Neovisni novinarski portal
15.12.2017.
KOMENTARI / POLITIKA
Ilustracija

Ljevica na samrti

Ilustracija

Ljevica na samrti”. S ovih triju naoko jednostavnih, ali u svojoj biti vrlo kompliciranih riječi, mogli bi sažeti situaciju u kojoj se nalazi ono što u politici nazivamo “ljevicom”. Jednostavno je nema. Nema je nigdje, a gdje još uvijek postoje koje kakve nade u njen oporavak, i tamo se budućnost čini sve samo ne svjetlom. Ljevice u nas nema, ili, bolje rečeno, ona je toliko marginalizirana da je ne možemo više smatrati valjanom političkom opcijom; nema je niti s one strane Dunava, nema je preko Kupe i Dragonje, nema je sigurno preko Mure, ali nema je niti dalje, nema je preko Jadrana, nema je u nacionalističkom srazu između Madrida i Barcelone, njena sijena ostala je u Francuskoj i Grčkoj, u polusnu mjesečari britanskom scenom, ali barem nije ubijena i pokopana kao u Poljskoj ili nekim drugim sličnim državama.

Ljevice nema. Ali, zašto ljevice nema? U svijetu gdje se neki duhovi prošlosti polako bude, i u kojemu se desnica jako dobro snalazi, ljevica se opet nalazi na rubu egzistencije, na onom posljednjem metru prije provalije u kojoj je jednom već bila i u kojoj ne bi bilo mudro opet završiti. Zašto je ljevica nestala? Nestala je jer je rođena s jednim velikim nedostatkom: ljevica nije prilagodljiva.

Razjedinjenost

Rekli smo na početku ovog teksta, one tri jednostavne riječi vrlo su varljive. Zapravo, ljevica je riječ koja puno više razdvaja nego li spaja, jer ljevica ima mnogo značenja. Ljevica sama po sebi slijedi toliko različitih škola mišljenja da je gotovo nemoguće pronaći osobu koju ćemo definirati „pravim“ ljevičarom. Tko je taj? Onaj koji želi revoluciju? Onaj koji bolje društvo vidi u drugačijoj preraspodjeli novca i kapitala? Onaj tko je protiv klasa? Ili, možda onaj koji se bori za legalizaciju konzumacije marihuane u rekreativne svrhe? Je li ljevičar onaj koji migrante i izbjeglice prihvaća otvorenih ruku, ili onaj koji doživljava emocionalni paroksizam s podignutom ljevicom dok na slušalicama roka „Bandiera rossa“? Je li ljevičar sve to zajedno? Naravno, ova lista pitanja je čistokrvno i namjerno potenciranje unutar ljevičarskih prepiranja oko samih sebe, jer, pitate li bilo kojeg ljevičara što je to ljevica, dobit ćete isto toliko odgovora koliko ste sugovornika pronašli. Ali, cilj ovog nabrajanja je bio upravo taj da pokaže koliko je teško ujediniti ljevicu. Jeste li u zadnje vrijeme igdje pronašli ujedinjenu ljevicu? Pritom ne govorimo o Kukuriku koaliciji, govorimo o ljevici, o onoj ljevici koja se takvom može još uvijek smatrati. Pretpostavljam, teško. Čak i u vrlo kompliciranoj francuskoj predsjedničkoj utrci, ljevica nije bila ujedinjena protiv onoga što bismo mogli smatrati, naravno ne nužno, „većim zlom“. Zašto? Zato jer su bili uvjereni da je svaka baš njihova stranka prava ljevica, a svi ostali neki kvazi pokreti nevrijedni da budu smatrani kvalitetnim partnerima. Dakle, ideološki je ljevica toliko podijeljena, da je gotovo nemoguće stvoriti jedan jedinstveni front. Pogađate li, koliko je desnici teško stvoriti takav front? Rekli bismo sigurno manje nego ljevici.

Međutim, nije ovo tekst u kojemu ćemo na široko raspravljati o teoriji i ideologiji ljevice, naprosto zato što tko piše ove riječi ne pretendira riješiti toliko komplicirane i rasprostranjene probleme jednog cijelog političkog pokreta. Ali, ono što možemo jest ustvrditi nešto drugo. Ako svi unutar ljevičarski problemi, u vezi toga možemo se složiti, kreću od prepiranja oko izvornosti i kvalitete jedne „ideje“, oni se vrlo jasno reflektiraju i na konkretni svakodnevni život. Jer, uistinu, kako drugačije objasniti nestajanje ljevice s europske političke scene svaki put kada se stari kontinent pronađe u nekom problemu? Povijest nas uči da je ljevica prije Prvog svjetskog rata bila sve samo ne ona ujedinjena fronta za jednakost čovjeka koja je trebala pokušati spriječiti rat, slično kao što je bila prožeta unutarnjim problemima u međuratnom razdoblju, kada na razvoj fašizma i nacizma nije znala reagirati i ujediniti se na pravi način. Jasno je kako su takve povijesne spekulacije iz serijala „što bi bilo kad bi bilo“ u svojoj biti bespotrebne, ali one ukazuju na probleme koji pogađaju ljevicu iz naraštaja u naraštaj, iz krize u krizu. Što možemo iz toga zaključiti? Mogli bismo reći da ljevica ne uspijeva razumjeti društvo. Jedan od povijesnih primjera kojeg bi mogli ovdje iskoristiti je onaj talijanskih socijalista i komunista nakon Velikog rata. Naime, njihovi su predstavnici, nakon sukoba koji je odnio otprilike 700.000 talijanskih života, nudili daljnju revoluciju s „internacionalnim“ karakterom, nešto što se sigurno nije moglo svidjeti velikom broju ljudi koji su opijeni nacionalizmom direktno bili pogođeni do tada najvećim krvoprolićem u povijesti. Posljedično, ne čudi da su se u tom kontekstu vlast i mnogi civili priklonili njihovim protivnicima, pogotovo s obzirom na sve što se događalo u sovjetskoj Rusiji. Je li to bio glavni razlog za razvoj npr. fašizma? Apsolutno ne. Je li to pomoglo razvoju fašizma? Vjerojatno da. Ovaj je primjer važan jer se nešto slično ponovilo malo kasnije s ljevicom i u Njemačkoj, gdje je, zbog jednog cijelog niza loših poteza, Hitler uspio gotovo preko noći izbrisati svaku opoziciju ljevice.

Neprilagodljiva retorika

Stvari, međutim, postaju ozbiljne jer se takve greške ponavljaju i danas. Gdje god se okrenuli, steče se dojam da ljevica radi sve što je u njenoj mogućnosti da si sama propuca nogu. Neosporno je da su ekonomska i izbjeglička kriza, zajedno s nesposobnošću EU vlasti u Bruxellesu, doveli da ponovnog procvata sve radikalnije desnice u gotovo svakoj europskoj državi, ali je način na kojemu se ljevica postavila glavni problem u rješavanju tih poteškoća. Bez da previše duljimo, ljevičari su u potpunosti previdjeli značaj koji će migrantska kriza imati na običnog europskog čovjeka, onog kojeg ne privlače velike parole i komplicirane ideološke konstrukcije, već onog koji želi jednostavna rješenja odmah i sada. Nemojmo se pritom zavaravati, logično je da niti desnica niti ljevica nemaju takve ad hoc odgovore na vrlo složena društvena pitanja, ali je desnica barem dala do znanja onom društvenom sloju kojeg mnogi danas nazivaju „gubitnicima globalizacije“, da je tu zbog njih i da će riješiti njihove probleme tako što će preuzeti potpunu kontrolu nad svojom nacijom. Ljevica je, s druge strane, nudila sterilna rješenja, nazivajući radije sve protivnike imigracije i drugih temeljnih ljudskih prava (poput nama „dragog“ pitanja homoseksualnih obitelji) „fašistima“ ili „zadrtim nacionalistima“. I zaista, jedan dio te populacije ima ozbiljnih problema s odnosom prema otvorenom liberalnom društvu, ali neće se nečije ne znanje promijeniti tako što toj osobi stalno ponavljate da je glupa. Dok je desnica svoje rješenja upakirala u jeftine i jednostavne omote, ljevica je pod sve većim pritiskom počela sebe postavljati stepenicom iznad ostalih, zanemarujući temeljne probleme društva.

Štoviše, čak i kada se ljevica odlučila pozabaviti tim pitanjima, naglasak je postavljen gotovo isključivo na materijalnom pitanju kapitalističke/neoliberalne ideologije, ponavljajući poput metronoma uvijek iste priče o izrabljivanju nekakve radničke klase koju danas s ljevicom povezuje samo činjenica da spada u onu kategoriju „radnika“ kakvu je potonja koncipira. Ne čudi stoga viđenje mnogih koji članove stranki poput Radničke Fronte i Nove Ljevice smatraju „salonskim ljevičarima“, razlog je taj što ih s njima jednostavno ništa ne spaja. Pritom, zanimljivo je to što se takvo mišljenje javlja unatoč konkretnim akcijama na „terenu“ koje su npr. aktivisti Fronte poduzeli više puta, ali koje su, vrlo vjerojatno, doživjele neuspjeh zbog parola koje su direktno pozivale na rušenje cijelog sustava, odnosno principu koji definitivno i očigledno nije rješenje kojemu većina teži u razdoblju nesigurnosti. Dodamo li tome činjenicu da su se stranke lijevog centra, u Hrvatskoj kao i gotovo svugdje u Europi, iz ekonomske perspektive stopile s desnicom te da ih samo neka svjetonazorska pitanja još uvijek razlikuju, tada postaje ključno da se pripadnici ljevice počnu baviti drugim pitanjima koji nisu nužno vezani uz ekonomiju, jer, koliko god ona možda i bila temelj nekih društvenih poteškoća, mase više pogađaju oni problemi koji im mediji serviraju, među kojima su upravo oni svjetonazorskog karaktera. Ali, ako se s jedne strane desnica izvrsno snalazi na polju „ideoloških pitanja“ – koji su unatoč svemu sve češće glavni aduti svake predizborne kampanje – dok s druge ljevica ne uspijeva parirati svojim tezama o ekonomskim nejednakostima, tada je vrijeme da se nešto promijeni.

Odbijanje samokritike

Upravo je u tome poanta cijele priče, ljevica se mora prilagoditi novim izazovima, novim prijetnjama, i ponajprije, mora prepoznati društvene prilike i na temelju njih kreirati svoju politiku. Besmisleno je forsirati ideje koje su ostarjele, koje više ne potiču mase na promjenu i biračka tijela na iskazivanju povjerenja u ljevicu. Što zbog neuspjeha socijaldemokrata, što zbog strašnih zločina počinjenih pod parolama komunizma, socijalizma i jednakosti, ljevica je danas izgubila onu pokretačku snagu koja je ljude poticala na promjenu. Masama je danas više nego ikada prije potrebna sigurnost, a privid sigurnosti se ne stvara etiketiranjem „fašista“, već konkretnim protumjerama desničarskoj radikalizaciji. Ako je radnička klasa izgubila gotovo sve ono što ju je vezivalo za ljevicu, rješenje nije u tome što ćemo njihove pripadnike nazvati „zadrtim nacionalistima“ ili kriviti taj „neoliberalizam“ za sve njihove probleme, već ćemo se s tim strahovima suočiti iz njihove perspektive. Ako u društvu prevladava atmosfera nelagode zbog imigranata i izbjeglica, tada rješenje nije kriviti medije i desnicu, već pronaći one mjere koje će pokazati ljudima da se ne moraju bojati. Ako statistike i vijesti upućuju na mogućnost da veliki broj novo pridošlih stvara probleme u nekoj lokalnoj zajednici, tada rješenje nije okretanje glave ili teoretiziranje o „getoizaciji“ neke grupe, već konkretno djelovanje na terenu koje bi pokazalo svim akterima želju i angažiranost da se stvori jedna bolja zajednička budućnost. Desnica je na terenu samo u svojem nasilnom obliku, koji u nedostatku drugih pristupa, poprima legitimaciju „jedinog rješenja“. Pritom, slučaj migranata služi u ovome slučaju samo kao ogledni primjer, koji vrijedi i za „radničku klasu“ kao i za bilo koji drugi problem.

Vremena se mijenjaju, a s njima i pravila prema kojoj se vode političke bitke. U takvom kontekstu oni koji se ne znaju prilagoditi riskiraju potpuno nestajanje s političke scene. Mase su razočarane, ali kad se nalaze u takvom stanju, govore nam to sociologija i psihologija, utočište pronalaze u jedinoj konstrukciji koja se čini sigurnom i konstantnom: zajednici. Kada ni zajednica nije dovoljna, tada dolazimo do još jedne nove razine, one u kojoj se i Hrvatska trenutno nalazi, odnosno razina apolitičnosti. Ona nastupa kada na izborima svoj glas izrazi između 35% i 50% stanovništva, kada postaje jasno kako je politika u potpunosti neuspjela, ali, još važnije za ovaj tekst, kada se taj mali postotak okrene desnici i populizmu, tada znamo da je ljevica još više podbacila.

Tvrdoglavo odbijajući samokritički pristupiti vlastitim neuspjesima, ljevica otvara put nacionalizmu i populizmu, opcijama koje su do sada pokazale puno bolje poznavanje društvenog stanja od razvikane i precijenjene ljevice. Zbog toga je ljevica danas na metaforičkoj samrti, s mogućnošću da se još jednom prekasno probudi iz mrtvih.

Ilustracija

Tags: ,

VEZANE VIJESTI