Neovisni novinarski portal
19.11.2017.
INTERVJUI / KULTURA / MEDIJI / PRIJENOS
Nina Obuljen Koržinek - foto: printscreen HRT/TRIS

Nina Obuljen Koržinek:
Novim medijskim zakonima pomoći opstanku medija

Nina Obuljen Koržinek - foto: printscreen HRT/TRIS

S portala Hrvatskog novinarskog društva prenosimo razgovor kolegice Melise Skender s ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek o stanju u hrvatskim medijima naslovljen: Novim medijskim zakonima pomoći opstanku medija.

Razgovarala: Melisa Skender

Ako se medijski dionici u Hrvatskoj oko ičega mogu složiti onda je to nužnost novog medijskog zakonodavstva i sustava koji bi osigurao provođenje tih zakona. Tako misli i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek s kojom smo za Novinar i naš portal hnd.hr razgovarali o cjelokupnoj složenoj medijskoj problematici i stanju u medijima, koje je sve, ali samo ne dobro.

Složit će se i oko toga da bi država trebala pomoći medijima u ispunjavanju njihove javne funkcije jer ceh krize u kojoj se našao medijski sektor najskuplje plaćaju građani, koji su i do sad izdvajali značajna sredstva da bi bili informirani – iz nacionalnog i lokalnih proračuna, s računa javnih i komunalnih poduzeća, diskrecijskim odlukama lokalnih moćnika, pa i na druge načine. Najmanje sustavno.

Koliko je sustavna hrvatska medijska politika najbolje se vidi na HRT-u, a koliko ispolitizirana najradikalnije se pokazalo na neprofitnim  medijima. Za mandata jedne vlade poticani kao ključno rješenje za izravno financiranje novinarstva, u mandatu druge proglašeni neprijateljima države, da bi sada postali problem o kojem postoji toliko različitih mišljenja da se ispušta iz vida ono bitno – novinari stvaraju sadržaj, a njihova je autonomija ugrožena krizom na tržištu i poslovnim politikama vlasnika medija.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek dugo je izbjegavala razgovor o medijskoj politici dok je na HRT-u vladao programski kaos, a neprofitni mediji ostali odsječeni od programa potpora na kojima su temeljili svoj rast i razvoj, jer je trebao biti dugoročan. Možda se prepala da bi joj mogli, kao i Mirjani Rakić, doći pod prozorom vikati „Za dom spremni“, ili obima posla koji ju čeka, ili lobiranja i pokušaja pritisaka koji će ga bez sumnje pratiti.

Nisam se uplašila

„Naravno da se nisam uplašila. U svojem bivšem mandatu u Ministarstvu kulture radila sam na dva opsežna zakona koja su donesena konsenzusom − Zakonu o elektroničkim medijima i Zakonu o HRT-u. Vodila sam pregovore u tom području i dobro ga poznajem pa se nemam čega plašiti. Jednostavno ne možete otvarati neka područja ako nemate minimalne preduvjete, a minimalni je preduvjet bio da uspostavimo Samostalni sektor za medije i zaposlimo bar jednog suradnika za to područje izvan pravne službe Ministarstva kulture, koja se do sada jedina bavila medijskim zakonodavstvom. Bili smo u Ministarstvu bez ijednog suradnika sistematiziranog u tom području“, rekla je Nina Obuljen Koržinek s kojom smo razgovarali neposredno nakon potpisivanja Ugovora HRT-a i Vlade RH, a najavila je i konačno uvođenje odvojenog računovodstva te javne ustanove.

Nina Obuljen Koržinek – foto: printscreen HRT/TRIS

Ovog puta je javna rasprava o ugovoru HRT-a i Vlade bila javna, dakle netko je i čuo za nju – istina, nisu objavljeni odbijeni prijedlozi i obrazloženje zašto su odbijeni, ali usvojena je primjedba o nesnalaženju uredničkog kadra… Kakva je uopće težina tog Ugovora kad se emisije, vidjeli smo u zadnjih godinu – dvije, neprekidno ukidaju i pokreću bez valjanog objašnjenja?

„Mislim da to treba gledati na tri razine: prvo, načelno, jako je važno da je ovog puta Ugovor prošao cijelu proceduru kako je predviđeno Zakonom, znači da je provedena javna rasprava putem interneta i živih rasprava, što mislim da je dobro. Nakon toga započelo je usuglašavanje između Vlade i HRT-a i u taj smo proces uključili sve Vladine resore, ali i puno šire, sve vladine urede, pravobranitelje, dakle sve koji imaju nešto za reći o tom Ugovoru. Nakon završetka procesa, a želja i prijedloga bilo je jako puno, finaliziran je tekst Ugovora vodeći računa o resursima kojima HRT raspolaže, kako ljudskima, tako i financijskima. Treba stalno inzistirati na tome da se kriteriji podižu i HRT je to u Ugovoru sebi zadao kao vrlo važnu zadaću. Pored ključnih kriterija kojima se definira profesionalizam, etičnost i neovisnost, predviđaju se stalna edukacija i usavršavanje, što smatram važnim. Treće, bez obzira što bilo tko od nas misli o tome tko bi trebao uređivati pojedine emisije ili koja bi emisija trebala ili ne bi trebala biti u shemi − mislim da su to pitanja uredničke neovisnosti i odluke. Urednici su ti koji shemu predlažu, za nju odgovaraju i kasnije moraju pokazati rezultate. Temeljno je pravo, ako ste dobili odgovornost, da imate i slobodu donošenja odluka. Što se tiče Vlade, jednako nam je važno osigurati stabilno i neovisno financiranje HRT-a i prikupljanje pristojbe, kao što nam je važno da se pokrene tako dugo očekivani proces restrukturiranja HRT-a. Mogu najaviti da će, prema informacijama uprave HRT-a, do kraja godine biti izvršena obveza razdvajanja javnog i komercijalnog prihoda i rashoda i isto tako alokacija troškova po programima. To će značajno promijeniti percepciju javnosti o tome kako HRT troši financijska sredstva, ali će isto tako uputiti i na potrebu daljnjeg restrukturiranja: s jedne strane rezanja troškova u nekim područjima, a s druge strane značajno većih ulaganja, u prvom redu u programske aktivnosti. Tako da će se sada i egzaktno pokazati u kojem smjeru u ovom ugovornom razdoblju HRT treba raditi.“

Tematski kanali

„Hrvatska uživo“ nestala je iz sheme u kojoj je bila planirana, a obrazloženje da je gledateljima previše  informativnog programa natjera da se zapitate što je onda uopće funkcija javnog medijskog servisa? Ako im informativni program nije gledan, možda bi mogli poraditi na kvaliteti umjesto što ga prebacuju na HTV4 čija je gledanost nikakva?

„Kao prvo, smatram da urednik mora odlučivati o tome hoće li neka emisija biti uvrštena u shemu ili ne. Iznošeni su u javnosti neki argumenti i teze za koje znam da nisu u potpunosti točni jer sam bila na funkciji predsjednice Programskog vijeća HRT-a i neke teze jednostavno ne stoje, barem iz onih egzaktnih podataka koje smo mi tada dobivali na znanje. No malo koga u javnom prostoru egzaktni podaci, na žalost, zanimaju. Što se tiče odnosa Prvog i Drugog s Trećim i Četvrtim programom HTV-a, relevantnost Trećeg i Četvrtog HTV-ova programa definitivno treba povećati. Ako imamo specijalizirani informativni program ili program posvećen kulturi i umjetnosti, onda na te kanale treba privlačiti gledatelje koje zanimaju takvi sadržaji. Sjećam se rasprave o tome kad se pokretao HTV3 jer sam bila dijelom inicijative za njegovo pokretanje. Postojala je ta velika dilema hoće li se uspostavom tematskog programskog kanala marginalizirati kultura na drugim programima. To se, naravno, ne smije dogoditi ni s kulturom, a ni s informativnim programom. Na Prvom i Drugom programu treba zadržati određen postotak tih sadržaja, a na tematskim kanalima ići puno više u dubinu, za ciljanu publiku koju to zanima. Mislim da će, ako budu relevantni, biti i gledaniji jer znamo da naši građani gledaju neke druge takve tematske news kanale.“

Nacional je nedavno objavio listu autorskih i izvođačkih honorara koje je HRT isplaćivao vanjskim suradnicima tijekom 2015. i prošle godine, i iz nje je vidljivo kako se u novinarstvo na HRT-u najviše ulaže u Zabavnom programu – pa ako je tako na javnom servisu, što očekivati od komercijalnih medija?

„Javni servis je u drugačijoj situaciji od one u kojoj se nalaze komercijalni nakladnici. Kao u većini drugih javnih sustava, i HRT se suočava sa sličnim problemima. Postoji određen broj ljudi koji je jako opterećen, određen broj koji je malo ili nimalo opterećen, angažiraju se honorarni djelatnici jer oni koji su zaposleni, jer ih je netko drugi zaposlio u nekom vremenu bez kriterija, ne mogu odraditi ono što vama treba, ili bar ne dovoljno dobro to odraditi i sl. Vjerujem da će razdvajanje javnih i komercijalnih prihoda i rashoda i alokacija troškova po svakom pojedinom programu vrlo brzo ogoliti tu situaciju i ukazati na neke strukturne probleme za koje očekujemo da ih uprava počne rješavati. Nas kao Vladu neće interesirati kako se rješava bilo koji pojedinačni slučaj, ali očekujemo da se povuku određeni koraci prema boljem upravljanju. Sve do sada bile su moguće paušalne procjene za koje tipove sadržaja trebate honorarne suradnike, a za koje imate svoje zaposlenike. HRT mora voditi vrlo odgovornu i, rekla bih, srednjoročnu politiku zapošljavanja da bi uopće mogao ispunjavati svoju javnu funkciju. Ne možete od danas do sutra, kako vam se oslobode neka kreativna mjesta, ubaciti osobu bez ikakvog prethodnog iskustva. Imam puno povjerenje da će se na HRT-u pokrenuti pozitivni procesi, potpisan je Ugovor za petogodišnje razdoblje i postoji stabilno uporište za početak rješavanja brojnih problema o kojima se dugo govori, ali očigledno nije bilo ni volje ni hrabrosti suočiti se s njima.“

Nina Obuljen Koržinek – foto: printscreen HRT/TRIS

Razvlašetno programsko vijeće

Bili ste predsjednica Programskog vijeća HRT-a, kakva su Vaša iskustva s urednicima javnog servisa – koliko se uopće drži do mišljenja Vijeća koje je na posljednjoj svojoj sjednici bilo podijeljeno oko planirane jesenske sheme?

„Zakon o HRT-u iz 2012. ozbiljno je razvlastio Programsko vijeće kao tijelo koje bi imalo bilo kakvu formalno-pravnu mogućnost utjecaja ili sankcioniranja bilo čega na HRT-u. Moje je iskustvo da će urednici, iako to ne moraju, uvažiti i poslušati mišljenje Programskog vijeća ako Vijeće djeluje afirmativno, kolegijalno, konsenzualno i u skladu sa svojim programskim okvirima. Rad Programskog vijeća nikad nije bio dobar kad je bio obilježen preglasavanjem i tenzijama. Smatram da bi to tijelo trebalo u dobroj vjeri, držeći se u prvom redu Zakona i Ugovora, davati mišljenje o cjelini programa i o pojedinim programskim segmentima. U svoje vrijeme insistirala sam na tome da imamo tematske rasprave, recimo o sportskom programu, o obrazovnom programu. Nismo se nikad bavili pojedinačnim pitanjima, osim u nekim ekscesnim situacijama kad smo bili prisiljeni. Nismo imali ambicije uređivati program ili promovirati bilo kakve partikularne interese, već na temelju cjelovite analize pojedinih segmenata programa dati svoje mišljenje što bi se moglo bolje. Raspravljali smo i o jeziku na HRT-u, digitalizaciji, nizu tema koje su ključne kako bi HRT ispunjavao svoju ugovornu obvezu i zakonom propisanu javnu uslugu. Osobno, zajedno s nekoliko kolega iz Programskog vijeća, prilično sam se naradila kad smo pisali prvo izvješće o ispunjavanju ugovora i mislim da bi to trebao biti fokus Programskog vijeća, da se bavi nadzorom nad provedbom Ugovora, a ne pojedinačnim ovim ili onim interesima ili pogledima.“

Zakon o HRT-u, već smo više puta spomenuli kako je ovaj iz 2012. grozan, ali je još uvijek na snazi, hoće li on ići u paketu s ostalim medijskim zakonima ili posebno?

„Izaći ćemo do kraja ove godine s planom normativnih aktivnosti za 2018., a zatim i za 2019. godinu. Trenutno radimo na analizi postojećih medijskih zakona, napokon smo se ekipirali, zaposlili smo načelnicu sektora za medije. Medije smo u ustroju Ministarstva podigli na razinu samostalnog sektora, ali nismo zatekli nikoga zaposlenog osim kolega u pravnoj službi koji pokrivaju sva područja kulture i medije. Sada je u samostalnom sektoru zaposlena prva osoba s iskustvom u području medijskog zakonodavstva. U tom kontekstu trebamo procijeniti hoćemo li ići u paketu s izmjenama svih medijskih zakona, što je velik posao i velik zalogaj, ili ćemo ići po prioritetima. Sasvim sigurno u sljedećoj godini otvaramo Zakon o elektroničkim medijima, koji hitno treba reviziju, a isto tako mislim da trebamo otvoriti i Zakon o medijima jer je on jako zastario. Kad je donošen, postojala je još uvijek velika briga o mogućem negativnom utjecaju države i zato je u velikoj mjeri izostala bilo kakva sankcija za bilo koje nepoštovanje tog Zakona. Zbog straha da se država ne pojavi kao arbitar prepustili smo implementaciju Zakona o medijima u velikoj mjeri samoregulaciji. Na žalost, oni koji upravljaju i na koje se taj zakon odnosi nisu s dostatnom odgovornosti provodili ključne odredbe Zakona i zbog toga moramo postići konsenzus o drugačijem modelu.“

Vijeća za medije je dobro rješenje 

Kao što je izdavačima smanjena stopa PDV-a uvjetovana donošenjem Statuta medija koji postoje samo formalno jer nepoštivanje te obaveze nemate kome prijaviti?

„U Zakonu o elektroničkim medijima otvorili smo mogućnost koregulacije i samoregulacije i mislim da je taj sustav koregulacije nešto što u medijima treba snažno zagovarati. Sada je pred zaključenjem ugovor ili dogovor o koregulaciji između HRT-a, Udruge producenata i Vijeća za elektroničke medije vezano uz nabavu djela od nezavisnih proizvođača, dakle, pitanje koje je iznimno važno za svaku od tih skupina, još je važnije za hrvatsku javnost i ispunjavanje javne funkcije HRT-a. Nikad to ne možete tako detaljno definirati bilo kojim propisom koliko se dionici mogu uspješno dogovoriti i onda jedni druge nadzirati u toj primjeni. Mislim da su oko pitanja koregulacije zakazale i strukovne udruge i sindikati i poslodavci jednako, s tim da, naravno, jedni su ipak u poziciji jačoj nego drugi. Dobra je inicijativa bila osnivanje Vijeća za medije, smatram da je velika šteta da ta inicijativa nije zaživjela. Radi se o modelu koji u mnogim državama osigurava poštovanje standarda, ali onda svi koji su dijelom te koregulacije stvarno dosljedno dogovorene standarde moraju braniti i provoditi, a ne uzimati ih ‘a la carte’ ovisno o tome s koje političke opcije nastupa netko tko je počinio prekršaj ili ne poštuje odredbe. Tu mi padamo. Ili se svi moramo dosljedno zalagati za iste principe ili će nam situacija biti ovakva kakva jest jer nema tog zakona koji može osigurati etičke standarde bez nekog oblika koregulacije. Kada budemo radili na Zakonu o medijima, trebamo dobro proučiti lekciju koju smo naučili i vidjeti možemo li možda čak i kroz Zakon institut koregulacije ojačati i određenim poticajnim mjerama motivirati da se u tome sudjeluje.“

Za medije zapravo već postoje brojne poticajne mjere – sufinancirani su na niz načina tako da uopće ne znamo u kojoj mjeri, po kojim kriterijima i kako se taj novac troši. Kako tu uspostaviti sustav nadzora?

„To će sigurno biti jedna od tema kada započnemo s revizijom medijskih zakona. Mislim da je dobro što smo prije petnaestak godina odlučili uspostaviti Fond za pluralizam medija kao sustav direktnih potpora za elektroničke medije. S druge strane, za dnevni informativni tisak imamo indirektne potpore kroz sustav poreznih olakšica. Međutim, sad dosta proučavamo različite modele jer potpuno je jasno da je na tržištu veličine Hrvatske jako teško opstati čak i onim medijima koje percipiramo kao izrazito komercijalne. Tu prvenstveno mislim na print, u uvjetima malih naklada na malom tržištu i troška distribucije s obzirom na disperzirani teritorij. Ta će analiza biti ključna kad se budu donosili novi zakoni.“

Što je s analizama iz medijske strategije?

„Pažljivo smo pročitali i izvještaj i strategiju, ona je, kao što svi znaju, jedan prilično kontroverzan dokument koji je, na žalost, bio kontaminiran osobnim stavovima ljudi koji su sudjelovali u njegovoj izradi. Zato se taj proces, unatoč velikom trudu koji je uložen, nije niti doveo do kraja jer je bio takav kakav je bio, bez obzira na to što u tom nacrtu Strategije, a posebno u izvještaju koji je prethodio pisanju strategije, postoje brojni podaci i analize koje mi na dnevnoj bazi koristimo jer su prikupljeni studioznim istraživanjem. Te podatke namjeravamo konstantno ažurirati i tražimo model kako bismo ih učinili dostupnima. Radimo na jednom puno sažetijem, koherentnijem dokumentu medijske strategije ili medijske politike, koji će, nadam se, brzo biti u fazi da se može kroz širu radnu skupinu razmotriti i staviti na raspravu. To bi trebao biti temelj za sve buduće revizije zakonodavstva, ali i uvođenje bilo kakvih poticajnih mjera za različite tipove medija. Kao što sam rekla, paralelno s ovim procesom radimo u suradnji s ključnim dionicima i na analizi postojećeg zakonodavnog okvira da vidimo što je dobro, a ne provodi se, što je možda bilo dobro, ali je zastarjelo, a koja su rješenja koja jednostavno nisu dobra ili nisu primjerena ovom vremenu. Kada preklopimo ta dva posla, mislim da ćemo dobiti jasne smjernice što i kako dalje, a onda slijedi izrada zakona koja je i tehnički i politički napor.“

Nina Obuljen Koržinek – foto: printscreen HRT/TRIS

Usaglašavanje sa europskim direktivama

Zakon o elektroničkim medijima, što će se mijenjati? Najavili ste usuglašavanje s europskom Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama, no hoće li se mijenjati i omjeri prema kojima se trenutno distribuiraju sredstva iz Fonda, ili položaj neprofitnih medija?

„Direktiva ide u nekoliko smjerova, s jedne strane tu su određene promjene, poboljšanja ili liberalizacija u onim područjima koja je direktiva tradicionalno uključivala, znači oglašavanje i zaštita maloljetnika, gdje će neke stvari biti strože definirane. S druge strane će pravila vezana uz oglašavanje biti nešto liberalnija i mislim da će omogućiti elektroničkim medijima, posebno ovim linearnim, veću slobodu. U reviziji direktive važne su još dvije teme: uloga regulatora kojima se širi nadležnost, ali se očekuje i uvođenje određene savjetodavne uloge mreže regulatora u odnosu na Europsku komisiju, što mislim da će biti dobro. Najvažniji iskorak odnosi se na pitanja koja je donijelo novo vrijeme i nove tehnologije. Radi se o širenju regulacije na sve ono što obuhvaća nelinearne usluge i usluge na zahtjev koje su do sad bile prilično deregulirane i to je nešto što će regulatorima donijeti ozbiljne dodatne poslove i ovlasti. Problem koji se sada javlja u mnogim zemljama jest pitanje regulacije nakladnika koji emitiraju u kabelu, a koji nisu u nadležnosti nacionalnog regulatora i tu su se počele događati različite situacije koje izmiču nadzoru pa će i tu biti određenih poboljšanja. Razgovara se i o kvotama za europske sadržaje. Sada se o direktivi raspravlja u formi trijaloga u koji su uključeni Europska komisija, Vijeće i Parlament pa treba pričekati rezultate trijaloga. Ipak, prema onome što je do sada poznato, ovo što sam opisala su ključne teme. Pitanje neprofitnih medija nije tema Direktive.“

Dakle, za njih će u novom Zakonu o elektroničkim medijima sve ostati isto?

„Moramo precizno i jasno definirati neprofitne medije, odnosno medije zajednice, jer ovo što imamo sada pokazalo se nedostatnim da bi taj sklop medija uopće mogli na adekvatan način prepoznati kroz regulaciju i sustav potpore. Više puta sam govorila da potpore neprofitnim medijima u sustav Ministarstva kulture nisu unesene na temelju medijskih zakona, nego prema Zakonu o financiranju javnih potreba u kulturi, koji s medijima nema nikakve veze. Takve nedorečenosti su u konačnici i rezultirale nemogućnošću nastavka financiranja tog programa. S tim da, moram reći, moj je osobni stav da bi se Ministarstvo generalno trebalo suzdržati od toga da odlučuje o dodjeli potpora medijima. Mislim da to nije posao Ministarstva i da moramo naći druge modele, bilo kroz Zakladu za razvoj civilnog društva, bilo kroz Vijeće za elektroničke medije. Ministarstvo je ove godine raspisalo već dva natječaja koji se financiraju iz Europskog socijalnog fonda, sada je pred objavom treći, a za kraj godine planiran je javni poziv za medije zajednice. To je inicijativa koju smo naslijedili i smatram je dobrom, no pokazalo se i kroz raspravu radne skupine da zapravo i među onima koji djeluju u području neprofitnih medija nije moguće doći do jednoznačne definicije na što točno mislimo. A čim nešto ne možete definirati, ne možete donijeti ni kriterije. Tako da mislim da je važno jako studiozno, a ne prvoloptaški i politikantski, uspostaviti pravila vezana uz reguliranje i financiranje neprofitnih medija.“

Nina Obuljen Koržinek – foto: printscreen HRT/TRIS

Loš nadzor

Kako je sastavljena ta radna skupina? Prema kojim kriterijima i hoće li nastaviti rad?

„Bilo je dosta poteškoća u formiranju radne skupine s obzirom na stroga pravila oko potencijalnog sukoba interesa. Oni koji o tome možda i najviše znaju, jer djeluju u području neprofitnih medija, nisu mogli sudjelovati u radnoj skupini jer se sutra mogu naći u situaciji da se moraju isključiti kao potencijalni prijavitelji. Sugestije radne skupine uzeli smo u obzir i radimo na finaliziranju teksta natječaja. Ponavljam, velik je problem nedostatak jasne zakonske medija zajednice, ali sad moramo kroz sustav kriterija zapravo pokušati stvoriti okvir da ono što smo željeli poticati možemo i financirati.“

Hoće li se pri tome uzeti u obzir i druge linije financiranja medija, iz lokalnih proračuna na primjer, i kako uspostaviti sustav nadzora nad trošenjem tih sredstava?

„Slažem se, to je područje prilično loše uređeno, aktivnosti se zbivaju izvan regulative, ne u suprotnosti sa Zakonom, ali izvan, i činjenica je da pojedini komercijalni mediji primaju javne potpore od 70- 80 i više posto, pa oni onda više nisu komercijalni, oni su zapravo javni. Jasno je da medije u manjim sredinama morate sufinancirati da bi uopće postojali. To su, po mom mišljenju, uglavnom mediji zajednice, bez obzira na njihovu pravnu osobnost. Mislim da je jedan od ključnih nesporazuma razlika u mišljenjima je li nešto neprofitno po tome kako je registrirano. Nemam rješenje, imam puno pitanja, ali vjerujem da ćemo kroz rad u radnim skupinama doći do odgovarajućeg modela koji će pomoći da se u sustavu sačuvaju potpore na lokalnoj razini, ali da se ne događa neka brutalna situacija, pa čak i kontrola medija jer su financijski potpuno ovisni o onome tko im daje potporu. To je nešto što je u sustavu Vijeća za elektroničke medije iz godine u godinu sve bolje, transparentnije, čišće, i dugo je trebalo da dođemo u fazu u kojoj možemo imati povjerenje u sustav financiranja medija iz Fonda za poticanje pluralizma. Sigurno da procedure i dalje treba unaprjeđivati, ali sustav je toliko napredovao u dijelu kontrole, praćenja i izvještavanja da možemo imati povjerenje u taj sustav i da ga samo treba čuvati i dorađivati. Ako bude moguće, u taj sustav potpore može se uložiti i dodatna sredstva budući da znamo da će redistribucija biti u skladu s jasnim kriterijima. Na drugim razinama, uključujući lokalne, postoje problemi i trebamo tražiti bolji model.“

Javni su i komercijalni mediji

Medijska strategija isticala je kao cilj financiranje novinarstva kao javnog dobra, a da bi ono ispunjavalo svoju javnu funkciju ne može biti tretirano kao bilo koja druga roba na tržištu, kakav je Vaš stav o tome?

„Smatram da oni koji informiraju građane i uopće djeluju u području medija apsolutno ispunjavaju javnu funkciju, odnosno pružaju javnu uslugu. Međutim, ono što je velika razlika, a tako ne razmišljam samo ja nego i mnogi, u odnosu na stav iz te Strategije, to je da ne morate nužno biti neprofitni ili javni da biste pružili javnu uslugu. Postoje brojni primjeri komercijalnih organizacija, tvrtki, koje pružaju par excellence javnu uslugu. Mislim da svatko tko djeluje u medijskom prostoru, pogotovo novinari, da oni apsolutno jesu javni djelatnici koji pružaju javnu uslugu neovisno o tome jesu li zaposleni u javnim servisima, komercijalnim kućama ili u neprofitnim organizacijama. U javnim raspravama više sam puta povlačila paralelu s izdavačima knjiga. Više je od 90 posto hrvatskih izdavača d.o.o., pa zar oni rade za nekakav svoj profit i isključivo privatni interes? Usluga koju oni pružaju je javna usluga, javna potreba i nju država sufinancira kao javnu potrebu bez obzira jesu li izdavači registrirani na ovaj ili onaj način. Mislim da je fokus na neprofitne medije kao jedine koji osiguravaju javnu funkciju bio velik nesporazum pa, usudila bih se reći, i svojevrsna zamjena teza koja je stvorila nepotrebne polarizacije i zapravo nas udaljila od postizanja cilja. Smatram da naš cilj treba težiti tome da svi mediji budu relevantni, neovisni, profesionalni i da se to odnosi na sve koji pružaju javnu uslugu informiranja bez obzira kako su registrirani.“

I kako će na kraju kod nas biti definirani mediji zajednice?

„Kada bude objavljen natječaj, onda će se vidjeti.“

 

Nina Obuljen Koržinek – foto: printscreen HRT/TRIS

 

 

 

Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI