Neovisni novinarski portal
15.12.2017.
POLITIKA
Post mortem/ Slobodan Praljak, smrt u sudnici: Stvaranje mita…

Post mortem/ Slobodan Praljak, smrt u sudnici:
Stvaranje mita…

Smrt u sudnici. Uživo. To još nitko nije uspio . Slobodan Praljak jest. Tog trenutka kad je popio otrov, ušao je u mit. S dobrim izgledima da se kao“ heroj a ne zločinac“ prometne u idola budućih generacija odgajanih na mitovima i legendama o ratovima na prostoru ex.Jugoslavije. Praljak nije mogao prihvatiti stigmu ratnog zločinca, i od nje se mogao obraniti samo tako da je ne prizna i da sam okonča svoj život. Je li moguće da je ulazak u legendu generalu značio više i od samog života?

Jer, da se nije otrovao usred sudnice, tijekom izricanja pravomoćne presude, vrlo je vjerojatno da bi uskoro bio na slobodi. U Scheveningenu je proveo više od 13 godina,a običaj je haaškog suda da osuđenike pušta na slobodu nakon izdržanih dvije trećine kazne. U Praljkovom slučaju, taj je rok već istekao i sloboda je bila sasvim dostižna. Ali, kakva je to sloboda za generala- zločinca? Zato je slobodu potražio u smrti.
Dramatičan, trilerovski scenarij dostojan jednog filmskog i kazališnog redatelja, pravo sokratovski, kako mnogi komentiraju. Praljak je anticipirao i najgori mogući epilog suđenja i na neki misteriozan način pribavio otrov iznimne snage, uspio ga unijeti u sudnicu i pred sudskim vijećem ispiti, svjesno i gotovo prkosno. Navodno je popio cijanid ili arsen. Išao je na sigurno. Prije „odlaska“ stigao je reći : „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. Odbijam s prijezirom vašu presudu“. I da, odbio je priznati i prihvatiti. I ma koliko neki dužnosnici BiH, napose nekadašnje Hrvatske Republike Herceg – Bosne govorili kako je ova presuda perverzija međunarodnog sudovanja, ideološko-politički konstrukt koji s istinom o ratu i odgovornosti za zločine nema veze, čak je i Slobodan Praljak bio svjestan mogućnosti da mu baš takav pravorijek bude izrečen. Da nije u to vjerovao, u sudnicu zasigurno ne bi trebao bočicu otrova…
Doista teatralan odlazak na „drugi svijet“. Postao je breaking news –prijelomna vijest koja je obišla svijet. Dostojno antičke tragedije, kako su neki pompozno komentirali smrt čovjeka po presudi haaškog suda odgovornog za ubojstva žena, djece, staraca, zlostavljanja zarobljenika, deportacije u logore, uništavanje tuđe imovine, korištenje civila kao ratnih štitova… Može li gore i teže? Treba s tim teretom živjeti. Svi to ne mogu. Neki, poput Praljka i zato što vjeruju da su činili samo dobro, da su branili svoje , da su junaci obrambenog rata, a ne zločinci i agresori. No, što god dojučer mislio Praljak, sud je rekao svoje i hrvatsku naciju ostavio u šoku i nevjerici. Od danas kreće proces mitologiziranja lika i djela generala HVO-a i HV-a Slobodana Praljka. Dokle će mit stići, vidjet ćemo, ali njegovo stvaranje više nitko ne može zaustaviti. Mrtvi heroji su najveći heroji…
Slobodan Praljak je rođen u Čapljini 1945. a po svojoj slobodnoj volji skončao je u Nizozemskoj, u Den Haagu 2017. i na doista dramatičan način trajno obilježio ne samo završetak rada Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije nego i ukupno djelovanje MKSJ-a. I dosad se često govorilo kako je haaški tribunal političko sudište, a odsad će mu to za mnoge, posebno u Hrvatskoj , biti glavna atribucija…
Praljak je bio umirovljeni general-pukovnik Hrvatske vojske i HVO-a,tijekom 1993. načelnik Glavnog stožera HVO-a, zamjenik ministra obrane u Hrvatskoj i kao takav predstavnik u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni. Kao pravi kuriozitet posthumno svi ističu kako je kontroverzni general imao čak tri fakultetske diplome- Elektrotehnike, Filozofskog fakulteta i Akademije dramskih umjetnosti. Bio je filmski i kazališni redatelj, režirao TV-serije, dokumentarce. Pripisivalo mu se rušenje Starog mosta u Mostaru 1993. , od čega se branio tvrdnjom da je to počinila Armija BiH jer je eksploziv aktiviran s lijeve strane Neretve gdje su bile stacionirane bošnjačke snage.
Kao i uvijek, o njemu neki već pjevaju laude pretvarajući ga u sveca, a drugi ga ne štede ni u smrti, tvrdeći da je bio vlastohlepan, gramzljiv, autoritativni control-freak ,da je volio samo novac, da je uzimao gdje je što stigao. Tako to uvijek biva, i za života i nakon njega neki ljudi uvijek izazivaju kontroverze i podijeljena mišljenja. Iz činjenice da je bio u braku s muslimankom, bivšom suprugom svoga prijatelja srpske nacionalnosti pjesnika Gorana Babića koji je početkom 90-ih otišao u Beograd, zaključuje se kako nije bio nacionalist.
Nizozemske vlasti pokrenule su neovisnu istragu o tome kako je hrvatski general unio otrov u sudnicu i tko mu je u tome asistirao. To otkriće neće puno pomoći ni u čemu, kao ni ono o razlozima zbog kojih Hitna pomoć nije bila pred sudom , s obzirom na ozbiljnost pa i dramatičnost trenutka izricanja presude. I zašto joj je trebalo tako dugo da otrovanom uzniku pruži pomoć i pokuša provesti reanimaciju. No, to više i nije važno. Praljka više nema a uskoro neće biti ni haaškog suda. Dramatika njegova čina zasjenila je u cijelosti žrtve, o kojima nakon presude baš nitko ne govori, a kad progovore same, izazivaju bijes i nerazumijevanje hrvatske strane. U prvom planu su osuđenici, žrtve su postale sasvim nevažne…
Hrvatska vlada je zatečena, presuda je, kaže premijer Plenković, nepravedna i duboko protivna povijesnim činjenicama. HDZ predlaže sahranu generala uz sve vojne i političke počasti. Uz minut šutnje. Čemu se protive ( GLAS) oni koji drže takvu gestu neprimjerenom jer se radi o pravomoćno osuđenom ratnom zločincu. Već se pomalo osjeća kako kreće nova hajka na one koji su, navodno, pravi krivci za ovakvu“ presudu Hrvatskoj“. Ponovo se stigma baca na bivšeg predsjednika RH Stipu Mesića jer je otvorio državne arhive haaškim istražiteljima i dao im na uvid dokumente koji bi imali biti državna tajna. Upire se prstom u Vesnu Pusić zbog njezinih eksplicitnih izjava o hrvatskoj politici prema BiH, a koja je i u situaciji šoka samoubojstvom Slobodana Praljka bez kamufliranja, mirno ocijenila kako je ova presuda epilog loše, pogrešne hrvatske politike prema BiH iz ranih 90-ih. Teško da bi itko razuman danas mogao osporiti kako je projekt Herceg-Bosne ikomu donio išta dobro. Ali, unatoč tomu odgovornost za posljedice se ne prihvaća.
Ono što je važno jest činjenica koja ostaje : osuda politike Franje Tuđmana iz ratnih 90-ih , osuda hrvatskog i hercegbosanskog političkog i vojnog vrha za udruženi zločinački pothvat koji je rezultirao međunarodnim sukobom i ubojstvima, razaranjima, logorima u BiH . Neprihvaćanje i poricanje umjesto osude zločina i distanciranja od onih koji su za njih odgovorni neće nam pomoći. A ni budućim odnosima Hrvata i Bošnjaka u BiH. Podjele i animoziteti tako se samo perpetuiraju, a teret prošlosti postaje sve teži. Taj teret ostavljen je hrvatskim građanima u nasljeđe kao nova hipoteka, a ni starih se još nismo oslobodili ni rasteretili…

Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI