Razgovor s Homerom Flynnom, glasnogovornikom kultnog, avangardnog, utjecajnog i misterioznog art kolektiva, uoči novog koncerta u Zagrebu.
Američki art kolektiv, koji već četrdeset godina iznenađuje konceptualnim kombiniranjem glazbe, filma i performansa, vraća se u Zagreb. Nakon lani rasprodane Močvare, The Residents će se ovoga puta uprizoriti u Pogonu Jedinstvo, u utorak, 21. studenog.
Njihov avangardni, eksperimentalni i multimedijski pristup umjetnosti, u prvom redu muzici, rođen je krajem šezdesetih u Louisiani, a do danas, nakon više od stotinu različitih izdanja, uspjeli su zadržati vlastitu anonimnost. Pojavljujući se na pozornici uglavnom s maskom očne jabučice sa šeširom, ova kultna četvorka ustrajala je u svojoj misji da djelo mora biti važnije od izvođača.
The Residents će u Jedinstvu promovirati novi album “The Ghost of Hope”, o čemu nam je pristao pričati Homer Flynn, osoba koja se desetljećima predstavlja kao dio njihov glasnogovornik te uposlenik Cryptic Corporationa, menadžerskog tima benda. Američki mediji, međutim, nikad prestali vjerovati da je Flynn član grupe što, zapravo, za cijelu priču već odavno nije ni bitno.
Nakon godinu dana i pol dana vraćate se u Hrvatsku. S obzirom na to da ste od samog početka počeli stvarati vlastitu mikrokulturu, je li The Residentsima uopće bitno gdje nastupaju? Odnosno, prilagođavate li nastup ovisno u kakvo kulturološko okruženje dolazite?
U vrijeme kad sam pohađao Louisiana Tech koledž, tijekom šezdesetih, imali smo poprilično razrađen program kulturne razmjene. Jedan od performansa koji je na mene ostavio jak dojam bio je nastup skupine Ballet Folklorico iz Meksika. Možda se varam, no kad se danas prisjećam toga, čini mi se da je ta trupa snažno utjecala na emocionalnu i intelektualnu klimu na području sjeverne Louisiane. Na The Residents volim gledati upravo na takav način, pretpostavljam da ih možete zvati Ballet Folklorico iz Zone sumraka.
Vaši performansi i diskografska izdanja su kompleksna djela. U kolikoj mjeri publika shvaća vaše djelovanje na način na koji biste vi željeli da ga shvati? I ima li uopće vaše djelovanje neku konkretnu ili univerzalnu poruku ili se sve svodi na pojedinačni doživljaj umjetnosti?
Bivša supruga jednog od članova The Residentsa imala je običaj njihov album “Eskimo” slušati na sav glas pored otvorenog prozora, kako bi prestrašila djecu na Halloween. Iako takvo nešto nikad nije bila naša najmera, to nam se sviđalo. Ono što želim reći jest da je očito da Residentsi nikad nisu ciljali na velike pohvale i prihvaćanje od strane najšire publike i sretni su kada se njihov rad interpretira na različite načine. I pritom su sva tumačenja točna.
Jedna od performerskih značajki koja cijelo vrijeme prati rad The Residentsa jest i uporno inzistiranje na anonimnosti članova grupe, što traje preko 40 godina. Kad se podvuče crta pod karijeru, je li javnosti bilo važnije otkriti tko se krije iza maski od onoga što svojom umjetnosti pokušavate reći?
The Residents na pozornici (Promo foto)
Cijela ta ideja anonimnosti Residentsima nikad nije bila bitna, ali ono što je važno jest sama ideja Grupe i potčinjavanje individualnosti ili ega toj Grupi. U tom smislu anonimnost je korisno oruđe. Možete na to gledati kao na vojno djelovanje – nije zapravo bitno tko je potegao okidač ili tko svira klavijature, rezultat je jedino što je broji.
Koliko vam je uopće energije svih ovih godina uzelo to skrivanje identiteta od medija i što je, zapravo, bio cilj svega toga?
The Residentsi nikad nisu imali koristi od koncepta slave i danas se osjećaju vrlo komotno s tim anti-star identitetom, stoga je ideja skrivanja od medija s vremenom postala sve manje bitna. Članovi grupe, zapravo, smatraju da većinu ljudi uopće nije briga koji je njihov pravi identitet, a oni malobrojni koji o tome još razmišljaju, uglavnom razumiju i prihvaćaju takav odnos grupe prema javnosti.
Na sceni vas je četiri, no možete li barem otkriti koliko je dosad članova prošlo kroz The Residents ili koliko je originalnih članova ostalo u grupi?
Residentsi su tijekom svih ovih godina uživali u suradnjama s mnogim umjetnicima i svakoga od njih smatraju punopravnim “Residentom”. Sve što mogu reći je da, u tom smislu, broj članova zbilja ogroman, a ostalo je, kako je to veliki pokojni džezist Sun Ra jednom rekao – misterija.
Na glasu ste kao skupina koja je bila pionir u iskorištavanju nekadašnjih novih tehnologija, poput CD-a ili multimedije. Što je internet donio Residentsima?
Internet je grupi najveće zadovoljstvo donio zbog brzine i lakoće kojom mogu istraživati za vlastite projekte. “The Ghost of Hope”, njihov najnoviji album, projekt je koji je gotovo u potpunosti istražen na internetu, većina faktografskih podataka uzeta je iz knjige “Death by Train”, koju su skinuli s Kindlea. Također, Residentsi su emitirali i dvije serije isključivo preko interneta, a trenutno koriste web za promociju novog filmskog projekta “Double Trouble”.
Priča o umjetničkom kolektivu The Residents počela je u ljeto ljubavi 1969. Je li skupina nastala kao otpor hippie pokretu, odnosno kao pokušaj da se dekonstruira tadašnji umjetnički sustav vrijednosti ili ste sebe smatrali dijelom čitave te scene s obzirom na to da ste od ranih sedamdesetih djelovali iz San Francisca, gdje je flower-power pokret i rođen?
Grupa jest dijelom uživala u muzici toga doba, ali nikad zapravo nije prigrlila tu kulturu kao svoju vlastitu. Više su se vezali uz tadašnje autsajdere poput Harryja Partcha, Sun Ra i Moondoga. Istina je, međutim, da su bili privučeni eklektičnom i avanturističkom glazbom iz psihodelične ere, no to im je vrlo brzo postalo dosadno, budući da su važnije grupe otkrivale i prihvatile formule komercijalnog uspjeha. Zapravo ta dosada u koju je hippie scena zapala bila je dijelom motivacije Residentsa za kreiranje glazbe.
Vjerujem da je pojava The Residentsa sedamdesetih na sceni bila na neki način šokantna, pa možda i nerazumljiva medijima i publici. Koliko danas, u ovo tabloidno vrijeme, možete računati na adut šokiranja publike?
U eri Domalda Trumpa publika je postala iznurena i otupljena, teško ih je šokirati. Ali nekakvo šokiranje umjetnošću danas i nije neka vrijednost kojoj Residentsi teže, to je više dolazilo do izražaja kad su bili mlađi.
The Residents imaju preko stotinu izdanja na različitim medijskim platformama. Možete li procijeniti koliko ste utjecali na avangardnu ili mainstream glazbeno/performersku scenu? I je li vam takvo nešto uopće i bio cilj?
Primarni cilj Residentsa uvijek je bio da upotrijebe vlastitu imaginaciju i pustiti je da ih vodi. Vjerovali su da ako uspijevaju zabaviti sami sebe, publika će ih pratiti. Sami sebi su oduvijek bili najzahtjevnija publika.
Koji su osnovni postulati djelovanja The Residentsa i jeste li ostvarili svoje umjetničke težnje?
Najvažniji postulat jest da je kreativnost proizvod života koji prolazi kroz vas. Što ste otvoreniji prema životu i njegovim beskrajnim mogućnostima, to ćete biti kreativniji. Zasad, Residentsi su, u tom smislu, bili iznimno uspješni, ako prema nikome drugom, onda barem prema samima sebi.
Plakat je koncert u Jedinstvu by Igor Hofbauer
Intervju ostvaren u suradnji s portalom Ravno do dna.
