Neovisni novinarski portal
9.12.2018.

POLITIKA
Adio 2017. /Godina uhljeba i govora mržnje s oltara

Adio 2017. /Godina uhljeba i govora mržnje s oltara

Srećom da odlazi. 2017. Još jedna šizofrena, natražnjačka godina u maloj zemlji za sve veće antipatije, koja i kad statistički napreduje, ide unatrag. Makar mentalno. Civilizacijski. Unatoč premijeru tzv. Europejcu. Ali bez jasnog stava o bilo čemu i petlje da se artikuliranom, nedvosmislenom politikom oko nekih krucijalnih društvenih pitanja koja spadaju u politički standard modernog, demokratskog svijeta, nametne i svojoj stranci i javnosti. Dakle, i u 2017. hrvatske političke elite bavile su se notornim temama koje je razvijena Europa davno apsolvirala:

ustaštvom i fašističkim pozdravom Za dom spremni, pločama HOS- a u Jasenovcu, Istanbulskom konvencijom koja se, navodno, sabotira iz redova desnice zbog rodne ideologije, iako je još jučer HDZ prozivao Milanovićevu „lijevu“ vladu zbog neratificirane Istanbulske konvencije. Za Hrvatsku su još uvijek top teme prava LGBT zajednica i nacionalnih manjina, nasilje nad ženama i nasilje u obitelji, islamofobija, šovinizam,  govor mržnje, sve glasniji i porazniji tim više kad odlazi s oltara, diskriminacija temeljem vjere, nacionalnosti i spola, konvertitstvo, trgovanje mandatima… kao da smo u ranim 90-ima. Što smo, zaboga, radili sve ove godine kad smo se u 2017. našli na početku priče?!

Prekaljeni domoljub Ivan Vrdoljak i sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!

Dobili smo Lex Agrokor kojemu je, navodno, smisao bio spriječavanje velikog praska koji bi koncern Ivice Todorića, brižljivo stvaran godinama uz ogroman suport države i politike, rasuo na najminornije komadiće a oko 60 tisuća ljudi bi se našlo na ulici, bez posla i egizistencije. No, Lex Agrokor je puno više od toga. U osnovi, mehanizam za kontrolu štete, ali i kontrolu informacija i tijeka novca. Vladin izvanredni povjerenik Ante Ramljak poput prinudnog upravitelja, gospodara života i smrti velikih i pogotovo malih dobavljača, odlučuje o tome kome će se platiti a kome dug uskratiti, tko će preživjeti a tko se u ovom kaosu i neredu potopiti. S druge strane Todorić se pretvorio u prvog hrvatskog blogera zabavljajući naciju svojim optužnicama, prozivkama i kaznenim prijavama protiv onih s kojima je dojučer šurovao, krojio gospodarsku kartu Hrvatske i strukturirao liste najpoželjnijih i najpotentnijih menadžera koji su prošli njegovu školu kao svojevrsnu inicijaciju prije ulaska u visoku politiku. To je njihov rat u kojemu je narod pijun i žrtva. Ali, koga briga za narod i njegove interese!

Vlada HDZ-ovog Andreja Plenkovića restrukturirala se u hodu, zaključujući u travnju dvostruko neuspjelu avanturu s Mostom čijih se ministarskih usluga premijer ekspresno odrekao i potezom pera ih poslao kući. Šok i nevjerica tim potezom do danas nisu napustili njihova lidera Božu Petrova. Udarac nikad nije prebolio, poniženje nikad oprostio, pa se od suradnika i partnera, pretvorio u najljućeg HDZ-ova oponenta i neprijatelja. No, vlast je slast, pa opori Petrovljev juriš na HDZ-ove barikade, svi njegovi kolege ne podupiru, ne odobravaju niti prihvaćaju. Vlaho Orepić otklonio se od Mosta zbog, kako je kazao, njihove destruktivnosti, i konstruktivno pokazao spremnost na suradnju, ako treba i s onima koji su ga prije nekoliko mjeseci bešćutno šutnuli dočim je pomislio da ima pravo na vlastito mišljenje. Ali, svatko je kovač svoje (ne)sreće…

Umjesto Mosta, Plenković je uzjahao na krijestu HNS-ova konvertitskog, vlastohlepnog vala, i s Ivanom Vrdoljakom, donedavno žestokim kritičarom HDZ-ove „Titanik vlade“, dogovorio „preslagivanje“. U interesu naroda, dakako. Jer, nema toga što prekaljeni domoljub Ivan Vrdoljak ne bi učinio za Hrvatsku, pa makar mu to zadnje bilo u životu! Odigrao je trećerazredni politički performance s ostavkom koju je anulirao izbornom farsom kao jedini kandidat za šefa HNS-a i ponovo se uspentrao na čelo stranke, odnosno onog što je od nje ostalo nakon Vrdoljakove demonstracije  nečuvenog licemjerja i obmane. Doduše, HDZ je napokon dobio partnera kakvog zaslužuje i s njim će daleko dogurati…

Unutarstranačko kontriranje Plenkoviću

Pogotovo Plenković. Kojemu u vlastitoj stranci rade o glavi, i ma koliko se branio oportunizmom i nezamjeranjem „autentičnim“ HDZ-ovcima, dojam je da mu prvi suradnici u stranci jedva čekaju „polomiti noge“ na prvoj krivini. Ukratko, kad Plenković, ergo, šef HDZ-a i hrvatski premijer, kaže da su u Hrvatskom nogometnom savezu nužne promjene, HNS potvrdi Davora Šukera kao „nogometnog gazdu“. Kad Plenković izjavi da bi požeško-slavonski župan morao razmisliti može li i dalje ostati na toj dužnosti nakon prijave supruge za obiteljsko nasilje, župan Alojz Tomašević čini se nepokolebljivijim no ikad na tom mjestu. Nakon što je dobio po prstima od EU kolega zbog reagiranja na haašku presudu bosanskohercegovačkoj „šestorici“ i lauda pravomoćno osuđenom generalu-samoubojici Slobodanu Praljku, Plenković ignorira komemoraciju generalu koji je popio otrov usred sudnice pred milijunskim publicumom, ali njegovi ministri obrane i branitelja, Krstičević i Medved, smjerno komemoriraju odlazak „hrvatskog viteza“, zajedno s neslužbenim gazdom HDZ-a, potpredsjednikom Sabora i glavnim tajnikom stranke Milijanom Brkićem.
HDZ postaje sve nekoherentniji organizam, a Vlada sve ovisnija o konstelaciji snaga unutar „zajedničara“.  Čak i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na kritici Vlade profitira i godinu završava kao najpopularnija političarka. To u dobroj mjeri govori u kakvom je stanju ova zemlja…

Sretna okolnost za Plenkovića je nemoć i bezidejnost opozicije, odnosno, ponajprije SDP-a. Socijaldemokrati su u slobodnom padu otkako je Davor Bernardić potvrdio svoju poziciju lidera stranke, objektivno bez velike šanse da taj pad zaustavi. Osim, ne odluči li se priznati poraz i odstupiti. Ionako nikad uistinu nije ni prihvaćen kao šef partije, osim u krugu onih koji su ga iz nekih osobnih razloga uvjeravali kako je upravo on najbolji izbor za SDP i njegovu revitalizaciju. Bernardić nema političkog talenta, što je odavno notorna činjenica, i uz sve njegove ljudske kvalitete i respekt prema njegovom teškom životnom putu, za njega osobno i za SDP najproduktivnije je da se okani ćorava posla čiji je jedini učinak golema frustracija i gubitak podrške i onih najvjernijih birača.

Sve življi Živi zid

A dok jednom ne smrkne drugom ne svane, pa je sumrak SDP-a , zora Živog zida koji brižljivo skuplja razočarane glasače ljevice i raste. Ako ništa drugo, Sinčić-Pernarov pokret otpora počinje se, rastom potpore građana, percipirati kao sve ozbiljniji politički faktor koji mnogima može pomrsiti račune. Još donedavno smatralo se da Živi zid nema ni programa ni politike, da je tek riječ o skupini anarhista i antiglobalista koji su naprosto „antiprotivni“. Ali, i tu se stvari mijenjaju, a momci s deložacija itekako shvaćaju da su dobili priliku života koju ne smiju propustiti, pa su zasukali rukave, prionuli izradi zakonskih prijedloga i nacrta vlastitih programskih, makar, načela.

S obzirom da govore jezikom naroda, da ne mistificiraju svoju poziciju kao ni samu politiku, da se velik broj građana lako može identificirati s onim što zastupaju i kako to čine, bilo bi pogrešno bagatelizirati njihove domete i svoditi ih na razinu incidenta koji je slučajno, eto, potrajao duže od jednog mandata. Živi zid ima još puno prostora za napredovanje, a sasvim je sigurno da su toga i sami svjesni ali i spremni na tome poraditi. Prema tome, ako SDP misli da im odatle ne dolazi ozbiljna opasnost, ljuto se vara. Mnogi građani radije će se prikloniti iskrenosti, nekalkulantnosti, pa kadšto i naivnosti Pernara &com. , negoli demagogiji i krtičkom larpurlartizmu politički retardiranog SDP-a i ostataka proskribirane lijeve scene kojoj je neophodna temeljita rekonstrukcija.

Baš kao i Mostu. Koji je postao neprohodan. Zagušen vlastitom osvetoljubivošću koja u kombinaciji sa žarom za vlašću rezultira opakim otrovom koji postaje na prvu odbojan.

Svećenici “hejteri”

U sjeni stranačkog restrukturiranja i odmjeravanja, uspona i padova, spletki i podmetanja, Crkva se ustoličila kao vlast iznad vlasti, država u državi. Svi joj daju, od nje nitko ne uzima. Što godi njezinu egu i generira nevjerojatan osjećaj moći svećeničke kaste koja se odmetnula od naroda, baš kao svjedobno i politika, i zaboravila na svoje izvorno poslanje. Umjesto razvijanja duhovnosti u čovjeku, empatije spram slabijih, tolerancije spram drugačijih, širenja ekumenizma i dobra među ljudima, Crkva se prometnula u najvećeg „hejtera“. Vjeroučitelj ( Krešimir Bagarić ) u školi uči djecu kako bi „nepoćudne“ političare (Stipu Mesića i Vesnu Pusić) trebalo objesiti, nabiti na kolac i baciti u septičku jamu(!?). Umirovljeni svećenik Ivica Sinanović na Facebooku se oglasi nimalo miroljubivom i duhovnom, nimalo ekumenskom porukom Dobrovčanima, samo zato što će ih u Novu 2018. uvesti bosanski pjevač Dino Merlin, kojemu Sinanović prišiva i etiketu balije i ubojice Hrvata. A još k tome zavija poput hodže…

Pater Ivan Ike Mandurić svoje je otrovne strelice ispucao na Đorđu Balaševiću čudeći se čudom kako taj „notorni, bezvezni, bezlični i prijetvorni prilivoda” može napuniti zagrebačku Arenu. Možda samo zato, ocijenio je, što su Hrvati „još uvijek onaj narod koji je sposoban dva puta izabrati Mesića za predsjednika“. Možda bi po Mandurićevom ukusu bio Alojz Tomašević, požeško-slavonski župan kojega je zdušno branio kad ga je supruga javno optužila za obiteljsko nasilje…
Sjećamo se i hvarskog svećenika don Milija Plenkovića koji je u povodu smrti dr. Slavka Goldsteina likovao i to ni pred kim nije krio: – Obradovala me vijest da je umro dr. Slavko Goldstein. Drago mi je da je jedan mrzitelj Hrvata nestao s pozornice ovog svijeta- zloćudno se i neljudski, nekmoli svećenički, očitovao na Facebooku don Plenković slaveći smrt svoga neistomišljenika.
Umjesto glasa utjehe, nade, vjere i nepatvorene dobrote i duhovnosti, s oltara krešti govor mržnje. Kakav je to svećenik ( Alojzije Asić ) koji odbija krstiti dijete s Downovim sindromom, ili koji od svojih župljana traži donacije za zlatni kalež ( fra Nediljko Šabić ), ili vozi Mercedes E klase ( Andrija Vrbanić ), ili javno negira zločine NDH ( don Luka Prcela )…?

Ljubav i mržnja

U Šibeniku na Badnju večer Advent u gradskom đardinu, morao je uzmaknuti pred misom u obližnoj crkvi za „polnoćku“, jer svjetovna vlast koja je investirala veliki novac u „Adventuru“, crkvenoj se i ne pomišlja suprotstaviti. Kao da živimo u vjerskoj, a ne sekularnoj državi!

Bila je ovo i godina eskalirajućeg uhljebništva. Kao da smo ih odjednom otkrili, iako su oni već godinama svuda oko nas, privilegirani svojim stranačkim iskaznicama i pravom na dobroplaćenu sinekuru bez rada ili za izmišljen rad, ili eventualno za posao za koji nisu nimalo kompetentni. Zadnji put smo imali takvu dominaciju stranačke podobnosti nad stručnošću u ranim 90-ima kada se podrazumijevalo da stranački prvoborci imaju pravo naplatiti svoje „zasluge“ na svaki način. Danas nas ponovo otvoreno siluju podobnošću jednog Zlatka Hasanbegovića koji se ugurava u Vijeće HNK makar baš nikakve veze s kazalištem nema, teško ga je i kao gledatelja zamisliti. Ili jednog Ladislava Ilčića, Hrastovca i „markićevca“ koji masturbaciju drži bolešću, a zbog svojih “izvanrednih kulturnih pregnuća” dospijeva do savjetnika ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, što će nacionalnoj kulturi donijeti svekoliku renesansu.  Preporod. Prema kojem generalno grabimo. U svakom pogledu. Udruženim snagama Crkve i politike, uhljeba i parazita, podobnih retarda i poluinteligenata, korumpiranih političara i obiteljskih nasilnika, domoljubnih osvetnika i generala bez pokrića, kojima je govor mržnje prirodniji od govora ljubavi i mira…

Tags: , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI