Neovisni novinarski portal
15.10.2018.
PRIJENOS
“Bolja prošlost- Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989″/Ivo Robić: Noći sa Titom, uz klavir i viski

“Bolja prošlost- Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989″/Ivo Robić:
Noći sa Titom, uz klavir i viski

PRENOSIMO / XXZ magazin

U društvu druga Tita: Ivo Robić, Perica Slovenski, Dubrovački trubaduri, Mile Boganović, Stjepan Mihaljinac
Photo: Lična arhiva

Pisao: Petar Luković

Te noći, u Hamburgu, čuo je prvi put „Bitlse”. Već je bio poznat. Družio se sa Sinatrom i Net King Kolom. Rekao je Bertu, svom producentu: „Vredi ih snimiti, Bert”. Posle su se i „Bitlsi” pročuli. No, Ivo Robić nikada ih nije stvarno zavoleo. Voleo je slatke pedesete, kada je postao „mister Morgen” i kada su devojke bile presrećne što im je „sedamnaest godina tek”. Voleo je festivale i ekskluzivno pevanje. Voleo je građanski red i muzički bon-ton. Na kraju krajeva, vaspitavan je da samo jednom ljubi. Ipak, nije mu se svideo Grlićev film. Kaže da je bio grub. Dok je Tomislav jednim pucnjem uništio polet svoje mladosti, Ivo Robić istim pucnjem i dalje vodi uspešnu bitku sa rokenrolom. On nije pevao svoj život. Život je pevao njega. (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost” za priču o Ivi Robiću. Razgovor sa Robićem autor je uradio 1986. godine u Opatiji; Ivo Robić preminuo je u Rijeci 9. ožujka 2000. godine)

Glas koji je osvojio svijet: Ivo Robić, festival Opatija 1962.
Photo: Arhiva/Opatijski festival

*Kad se setite vaše mladosti – i kad uporedite ono i ovo vreme, kakvi su zaključci?

U ono vrijeme nikad nisam čuo za nacionalizam. Znam da smo se družili, bili stalno zajedno, činili male nepodopštine – krali trešnje u tuđem vrtu – međutim, ovakvih ekscesa, droge, alkohola, to je bila nepoznanica u mojoj mladosti. Nismo smjeli na ulicu provirit’ poslije osam ili devet uveče! A sad, ja ne znam šta je ljudima da grabe – htjeti, imati – sve dolazi od toga. Ne samo da želim imati veći automobil ili kuću na moru, već želim sad i vladati nad drugima, jer se osjećam većim. Tu je ta grozna stvar! Sjećam se mojih školskih dana. Ako smo nas petorica htjeli ići u kino, a samo trojica imali novce – podjelili bismo ih. Svi zajedno. Pomagali bi jedni drugima u učenju, išli gledati filmove Tina Rosija pa bi oni koji su znali francuski brzo pisali tekstove njegovih pjesama, a oni koji su znali note – još brže zapisivali. Naveče bismo sjeli na klupu u parku, uzeo bih gitaru… Sve je to bilo lijepo, sve zajednički. Takvo raspoloženje u zemlji je trajalo sve do šezdesetih godina.

*Stalno se vraćamo u prošlost?

Zašto ne? Sve se promijenilo. Sjetite se koji je moto vladao u ovoj zemlji: socijalizam – jednakost – pravda. Vjerovao sam u to, tako sam odgojen. Kad sam došao u školu, mati mi je dala sendvič od zemičke, a moji drugovi sa sela došli su sa kukuruznim kruhom. Mi smo se mijenjali, svi smo se razumijeli. Roditelji su nas u jednakost i pravdu učili… U stvari, kod nas se neko vrijeme lijepo živjelo, dobro. Znamo sad da je to sve bilo umjetno, otud nam sad ovi dugovi. Zato znam da u životu treba ići stepenicu po stepenicu, a to važi i za državu. Govorilo se, to sam zapamtio, da je prije rata bila „trula” Jugoslavija, ne znam iz kojih razloga su to govorili, ali znam da kad je moj otac postao sudski pripravnik – da je točno znao za koliko će godina imati toliku i toliku plaću, kad će ići u penziju, kakve će imati beneficije. Možda je to bio neki red. Neka disciplina koje danas nema.

Hrvatski muzički velikani: Vice Vukov, Ivo Robić i Drago Diklić
Photo: Lična arhiva/P.L.

*Za trenutak ćemo se opet vratiti muzici. One generacije koje vas pedesetih nisu znale jer u to vreme nisu bile ni rođene, Ivu Robića najviše su upoznale preko pesme „Samo jednom se ljubi” u istoimenom filmu Rajka Grlića?

Ima dosta momaka i djevojaka koji dolaze na moje koncerte. Znači, još ima nade za mlade! A što se tog filma tiče, gledao sam ga, mada domaće filmove ne gledam. Gledao sam jednoga, pa mi se pričinilo da gledam neki porno-film… To je bilo nešto grozno, strahota jedna. Grlićev film sam gledao, ali mi je u njemu nešto smetalo. Pjesmu „Samo jednom se ljubi” napisao sam davno, davno, i to se zna. A na špici je izašlo da je muziku radio neko drugi, a taj je samo instrumentirao muziku. Ne znam kako se to moglo dogoditi?
Svi smo se izgubili, povukli u svoje čahure

Prijatelji: Nikica Kalogjera i Ivo Robić
Photo: Lična arhiva

*Kako vam se dopao film?

Kad ste me već podsjetili, mislim da su tu počeci ovog današnjeg stanja. Nerazumijevanje među ljudima. Vlast. Da sam bio na Grlićevom mjestu, malo bih manje umjetnuo grubosti.

*O tim posleratnim danima još uvek govorite sa setom?

Ja se uvijek vraćam tom vrijemenu, mojim vršnjacima s kojima bih delio i dobro i zlo. To su bili najljepši dani. Ali, i te sam vršnjake izgubio. Svi smo se izgubili. Svaki se povukao u svoje čahure. Prije bi se sastajali, veselili se, jedan drugome pričali svoje nedaće, uspjehe. Još 1959. putovao sam u Ameriku. Šta je to značilo za mene i moje kolege! Pa svi su došli da me isprate na aerodromu: od Miljenka Prohaske, Krešimira Oblaka, Stjepana Mihaljinca, do onih muzičara, saksofonista, gitarista… Svi su bili. A danas kad bih išao, niko ne bi došao. Sem supruge i pokojeg rođaka. U ono vrijeme čovjek se osjećao sigurnim u životu. Ako je nešto trebalo, nisi ni trebao pitati: odgovor je sam došao. Toga danas sve manje i manje ima. Na žalost.

Predah od intervjua s Lukovićem: Marta i Ivo Robić u Ičićima 1986. godine
Photo: Branimir Turkalj

*Zašto ste se povukli u Ičiće?

Ma ne, bio sam prvi koji je ovdje pjevao. Stanovali smo po hotelima, a onda su mi gradski oci ponudili da sagradim kuću. Budući da sam u inozemstvu zaradio neke pare, mislio sam da ću sagraditi kuću u kojoj ćemo se sastajati, družiti. Tako je u početku i bilo, živeli smo zajedno u muzici. Ali, promjenilo se. Nije više tako.
*Kako izlazite na kraj s turistima. Vi ste, faktički, u Ičićima jedan od domaćina?
Ja sam, u stvari, od tih turista i počeo da živim, oni su me otpremili u svijet. Ovi koji dolaze danas – dosta su, po nekulturi, slični nama. Ulaze goli u market kupovati hranu, pa i sa kožnim bolestima, dotiču kruh amo-tamo, nedisciplinirano prljaju plaže…

Koncert za novinara iz Beograda: Ivo Robić, ekskluzivno
Photo: Branimir Turkalj

*Toples ste morali da primetite, jer se čini da više nema žene koja nosi gornji deo kostima…

Svi se opravdavaju da to služi zdravlju! Međutim, ne vjerujem da ono parče krpice šteti organizmu. To još nije toliko strašno kao ovi naturistički kampovi gdje ljudi žive potpuno goli. Mene to podsjeća na one filmove koje smo gledali – kad je takva moda bila – u kojima su crni ljudožderi udarali u bubnjeve i plesali oko kotla u kojemu se pušio bijeli čovjek.

Romantik zaljubljen u ljepotu: Ivo Robić, opušten za interview, 1986. godine
Photo: Branimir Turkalj

*Ne verujete u devizu „povratak prirodi”?

Ma, kakovoj prirodi! Mi hoćemo tu prirodu sačuvati, a ne da joj se vraćamo. Nisam konzervativan, ali sam ostao romantik koji je zaljubljen u ljepotu. A ne možete mi tvrditi da je gol čovjek od 150 kila, koji je pun sala, gojazan – da je to ljepota! Nemojte, molim vas…
Ne znam kako izgleda Brena

Domaćin: Ivo Robić ispred svoje vile, 1986. godine
Photo: Branimir Turkalj

*Kad govorimo o ljepoti – ne možemo da zaobiđemo današnje novokomponovane pevačice koje doživljavaju pravi bum.

Svak ima prava da radi i stvara na svoj način, ali se mora zamisliti dokle može da ide, do koje mjere. Ne samo u muzici, već općenito u životu. Čim se te mjere prevrše – ide sve u primitivnost.

*Pomenimo makar neko ime: Lepa Brena, recimo…

Ma, ne znam, možda na radiju čujem koju pjesmu…

*Ali ste je, sigurno, videli?

Tu Brenu nisam ni vidio. Čak ni na televiziji. Kad su ti programi, ja radim, na turnejama sam. Ne znam kako ona izgleda…

*Zna se da ste bili stalni gost predsednika Tita?

Kako da ne. Pjevao sam pred njim pedesetak puta. Prvi put, bilo je to početkom pedesetih, stanovali smo u hotelu „Kvarner” u Puli gdje smo i pjevali. Mi smo obično posle priredbe malo prošetali, pojeli koji škamp, potiho slušali muziku i vraćali se u hotel oko jedan-dva noću. Jednom smo moja supruga i ja zaspali tek oko tri, kad neko lupa na vrata. Mi skočimo, pogledamo se, i ja pitam onako u polusnu: „Ko je?”. „Otvorite” kaže neko. Nas dvoje se uplašili, a glas opet: „Koliko vam treba vremena da se obučete?” Jaaoj, mi pomislili svašta, došla policija, čovjeku sve crno u tim trenucima prođe kroz glavu. Otvorim vrata i vidim dva čovjeka u crnim kožnim odelima! Gotovo, pomislim. „Šta da obučemo?” pitam uplašeno. „Obucite svečano odijelo” reče jedan od njih, a nama odmah malo lakše. Nekako se to razjasnilo, došao crni mercedes, a šta bi drugo, i onda smo otišli na prijem. Kasnije sam često bio na Brionima, u Karađorđevu, u lovu, i obično bih bio sa profesorom Mihaljincom jer smo uglavnom izvodili zagorske i kajkavske popevke. Kad bi se društvo razišlo i svi otišli, Predsjednik bi ostao sa dva bela psa, i nas dvojicom uz klavir. Za dušu.

Voleo da sluša Robića i pije viski: Josip Broz Tito, uvijek u modi

Photo: Muzej istorije Jugoslavije

*Kakve impresije nosite s tih susreta?

Bili su uglavnom bez honorara! Ako ih je i bilo – to je uglavnom nešto formalno… Što se tih večeri tiče, one su proticale samo uz muziku. Nikad nije bilo prilike da nešto popričamo, makar sam stanovao u Titovoj kući u Užičkoj. Tako je nekako ispalo da s Titom samo muzički razgovaram. Ostajali bismo do ranog jutra, i, sjećam se, pili ,,Balantajn”. Nas dvojica, Mihaljinac i ja, bismo jedva obavili jednu flašu viskija, a Tito bi sam obavio drugu. Sami smo birali pjesme, dok je on sedeo ili šetao s cigarom, a psi dremuckali.

Nerazdvojni: Marta i Ivo Robić, Ičići, 1986. godine
Photo: Branimir Turkalj

*Bile su to neobične večeri?

Pa, neobične, zato jer nikad nismo razgovarali… Sem druga Tita, upoznao sam mnoge druge političare. Iz ranijih godina, sjećam se, često sam pjevao Miki Tripalu, Savki Dabčević, Veci Holjevcu, admiralu Jerkoviću na čijoj smo se jahti znali naći u Opatiji. Bio bih najavljen, došao na binu, svoje otpjevao i – otišao. Ni sa njima nisam riječi progovorio!

Strangers In The Night: Ivo Robić s kućnom ljubimicom
Photo: Branimir Turkalj

*Još nije rešena jedna misterija u koju ste upleteni. Ko je stvarni autor pesme „Stranac u noći”: samo Bert Kempfert, samo Ivo Robić ili je to vaše zajedničko delo?

Autori smo Kempfert i ja, i baš ovih dana na kazetu snimam pjesme koje smo nas dvojica zajednički radili. Na originalnoj ploči „Strangers In The Night” potpisan je samo Kempfert – takav je dogovor bio – ali, pošto je on umro, na žalost, stvar nismo riješili. Srećom, imam dosta puno zabelježaka pjesama koje smo zajednički radili, pa ćemo to publicirati u svijetu, ovog puta s mojim imenom. Kempfert i ja smo bili kao braća i tu nije bilo problema. Zajedno smo ostali do posljednjeg dana.
***
BELEŠKA AUTORA: Intervju sa Ivom Robićem napravio sam u Ičićima, u Robićevoj vili. Specijalno za ovu priliku fotografije je uradio Branimir Turkalj, fotoreporter iz Rijeke. Intervju je objavljen u “Dugi” ujesen 1986. godine i bio izuzetno čitan. Pohvale za tekst stizale su sa svih strana, pre svega od samog Robića. Međutim, tekst je primetio neko od dežurnih ideologa u Gradskom komitetu Saveza komunista Beograda i zaključio kako je intervju sa Ivom Robićem “napad na druga Tita” i “podrivanje vrednosti samoupravnog društva”. Komitetu je zasmetala činjenica da je drug Tito sam “obavio jednu flašu viskija za noć”, tobože – u intervjuu smo Josipa Broza predstavili kao alkoholičara! Posle nekoliko meseci, Gradski komitet je pobedio; smenjeno je rukovodstvo “Duge”, došao je novi glavni urednik (iz Komiteta), a ja sam prestao da radim u ovom magazinu i započeo da pišem knjigu “Bolja prošlost”.

IVO ROBIĆ: IZABRANA DISKOGRAFIJA – ALBUMI
„IVO ROBIĆ” (LPY-625, 17. 9. 1963.)
A/ 08 Ching Ching Ching; More, moje Jadransko more; Lijeni bik; Znam da pripadaš drugome; Mary Rose; B/ Bella Maria; Adios Amigo; Jednom ćeš shvatiti; Duboko plavo more; Sheila
„IVO ROBIĆ” (LPY-658, 15. 4. 1965.)
A/ Svadba u mom selu; Ako me budeš voljela; Bit ćeš uvijek moja mala; Pismo majci; Novčić; B/ Spavaj Marija; Praznik za Amsterdam; Maj, kad dode maj; Glorija (vjeruj da te ljubim); To je moja stvar

Vladao scenom: Ivo Robić trijumfuje na Opatijskom festivalu
Photo: Arhiva/Opatijski festival

„IVO ROBIĆ PJEVA” (LPY-44, 1966.)
A/ Kao prije (Come Prima); Želja; Gondolier; Za tobom čeznem; B/ Bijela ruža; Ples, pjesma, smjeh; Molba vjetru; Sa suncem u oku
„PJEVA IVO ROBIĆ” (LPM-12, 30. 9. 1967)
A/ Mexiko; Odavde do vječnosti; Three Coins In The Fountain (Tri novčića u fontani); Samo jednom se ljubi; B/ Skokian; Prva ljubav; ‘Na Voce ‘Na Chitara; Halo, Bim Bam Bagy

Počasni gost: Ivo Robić tokom festivala Melodije Istre i Kvarnera, početkom sedamdesetih
Photo: Arhiva/Melodije Istre i Kvarnera

„IVO ROBIĆ PJEVA COWBOYSKE PJESME” (LPM-13, 15. 3. 1968.)
A/ String Along; Goodnight Irene; My Truly, Truly Fair; Room Full Of Roses; B/ Don’t Let The Stars; Tennessee Waltz; You All Come; Any Time
„MILION I PRVA PLOČA” (LPY-778, 26. 6. 1969.)
A/ Ta tvoja ruka mala; Jabuke i trešnje; Samo jednom se ljubi; Moje plavo more; La Paloma; Sedamnaestogodišnjoj; Spavaj, Marija; Serenada Opatiji; B/ Sutra (Morgen); Golubovi; Tebi, grade moj; Ay, Ay, Paloma; Mužikaši; Nemoj čekati; Naš rastanak; Srce, laku noć

Photo: Screenshot
„IVO ROBIĆ” (LSY-60966, 17. 5. 1972.)

A/ Jesenska ruža; U sutonu; Mladost-ludost: Sad je sreći kraj; Možda ipak možeš reći; Jeka; B/ Tiho plove moje čežnje; Varave oči; Amor i psiha; Sjećanje; Kapljice kiše; Snivaj; Kratak susret
„IVO ROBIĆ” (LSY-61233, 11. 11. 1975.)
A/ Sav svijet je tvoj; Tako lijepa, tako mlada; Da živim samo jedan dan; O tebi malo znam; Okreni zadnji list; B/ Nikada te neću zaboraviti; Sonet; Sanjao sam; Kažu svi; Tiho je svirala glazba; Srce, laku noć
„18 ZLATNIH HITOVA IVE ROBIĆA” (LSY-61362, 17. 1. 1978.)
A/ Meksiko; Samo jednom se ljubi; Casetta In Canada; Sedamnaestogodišnjoj; Aj, Aj, Paloma; Serenada Opatiji; Ta tvoja ruka mala; Kukuruzi se njišu; Jabuke i trešnje; B/ La Paloma; Stara serenada; Adios Amigo; Grade moj; Zbog čega te volim; Stranci u noći; Mužikaši; Daj otpri obločec; Vužgi
„BREGOVI SU OSTALI ZA NAMA” (LSY-61596, 26. 10. 1981.)
A/ Bregovi su ostali za nama; Zvjezdana prašina; Piši mi; Očaravanje; Ne plači; Sad znanci smo samo; B/ Gitare; More; U tihoj noći; Septembar; U noći; Moj rodni kraju

Photo: Screenshot
„VRIJEME NJEŽNOSTI” (LSY-61756, 16. 12. 1982.)

A/ Vrijeme nježnosti; Poljubi me kao nekad; Prošlo je sve; Ostani; Jedne zime na Hvaru; B/ Zapleši sa mnom; Dobro ti jutro; Budi mirno srce moje; U dvoje; Život je velika rijeka
„ŽUTO LIŠĆE JESENI” (LSY-61970, 24. 1. 1985.)
A/ Žuto lišće jeseni; Sedam dana; Mala Barbara; Da li ti pamtiš; Život je show; B/ Promjenilo se sve; Tamo gdje miriše trava; Kao ljubav iz filmova; Adrijana; Pjesma mi je sve
„KONCERT U LJETNO PREDVEČERJE” (LSY-62296, 25. 9. 1988.)
A/ Morgen; Ay, Ay, Paloma; Primorski refren; Maria; Rot Ist Der Wein; O, Sole Mio; Marijana; Serenada Marici; B/ Sonntag In Amsterdam; Muli Song; Cuore In Grato; Mit 17 Fangt Das Leben Erst An; Cigans i tabor; Fremder In Der Nacht; Ein Ganzes Leben Lang; Morgen
Sve Robićeve ploče objavio je „Jugoton”.

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI