Neovisni novinarski portal
20.10.2018.
GRAĐANI / INTERVJUI / LJUDI
Anja Marković

Anja Marković, voditeljica Volonterskog centra Dubrovnik:
Volontiranje je sjajan protulijek za predrasude

Anja Marković

U Dubrovniku od 2008. djeluje udruga Bonsai, pod čijim je okriljem pokrenut Volonterski centar Dubrovnik. Voditeljica VCD-a već je godinama Anja Marković, Splićanka s dubrovačkom adresom, nekadašnja stjuardesa koja je nakon svog posljednjeg slijetanja na Ćilipe, svoje profesionalne izazove pronašla u Gradu.

“Volonterski angažman potiče se kao jedan od ključnih pokretača razvoja socijalnog kapitala, a volonteri imaju neprocjenjivu ulogu u oblikovanju kohezivnog i stabilnog društvenog okruženja.” To kaže definicija s interneta, što bi bilo volonterstvo prema definiciji Anje Marković?
Važeći Zakonu o volonterstvu navodi da je volontiranje dobrovoljno ulaganje slobodnog vremena truda , znanja i vještina za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit a bez postojanja financijske ili materijalne koristi. Sjajno je što mi kao država imamo Zakon, Etički kodeks i još niz akata koji reguliraju ovo područje. No uz svo dužno poštovanje pravne terminologije – fenomen volontiranja opisati zakonom isto je kao nastojati osjetiti dalmatinsku pašticadu s njokima čitajući recept iz kuharice, pa taman i one od Dike Marjanović Radice. Volontiranje je jedan sociološki, ali i intimni fenomen koji u samoj svojoj prirodi odiše razvojnim principima, pa tako razvijajući pojedince i „dorađujući“ društvo dovodi i do stvaranja jednog solidarnijeg i empatičnijeg , povezanijeg društva. Vrlo su važna oba, hajde da ih tako nazovem, pod-oblika volonterstva: komplemetarni i korektivni. Ovaj prvi bih opisala kao nuđenje usluga koje nedostaju u društvu dok je potonji pritisak na relevantne strukture da odrade ono što im stoji u temeljnim dokumentima ako se želimo zvati socijalna i demokratska država. Volontiranje je stoga i način da aktivno sudjelujemo u kreiranju društva… čak i kada su izbori završili. Koliko je volontiranje vrijedno govori i činjenica da za drugog ili opće dobro dajemo ono najvrijednije – naše vrijeme, dio našeg života. Srećom u volontiranju ima sličnosti sa onim trećim Njutnovim zakonom gibanja po kojem nema akcije bez reakcije, pa tako ni u volontiranju nema davanja bez primana, u to sam se nebrojeno puta uvjerila.
Dobro, krenimo od početka. Organizirano volonterstvo u Dubrovniku počelo je 2008. osnivanjem Udruge za razvoj civilnog društva Bonsai, pod kojom je i nastao Volonterski centar Dubrovnik. Kako je došlo do osnivanja Bonsaija i koji su bili prvotni ciljevi vašeg društvenog aktivizma?
Bonsai je nastao iz želje troje entuzijasta da se mladima u gradu ponude sadržaji u kojima će oni kroz davanje drugima učiti o sebi i svijetu te kvalitetno provoditi svoje vrijeme, a to se očitovalo u humanitarnim akcijama, koncertima, inkluzvnim aktivnostima za djecu s razvojnim poteškoćama i drugim marginaliziranim skupinama. Na savjet iskusnijih kolega, onih iz Volonterskog centra Split, Antonio Bratoš – tadašnji predsjednik odlučio je osnovati Volonterski centar Dubrovnik što se i desilo 8. travnja 2010. Volonterski centar, za razliku od volonterskog programa krojenog po mjeri matične organizacije,  usmjeren je na zajednicu. On je resursni centar koji opskrbljuje organizatore volontiranja, volontere, građane i donositelje odluka ekspertizom i podrškom za razvoj volonterskih programa, praksi i politika.

Dogradonačelnica Dubrovnika i volonter godine Goran Tomaši

Kako si se ti našla u cijeloj toj priči?
Ja sam uvijek nekako pomagala ljudima, to mi je bilo prirodno i drago. No za uključivanje u VCD odgovorit ću ti baš otvoreno. Bila sam duboko razočarana vrijednostima koje su demonstirali moje nadređene kolege pa mi je trebao protulijek. Radila sam kao stjuardesa nekih 12 godina i srećom startala svoju „leteću karijeru“ u Croatia Airlinesu. Tamo su me vrlo dobro educirali i dan danas sam im zahvalna na tome. Udarili su temelje mojoj profesionalnosti, dobrim programom a još više, organizacijskom kulturom i vlastitim primjerima. Onda sam došla u Dubrovnik Airline, koji je nekoliko godina imao dobre šanse da postane solidna kompanija no tada se dogodilo, ono što se mnogima valjda dogodi, izgubio se kompas u upravljačkom vrhu. U roku nekoliko mjeseci do godine dana gledala sam kako osoba u samom vrhu firme koja je i sama bila pilot donosi takve hazardne odluke za sigurnost putnika, vrši pritisak na mehaničare, laže me u oči, tjera me da radim edukaciju za koju nisam osposobljena a sve to iz neke podivljale pohlepe. To me je totalno razočaralo i nije mi bilo dovoljno to što sam dala otkaz , trebalo mi je nešto zdravih vrijednosnih gabarita, da se tako izrazim, da anuliram štetu koja je nastala razočarenjem u ovoj sredini. Kad sam čula na Radio Dubrovniku da se otvara VCD, otišla sam na otvaranje u Revelin i tako je počelo moje volontiranje, akcije, projekti i na kraju i profesionalizacija u smislu da sam danas zaposlena kao voditeljica Volonterskog centra Dubrovnik.
U vašim javno objavljenim smjernicama jasno stoji da udruga djeluje po principima solidarnosti, tolerancije, uvažavanja, miroljubivosti i tako dalje… No, kakva je situacija u praksi? Je li nesebičnost nešto što ljudi s lakoćom prihvaćaju kao nekakvu životnu opredjeljenost?
Eh ovo ti i nije baš najjednostavnije pitanje. I odmah ću ti reći kako moj odgovor neće biti baš objektivan, a stoga će biti možda i malo optimističniji od službene stvarnosti. Zašto? Zato što sam često u kontaktu s volonterima (iako je njih prema službenim statistikama u 2016. bilo tek 1,4 posto od ukupnog broja stanovnika) a oni su tu , hajdemo je nazvati nesebičnost , već prihvatili i na neki način je žive. Ja sam nekako sretnija sa izrazom empatija i solidarnost nego nesebičnost, jer je volontiranje uistinu dvosmjerna cesta. I iako je volontiranje usmjereno na dobrobit drugoga, ono je u biti i odraz samoostvarenja, dakle jedne od ljudskih potreba koje su na vrhu one Maslowljeve piramide. Jednako tako ću ti dodati kako je moje uvjerenje da se nedostatak gore navedenih principa pojavljuje nakon što se netko dobro potrudi da nas indoktrinira. Djeca su najbolji dokaz… uz adekvatne uvjete (a to nisu naši vrtići i škole da se razumijemo) oni će uz minimalnu facilitaciju sve ove principe lako demonstrirati. Volontiranje je sjajan protulijek za predrasude koje su osnovni temelj socijalne distance. Dajte mi nekoga tko ima predrasude prema beskućnicima npr., da samo hoće pokušati volontirati, samo da vidi, uključite ga u dobar volonterski program poput onog u udruzi Most u Splitu ili ga stavite u „Živu knjižnicu“ gdje su knjige beskućnici i jamčim vam da će se taj čovjek promjeniti, a njegovo razumjevanje složenosti fenomena beskućništva produbiti. Ali…  to mora biti kvalitetno organiziran volonterski program i tu leži važnost ulaganja u volontersku infrastrukturu.
Ljudi su, pretpostavljam, lakši dio priče, no kako stojite s političarima? Jeste li zadovoljni podrškom grada/županije? Percipiraju li vlasti dubrovački volonterski aktivizam na način na koji biste htjeli?
Jel se mi to ovdje pitamo jesu li i političari ljudi? No šalu na stranu, otvoreno ću ti reći da imam jednako problema u OCD-ima koliko u vlasti. Kako? Tako što ima otvorenih i zatvorenih umova na obje strane. Otvoreni um može percipirati profesionalni pristup i može shvatiti da ako pričamo o voloterskom programu, potrebi u društvu ili nekom novom modelu, praksi, politici – pričamo o temi. Zatvoreni um uvijek to vidi osobno i izgradi stotine barijera koje su utemeljene na projekcijama, a ne na realnim argumentima. ‘Ajde da sad ovo pojednostavnim. Lokalna vlast sufinancira naše djelovanje, imamo stvarno dobru suradnju s resornim odjelom, no ima tu još prostora za razvoj ako se usporedimo s nekim drugim organizacijama ili s nekim drugim gradovima. Najveći nam je tu bio izazov prethodna politička situacija u kojoj nam je gradski proračun bio stabilan kao elektronski oblak otprilike. Ipak jednako je veliki problem to što OCD-i često nisu dovoljno povezani i profesionalizirani. Osobito oni koji su od posebne važnosti za građane i na neki način partneri lokalnoj vlasti i državi (uz svo dužno poštovanje sportu i kulturi), a pružaju usluge i zdravstvu i socijali. Oni često gaseći požare u području HITNO ne stignu napraviti ono BITNO. Tu ima puno mogućnosti za razvoj i putem kvalitenih volonterskih programa, a za to je nužna dobra dugoročna strategija. I na kraju ima još puno posla da vlast, ali i OCD-i percipiraju aktivizam kako bismo htjeli, dakle još puno puno posla u educiranju svih.

Kadar sa simulacije Gradskog vijeća u organizaciji Volonterskog centra Dubrovnik

Kad sad nakon gotovo deset godina potegnete crtu, koliko su aktivnosti udruge Bonsai promijenile svijest Dubrovčana o volontiranju, odnosno je li danas lakše doći do volontera?
Da svakako, danas ima više volontera i to se vidi i na volonterskoj burzi, godišnjim izvješćima resornom ministarstvu, kao i na proslavi Međunarodnog dana volontera. Ima srećom i sve više volonterskih programa… i upravo u tom leži daljnji ključ razvoja. Lakše je ljude motivirati kad imaš dobar volonterski program da ti se priključe, a najveća je pogreška pozvati ljude da ti dođu i onda nemati za njih dobro razrađen zadatak. Takav čovjek ne samo da ti neće više doći, već će steći odbojnost prema volontiranju i reći svojim poznanicima da je to bezveze ili puko iskorištavanje. Svijest Dubrovčana o volontiranju bi trebalo, iskreno, ispitati nekom pomnijom anketom i hvala ti što si to spomenuo. Ovako laički, obzirom na veći broj ljudi koji se uključuju i rast volonterskih programa, mislim da ipak jedan značajan broj građana, sada ima pozitivno iskustvo volontiranja a onda i svoj stav o tome što nije bilo vidljivo prije. Uglavnom (75%) volontiraju žene, no udio muških volontera u Dubrovniku raste, a najveći dio čine ipak zaposleni i studenti. Istini za volju nije da baš ima razvijenih programa za volontiranje građana treće dobi, a u školama se pomalo otvaraju volonterski klubovi uz edukacije učitelja, profesora i stročnog osoblja.
Koje su najčešće volonterske akcije u Dubrovniku ili volonterski programi?
U Dubrovniku volonterski djeluje HGSS, Gradski Crveni Križ koji organizira socijalnu samoposlugu, pruža pomoć bekućnicima, provodi Klub 65+, udruge koje pružaju usluge korisnicima iz područja zdravstva i socijalne skrbi poput Društva oboljenih od multiple skleroze, Udruge DUSAB usmjerene oboljelima od demencije, Lukjernice koja pruža usluge psihički oboljelim osobama, Udruga distrofičara, Dva skalina kojoj su korisnici djeca oboljela od cerbralne paralize, Down Sindrom, Udruga gluhih i nagluhih koja provodi tečajeve znakovnog jezika. Umjesto svih sportskih udruga, oko kojih ima puno osnovanih zadrški i sumnji u cijeloj RH, ovdje ću samo spomenuti Dubrovački maraton koji okuplja sedamdestedak i više volontera. Društvo naša djeca je ove godine iznjedrilo i volontera godine – Gorana Tomašija sa 20 godina volonterskog staža. Tu je Eko-centar u Mokošici kao i Društvo za zaštitu životinja Žarkovica, Udruga DEŠA s bogatom tradicijom i trenutno nositelj volonterskog programa podrške žrtvama i svjedocima na ovom području. Informatički klub Futura koji je sa preko 700 sati besplatne poduke u prograiranju , robotici i nekim čudima koja ne znam ni izgovoriti održao u 2017. i pokupio nagrade u kategoriji koordinator volontiranja (predsjednik) i organizator volontiranja. Ako tome dodamo Caritas, kulturne udruge, udruge mladih i Bonsai eto vidiš, nije dosadno u Dubrovniku – eppur si muove.
U filozofiji volonterizma sigurno postoji i onaj jedan “duhovni” aspekt, odnosno ono što volontiranje čini samom volonteru kao osobi… Dakle, zašto bi netko zbog sebe samoga trebao postati volonter?
Prvo – imaš samo ono što možeš dati, dakle nešto stvarno znaš samo ako možeš drugoga tome podučiti. Drugo – kada daješ (vrijeme , znanje, trud, vještinu) postaješ svjestan svog obilja , onoga što imaš za dati. Treće – pošto nismo Švedska i resursi u civilnom društvu su ograničeni, sigurno ćeš razviti svoju snalažljivost i ekonomičnost. Četvrto – sigurno ćeš puno naučiti i upoznati neke nove teme , ljude, prostore. Peto – onaj neki osmijeh, odsjaj oka, zagrljaj ili suzu na licu nekoga kome si poklonio sebe ti ništa na ovom svijetu ne može platiti. Zato se volonterski rad ni ne plaća – jer je on baš tako – neprocjenjiv!
Osim Volonterskog centra, u sklopu udruge Bonsai postoji i nešto što se zove Burza dobrote. O čemu se radi?
To je volonterska burza koju je centar pokrenuo, aplikacija na kojoj se prijavljuju volonteri ,organizatori volontiranja i objavljuju volonterski zadaci. Sukladno standardima za volonterske centre potrebno je nuditi tu vrstu posredovanja u volonterskoj ponudi i potražnji. Uskoro bi se sve volonterskeburze u HR trebale ujediniti u jedinstvenu bazu… informatičari se muče oko toga.

Festival Treće uho

A program „Subota za učenje“?
Subota za učenje je volonterski program udruge Bonsai u kojem su korisnici djeca iz socijalno osjetljivih obitelji i oni rade u paru s volonterima na jednom od predmeta svaki tjedan cijelu godinu. Cilj nisu klasične poduke same po sebi, već razvoj kvalitetnog odnosa volonter – korisnik, traganje za optimalnim stilom učenja kod djeteta razvoj samopouzdanja i sigurnosti kod djeteta. Volonteri obožavaju taj program i imamo liste čekanja za uključivanje. Program smo započeli po uzoru na i u suradnji sa Savjetovalištem Luka Ritz, a vodi ga koordinator volontera koji je zaposen na nepuno radno vrijeme. Mnogo ulažemo u edukaciju i superviziju volontera i to nam se sjajno vraća jer program ima odlične rezultate a u 2018. ga širimo i sa uslugama podrške roditeljima kao i akcijama obiteljskog volontiranja.
Zadnjih godina dali ste se i u organizaciju Festivala Treće uho…
Treće uho je naš drugi volonterski program koji nam je pravo veselje jer se radi o kulturno –edukativnom festivalu strane kulture koji se do sada održao u 7 izdanja i gotovo sve je u potpunosti volonterski organizirano (osim jedne osobe koja radi u udruzi). Protresli smo tako dosad Indiju, Japan, Nordijske zemlje, Kanadu, Italiju, Australiju i Bosnu i Hercegovinu. Svi gosti festivala su također volonteri i to ima neku svojstvenu dobru vibru. Možda onaj tko je spreman volonterski doći na festival ima baš ljubav ili strast prema tome što radi ili ne znam što, ali uvijek se rode nova prijateljstva, suradnje, volontera nikada ne fali, publika voli festival koji se odvija u studenom, a mi svi zajedno uz zabavu, muziku, predavanja, filmove, kulinarske specijalitete puno naučimo. Nego nemojte mi vjerovati na riječ, već se uključite i dogodine nam dođite i volontirajte na Trećem uhu. Zemlja-fokus je Nizozemska što znači da zabave, a ni edukacije neće faliti.

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI