mi kako bi trebalo za treću obljetnicu HDZ-a ići i pozdraviti ih uz jedan efektan govor. Takav je bio običaj da stranački predstavnici dođu i na skupove konkurencije. Na našu je konvenciju tako, tih ranih 90-ih, došao Ivan Zvonimir Čičak u ime hrvatske desnice. – Nema problema, kažem Račanu, daj papira i olovku. I napišem: „ Dragi naši, kad sam vas dolazio pozdraviti neki moji kolege su u šali rekli. Ajde, ti si ionako njihov. Pa uzimajući tu šalu pola za ozbiljno, ne mislim na klišeizirani način obratiti se, nego poslati poruku. Gospodine predsjedniče države i HDZ-a, stoičarski filozof Piron je u 2. stoljeću prije nove ere izveo jedan zanimljiv eksperiment. Istom čovjeku je jednu ruku stavio u toplu vodu, a drugu u hladnu. Nakon određenog vremena obje je stavio u mlaku vodu. I što je bilo? Ruka iz tople vode osjećala je da joj je hladno, a ona iz hladne vode je osjećala da joj je prevruće. Piron je čekao neko vrijeme i integrativne sposobnosti unutar tog čovjeka da se osjećaj i lijeve i desne ruke ujednače. Mislim da će vaša državnička mudrost ovo imati uvijek u vidu.
Uzoriti kardinale Kuharić, mislim da ćemo se složiti da je ubodna rana u lijevu ruku bila jednako smrtonosna kao i u desnu. I ako su desni bili u Gradišci, Lepoglavi, Mitrovici, lijevi su itekako krvarili na Golom otoku. Gospodine predsjedniče Vlade, kad jedan pol magneta isposluje da se dio protivnog pola otpila u uvjerenju da će na taj način pol koji nije otpilan biti jači, onda se otkriva jedna stvar- otpilalo se središte magneta i pomaklo točno na polovicu, neotpilani dio nije postao jači, ali je magnet u cjelini postao slabiji. Prema tome, amputirati bilo koje krilo hrvatskog korpusa sliči na magnet. Dragi prijatelji, vidite ovaj aparat, ja ga s obje ruke dižem gore i dolje, ali što će biti ako jedna ruka popusti.? Cijela stvar će pasti. Prema tome, između lijevog i desnog gledanja trebamo sinergiju na zajedničkom zadatku, ali valja imati pameti i na tome ustrajati. Tim mislima ja vas pozdravljam i želim vam puno uspjeha.
Pomagao sam i Hrvatima i Srbima
Račan je bio fasciniran. Kad poslije imam što čuti u Komitetu. – Drugovi, ima vrlo visoko pozicioniranih ljudi ovdje u Komitetu , članova Glavnog odbora, koji se žele dodvoriti HDZ-u. Iza toga je akademik Bilandžić došao u Šibenik i tražio da se vidimo i razgovaramo. Mato Arlović to nije nikad napravio. U svakom slučaju, tko je otišao na tu treću obljetnicu HDZ-a ne znam, ali ja nisam. Nedugo nakon toga dođem u kafić, a istaknuti šibenski HDZ-ovac veli: – Ima komunjara koji bi sladunjavim govorima o ujedinjenju tili profitirati. Evo im ga što će dobit… i shvatim da o tome znadu i u SDP-u i u HDZ-u. Netko se potrudio to prenijeti, netko od onih s kojima se Račan konzultirao, netko je razmjenu mišljenja prenio i HDZ-u. I tada shvatim, teška su, ratna vremena, ljudi nestaju preko noći, mogao bi i mene mrak progutati. I tako sam ušutio.
Doktor Romac je tijekom Domovinskog rata pomagao ljudima s jedne i s druge strane. Odlazio je u Knin, sudjelovao u izvlačenju zarobljenika. – Operirao sam čak jednom Srbinu glavu, rasječenu sjekirom. Zvao me JNA kapetan, Srbin Gojko Torbica, jer u Zagreb ga, kako mi je rekao, ne može poslati pošto je “četnik”, a ako bi ga slao u Beograd, do tamo bi umro. I tako su me odvezali u Knin, čovjeka sam operirao i nakon toga je živio još dvadesetak godina. A neki su moji stari drugovi imali zadatak sve najgore o meni govoriti di god stignu i s kim god stanu. Brzo se saznalo kako sam spasio tog Srbina, i kad bi dolazio na Žitnić, nisu me ni legitimirali, samo su me propuštali. Kad je u Čistoj Maloj dvoje starčadi pretuklo, ja sam im išao pomoći, svjestan da bi me mogli jedni ili drugi šmajserom sačekati u zasjedi i pokositi. A onda se dogodi da jedna Kninjanka tim ljudima kaže: – Pazite samo da vam taj doktor, on je ipak ustaša, ne da neki otrov. Možete li to zamisliti?! To su mi kazali ti jadni ljudi kojima sam pomogao, zahvaljujući što sam došao. Takva je ljudska vrsta- s gorčinom će umirovljeni liječnik.
O tome koliko je i kome sve pomogao u životu, a kako su mu to neki vratili, ima cijelu seriju anegdota. – Čovjek kojeg sam primio na posao u doba kad mu se ćaća kao ustaša sklonio u Maribor, bio je među prvima koji će me prozvati :- E ima onih koji idu među Srbe i tamo im pomažu. To što sam njemu pomogao kad nitko drugi nije htio, taj je već zaboravio…
SDP sam napustio davne 1996.
Sjeća se Romac i zgode kad je u Šibenik došao Zdravko Tomac, tad još jedan od vodećih SDP-ovaca, održao predavanje, a kako nitko iz stranke nije predvidio nikakvu večeru, Romac povede Tomca i Mladena Morića, inače jednog od osnivača preteče HDZ-a , HDS-a, na večeru u Zlatnu ribicu. Tri dana kasnije saznaje kako je inženjer iz Primoštena držao pravi miting u SDP-u: Vidite li tko je Romac, o našem trošku ide bančiti u Ribicu. Drugi ga pita: A koliko je novaca uzeo? Nije ništa, on to o svom trošku- veli mu upućeniji. A ovi ostali u čudu… Za vrijeme ručka kad se šofer digao i otišao u WC, Tomac meni kaže: Znaš, u Glavnom odboru ima nekih koji misle da si ti pritajeni igrač HDZ-a. A ja mu na to odgovorim: Zdravko, a zašto pritajeni? Što se tiče Hrvatske ja sam otvoreni suradnik, a što se tiče pljačke, ja sam otvoreni protivnik HDZ-a. Prema tome, prikriveni nisam. E, kaže, Tomac, iskorist ću priliku da im to prenesem. Kasnije mi je Račan pred svojom i mojom ženom u Makarskoj kazao: Savjetovao bi ti da se nekako podvrgneš raspoloženju i shvaćanju većine. Ja mu kažem, Ivo, a tko će meni prezentirati koje je to shvaćanje. Ako je to ono izvorno lijevo shvaćanje, tu sam. Ako me zamole da budem apologet masa, ja ću tu ulogu igrat, ali ja se svojih komunističkih uvjerenja, kako ih je već Ciceron definirao, ne odričem . Radi obrane mene nemoj se izlagati. Ja ću do kraja rata izdržati.
I izdržao sam. I onda sam došao u Komitet i rekao im kako znam da su se molili bogu da me metak pogodi i da im je otvoren put u Sabor.- Smislio sam što za vas mogu učiniti. Evo, uzimam jaketu i odlazim ! I otišao sam. Bilo je to davne 1996.
Nedavno, kad je bio aktualan izbor sudaca Ustavnog suda, ostao je osupnut saznanjem da je Matu Arlovića, nekadašnjeg visoko pozicioniranog SDP-ovca, HDZ predložio za novi mandat. Čudom se čudio i Arlovićevoj knjizi koja je de facto neka vrst obrane Tuđmanove politike u BiH, čime je, drži, valjda i zaslužio HDZ-ovu nominaciju za ustavnog suca.
-I z New Yorka su me 1993. zvali telefonom i čestitali jer sam tada bio jedini Hrvat koji je otvoreno zagovarao cjelovitost Bosne. Bio je neki okrugli stol na tu temu i snimili su moju izjavu na HTV-u. Tragom te izjave zvali su me radi komentara. Uvijek sam mislio da BiH mora sačuvati svoju cjelovitost i da je zločin to što Tuđman oko podjele Bosne paktira s Miloševićem- i danas ponavlja svoj stari stav Romac, naglašavajući kako bi baš sve u životu ponovio, samo više ne bi vjerovao da narod ima dušu…
Neprilagođen…
Na pitanje kako komentira nedavnu izjavu Zdravka Tomca da ga je sram što je ikad bio u SDP-u, iako je u osnovi s tom strankom postigao sve, Romac kaže: Točno. I Mato Arlović i Tomac i mnogi drugi već onda su bili karijeristi, i pok. Branko Kuharić koji je Račanu rekao – ako želiš moje ime u svojoj stranci osiguraj mi veleposlaničko mjesto- i dobio je mjesto u Poljskoj. Svi su oni bili već tada trgovci…
Ante Romac ima dugu povijest neslaganja s Partijom. Bio je neshvaćen i u SKH i u SDP-u gotovo podjednako. Neprilagođen. Sjeća se epizode koja mu se duboko urezala u pamćenje, kad je 1993. došao u jedan kafić sa suprugom koja je u to vrijeme bila vjerojatno jedina spremna s njim se javno pokazati. Prilazi im stariji par i pred petnaestak ljudi u kafiću, oduševljeno kaže: – Doktore bog vas blagoslovio, vi ste sveti čovjek.
A ja marva izdajnička, Staljin mi bezmalo prvi rod…
– Spasili ste mi sina najprije u bolesti a poslije i u politici, dali ste mu potvrdu koja ga je spasila od zatvora.
A ja sretan da bar tih 15 ljudi to čuje. I tako razdragan, odjedanput čujem kako žena govori:- Ali, isto vam svoj glas ne damo!
Meni su se odsjekle noge, uhvatila me vrtoglavica, ali sam se brzo snašao: – Nema veze, dajte glas Savki, Budiši, svejedno…. Ljudi su u kafiću bili iznenađeni tim naglim obratom. Žena mi veli, pa ti drhćeš. Od bijesa. Razočarenja. Nemirenja s tom ljudskom vrstom.
Iz partije je izbacivan 5-6 puta, a 29 puta ispitivan i stavljan pod „mjere”. Nikad se nije mirio s rigidnim stavom Partije prema ljudima koji nisu bili spremni odreći se vlastitog mišljenja i pristati na bespogovornu poslušnost. Smetao ga je progon ljudi samo zato što su bili religiozni i njihovo proglašavanje reakcionarnim elementima, pače i pritvaranje. I zato je davnih dana odlučio postati član te Partije, s vjerom da joj može pristupiti na drugi način i umjesto zatiranja slobode duha, ljudima dijeliti dobrotu. Vječiti romantik, oslanjao se na političku misao Starčevića i Radića, ali svoju ideju slobode nikad nije ostvario.
Pomozi sirotu na svoju sramotu!
– Bila je jedna afera s liječnikom kojeg je prijavio pomoćnik sekretara Udbe Hrvatske. Taj liječnik je radio kod mene, a prigovorili su mu da nije pravilno tretirao sina od udbaševog strica. Jedna priprosta žena je rekla- to je taj doktor što mu je ćaća ustaša u Argentini. I jest, bio je. I sada taj nesretnik ni kriv ni dužan moli mene -spasite me doktore, ubit će me. Ja mu velim, ispričaj mi o čemu se radi. Shvatim, ništa kardinalno. I ja podmetnem svoja leđa, pa on je ipak tu, radi za ovaj narod, pustimo ćaću, pitanje je koliko je bio zreo kad je otišao vani. I obranim toga čovjeka. Cijela Bolnica je govorila – on se stavlja u obranu ustaše. Od tada do sada stvari se nisu bitno promijenile. Sada je još malo gore. Onda su aspiranti na neki sitni položaj tako napadali pojedince. Sada građani bez aspiracija to čine jer imaju bolesno zadovoljstvo napakostiti- zaključuje gorko. Njegova su iskustva s ljudima kojima je pomogao uglavnom porazna. Razočaravajuća. Što bi narod rekao – pomozi sirotu na svoju sramotu! Dio tih iskustava podijelio je s nama…
-Negdje 1973. kaže meni direktor PZ Vukšića – ima jedan pravnik u Zagrebu optužen kao maspokovac , Ličanin je, ja bi ga zaposlio kod nas samo da ima neku plaću, da preživi, ima dvoje- troje dice, a dobar je. Ti si sa šefom Udbe u Benkovcu dobar, tebe će poslušati. Miroslav Ćirović, taj benkovački šef Udbe, je bio Srbijanac, a mene je zavolio na jednom detalju. Njegovoj sestri ili nećakinji, ne sjećam se točno, nitko u Srbiji nije mogao postaviti dijagnozu. Doveo je u Benkovac, pregledao sam je i dijagnosticirao joj bolest. Ćirović mi je bio zahvalan. I veli moj Vukšićanin, ti mu možeš reći. Dobro, kažem, kako ti se taj pravnik zove. Nikica Valentić, kaže. I tako je Nikica Valentić 7 ili 9 mjeseci bio zaposlen u PZ Vukšić kao pravnik, a živio je u Zagrebu. Dali su mu da preinači statut zadruge. Nije ni dolazio na posao. Nakon 7 mjeseci Valentić me nazove i kaže, isposlovao sam posao u zagrebačkom Krznu, bit ću tamo pravnik, vama hvala i uvijek ste dobrodošli kao prijatelj.
Sedamdesetih sam pomogao zaposliti Mesića kad nitko nije htio, on za mene nikad nije imao ni minut vremena…
Nakon nekog vremena, evo ti opet mog Ive iz Vukšića, veli, poslat ćeš me k vragu, jer moramo zaposliti jednog drugog pravnika, ali ne možemo bez Ćirovića. Reci kako se zove, velim. Stipe Mesić, kaže moj Ivo. Sad ja berekin uzmem jedno jutro telefon i zovem Ćirovića.- Gde si, bre, pita me Ćirović . – Evo me u Šibeniku. Mogu li odmah na telefon da ne dolazim u Benkovac.- Reci, kaže Ćirović. Ma moramo opet zaposliti jednog pravnika jer nam je onaj otišao. -Tko ti je taj, bre, pita Ćirović. – A tko će biti nego ustaša, odgovorim u šali. Zar bi ja morao intervenirati da nije. – Daj, bre, nemoj da se šegaćiš. Kako se zove? – Zove se Stipe Mesić. – U redu, kad ti garantuješ ja verujem da neće biti nikakve političke diverzije. – Neće, obećam. – Čuj druže, za sve ovo što ti radiš, naš zdrug će ti jednog dana pošteno zahvaliti i platiti. – A šta ti je, bre, zdrug?- pita me Ćirović. – Kako ne shvaćaš, kad je jedan član Partije to je drug, kad nas je više, to ti je zdrug. I on to “popije”. Došla Konferencija SSRN i Ćirović drži govor, stalno govori zdrug će to lepo da nagradi itd. Kad su ga upozorili što to priča, zna li što to znači, zna li da je to Pavelićev zdrug, Ćirović će u čudu: – Što, bre, reče? Poslao mi je svog čovjeka da mi kaže da u subotu popodne na Crljeniku dođem na janjetinu, i ‘ko bio ‘ko ne bio, ja moram doći. Sedmo čulo mi je govorilo da nešto ne valja. Odem tamo, i odmah zapazim kako su se skupili svi mali potkazivači, nepartijaši jer znaju da “gazda” dolazi. Kad, evo njega. Svi ti doušnici srdačno ga pozdravljaju. A on ide prema meni i govori: – Dođi, bre, sagni, bre, glavu, i uhvati me za uho. – Uvuko ti mene u ustaški zdrug. I tako shvatim o čemu se radi. Poslije za ručkom, priča kako sam ga namagarčio. Za vrijeme konferencije dok sam govorio , veli, svi me bledo gledaju, ne veruju što čuju, o kakvom to zdrugu govorim…
Imao sam sreću, i prošao sam lišo… I negdje 1992. , 1993. tko zna koliko puta sam u mjesec i po dana molio Mesićevu tajnicu da kaže Stipi da mi se javi kad mu je zgodno. Bivši partizanski revolucionarni Šibenik sad je postao ustaški, kažem, pa da im reče da me ne progone. Zvali me svaku noć, prijetili mi. Nije se više dalo izdržati. Mislio sam da kaže Jurasu i ostalima u vrhu šibenskog HDZ-a da me ostave na miru. Nikad mi se nije javio. I onda sam prestao. ..
Iz životopisa
Ante Romac je diplomirao na Medicinskom fakultetu 1963. godine, a od 1965. do 1969. radio kao otočni liječnik. Nakon toga počinje raditi u Službi hitne medicinske pomoći, za koju je specijalizaciju stekao 1972., a drugu, iz opće medicine, šest godina poslije. U mirovinu je otišao s odjela Hitne medicine gdje je godinama bio šef. Tijekom Domovinskog rata vodio je Hitnu službu iznimnom hrabrošću, spašavajući svoje ranjene sugrađane, ali i one na okupiranom području, kad god je bio pozvan da pomogne, izvlačio zarobljenike… Malo tko, tko je živio u Šibeniku, nikad nije tražio pomoć doktora Romca, vjerojatno jednog od najomiljenijih liječnika u tom gradu. Poznat je i kao vrstan šahist, duhovit i elokventan političar, romantični domoljub, koji je unatoč svojoj neprilagođenosti ipak dobio i jedno odličje – Katarine Zrinske.
