Neovisni novinarski portal
17.10.2017.
KOMENTARI
Katalonija sinoć: pendreci, a ne sloboda (foto: printscreen)

Sloboda po potrebi

Katalonija sinoć: pendreci, a ne sloboda (foto: printscreen)

Slobodni ste… dok vam mi ne kažemo drugačije”. Vjerojatno si je to pomislio španjolski premijer Mariano Rajoy (Narodna stranka), kada su mu prije nekoliko godina objasnili da se Katalonci ne šale, odnosno da bi dio njih zaista htio odcjepljenje od matične Španjolske. Naravno, kao što to biva na Zapadu, oazi slobode i demokracije, o svakom se pitanju može bez straha raspravljati, pa ako treba, tako barem kažu neki pravni akti poznati kao “Ustav” ili “Konstitucija”, može se čak i raspisati referendum na kojemu će se narod otvoreno izjasniti o većini problema koji ih muče. Eto, vjerojatno su si to pomislili i Katalonci, ljudi/narod/nacija/država (ma zovite ih kako god vam je draže) koji žive na području najbogatije španjolske regije Katalonije, kada je dio njih odlučio i formalno zatražiti pravo na samostalnost i stvaranje jedne državne jedinice koja neće više bio dio Španjolske.

I, dođoše dan referenduma. Ako čitate ovaj tekst, vrlo vjerojatno znate o čemu se radi: preko 800 ozlijeđenih, interventna policija koja mlati mlado, staro, žensko, muško, vatrogasce, upadanje na biračka mjesta itd. itd. Krvave slike starije žene i pendreci koji udaraju uniformirane vatrogasce ubrzo su obišle svijet. Apoteoza demokracije, dobrodošli u slobodnu Europu 21. stoljeća!

Samostalnost – idi pa vidi

Doista nije bilo lako pratiti sve što se događalo u nedjelju 1. listopada 2017 u Kataloniji. Naravno, mnogi će pomisliti da je bilo doista naivno očekivati da će središnja vlast u Madridu samo mirno stajati i čekati da im se najbogatija regija, ovoga puta i formalno, pred očima otme kontroli. No, je li to zaista bilo naivno? Ako je Europa, ponajprije Europska Unija, simbol onoga što smo prije nazvali oazom demokracije, zar nije onda njezina članica Španjolska trebala napraviti upravo ono što je bilo najnaivnije, odnosno mirno sačekati kraj referenduma i nakon toga započeti pregovore s Katalonijom o mirnom rješenju ove krize? „Pa što ako bi Katalonci i dalje željeli samostalnost pod svaku cijenu?“ mogao bi se netko zapitati. Pa ništa, neka im je sa srećom! Prema kojem je to natprirodnom pravilu Katalonija, ili bilo koja druga regija svijeta, jedinstvena, neodvojiva cjelina neke državne konstrukcije?
Dragi moji, svijet nije nastao u posljednjih 150 godina, nacija je vrlo varljiv pojam, promjenjiv, u biti nimalo čvrst koliko ga se pokušava predstaviti. Uostalom, kulturne i povijesne razlike između Katalonije i ostalih Španjolskih regija jako podsjećaju na razlike između država bivše Jugoslavije. Jesu li Hrvatska i ostale države imale pravo na samostalnost? Apsolutno! Čak je i Jugoslavenski Ustav to dopuštao. Pa zašto ne bi to onda imala i Katalonija? Zato što španjolski Ustav to ne dopušta te definira državu „nedjeljivom“. Sjajno! Međutim, nažalost, apsolutizam riječi „nedjeljivo“ bi možda mogao vrijediti u nekim drugim kontekstima, ali kada govorimo o ljudskim zajednicama, a to nas povijest uči, takve i slične konstrukcije mogu uvijek imati potencijalno opasne posljedice. U Kataloniji ljudi pričaju različitim (makar vrlo sličnim) jezikom, baštine drugačiju kulturu i drugačiju koncepciju povijesti. Naravno, mora nam biti jasno da u ovom slučaju nisu ovo glavni razlozi koji su potaknuli katalonsku političku elitu na referendum, jer zna, novac okreće svijet. Najbogatija regija, koja i tako bolje živi od ostatka Španjolske, bi svojim budžetom, barem tako Katalonci misle, mogla biti još bogatija i uspješnija.
Je li tome tako? To nitko ne zna, jer ekonomija nije matematički precizna znanost, brojke se u dodiru s ljudima i zajednicom mijenjaju, pa je stoga nemoguće išta sa sigurnošću tvrditi. Koji bi bio najbolji način da to saznamo? Katalonska samostalnost.

Poraz za sve

Ali, sagledamo li situaciju iz ptičje perspektive, glavni problem katalonske „krize“ nije to što bi bilo kad bilo, već zašto jest upravo tako kako jest. Pravo, nacija, Ustav, samostalnost, sve su to vrlo opširni koncepti, podložni bezbroj manipulacija te se svaki od njih može koncipirati na svoj način. S druge strane, postoji sloboda. Naravno, složit ćemo se da je sloboda možda i još opširniji pojam od prije spomenutih, vjerojatno ima i manje mogućnosti objašnjenja i definicije, ali sloboda kakvu promovira Zapad bi trebala ipak biti nešto konkretnije. Bez da ulazimo u ustavnost katalonskog referenduma, možemo se zapitati zašto se španjolski premijer odlučio za nasilje interventnih snaga? Dapače, prema svim relevantnijim anketama, većina nije podržavala odcjepljenje, ali je preko 70% ispitanika željelo da se referendum održi. Logično je i zašto: da se već jednom okonča ono što je u svojoj biti zapravo politička bitka između regionalne vlade u Barceloni i državne vlade u Madridu. Što se postiglo katastrofalnim potezima Mariana Rajoya? Ništa, ili bolje rečeno, vjerojatno veća podrška osamostaljenju.
Ali, ovdje priči nije kraj. Dok se jedna njezina članica nasilno borila protiv održavanja referenduma, članice EU su u mrtvoj tišini pratile događanja i rekle – ništa. U oazi demokracije i ljudskih prava, ministri, premijeri i predsjednici mirno su gledali kako španjolski pendreci mlate sve pred sobom, kako se pravo na demokraciju udara palicom direktno u čelo. Gdje su bili predstavnici nove Europe? Gdje su bili reakcionari iz Budimpešte i Varšave? Gdje su bili hrvatska predsjednica i premijer? Gdje je bio Bruxelles? Očito je da su imali pametnijeg posla. Ono što se u nedjelju dogodilo u Kataloniji puno je ozbiljnije nego što se na prvi pogled čini, jer su napadni interventne policije bili direktni napadi na slobodu europskog čovjeka, na sve teze o zapadnim vrijednostima, civilizaciji i ljudskih prava. Kada se odlazak na referendum pretvori u ulične borbe s interventnom policijom, tada više ne govorimo o slobodi, o demokraciji, o nadmoćnoj Europi, tada govorimo o represiji. Svatko može imati svoje mišljenje i pogled na situaciju, držati se zakona, ili ga vješto zaobići, ali kada se u Europi dogodi nešto takvih razmjera, a oni koji bi trebali to osuditi šute, tada prelazimo neke granice koje ne bi trebali testirati. Slike koje više podsjećaju na neke zemlje trećeg svijeta dovoljno govore o tome što se dogodilo u Kataloniji, a posljedice će biti ogromne, u to budite sigurni.
Jer, kao što se legalnost i legitimnost u ovome slučaju komplicirano isprepliću, tako se i legitimnost Europe urušava na svojim temeljima: nadnacionalna tvorevina koja se spotiče nad regionalizmom. Ako je nasilje odgovor na referendum, onda je sloboda samo floskula. Ako je Rajoyeva nesposobnost rezultirala šutnjom iz EU, onda više ne govorimo o nesposobnosti, govorimo o sustavnoj vrijednosnoj krizi, ili još gore, o razotkrivanju jedne laži. Pritom, sasvim je jasno koliko je pitanje Katalonije zahtjevno, ali nasilje donosi samo novo nasilje, a poznato je stvar, ono se širi poput epidemije.
Na koncu, nakon svega što se događalo do referenduma, tijekom i nakon njega, snažno se javlja jedan vrlo neugodan osjećaj, onaj koji upućuje na to da smo na kraju, ipak jednostavno svi poraženi.

Katalonija sinoć: pendreci, a ne sloboda (foto: printscreen)

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI