Neovisni novinarski portal
19.11.2017.
Hrvatsko-makedonska tangenta / REPORTAŽE
Dobra iskustva, ideje i dobre vibracije na ovom čudnom i čudesnom Balkanu

Dobra iskustva, ideje i dobre vibracije na ovom čudnom i čudesnom Balkanu

Prenosimo reportažu s  prijateljskog makedonskog portala MKD.mk  koju je nakon posjeta  novinara i urednika (Aleksandar Damovski, Jasmina Mironski, Petar Pejović i Aleksandar Macanovski Trendo) Hrvatskoj, odnosno Šibeniku i okolici priredio kolega Panta Džambazoski. Panta je dugogodišnji novinar i popularni TV voditelj, a neki će ga se možda sjetiti i kao bubnjara čuvenog makedonskog alternativnog rock sastava Mizar, a potom i Arhangela. Nadahnutu reportažu, koja bi nas u Hrvatskoj mogla podsjetiti na vrednote kojima smo okruženi,  s makedonskog na hrvatski jezik preveo Sašo Georgijevski. Inače, Milena i Sašo Georgijevski, stanovnici Šibenika, utemeljitelji su Makedonsko-hrvatske tangente, udruge koja je zaslužna za brojne susrete novinara, urednika, književnika, pjesnika, glazbenika, političara, poduzetnika… u obje zemlje, te je u kratko vrijeme unaprijedila hrvatsko-makedonske odnose. Uspješnije i nego li službena međudržavna politika u više godina, usudili bi se reći. A sad reportaža:  

Piše: Panta Džambazoski

“Hrvatsko-makedonska tangenta” je nevladina udruga koja je posljednjih godina razvila ogromnu djelatnost na povezivanju dvaju prijateljskih naroda – makedonskog i hrvatskog. Nakon brojnih kulturnih susreta, pisaca, pjesnika, političara, gospodarstvenika, ove je godine organizirala posjet makedonskih novinara Šibeniku, te još jednu razmjenu pozitivnih iskustava, ideja, i dobrih vibracija na ovom čudnom i čudesnom Balkanu.

Pošli smo za Šibenik Autoputom “Bratstvo i jedinstvo”, koji se sada imenuje oznakama i brojevima i vodi nas skoro do Zagreba, a zatim savršenom”brzom cestom” novijeg datuma izgradnje (Dalmatina), do grada na ušću sliva rijeke Krke.

Kad smo prešli prijelaz iz Srbije u Hrvatsku, na vjetrobransko staklo pri brzini od iznad 100 km na sat na naše vozilo “zamalo se zalijepio” ogromni orao, raširenih kandži, krivog otvorenog kljuna i široko razvijanih krila, raspona većeg od širine našeg vozila. Za milimetar je izbjegao sudar, koji bi nas vjerovatno ostavio pokraj puta da čupamo kosu i nokte bez najvažnijeg stakla na vozilu. Veliki bi bio gubitak za životinjski svijet da je kojim slučajem ova, sve rijeđa ptica, koja je vjerojatno u lovu za nečim, postala žrtvom neobičnog prometnog udesa.

Sve drugo, odavde pa do Šibenika, bilo je zaista ugodno putovanje, budući da Hrvatska u ovom trenutku ima perfektne autoputeve, glatke i odlično obilježene, s mogućnošću za česte pauze sa dobrim espresom i ukusnom hranom bez obzira dali ste stali radi dopune goriva ili ste ušli u neki restorančić pokraj puta.

Epizoda s orlom, za naše prijatelje, kolege novinare iz Šibenika, koji nam uvjek znaju uzvratiti zdravim humorom, bila je neprihvatljiva. Kažu da to sigurno nije bilo na hrvatskoj teritoriji, već na srpskoj, ili pak našoj, makedonskoj, jer Hrvatska sa orlovima nema posla, kao aluzija da kod njih nema zastava sa ovom pticom. Ali orao je bio sa samo jednom glavom, hrvatske kolege ipak nisu bile u pravu – tako smo pokušali replicirati.

Kako bilo da bilo, tmurno vrijeme koje nas je slijedilo još od Skoplja, kao magičnim prutićem se razvedrilo i postalo sunčano i toplo čim smo izišli iz dosadnog i dugog, no jasno osvjetljenog , kao na video igrama, tunela ispod Velebita. Odjednom, kao da se otvorio novi portal, taj – mediteranski, a onaj pak, koji smo ostavili iza sebe prilikom ulaza u tunel, tužan, kontinentalni.

Pored puta, i na brežuljcima kojih ima na sve strane, na mnogo mjesta izgorjela stabla i grmlje svjedoci su paklenog ljeta i požara sa kojima su se ovi ljudi ovdje, u Dalmaciji, hrabro izborili, ne dozvolivši vatrenoj stihiji da zahvati turističke centre, koji su ove godine, jednoj od najmlađih zemalja-članica EU donijeli milijarde eura.

Onaj tko je već bio zna o čemu to govorimo sa oduševljenjem.

Dalmacija ima prekrasan i atraktivan reljef. More koje zapljuskije kamenitu ili pješčanu obalu ispod oštro uzdignutih planina, ima u svijetu jedinstvenu modru nijansu. Ima i jedinstveni odsjaj sunca koji prelama zrake na granama palmi koje kao da se lagano pomiću. Živopisna obala i otoci kojih u daljini ima sve dokle vam pogled “baca”, kao da vas automatski isključuju iz svakodnevnih misli i razmišljanja.

A to što se samo po sebi dešava, je da se disajni putevi šiiiiiroko otvoraraju te omogućuju opojnom moru da vas omami svojim mirisom i da vas uz pomoć vjetra koji pluta iznad vode pomiluje po licu.

I dok na koljenima, savijenim u prostoru automobila koji nas je 12 sati vozio iz Skoplja do “Solarisa”, polako izčezava bol, budući da sitni kamenčići na beskrajnij plaži Solerisa djeluju kao svojevidni amortizeri koji šuškaju i krckaju ispod naših stopala, more i vazduh čine svoje – smirivanje i relaksacija.

Tiho, mirno i sjajno kao staklo, opojno kao tradicionalna travarica koja se nudi za dobrodošlicu daje vam dodatnu snagu iako je evidentno odsustvo sna zbog dugog puta. A taj kompleks, Solaris, pokraj Šibenika, je teško opisati a da se nešto ne zaboravi ili da se jednostavno ne mogu naći adekvatne riječi.

Zato je možda najbolje reći da je sa kompleksom “Solaris” turizam doveden do kulminacije i savršenstva, do luksuza koji se može vidjeti samo na čuvenim svjetskim destinacijama poznatim po cijeni i imenu, do harmonije sklada o kojima samo možete slušati iz priče sretnika, i do mora za koje mnogi koriste riječ “tirkizno”. Da ne govorimo o prirodi koja se ne može zamisliti niti u usporedbi sa razglednicama, niti kao budan san zatvorenih očiju. Pa niti sa realnim videom ili promotivnim materijalima…

Kakvi smo samo sretnici bili kad su naši prijatelji smjestili u ovaj raj?

T A N G E N T A

Odgovor nalazimo u “pozivnici” Makedonsko-hrvatske tangente koju već godinama veoma uspješno i profesionalno vode novinari, stanovnici Šibenika, Sašo i Milena Georgievski, i “sensu” Turističke zajednice i vlasnika samog turističkog kompleksa, koji isto tako, sa svoje strane, dobro znaju vrijednost i težinu novinarske riječi i novinarskih tekstova. Najjednostavnije rečeno: Nema jake riječi ako je novinar ne objavi!

Tangenta, nevladina građanska udruga čoji je predsjedmik Sašo, posljednjih godina razvila je ogromnu aktivnost na povezivanju dvaju prijateljskih, drugarskih naroda – makedonskog i hrvatskog. Nije u pitanju samo periodični informativni list za Makedonce u Hrvatskoj niti napori Milene za sprovedbu osnovnoškolske nastave i satova makedonskog jezika za djecu hrvatskih Makedonaca, već takoreći svakodnevna aktivnost na povezivanju i približavanju naših naroda preko kulture, i to one kulture koja podrazumjeva konkretna dijela i imena.

U tom smislu, zahvaljujući ovoj nevladinoj udrugi, održavaju se i međunarodni susreti pisaca, promoviraju se nova imena i ličnosti koji imaju što kazati svijetu, tako se širi novo stvaralaštvo….Konačno, tako i na taj način se bolje upoznajemo i bolje razmjenjujemo dobra iskustva, ideje i dobre vibracije na ovom čudnom i čudesnom Balkanu.

Sašo i Milena dobro su poznati mnogim važnim i manje važnim faktorima u Hrvatskoj sa kojima razgovaraju, a ne rijetko od njih traže mišljenje i političari, počevši od državnog vrha, pa sve do gradonačelnika i rukovoditelja institucija, udruga, foruma, analitičara….

Sa Sašom i Milenom, dobrodošlicu su nam u Solarisu poželjeli i najznačajniji novinari šibenske regije, ili, ako se profesionalno izrazimo, Šibensko-kninske županije. Ne, to nije naš prvi susret.. Tradicionalno, susrećemo se jednom godišnje, grupa novinara -urednika iz Skoplja i grupa novinara-urednika iz Šibenika.

Do sada smo imali samo jednu “prazninu” u redovitim susretima na teritoriji Makedonije i Hrvatske. Bilo je to 2015. kada je kulminirala makedonska politička kriza i kada naši hrvatski prijatelji nisu došli, zbog iskrenog razumjevanja i svjesti da makedonski novinari zbog iznimnog profesionalnog angažmana i radnih obveza, često tih dana nisu uspjevali ni prenoćiti u svojim kućama i vidjeti obitelj.

Zato smo sve to nadoknadili prošle godine u Makedoniji, na relaciji od Skoplja do Dojrana i natrag.

N O V I N A R S K I   K R U H

Nedavno (28.rujna-2.listopada), šibenski novinari su za nas pripremili, kao što su duhovito rekli i napisali “Program za spektakularni drugi uzvratni Makedonsko-hrvatski novinarski susret u Šibeniku i okolici”. E, to je podrazumijevalo i razgovote o našoj zajedničkoj novinarskoj profesiji, problemima, izazovima, budućnosti….I sve to kroz razgovore “razbijene” kroz Šibenik, otoke i tijek rijeke Krke. A to je značilo da se još bilje upoznamo i da još bolje pribilježimo “što nam je činiti” za dobrobit profesije, novinarske profesije!

Novinarski kruh sve je više suh i sve je tanji. Iz dana u dan neizvjesniji.

Problemi su nam uglavnom poznati. Manje-više slični. Kod nas možda malo više, kod njih možda malo manje izraženi…..No, tendencije nisu dobre. Štedi se na “ljudstvu”. Nekada veliki tiskani mediji tiskaju se u sve manjem tiražu…a kod nas, bogami, veliki dio tiskanih izdanja više se ne tiska i ne ugleda svjetlo dana.

Kategorija “novinari na Burzi rada” postaje sve više zastupljena, svoj rad nude za polovicu od onoga što je nekada bila normalna plaća, često bez osiguranja i staža, dijelom legalno, dijelom pišu pod inicijalima i pseudonimima za takozvane medije. I subote i nedjelje provode ispred računala. Jako su se raširile online redakcije, koje često nazivamo portalima, svaka čast nekima, ali uglavnom su to djelomično ili potpuno kopipejst-sajtovi s po nekom reklamom koju dobiju jeftino, s jednim, dva ili više (ne) zaposlenih novinara. Vijesti ostaju jedan dan. Teme su rijetke, i ako se nađe dobra tema, ona se izgubi u moru uglavnom bezvrijednih vijesti. Televizije nisu više jakim ugledne, kao što je nekad bilo. I one sudjeluju u utrci s malim ili velikim portalima, čudom, i prate njihove teme i tko objavi brzo, kao ispada da je ekskluzivniji, iako svaka vijest ili riječ to ne zaslužuje.

A ako netko može reći da online mediji imaju pozitivan utjecaj na demokraciju, eto sada obrnuti proces. Portali bez objavljenog sastava redakcije (ako ih uopće imaju), bez potpisanih novinarskih tekstova, ne objavljuju izvor informacija, javnost ih čita i na taj način imaju utjecaj, osobito ako nekoga omalovažavaju, ako sadrže laži i konstrukcije, negativno utječu na demokraciju …

Vodilii smo, taj, za nas vječiti razgovor o problemima u novinarstvu, u restoranu “Zlatna ribica” na Brodarici, kraj samog mora, a pogled je dosezao do otoka Krapnja, najnižeg i najmanjeg naseljenog otoka na Jadranu, samo 300 m. udaljenog od kopna. Krapanj je poznat od davnina po proizvodnji morske spužve. Da, još uvijek se spužva proizvodi tamo. Otok jedva da dostiže visinu 1,25 m iznad mora, ali nikada ga more nije poplavilo. Na ovom otoku bez automobila sada živi samo 200 ljudi, vjernih tradiciji, proizvodnji spužve i ribolovu.

 

Prekinuli smo problematiziranje o tendencijama u profesiji. Na večeru su pristigli domaćini, župan Goran Pauk i gradonačelnik Šibenika Željko Burić. Srdačni, dobri poznanici sa šibenskim novinarima i njihovim problemima, no i obrnuto novinari su također dobro upoznati sa njihovim poslom i problemima koji ih okupiraju, politikom stranaka … No, ovo je prijateljska večera, nitko nikoga ne opterećuje sa problemima i dnevnim pitanjima. Pauk i Burić na najbolji su mogući i nenamjetljiv način opisali ljetnu sezonu na šibenskoj rivijeri, no i uputili nas na nešto što je zanimljivije za novinarsku analizu. A to je da šibenska regija postaje sve privlačnija za inozemne turiste sa svojim kontinentalnim, brdovitim djelom, gdje se uz financijsku potporu Županije i države, kuće pretvaraju u male luksuzne vile sa bazenima i malim gostionama zdrave domaće hrane, koja potjeće upravo sa tih malih domaćinstava, zalivena sa domaćom rakijom i vinom iz njihovih podruma. Ove vile postale su magnet za sve koji vole pravu domaću kuhinju, čisti zrak i prirodu i more u blizini, udaljeno jedva 20-30 minuta vožnje automobilom. Agroturizam.

 

K O N O B A  N A  P R V I ĆU

Novi je dan. Novi događaj. Dan grada Šibenika. Vjerska procesija u gradu. Sve je vrlo svečano. Sunčano je, čini se da je cijeli grad na ulicama. Centar je ozvučen tihom i diskretnom muzikom kroz koju se naziru poruke biskupa. Otkako smo proslijedili dio događaja, put nas vodi naviše, po kamenim skalinima. Uspjeli smo se popeti. Konačno smo na tvrđavi Barone.

Pogled “puca” na cijeli Šibenik, šarenilo starih građevina. Nešto niže, vide se jasno i novije kuće. Sa desne i lijeve strane pogled doseže do “velike vode”, koja rasteže i širi Krku i spaja je sa morem. A cijeli taj rajski pejsaž razdjeljen je brojnim otocima. Tvrđava Barone ima svoj muzej, ali i dobru kavu i sok.

Tu možete puno doznati o povijesti Šibenika, grada koji je više puta bio napadnut sa kopna i mora od Osmanlijske imperije, ali je ostao neosvojen. Zahvaljujući tvrđavama, među kojima je i ova i, naravno, hrabrim stanovnicima. A tko želi i “vizualno” doživjeti povijest, tu je elektronika, može dobiti komplet slušalice i specijalne naočale, koji se povezuju sa elektronskom tablom postavljenom na nekoliko lokacija, i eto, prikažu se animirane bitke, tvrđave i glas koji vas vodi kroz hrabru prošlost neovisnog i slobodarskog Šibenika.

Budući da su se naši domaćini (šibenske kolege) potrudili da za kratko vrijeme upoznamo što je moguće novih stvari u ovoj Županiji, istog dana “naš brod” zaplovio je ka otoku Prvić. Za jedan sat našli smo se na otoku bez automobila, gdje se također čuva autentičnost i tradicija i gdje isto tako imamo što naučiti iz povijesti.

Memorijalni centar Faust Vrančić. Riječ je o iznimnoj ličnosti, jednom od najpoznatijih Šibenčana u svijetu koji je živjeo u 16. stoljču. Svestran znanstvenik, inovator, izumitelj….Autor mnogobrojnih leksikografskih, lozofskih i poetskih djela, biskup….Napravio je 56 uređaja za mlinove na vodeni i zračni pogon, naprave za pomicanje i premještanje teških konstrukcija, viseče mostove, satove, plovila za transport suprotno vodenom tijeku….Izumio je i četirikutni padobran, po izgledu najsličniji modernim padobranima, a dosta različit od famoznog piramidalnog Leonardovog padobrana. Postoje i dokazi da je upravo Vrančić izveo i prvi skok sa padobranom u povijesti, i to sa kule u Veneciji.

Njegovi pronalasci su izloženi u muzeju kao makete od drveta. Grupa učenika iz Zagreba sa sa velikom je pozornošću slušala objašnjenja o dostignucima ovog svestranog čovjeka, koji je živio i stvarao u vrijeme kada su fizika i mehanika imale skromne domete. Išao je ispred vremena.

A naše isplanirano vrijeme odvelo nas je u konobu “Stara makina” kraj samog betoniranog djela mora. Nedaleko od nas, mještani su spremali svoje barke da krenu u nove izazove. Neki od nas, čekajući da nam “riba uskoči u tanjur”, ušli su u još toplo more, te se zatim ugrijali izvrsnom rakijom “orahovačom”. Riba na našem stolu bila je, može se reči, “poezija”. Razgovorima (novinarskim) nikad kraja. Da nije bilo sirene sa broda koji je ulazio u luku, koja nas je podsjetila da nam se bliži termin povratka u Šibenik, ostali bi još satima.u “Staroj makini”. Vraćali smo se u društvu grupe stranih turista kojih ovdje ima još u velikom broju i čija su lica crvena od sunca koje se još uvujek ne potčinjava jeseni. Neki su bili na palubi i uživali u nježnom morskom vjetru, neki su gledali TV u zatvorenom djelu broda. Vrijeme je proletjelo.

Navečer šetamo po starim šibenskim “kalama, skalama i butama”. Do nas dopiru razni jezici turista koji se znatiželjno propituju o znamenitostima grada. Ili još točnoje, analiziramo i komentiramo iz restorana “Gradska vječnica” koji je točno preko puta katedrale Sveti Jakov gdje je planirana večera. Ponuđena nam je izvrsna rakija od višnje i travarica. Također, i aperitiv od žužule za koju Šibenčani vele da u toj formi raste samo kod njih, nalik na tvrdu maslinu, a sa finim ukusom zelene šljive.

Na tanjurima morski specijaliteti – od školjki, preko crne riže sa mesom od sipe, do ražnjića, ali ne od svinjskog mesa nego od školjki i morskih plodova. Večer završavamo u jednom od najpoznatijih klubova u Šibeniku, izgrađenim ispod nekadašnjeg vodovodnog poduzeća, sa starim pianom, drvenim povijesnim radio-aparatima “lampašima”, risiverima i gramofonima nepoznatog datuma proizvodnje. U tom smo trenutku mogli smo čuti glazbu za rokerski “nastrojeno” uho, na repertoaru je bila legendarna EKV. Zatim Električni orgazam, Haustor, pa Film, čak i Laki Pingvini….Jednom riječju, osamdesete godine na novom valu i dalje se ne daju…..preživjele su i pokraj svih raskrižja i stranputica na Balkanu i nekadašnjoj Yu.

Ajmo dalje. Kakva bi nam to bila posjeta Šibeniku, ako ne odemo do Nacionalnog parka Krka? Slapove smo već vidjeli. No to nije sve. Brodić nas je odveo do malog otoka Visovac, smještenom na istoimenom jezeru ispunjenim vodom iz reke Krke. Oaza mira, kako još nazivaju ovaj mali otok. Koji je nešto kao zaštitni foto brend Nacionalnog parka. Najfrekventnija i najzastupljenija fotografija sa razglednica je upravo ovaj otok. Dobro je poznat još iz 15. vijeka. Naselili su ga Franjevci. (Na)nosili su zemlju na na dotadašnju stijenu-otok, i uspjeli stvoriti mali zeleni raj. Franjevački samostan i crkva,muzej u kojem se čuvaju mnogobrojni eksponati i dokumenti. Brodić nas ja vratio na kopno. Bilo je dovoljno sam desetak minuta vožnje da se dokopamo Drniša.

Domaćin nam je gradonačeknik Josip Begonja sa suradnicima. U EU ovaj mali živopisni grad je najpoznatiji po fantastičnom pršutu. Na svim takmičenjima u ovoj kulinarskoj oblasti Drnišani su uvijek bili među prvima. I da ne dobijaju tolike silne medalje, njih ima u svim brošurama Unije upravo zbog prekrasnog pršuta. Taj smo okus osjetili i sami, a neki od nas su se zajedno sa šibenskim kolegama okušali u “rizanju” tankih, skoro prozirnih listova, pod stručnim naputcima domaćina restorana. Dok smo sa pozornošću slušali informacije o turističkom potencijalu Drniša, u našoj blizini prolazile su turističke ture i “procesije”, a po registarskim tablicama vozila shvatili smo da ih ima iz svih dijelova EU.

A P A R T M A N I  U  “B U R E T U”

.

Ovdje smo dosta čuli i o agroturizmu. O gazdinstvima koja su pretvorena u luksuzne apartmane sa izobiljem domaće hrane. Jedno od njih smo posjetili. Vlasnik, vođen svojom originalnom idejom, napravio je dvokrevetne apartmane opremljene sa TV i klima uređajima, lijepim toaletima, a svaki apartman je smješten u ni manje ni više, bure! Da, bure, dobro ste pročitali. Naime, kad je splitska vinarija “Dalmacija vino” otišla pod stječaj, vlasnik je kupio nekoliko ogromnih drvnih buradi za vino, i u njima napravio luksuzne apartmane. Imenovao ih je po svakom članu svoje brojne obitelji.

Za hrabrije među nama organiziran je poseban događaj. Takozvani “zip-lajn” preko kanjona rijeke Čikola. Brzo putovanje, jer visite “prikačeni za sajlu”, sa jedne na drugu stranu. Zaista, dobro osmišljena avantura, i sa sigurnosne strane dobro organizirana. Strašnom se brzinom stiže na drugi kraj, ispod vas su velike dubine i bezbrojne stjene, kosa se na glavi mnogima nakostriješila.

Kasnije se opet navraćamo na agroturizam. Veseli i dragi šibenski novinari vode nas na gazdinstvo “Kalpić” u Dalmatinskoj zagori. Orahovača, travarica i rakija od rogača njihova su gordost, isto kao i fantastična vina. Posebna su priča mlada teletina i piletina pripremljeni ispod peke sa pekarskim krumpirom. Tope se u ustima kao puter. Nezaboravan ambijent. Tiha “sladunjava” hrvatska muzika “rasula se” iz dva drvena stara “RIZ” radija iz pedesetih godina prošlog stoljeća. U našoj blizini, na nekoliko stolova sjede strani turisti i uživaju u gastronomiji gazdinstva, kako bi nešto kasnije udobno zaspali u ugodnim apartmanima, okrijepljeni domaćom hranom, pićem i predivnim svježim zrakom ispod neba punog zvijezda.

L A T I N S K O  J E D R O

 

U našem hotelu “Jure” u kompleksu Solaris, iako je kasno, još je vrlo živo zahvaljujući velikom broju turista koji se kreću na sve strane. Dojam je da nema slobodnih soba! I nema ih! To smo pitali na recepciji kako bi zadovoljili novinarsku znatiželju.

Čini nam se da je noć trajala jako kratko, budući da nam naši domaćini, šibenski novinari, ne dozvoljavaju da spavamo i gubimo vrijeme u ovom superluksuznom kompleksu, u kome pored plaža ima i mnogo bazena, sauna, restorana, kafića, piratskih brodova i diskoteka, pekarnica i ribarnica….

Promatramo neke od gostiju – idu žurno ka plaži ne bi li ugrabili još koji zrak oktobarskog sunca za svoja tijela. Nas čekaju vozila. Idemo na otok Murter.

Dolazimo do najbliže točke između otoka i kopna. Nevjerojatnih desetak metara. Zbog toga postoji most. Vozimo se otokom prema gradu Murter. Mnogi idu u tom smjeru. Događaj dana je jubilarna 20. regata “Latinsko jedro”. Nazočna su i lica iz političkog i društvenog vrha Hrvatske. Izložba drvenih plovila sa drvenim latinskim jedrom kao pogon. Sudjeluje 66 posada. Koristimo priliku posjetiti Muzej posvjećen staroj brodogradnji u Betini na Murteru. Tamo doznajemo detalje i tajne o latinskom jedru, doznajemo kako su se od drveta pravili teretni i putnički brodovi, doznajemo i kako su dvije obitelji pravile nacrte za brodove, tako precizne kao da su studirali brodogradnju na nekom golemom svjetskom sveučilištu.

 

K O R N A TI

 

U luci Murter, u kojoj su stotine, ili točnije tisuće čamaca, glisera, brodica i brodova, čeka nas Josip Zanze, direktor NP Kornati. Brzim brodom Nacionalnog parka plovimo u smjeru Kornata.

Sa oba dvije strane ostaju za nama mnogobrojni čamci i brodovi sa jedrima, a zatim i raznolike jahte na kojima uživaju zaljubljenici u more. Dobri domaćin Josip Zanze, donio je na brod izvrstan pršut, domaći sir i kruh, kako bi smo skratili put koji traje dobre “dvi ure”. Cijelim putem sa lijeve i desne strane naš je brod okružen otocima.

Kapetan broda, inače iskusni morski vuk, koji je nekada sa velikim teretnim brodovima više puta preplovio Pacifik i Atlantik, veli da u šibenskom dijelu mora ima preko 300 otoka (ne računajući male stijene koje vire iz vode). Veli, kada je nekim talijanskim kapetanima rekao taj podatak, oni su bili uvjereni da se to odnosi na cijelu Dalmaciju. On je precizirao da Dalmacija ima 1.264 otoka!

Sve je to u redu, ali arhipelag Nacionalnog parka Kornati sadrži 89 otoka, odnosno 150, ako se dodaju i sve “nadmorske jedinice”. Ili još točnije, samo ovaj eko sistem obuhvata 12 posto svih otoka na hrvatskom Jadranu. Zbog iznimne ljepote, flore i faune i zanimljive geomorfologije, tjekom 1980. godine veliki dio ovog arhipelaga proglašen je nacionalnim parkom.

Krajna destinacija je upravo otok Kornati. Jedna mala kućica Nacionalnog parka, jedna mala luka, i tuna na gradele. Zbog nas Makedonaca, domaćini su nam pripremili i ćevape. Vele da su ovi ćevapi malo veći od makedonskih, ali razlikuju se i po ukusu. Iako mi imamo našu malu tajnu u pripremi ćevapa, oni su tako dobro ispekli, da smo ih vrlo slatko i sa velikim zadovoljstvom pojeli. Pozornost nam nisu omeli ni mobiteli, koji inače znaju biti permanentno uznemiravajući faktor. Ovjde nema interneta i mobitela. To je bio dodatni razlog da neki od nas uđu u more i malo zaplivaju, vjerojatno zadnji put ove godine. Kupanje je u listopadu prekrasno. To se zaista može prepričavati. Eto, baš smo imali veliku sreću što nas je i vrijeme poslužilo.

Zaplovili smo prema Murteru. Direktor i kapetan uporno nas upoznaju sa novim i novim tajnama i ljepotama Kornata i šibenske regije. Povremeno koriste i dalekozor, kako bi vidjeli dali njihovi prijatelji plove u našoj blizini. Sa vremena na vrijeme, pozdravljaju se širokim zamahu ruku. U blizini Murtera nailazimo na Regatu latinskog jedra. Na kraju su puta. Uskoro će i pobjednik biti proglašen. Josip Zanze nas upozorava da još nismo popili kavu. Prije rastanka moramo se osvježiti vodom i kavom. Svakako i sladoledom.

No, još ne napuštamo otok Murter. Žurimo u drugu općinu na otoku. U Tisno. A ta je općina djelomično i na kopnu, a većim djelom na otoku. Upravo tu, kod već spomenutog mosta.

Posljednje večeri naše posjete predviđena je večera u konobi “Brošcica”, smještenoj na otoku. Za nas kontinentalce pripremljena je kontinentalna hrana, što podrazumijeva dobro selektirane komade mesa sa roštilja. Dobro je što i šibenski novinari ne prosvjeduju i nisu protiv takvog izbora hrane. Zanimljivo je što ima i domaćih kobasica, koje su jako slične makedonskim kobasicama. Za rastanak dobijamo pozdrav lokalnih vlasti “dođite nam opet”, uz poseban dar bocu vina, žutog sira, turistički prospekti i suveniri. Svakako i malu zastavicu “latinsko jedro”

Ujutro smo se probudili u hotelu Jure iznenađeni kako je vrijeme proletjelo. Čeka nas put za Skopje. Vozimo se do centra Šibenika. Čekaju nas naši domaćini, šibenski novinari kako bi smo popili još jednu zajedničku kavu. Ovog puta pred Uredom Hrvatskog novinarskog društva. Da razmijenimo dojmove, da ispričamo još po koju priču iz naše profesije. I da još ponešto naučimo jedni od drugih. Svjesni smo da će put biti jako dug i da ćemo tek u ranim jutarnjim satima stići u Skopje. Istog jutra čeka nas radni dan i posao. No, neka, izdržat ćemo. Neke stvari treba i zapisati.

Stojimo ispred HND-a sa našim dragim prijateljima novinarima: Davorka Blažević, Ksnija Bilan, Marina Jurković, Sanja Jurišić, Jozica Krnić, Goran Šimac, Krešimir Gulin, Marko Podrug, Hrvoslav Pavić, tu su i Sašo i Milena Georgievski, kao i Dino Karađole, direktor Šibenske turističke zajednice, koji se i ovog puta nesebično pobrinuo za dio našeg programa.

I konačno, da ne propustimo istaknuti da su šibenski novinari bili kao “struja”, na visini zadaće. Bili su sa nama, ali nisu propustili niti jedan događaj za svoje medije, portale listove, radio, televizija… Kako je to moguće organizirati? E, pa tako… Ne moramo u samo jednom tekstu otkriti sve tajne. Sve tajne profesionalnog novinarstva. Novinarstvo je jaka profesija. Ono je samo za profesionalce. Tako je uvijek bilo, tako će i uvijek biti.

 

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI