Neovisni novinarski portal
11.12.2017.
POLITIKA
Kolona sjećanja - Vukovar

Vukovar, 26 godina poslije:
Paradiranje u “zenga” čizmicama gradom koji je konzervirao ratne podjele

Kolona sjećanja - Vukovar

Vukovar, 26 godina poslije najveće tragedije u novijoj hrvatskoj povijesti, pada grada u agresorske ruke nakon gotovo tromjesečne opsade i otpora Vukovaraca, depresivan je toponim na hrvatskoj zemljopisnoj karti u kojemu simbolika, ali i psihoza, rata snažnije živi od mirnodopske perspektive. Grad, okićen patosom retoričkog domoljublja, paradnom brigom državnih nomenklatura i pijetetom koji mu se jednom godišnje iskazuje kolonom sjećanja na žrtvu koju je dao, danas ni po čem nije mjesto poželjnog življenja. Vukovarci kontinuirano odlaze, jer od pijeteta, statusa grada-heroja i ratnih priča svjedoka vremena, još manje od priča političara-nesvjedoka, se ne živi…

Gotovo četiri tisuće Vukovaraca koji su sanjali povratak i novi život u svom gradu, otišlo je u potrazi za poslom i zdravijom budućnošću. Navodno, njih 2700 u inozemstvo, a preko tisuću u Zagreb i druge, razvijenije  i ratom nedevastirane gradove Hrvatske. Hoće li se ikad više vratiti kući?

Razum i mržnja

Možda, ako jednog dana pobijedi razum i ne bude mržnja imperativ života u Vukovaru, ako ne budu posebne škole za Hrvate, a posebne za Srbe, ako se ni predškolci ne budu odgajali u srpskim i hrvatskim dječjim vrtićima, ako mladi ne budu išli u hrvatske i srpske kafiće, ovisno o pripadnosti, ako roditelji koji su prošli golgotu vukovarske Hirošime ne budu ucjepljivali mržnju djeci kao obranu od svih životnih nevolja, i neku vrst genetskog nasljeđa koje treba prenositi s koljena na koljeno, per fin, ako u njihovom gradu pametna državna politika otvori perspektive rada i života od rada. Ako, naposljetku nikada više, nezavisno od toga koja je nomenklatura na vlasti, lijeva ili desna, nikomu ne padne na pamet formirati dvije kolone sjećanja u Vukovaru, razbijati dvojezične ploče, ili se blatom i prezirom nabacivati na one drugomisleće, zbog (navodnog) deficita nacional(ističkih)-šovinističkih strasti i isključivosti. Ako nam nikad više klemovi ne budu klemali budućnost i prirodu ( su )života u našim gradovima i našoj državi. Možda se tada mladost Vukovara koja samo želi život kakav imaju i drugi u Europi- vrati…

Zaludu sva simbolika, patetične etikete i tronutost nacije nad patnjom i stradanjem Vukovara, u čemu kao da postoji nekakvo državno natjecanje kojim se dokazuje nacionalna punokrvnost, kad ga se odgovorni za njegov prosperitet sjete tek tog jedinog datuma u godini, 18. studenoga, na dan njegova sloma. I danas je cijeli državni vrh u vukovarskoj koloni sjećanja, na križnom putu od Sajmišta i vodotornja do Ovčare. S njima na tisuće civila duboko pogođenih stradanjem grada koji je platio najveću cijenu hrvatske slobode i neovisnosti. Nažalost, previsoku za iznevjerena očekivanja i lažna uvjeravanja o postratnom procvatu Vukovara kojemu će država i narod višestruko platiti za žrtvu koju su dali u ratu. Umjesto toga procvata, danas praznim ulicama odzvanjaju riječi njihova palog heroja Siniše Glavaševića „Grad, to ste vi“. Oni koji su u ratu do posljednjeg daha bili spremni braniti grad, u miru su izgubili vjeru i motiv, strpljenje i nadu. I odlaze…

Ratni muzej “posebnog pijeteta”

Zato uporno svakog 18. studenoga dolaze dužnosnici, političari, crkveni velikodostojnici, javne osobe, gospodarstvenici, svi oni koji su i dosad sasvim konkretno mogli pomoći ovom gradu, ali su mu svojim (ne) djelovanjem samo uskraćivali nadu, dijelili ga, politizirali, jeftino i sebično potkusurivali za osobne, sitne i krupne interese, i pretvorili u vlastitu, mrtvu pozornicu „posebnog pijeteta“. Istina je, država je u obnovu, prije svega stambenih objekata, investirala bar 4 milijarde kuna. I omogućila Vukovarcima tek da jedno izbjegličko naselje zamijene drugim- povratničkim. Jer, što znači povratak u grad koji je očistio svoje krvave tragove rata, zgarišta i ruševine zamijenio novim fasadama, ako u njemu nema sadržaja. Ni posla ni duha. Navodno, svaki treći radno sposoban Vukovarac nije zaposlen. Može li biti strašnije frustracije za mlade, potentne ljude u punoj snazi?! Zar su se vratili da bi i kod kuće ovisili o socijalnoj pomoći države?

Netko se baš iz petnih žila trudi ovaj grad pretvoriti u ratni muzej. Kojemu ekskurzijski masovno hodočaste 18. studenoga tisuće ljudi, svatko iz svog razloga, a tek rijetki s ponekim učinkom.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović se došla pokloniti gradu-heroju u čuvenim žutim „zenga“ čizmicama proizvedenim u Borovu, i iz te je geste, besumnje duboko kičaste, paraderske, trebalo pročitati njezinu poruku potpore nekoć moćnoj Tvornici obuće u Borovu.
-„ …moramo osigurati budućnost Vukovara – da ljudi ostanu ovdje, da ljudi imaju bolju budućnost”, dodatno je pojasnila svoju „modnu poruku“. Moglo je to i bez čizmica. Pritiskom na Vladu da konačno osigura Vukovaru i Borovu sve pretpostavke za investitore koji će svojim kapitalom doći u ovaj grad i pokrenuti kakav profitabilan posao. I zaposliti Vukovarce da kruha ne traže izvan svoga rodnog kraja. Skinuti magle s Agrokora koji je, uz sve ostale vrijedne tvrtke u ovoj zemlji, progutao i Vupik, a onda mu, kao i cijelom koncernu, objesio preteške utege zaduženja oko vrata da lakše potone.
Predsjednica nije došla u Vukovar na ovaj poseban dan samo prigodno „modno osviještena“. Došla je i s porukom susjedima. Krajnje nediplomatskom.

Nediplomatski o (ne)prijateljstvu

– … još će puno vode proteći Dunavom prije nego što će Hrvatska i Srbija moći reći da su prijateljske države- kazala je usred Vukovara, grada koji dijele Hrvati i Srbi, Rusini, Mađari i ini.. To svakako nije poruka ohrabrenja za sve Hrvate i Srbe koji bi u Vukovaru trebali graditi zajednički život u toleranciji i slozi. Miru kao najvećoj vrijednosti svake ljudske zajednice, svakog poželjnog društva. Prije će biti izgovor za, valjda predsjednica misli sasvim opravdano, čekićanje dvojezičnih tabli u Vukovaru koje su propisane Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjima, kojega je, nota bene, donio onaj isti HDZ koji organizira i potiče čekićanje.

U Vukovaru danas živi nešto preko 27 tisuća ljudi, a to je manje negoli je grad prije rata imao zaposlenih! Ovdje danas ne radi ni 10 tisuća ljudi, a i oni koji rade drastično su potplaćeni u odnosu na ostatak Hrvatske. Predratni Vukovar je po BDP-u bio u vrhu bivše Jugoslavije, a danas ima gotovo tri puta niži BDP od hrvatskog, jedva 4488 dolara, što je , kako tvrdi gradonačelnik Ivan Penava, čak 52 posto niže od BDP-a iz 1991. U Vukovaru su plaće 35 posto niže od državnog prosjeka, a troškovi života neusporedivo već negoli u ostatku Hrvatske. Prema podacima Večernjeg lista, za hranu, primjerice, četveročlana vukovarska obitelj mora platiti 600 kuna više od takve zagrebačke obitelji. A uvijek se govori kako je život u metropoli – najskuplji!

Čak je i Penava, ma koliko lojalan i discipliniran stranački vojnik, krajnje nezadovoljan politikom države prema Vukovaru. Ne onom koja je sadržana u kojekakvim strategijama razvoja ili demonstrirana u političkim govorima, nego onom djelatnom, čije efekte ovaj grad već 26 godina čeka. Svojedobno je otvoreno kazao kako se u ovom gradu reflektira sva promašenost gospodarske politike koju je država vodila, jer trebalo je, ustvrdio je, više učiniti da se otvore pogoni državnih tvrtki, eventualno presele neki državni uredi, ministarstva, agencije, uprave… Bar to je država mogla. Ali je odlučila tek osiguirati nove spavaonice Vukovarcima koji nisu imali gdje zaraditi za egzistenciju.

Vukovar danas (izvor: vlada.gov.hr)

 

Premijerova samohvala

Premijer Andrej Plenković , tašt do neba, kakav već jest, u Vukovaru nije mogao odljeti svome izvornom porivu- samohvali, pa je izjavio kako je ova Vlada za taj grad u godinu dana svoga mandata puno učinila. Što, kad, kako, to ne znamo, ali je bitno da je Plenkovićeva vlada djelotvornija i senzibilnija od drugih,  što je pokazala u samo godinu dana. Zbog toga premijer doista nije trebao dolaziti. Jer, očito je da bruxelleski činovnik čak ni na ovom ratnom stratištu ne uspijeva zatomiti ingenioznog sebe…

Vukovar će nakon „posebnog pijeteta“ državnog kora i brojnih građana, već sutra nastaviti po starom, vegetirati i oplakivati svoju sudbinu. Mladost koja se s time ne miri će odlaziti. Neće čekati paradu 2018. A bilo bi dobro da je i ne bude. Jer, da je iskrenosti i solidarnosti s gradom-žrtvom, hrvatskim Staljigradom, političari bi ga pohodili radi novih pogona, tvrtki, i radnih mjesta, i aplaudirali hrabrim investitorima, a pijetet Vukovaru iskazivali bi u tišini i suosjećanju, bez pompe, kamera i frazetina, koje tog dana izgovaraju u mikrofone hineći kako prosipaju suho zlato po vukovarskom križnom putu. Ovom gradu najpotrebniji je izlazak iz rata za sva vremena i život u miru. A oni koji ga isključivo na ovaj dan pohode, puni sebe, a ne sućuti, na ratnoj psihozi, koju 26 godina perpetuiraju, se  uporno održavaju…

Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI